Poslovni broj: Us I-3714/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze i Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĐVČĆ, rođene **.**.2000., državljanke Narodne Republike Kine, smještene u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, koju zastupa opunomoćenik Stjepan Babić, odvjetnik u Zagrebu, Vodovodna 13/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 33, OIB 36162371878, radi smještanja u Prihvatni centar za strance, 14. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Policijske postaje Dugo Selo, KLASA: UP/I-216-01/25-03/7, URBROJ: 511-19-38-25-60, od 30. kolovoza 2025.

II. Tužiteljici se odobrava besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku, Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 33, OIB 36162371878, da u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć, isplati opunomoćeniku Stjepanu Babiću, odvjetniku u Zagrebu, Vodovodna 13/I, trošak pružanja pravne pomoći u iznosu od 1.250,00 Eura (tisućudvijestotineipedeset Eura).

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tužiteljici se određuje smještaj u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, na rok u najduljem trajanju do jednog mjeseca, uz obrazloženje kako je tužiteljica zatečena bez identifikacijskih isprava u ilegalnom transferu stranaca preko teritorija Republike Hrvatske, iz kojeg razloga su ostvareni zakonom propisani razlozi za njen smještaj u prihvatni centar.

2. Osporavajući zakonitost naprijed navedenog rješenja tužiteljica u svojoj tužbi navodi da iako je u osporenom rješenju navedeno kako su ispunjeni uvjeti iz članka 214. stavka 2. Zakona o strancima takva situacija ne opravdava automatski smještaj u prihvatni centar, a kojeg je, sukladno Zakonu o strancima, moguće odrediti isključivo u situaciji kada se prisilno udaljenje ne može osigurati primjenom blažih mjera. Smatra kako tuženik nije dostatno obrazložio razloge zbog kojih je isključio primjenu blažih mjera te da ulaže molbu za međunarodnu zaštitu, iz kojeg razloga je mišljena kako nije postojao razlog za njen smještaj u Prihvatnom centru za strance. Predlaže Sudu da poništiti osporeno rješenje, kao i da mu odobri besplatnu pravnu pomoć u ovom upravnom sporu i tuženiku naloži da snosi troškove istog.

3. Tuženik u svom odgovoru navodi kako je u postupku koji je prethodio osporenom rješenju utvrđeno da je tužiteljica grubo prekršila propise Republike Hrvatske o nadzoru državne granice te da je nakon što je zatečena u toj radnji jasno navela da ne želi samovoljno napustiti Republiku Hrvatsku, već da joj je cilj odlazak u Republiku Italiju. Imajući tu okolnost na umu, kao i činjenicu da tužiteljica nema valjano prijavljen boravak, nema moguću adresu stanovanja, nema putnu ispravu niti dostatna financijska sredstva, kao i da postoji rizik od izbjegavanja obveza napuštanja Republike Hrvatske, mišljenja je kako je zakonito utemeljio svoju odluku. Predlaže Sudu da odbije tužbeni zahtjev i na snazi ostavi osporeno rješenje.

4. Sud je 12. studenoga 2025. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, kao i uvid u spis tuženika te priložene isprave.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. U ovom predmetu nije sporno kako je tužiteljica zatečena u ilegalnom transferu, kroz Republiku Hrvatsku, kao i da nema valjano prijavljen boravak na njenom teritoriju, nema moguću adresu stanovanja, nema putnu ispravu, a ni dostatna financijska sredstva. Bez obzira na navedeno stav tužiteljice je da je tuženik bio u obvezi primijeniti blažu mjeru od odabrane, jer je primjena smještaja u Centar, prekomjerna i nepotrebna.

8. Člankom 212. stavkom 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25. – u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da se u svrhu ograničenja slobode kretanja, radi osiguranja prisilnog udaljenja i povratka državljanina treće zemlje može smjestiti u centar, ako se prisilno udaljenje i povratak ne mogu osigurati blažim mjerama.

8.1. Člankom 213. stavkom 1. Zakona propisano je da se u smislu članka 212. stavka 1. ovoga Zakona, mjerama koje su blaže od smještaja u centar smatraju: polog putnih isprava, putnih dokumenata i putnih karata; polog određenih financijskih sredstava; zabrana napuštanja određene adrese smještaja i javljanje u policijsku postaju u određeno vrijeme.

9. Podvodeći naprijed utvrđeno i nesporno činjenično stanje pod citirane odredbe Zakona Sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nema mogućnosti primjene blažih mjera od one koju je primijenio tuženik. Naime budući da tužiteljica nema putne isprave i nema financijskih sredstava iste ne može ni položiti. Isto tako zabrana napuštanja neke adrese i prijava u policijsku postaju po logici nužnim čini mogućnost prebivanja na nekoj adresi stanovanja na teritoriju [adresa], dok je u postupku koji je prethodio osporenom rješenju nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica nema moguću adresu stanovanja. Konačno i cijeneći okolnost da je po navodima tuženika tužiteljica iskazala kako nema namjeru dobrovoljno napustiti teritorij Republike Hrvatske te budući i da je zatečena u ilegalnom kretanju prema Republici Italiji, Sud zaključuje kako postoji osnovana vjerojatnost da bi tužiteljica izbjegavala određene joj obveze napuštanja teritorija Republike Hrvatske, a što u ukupnosti rješenje tuženika čini zakonitim.

10. Trebalo je stoga, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odbiti tužbeni zahtjev te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

11. Kako iz tužbe proizlazi da tužiteljica nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II. izreke odobrena joj je besplatna pravna pomoć u skladu s Pravilnikom o besplatnoj pravnoj pomoći.

12. Budući da je pravnu pomoć pružio odvjetnik Stjepan Babić, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 Eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Naime, odvjetniku je u skladu s Tbr. 23. t. 1. i 2. Tarife priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 Eura i trošak zastupanja na raspravi u iznosu od 500 Eura, sve uvećano za porez na dodanu vrijednost.

Zagreb, 14. studenoga 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Stjepan Babić, Zagreb, Vodovodna 13/I,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33

3. U spis