Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1226/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. [adresa], OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Sanji Krišto, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njene punomoćnice ZŠ, odvjetničke vježbenice kod Marijana Belčića odvjetnika iz Osijeka, te zamjenika punomoćnice tuženice RŠ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić iz Osijeka, uz javnu objavu dana 14. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženci Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB:02535697732., da tužiteljici OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 2.832,54 eura (dvijetisućeosamstotridesetdvaeurapedesetčetiricenta) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, da tužiteljici OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.528,86 eura (dvijetisućepetstodvadesetosameuraosamdestšestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 14. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 74,72 eura (sedamdesetčetirieurasedamdesetdvacenta) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 11. lipnja 2019. podnijela tužbu radi isplate iznosa od 13.451,71 kn/1.785,35 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos počevši od 31.08.2007. pa zaključno 30.09.2015. pa do isplate, koju obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita sa tuženom kao Bankom dana 19.04.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 9011160943 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca pod brojem OU-551/2006., prema kojem joj je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, te je ugovoren rok otplate od 180 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 180,81 CHF. Predmetnim Ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promijenjiva „sukladno odluci banke o kreditiranju građana“, koja se s početnih 4,65% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na njenu štetu. Tužena joj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije nije pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za rast tečaja CHF u odnosu na kunu, koji je tečaj skočio tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tužena je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženice, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije kao trgovac tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu kao potrošača. Stoga su navedene ugovorne odredbe protivne protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i čl. 96. i 97 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. ZZP). O ništenosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude i to Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. kojom je utvrđeno da je kako je, između ostalih i tuženica, u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promijenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 10 od 14.06.2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.07.2013. u dijelu točke 1. -7. izrek kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženica u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prdmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužena joj je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudila mu mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, te je ona prihvatila takav prijedlog i dana 15.03.2016. sa tuženom zaključila Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u EUR. U konverziji je utvrđena nova nedospjela glavnica u u kunskoj protuvrijednosti 7.202,38 eura, a kojim utvrđenjem nove glavnice su ugovorne strane uredile isključivo svoj budući ugovorni odnos, od dana konverzije nadalje. Utvrđenjem nove glavnice nedospjela je glavnica korigirana na približan iznos glavnice u kunama kakva bi bila da se nisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora (ali i dalje je viša od nedospjele glavnice kakva bi bila da se noisu mijenjale kamatna stopa i tečaj CHF od početka ugovora) te isto ne predstavlja obeštećenje tužitelja radi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet tužbe. U provedenoj konverziji tužena joj nije u cijelosti priznala preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promijenjive kamatne stope i valute CHF, nego samo manji dio u iznosu od 10.905,28 kn. U vrijeme zaključenja Aneksa Ugovora nije još bila donesena odluka VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženičine izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnom drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promijenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje). Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru koje se odnose na način promjene kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, težena joj je od dana zaključenja ugovora pa do dana 30.09.2015. i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 13.451,71 kn. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.- 31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01.01.2004. -31.12.2008. to joj je tužena sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare (tako Rev 2245/17 od 20.03.2018.) na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara indvidualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Poziva se na odredbu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima i predlaže da sud usvoji njen zahtjev.

1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je preinačila tužbeni zahtjev tako da glasi kao pod I. izreke, kojoj se preinaci tužena protivila na ročištu od 10. studenog 2025.

2. U odgovoru na tužbu od dana 7. studenog 2019. i tijekom postupka, tužena osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare i prigovor nedostatka pravnog interesa, navodeći da je postupila sukladno Zakonu o izmjenama i Dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te dostavila tužiteljici izračun konverzije kredita nakon čega je tužiteljica potpisala Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istog. Sklapanjem novog ugovora prijašnji Ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati, pa korisnik kredita na temelju tog ugovora ne može ništa potraživati od banke, a niti tužena od tužiteljice, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove, jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu. Prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužiteljice prestalo je bilo kakvo potraživanje iste po ugovoru u CHF pa je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice pa budući da je potpisom Dodatka Ugovora o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora s time da je i sama tužiteljica prihvatila i priznala da joj je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužiteljica izvršavala pa tako i uplate po osnovi kamate. Nije sporno da su parnične stranke ugovorile da će staviti tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.400,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita, ali da nema govora o tome da bi odredba ugovora kojom je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita te da je netočno da je predmetna odredba nepoštena jer da stranke nisu pojedinačno pregovarale, odnosno da je tužiteljici ponuđen kredit vezan uz CHF kao najpovoljniji, a da joj nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu jer da je tužiteljica u cijelosti prihvatila sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Navodi da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije nečija špekulacija, već se radi o politici monetarne vlasti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, jer je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu odnosno s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a. Jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju su stranke potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok da je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke, jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužiteljica nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće kako zbog posebne regulative poslovanja banaka tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopustivoj kamatnoj stopi. Ona je mogla mijenjati kamatnu stopu i tako pravno ugovorno odrediti s klijentom no pri tome da je bila dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, a što je nesporno i učinila te ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena. Budući njeno postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a te je usklađeno i sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju očito je da u tom smislu nema protupravnosti u njenom postupanju i promjenama kamatne stope nije povrijedila kolektivne interese potrošača, niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužiteljice. Navodi da potraživanje tužiteljice kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te da je očito da tužiteljica nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Navodi da je VSRH u glednom sporu ocijenio da je dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK valjan i predstavlja novu osnovu, te tužiteljica temeljem ranije osonove koja je u potpunosti s retroaktivnim učinkom zaminjenjena novom, ne može potražitvati nikakvu isplatu niti postavljati bilo kakav tužbeni zahtjev u tom smislu, pa je stoga ZID ZPK lex specialis u odnosu na ZOO i ZZP u smislu ništetnosti ugovornih odredbi. Navodi da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, pa je bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud, a to se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, jer je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK.

3. Tužiteljica u odnosu na navode tuženice ističe da zaključenje Aneksa o konverziji sukladno ZID ZPK samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnice kredita u valuti CHF s položajem u kojemu bi bila da je ugovorila kredit u valuti EUR, a konverzijom joj je tužena priznala samo manji dio preplate u iznosu od 10.905,28 kn ali nije izvšila potpunu restituciju na koju ona prema presudi EU C-118/17 ima pravo. Ništetnost se ne može otkloniti retroaktivno o čemu je VSRH zauzeo stav u odluci Rv 2868/2018 od 12.02.2019. Napominje da odredbu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u pirem smislu, jer je i povrat stečenig bez osnove jedna vrsta naknade štete. Činjenica da je Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika nije od značaja budući se u konkretnom slučaju radi o naknadno utvrđenoj ništetnosti ugovornih odredbi koja djeluje ex tunc, kao da tih ugovornih odredbi nije bilo. Glavni motiv i ratio legis ZID ZPK bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojemu bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR dok motiv ZID ZPK nije bio ukloniti nepoštene ugovorne odredbe. Iako se Aneksom o konverziji uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Ankesa, ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje. Pri tome treba svakako naglasiti da niti jedan zakon, pa tako niti ZIDZPK, ne može umanjiti prava potrošača koja on ima nakon utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi, jer je to tako regulirano Direktivom 93/13/EEZ što je eksplicite navedeno u članku 41. Zakona o zaštiti potrošača. Evidentno je da zaključenjem Aneksa o konverziji nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno zaključenjem Aneksa o konverziji tužiteljica nije u potpunosti obeštećena. Ne smije se dogoditi da potrošač koji je konvertirao kredit bude diskriminiran u odnosu na potrošača koji nije konvertitrao kredit. U slučaju ako bi sud smatrao da je potrošač s konvertiranim kreditom obeštećen konverzijom, došli bismo do diskriminacije u odnosu na potrošača koji nije konvertirao kredit jer bi na kraju ovaj s konvertiranim kreditom platio puno veći iznos do konačne otplate kredita banci, što se može utvrditi samo financijskim vještačenjem, a sve u skladu s presudom Suda EU C-118/17. Navodi da je i u oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazao kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom. U svezi s utvrđivanjem postojanja odgovornost države članice za štetu prouzročenu pojedincima povredom prava Unije, Europski sud je u više navrata utvrdio da oštećenici imaju pravo na naknadu pretrpljene štete kada se ispune tri uvjeta: - da je svrha povrijeđenog pravnog pravila priznavanje prava pojedincima, - da je ta povreda dovoljno ozbiljna, - da postoji uzročno posljedična veza između povrede i štete koju je pojedinac pretrpio.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost pregovaranja u vezi spornih ugovornih odredbi prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu br. 9011160943 od 19.04.2006. (list 6.-11. spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011160943 od 15.03.2016. (list 12.-17.), plan otplate (list 18.-21.), Otplatnu tablicu sa prikazom EKS (list 22.-23.), Knjigovodstvenu karticu (list 24.-44.), Pregled uplata po kreditu na dan 19.04.2019. (list 45.-47.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije d.o.o. za usluge Bilje te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 13.08.2025. (list 156.-200.).

4.1. Nije izveden dokaz saslušanjem osobnog bankara u svojstvu svjedoka, jer je tuženica odustala od tog dokaznog prijedloga na pripremnom ročištu od dana 13. svibnja 2025. godine, dok je ostala kod prijedloga da se kao svjedok sasluša javni bilježnik Mirodar Kovač iz Vinkovaca, koji uredno pozvan nije pristupio na ročište za glavnu raspravu od dana 10. studenog 2025., međutim na istom ročištu tuženica je odustala od prijedloga za njegovim saslušanjem.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 2.832,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. pa do isplate, s osnova ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu br. 9011160943 od 19.04.2006. o promijenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica i tuženica dana 19.04.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011160943 kojim je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrila i stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.400,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita;

- da je Ugovor o kreditu solemnizirao dana 19.04.2006. javni bilježnik Mirodar

Kovač iz Vinkovaca pod brojem OU-551/2006.;

- da je tužiteljici kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta;

- da je ugovoren rok otplate 180 mjeseci;

- da je na dan sklapanja Ugovor o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,65% godišnje;

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF trečajne liste kreditora važeće na dan plaćanja;

- da je vraćanje kredita bilo vezano za za tečaj CHF;

- da se tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita mijenjala visina kamatne stope Odlukama banke, kao i tečaj CHF;

- da su tužiteljica i tuženica dana 15.03.2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011160943 temeljem odredbi ZID ZPK/15, odnosno da je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;

- da je prema izračunu konverzije utvrđeno da je tužiteljica preplatila iznos od 1.427,86 eura, odnosno preračunat u kune po srednjen tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30.09.2015. iznos od 10.905,28 kuna.

7. Među strankama je sporno:

- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući je provedena konverzija kredita;

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 9011160943 od 19.04.2006. o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne;

- pripada li tužiteljici pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi na temelju stjecanja bez osnove;

- visina zahtjeva;

- od kada tužiteljici pripadaju zatezne kamate;

- je li nastupila zastara potraživanja.

8. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (sa lista 6.-11. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na promijene kamatne stope, te valutnu klauzulu.

8.1. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011160943 (list 12.-17. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen dana 15. ožujka 2016. između tužiteljice i tuženice. Utvrđeno je da je čl.1 st. 3 ugovoreno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se taj Dodatak Osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.). Člankom 5. Ugovora je između ostalog ugovoreno da ukupni iznos preplate iz članka 3. i 4. Dodatka iznosi 1.683,40 eura (tada 12.856,97 kuna) te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj kaluzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka 6. Dodatka namirivati preplatom sve do dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Iz članka 6. st.1. Ugovora proizlazi da je ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinaka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog Dodatka preostali iznos neotplaćene dospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 6.744,12 EUR. Utvrđeno je da je Aneks potpisan po tužiteljici i tuženici, te solemniziran po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca dana 15.03.2016. pid brojem OV-2610/16.

8.2. Ostalu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu vezano za predmetni Ugovo o kreditu, sud nije posebno obrazlagao, jer se radi o nespornim činjenicama između stranaka.

8.3. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključila s tuženicom u 2006. godini, te da je već bila njihov klijent, Ugovor je zaključila kao fizička osoba, nije bila vlasnica tvrtke, niti obrta, te je sredstva kredita iskoristila za adaptacije kuće u kojoj i sada živi s obitelji. U banci su joj ponudili kredit u CHF valuti kao najpovoljniji u to vrijeme, ali ju nitko nije upozorio da može doći do drastičnog rasta anuiteta, a koji su se uvećali skoro 80 – 90% i da je na tu mogućnost bila upozorena, ne bih ulazila u taj kredit. Nitko joj nije prilikom pregovaranja o kreditu, a niti prilikom potpisivanja Ugovora objasnio koji parametri utječu na rast, odnosno da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenjivu kamatnu stopu i tečaj niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eure. Nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, jer je Banka unaprijed sačinila prije potpisivanja, Ugovor o kreditu sa unesenim ugovornim odredbama i smatra da ukoliko ne bi pristala na neku ugovornu odredbu, kredit ne bi mogla realizirati. Po zanimanju je trgovac, te je Ugovor prije potpisivanja pročitala i kao laik je mogla razumjeti što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ali nije mogla znati, a niti je bila upozorena da u odnosu na navedeno može doći do tolikog rasta anuiteta. Nije tražila nikakvo pojašnjenje prije potpisivanja Ugovora o kreditu, a niti kod javnog bilježnika prije ovjere, jer joj je Ugovor bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi" pa je smatrala da ništa ne bi mogla izmijeniti niti da je to tražila. Banka joj je ponudila konverziju kredita, a budući je bila bez posla i smatrala se odgovornom za otplatu predmetnog kredita i zbog čega je otišla raditi u inozemstvo, prihvatila je svojevoljno konverziju i kredit je uspjela otplatiti u cijelosti, ali napominje da je Banka na nju vršila velik pritisak u odnosu na konverziju, jer su je iz Banke više puta nazivali s ponudama za konverzijom, a Banci je uložila dvije žalbe da ne želi konverziju kredita, ali kao što je napomenula, zbog pritiska od strane Banke i učestalog nazivanja putem telefona kojim su je nagovarali da pristane, na kraju je pristala jer joj je rata ispala na kraju manja. Svaki put kada je išla platiti ratu kredita u Banku, prigovarala je zbog povećanja anuiteta, ali uzalud i po tom pitanju do konverzije nije ništa učinjeno. Ona je osobno plaćala rate kredita.

9. U smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

10. Prigovor nedostatka pravnog interesa nije osnovan. Naime, iako je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017. utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.), sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja, a što u ovom predmetu nije slučaj. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ĐŠ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt., C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u nazočnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, budući da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. S obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda). Naime, do sklapanja sporazuma o konverziji na snazi je bio osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, pa da je, posljedično tomu, u ovomu postupku moguće zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu, budući tim Aneksom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren njegov dug, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužiteljice, kao potrošača, jer Dodatkom Ugovoru o kreditu, nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a sve pri tomu cijeneći i činjenice da se prigodom sklapanja navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu, tužiteljica nije odrekla svojih prava, koja joj pripadaju temeljem navedenih ništetnih odredbi, niti je dala i mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se, posljedično tomu, nije ni odrekla svojih prava na obeštećenje, a niti je takvo odricanje u istomu sadržano. Stoga tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tužene isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10.1. Pored navedenog valja dodati da se u rješenju broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom da je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

10.2. U odnosu na tvrdnje tuženice da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva, već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice, treba reći da nije odlučno pitanje da li je tuženica preplaćenim iznosima zatvarala konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarala ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženice, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva, jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati, niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

11. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih, i ovdje tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, kao i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Dakle u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. povodom kolektivne tužbe, odlučeno je o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta. Stoga pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku, obvezuje sud u ovom parničnom postupku, jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača, nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženoj do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

11.2. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.4. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.5. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

11.6. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11.7. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora dana 19. travnja 2006., bio na snazi.

12.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnosti.

12.3. Dakle, sporne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti, pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12.4. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl. 4. točka 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2, čl. 6. st. 2 i čl. 7. točka 7.2. Ugovora o kreditu od 19. travnja 2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženice ne može primijeniti odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

12.5. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

13. Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti .

13.1. Nadalje, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.); odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (stavak 5.).

13.2. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).

13.3. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13.4. Odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu citirane odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama (čl. 4 točka 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2, čl. 6. st. 2 i čl. 7. točka 7.2. Ugovora o kreditu od 19. travnja 2006.) nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom nije od utjecaja to što je tužiteljici očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila i upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

14.1. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagla osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza tuženice vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita i zateznih kamata na pojedine uplaćene iznose. Tuženica je tužiteljici trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14.2. Naime sporna odredba čl. 4 točka 4.1. i točka 4.2. među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,65% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,65%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl. 5 st. 2, čl. 6 st. 2 i čl. 7. točka 7.2. u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, te valutnu klauzulu vezanu za CHF, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

14.3. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 4 točka 4.1. i točka 4.2., čl. 5 st. 2, čl. 6 st. 2 i čl. 7. točka 7.2. Ugovora o kreditu od 19. travnja 2006. isto konkretno nije slučaj, jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda, nije ni mogla, niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem odredbe u čl. 4 točka 4.1. i točka 4.2., čl. 5 st. 2, čl. 6. st. 2 i čl. 7. točka 7.2. Ugovora o kreditu od 19. travnja 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 19. travnja 2006. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovla, niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl. 4 točka 4.1. i točka 4.2., čl. 5 st. 2, čl. 6 st. 2 i čl. 7. točka 7.2. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

14.4. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

14.5. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 4. točka 4.1. i točka 4.2., čl. 5 st. 2., čl. 6. st. 2. i čl. 7. točka 7.2., među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

15. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

15.1. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

16. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 4. točka 4.1. i točka 4.2., čl. 5. st. 2., čl. 6. st. 2. i čl. 7. točka 7.2. Ugovora o kreditu od 19. travnja 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

17. Stoga su odredbe čl. 4. točka 4.1. i 4.2., čl. 5. st. 2., čl. 6. st. 2 i čl. 7. točka 7.2. Ugovora o kreditu od 19. travnja 2006. u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

17.1. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/2005.) ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

17.2. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

18. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 11. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

19. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o. Bilje od dana 13. kolovoza 2025. proizlazi da je konverzija tužiteljičinog kredita provedena zakonito i računski točno, te da je točan iznos preplate kojega je tuženica priznala tužiteljici, a sve sukladno čl.19.c. st. 1. toč. 5. ZID ZPK, da je tužiteljica obeštećena za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 1.683,40 eura, da je konverzijom priznata preplata iskorištena za namirenje 50% iznosa anuiteta koji dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru, do iskorištenja priznate preplate u cijelosti, da zatezna kamata na ukupno utvrđene iznose preplate temeljem promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF, iznosi ukupno 1.275,45 eura, a ista je namirena priznatom preplatom iz konverzije u cijelosti. Ukoliko se namirenje tužiteljičine tražbine preplatom priznatom u konverziji izvrši uračunavanjem sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, izračunata preplata temeljem promjena kamatne stope i tečajne razlike, dijelom bi ostala nenamirena i to ukoliko se u obzir uzme preplata uključujući pozitivne i negativne stavke razlika nastalih temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike do provedene konverzije, koja je utvrđena u ukupnom iznosu od 3.240,49 eura, ista bi ostala nenamirena u iznosu od 2.832,54 eura, a ukoliko se u obzir uzme samo preplata, dakle samo pozitivne stavke razlika nastalih temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike do provedene konverzije, koja je utvrđena u ukupnom iznosu od 3.412,21 eura, ista bi ostala nenamirena u iznosu od 3.004,26 eura.

19.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tuženica na temelju ništetnih odredbi Ugovora u razdoblju od lipnja 2006. pa do rujna 2015. primila ukupni novčani iznos od 2.832,54 eura.

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, time da tužiteljica nije imala primjedbi na isti, dok je tuženica isti osporila u cijelosti u podnesku od dana 22. kolovoza 2025. i na ročištu od 10. studenog 2025. na način da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali ističe prigovore pravne naravi. Tuženica između ostalog navodi da je vještačenje bilo nepotrebno i da je nalaz i mišljenje vještaka pogrešan i neupotrebljiv, obzirom da je provedena konverzija, te da ne postoji pravna osnova tužiteljičina zahtjeva na povrat stečenog bez osnove, budući je tužiteljica po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražila konverziju i sklopila o tome Dodatak u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i da su svi preplaćeni iznosi obuhvaćeni konverzijom. Ne predlaže da vještak iznese usmeno nalaz i mišljenje na ročištu pred sudom.

20.1. U odnosu na primjedbu tuženice, napominje se da sukladno odredbama čl. 259. i čl. 260. Zakona o parničnom postupku, sud je taj koji rukovodi vještačenjem i daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog, valja navesti da tvrdnje tuženice da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane. Naime, u situaciji kada je iz navedenih razloga ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru o kreditu, tj. 4,65% godišnje u konkretnom slučaju, te početni tečaj CHF tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, kako je vještak i postupio pri izradi nalaza i mišljenja.

21. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, preinačila tužbu podneskom od dana 1. listopada 2025. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, kojom sada zahtijeva na ime preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznos od 2.832,54 eura sa zateznim kamatama od 01.10.2015. pa do isplate, koji tužbeni zahtjev glasi kao pod I. izreke. Ovaj iznos tužena nije priznala tužiteljici prilikom konverzije, pa prema tome konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužiteljici nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatila, čime ista nije obeštećena u cijelosti.

22. Iznos od 2.832,54 eura se sastoji od temeljem promjene kamatnih stopa i temeljem valute CHF preplaćenog iznosa od 3.240,49 eura, sveukupne zatezne kamate do 30.09.2015. godine na preplatu u iznosu od 1.275,45 eura, priznatog iznosa u konverziji od 1.683,40 eura, te nakon prebijanja preplate priznate u konverziji sa cjelokupnim iznosom zateznih kamata i dijelom glavnice, daljnje zatezne kamate koje teku na dio glavnice u iznosu od 2.832,54 eura od 01.10.2015. godine pa do isplate.

23. Kako se na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 10. studenog 2025. tuženica protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na istom ročištu dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

23.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužiteljica već u tužbi na ime isplate zahtijevala iznos od 1.785,35 eura / 13.451,71 kuna i zadržala pravo konačno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu nakon provedenog vještačenja, a taj iznos je konačno i postavila tužbenim zahtjevom nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećavši zahtjev na 2.832,54 eura. Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.

24. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24.1. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Također, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Slijedom navedenog, sud je na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti, tužiteljici dosudio iznos od 2.832,54 eura sa zateznim kamatama nakon provedene konverzije 01.10.2015. pa do isplate, kako je navedeno pod I. izreke, po stopi zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima,

26. Naime, uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

26.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

26.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

26.3. Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26.4. U konkretnom slučaju, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF, niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice, odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužiteljici nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatila, čime tužiteljica nije obeštećena u cijelosti.

27. Valja navesti i to da tuženica tijekom postupka nije istaknula prigovor radi prebijanja, iako je predložila da vještak prilikom vještačenja uzme u obzir i tzv. negativne razlike u odnosu na razdoblja kada su kamata i tečaj bili niži od početnog, a čemu se tužiteljica nije protivila, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica nije potraživala tzv. negativne razlike, slijedom čega ovaj sud nije imao potrebe o istima posebno obrazlagao.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

29.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 2.603,58 eura, koji je osnovan do iznosa od 2.528,86 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 11.06.2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), te podneska od 27.02.2020., 16.12.2021., 26.09.2024., 1.10.2025. i 2.10.2025. (Tbr. 8.t.1.), a od dana 28.03.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od 13.03.2025. i 10.11.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), zastupanja na ročištu za objavu presude od 14.11.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), te obračunatog PDV-a od 437,50 eura (Tbr. 46.), troška vještačenja od 275,00 eura, te plaćene pristojbe na tužbu od 66,36 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke.

29.2. Zahtjev tužiteljice za trošak na ime sudske pristojbe na presudu od 74,72 eura nije osnovan. Naime, sukladno odredba čl. 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) kojom su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu 20.05.2023. Ovo znači da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (11.06.2019.) postojala obveza tužiteljice na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, koju je i platila prilikom podnošenja tužbe u visini od 66,36 eura (500,00 kn) pa joj navedeni trošak pripada. Međutim, tužiteljici ne pripada i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 74,72 eura, budući je u ovoj pravnoj stvari presuda donesena 14.11.2025., odnosno nakon stupanja na snagu citiranog članka 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je tužiteljica kao potrošač u ovom postupku oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na presudu, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 14. studenog 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužiteljice

2.Punomoćnici tuženice