REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
Novi Zagreb – Istok, Turinina 3
Poslovni broj: P-1241/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Mucalo, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. listopada 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetničke vježbenice ĐŽ i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Tvrtka Dobrinića, 14. studenog 2025.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe kako je učinjena podneskom tužitelja od 7. srpnja 2025. i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.635,23 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznos od:
- 2,39 EUR koje teku od 1.11.2008. do isplate;
- 4,45 EUR koje teku od 1.1.2009. do isplate;
- 5,94 EUR koje teku od 1.2.2009. do isplate;
- 6,61 EUR koje teku od 1.3.2009. do isplate;
- 4,96 EUR koje teku od 1.4.2009. do isplate;
- 5,33 EUR koje teku od 1.5.2009. do isplate;
- 2,38 EUR koje teku od 1.6.2009. do isplate;
- 0,20 EUR koje teku od 1.7.2009. do isplate;
- 0,78 EUR koje teku od 1.8.2009. do isplate;
- 1,93 EUR koje teku od 1.9.2009. do isplate;
- 1,83 EUR koje teku od 1.10.2009. do isplate;
- 0,67 EUR koje teku od 1.11.2009. do isplate;
- 2,84 EUR koje teku od 1.12.2009. do isplate;
- 4,59 EUR koje teku od 1.1.2010. do isplate;
- 7,07 EUR koje teku od 1.2.2010. do isplate;
- 6,50 EUR koje teku od 1.3.2010. do isplate;
- 9,86 EUR koje teku od 1.4.2010. do isplate;
- 9,22 EUR koje teku od 1.5.2010. do isplate;
- 10,47 EUR koje teku od 1.6.2010. do isplate;
- 21,24 EUR koje teku od 1.7.2010. do isplate;
- 19,02 EUR koje teku od 1.8.2010. do isplate;
- 25,79 EUR koje teku od 1.9.2010. do isplate;
- 23,45 EUR koje teku od 1.10.2010. do isplate;
- 19,69 EUR koje teku od 1.11.2010. do isplate;
- 27,63 EUR koje teku od 1.12.2010. do isplate;
- 37,73 EUR koje teku od 1.1.2011. do isplate;
- 1,372,66 EUR koje teku od 24.2.2011. do isplate;
sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba članaka Ugovor o kreditu broj: 218-50- 3216262 od 03.01.2006. potvrđen 04.01.2006. pod brojem OU-14/06-1. po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, sklopljenog između tužitelja ČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je tuženik nametnuo tužitelju nepoštenu odredbu o naknadi za obradu kredita, i to:
- odredba članka 3. koja glasi:
„3./treća/ NAKNADA
3.30% (tri zarez trideset posto)
od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju ČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 401,61 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku od 10.1.2006. te se određuju do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, a od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva iz točke II. kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. st. 3. Ugovor o kreditu broj: 218-50-3216262 od 03.01.2006. potvrđen 04.01.2006. pod brojem OU-14/06-1. po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec iz Čakovca, I. G. Kovačića 6, a koji glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“, kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekuće od 14. studenog 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužbom od 12. lipnja 2023. tužitelj ČŽ zatražio je donošenje presude kojom bi se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naložilo da mu isplati iznos od 787,77 EUR (5.935,48 HRK) na ime preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu od 2. siječnja 2006., jer da je taj ugovor sadržavao ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužitelj je ujedno zatražio i da se presudom utvrde ništetnim dijelovi ugovornih odredbi iz čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se odnose na naknadu za obradu kredita, odnosno podrednoj primjeni tuženikovih općih akata koji budu doneseni za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu te da se isplati iznos od 401,61 EUR (3.025,91 HRK) koji mu je tuženik naplatio na ime jednokratne naknade na ime obrade kredita. Tužitelj je zatražio i naknadu troška ovog postupka, uz zatezne kamate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom ugovoru o kreditu nije ništetna te ističući prigovor zastare.
3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz točke II. tužbe tužitelj je tražio na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli 787,77 EUR (5.935,48 HRK), s pripadajućim kamatama.
3.1. Nakon izvedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 7. srpnja 2025. tražio na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.635,23 EUR, s pripadajućim kamatama. Ovakvom dispozicijom tužitelj je preinačio tužbu u točki II. na način da je zatražio više od inicijalno postavljenog zahtjeva. Podneskom od 16. rujna 2025. tuženik se protivio preinaci. Sud je primjenom odredaba čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio da je ovakva preinaka tužbenog zahtjeva, iako joj se tuženik usprotivio, dopuštena obzirom ju je tužitelj učinio po primitku i u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka u ovom postupku pa tako očito bez svoje krivnje ovu preinaku nije mogao učiniti ranije odnosno prije izvođenja ovog dokaza, a tako niti prije zaključenja prethodnog postupka dok je ista prema stavu ovog suda svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama jer otklanja potrebu vođenja novih sudskih postupaka između stranaka radi rješenja u suštini istog spora (Tako i VSRH Su IV – 162/2021 od 26. studenoga 2021.). Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.
4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj 218-50-3216262 od 3. siječnja 2006. (list 12-16 spisa), sudska praksa (list 17-31 spisa), otplatni plan (list 32-34 spisa), otplatna tablica – kredit informativni izračun (list 35-36 spisa), otplatni plan (list 37-43 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 44-47 spisa), dopis Raiffeisenbank Austria d.d. od 25. veljače 2011. (list 48 spisa), financijsko vještačenje (list 49-58 spisa), sudska praksa (list 59-66 spisa), izvod iz zapisnika VSRH od 31. siječnja 2022. (list 68-69 spisa), sudska praksa (list 70-97 spisa), potvrda Raiffeisenbank Austria d.d. od 9. prosinca 2021. (list 98 spisa), zahtjev za kredit (list 211 spisa), sudska praksa (list 217-243 spisa), izvod iz zapisnika VSRH od 26. studenog 2021. (list 274-275 spisa), izvod iz zapisnika VSRH od 27. svibnja 2024. (list 276 spisa) te je saslušan tužitelj (list 251-252 spisa) i provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 256-262 spisa).
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. Predmet parnice je zahtjev za isplatu iznosa od 1.635,23 EUR s naslova preplate anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu od 3. siječnja 2006. koji je bio sklopljen između stranaka, u dijelovima u kojem je njime ugovoreni jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te podredna primjena općih akata Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora, uz daljnji zahtjev za isplatu iznosa od 401,61 EUR koji je tuženik tužitelju naplatio na ime jednokratne naknade na ime obrade kredita.
7. Između stranaka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija te da su stranke sklopile 3. siječnja 2006. Ugovor o kreditu broj 218-50-3216262 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.230,52 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i da je namjena kredita bila kupnja novog vozila. Nije sporno ni da je u čl. 7. ugovorena obveza tužitelja za povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, da je u čl. 3. ugovorena jednokratna naknada (ulazna naknada) od 3.30 % od ugovorenog iznosa kredita te da ju u članku 9. ugovorena podredna primjena općih akata Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.
8. Sporna je, osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe ugovora o kreditu kojom je valutna klauzula švicarski franak (CHF), vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te valjanost ugovornih odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednokratna naknada (ulazna naknada) od 3.30 % od ugovorenog iznosa kredita te podredna primjena općih akata Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora, kao i jesu li potraživanja tužitelja u zastari.
O valutnoj klauzuli
9. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu bila je predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Raiffeisenbank Austria d.d.
10. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 07. travnja 2013. utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita), zaključujući ugovore o kreditima sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, i to upravo na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banke kao trgovci nisu u cijelosti informirale korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time postupile suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je utvrđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u tim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
11. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 218-50-3216262 od 3. siječnja 2006. (list 12- 16 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ČŽ kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.230,52 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz rok otplate od 60 mjeseca (čl. 4.), prema otplatnom planu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7.), s time da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju novog vozila (čl. 6.). Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.
13. Iz iskaza tužitelja ČŽ (list 251-252 spisa), a kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivao na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan te nije u protivnosti ispravama u spisu, sud utvrđuje da je tužitelj 2006. godine podigao kredit kod Raiffeisen banke radi kupnje automobila za osobne potrebe te da navedeni automobil Automobil nikada nije korišten za firmu ili obrt; da u banci nije bilo nikakvih pregovora oko uvjeta kreditiranja, odnosno da mu je ponuđen ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, pri čemu mu nije ponuđeno mijenjati odredbe ugovora pa su u trenutku potpisivanja ostale takve kakve jesu; da mu u banci nisu nudili nikakav drugi kredit osim u CHF te da je isti kao laik koji se ne razumije u te stvari vjerovao banci kad mu je ponudila ugovor u CHF; da mu nije ništa objašnjavano da se tečaj može mijenjati niti su ga upoznali sa terminom valutnom klauzulom niti mu su objasnili rizike u vezi valutne klauzule, odnosno da nije razumio pojmove promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula; da nije bilo pregovora oko ulazne naknade niti su mu objasnili što ta ulazna naknada sadrži ili pokriva, odnosno da nije pitao niti mu je ponuđeno da ulazna naknada bude izračunata u manjem iznosu; da je mislio da će rata kredita ostati onakva kakva je ugovorena, a da je banka povećala mjesečne iznose rata bez da ga je prethodno kontaktirala odnosno bez suglasnosti tužitelja; da je isti po struci izolater- limar te da nije imao obrt niti firmu.
14. Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da je tužitelj, u svojstvu potrošača, u siječnju 2006. godine sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF te da pritom od strane banke (tuženika) nije bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF. Pritom se napominje da je na tuženiku teret dokaza, u smislu članka 219. u svezi članka 221. a ZPP-a, o obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), a što tuženik tijekom postupka nije dokazao.
15. Stoga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu, koji je bio sklopljen između stranaka, u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv ovopredmetnog tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna. Pritom je, s obzirom na sadržaj izreke presude koja je donesena u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, potpuno neodlučno je li se radi o stambenom kreditu ili auto kreditu, već je odlučno da se radi o potrošačkom kreditu. Prema tome, sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu br. 218-50-3216262 od 3. siječnja 2006., koji je bio sklopljen između stranaka, ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF, po kojoj je kunski iznos kredita i anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka.
16. Slijedom navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a odredbe ovdje predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ništetnim odredbama predmetnog ugovora isplatio i to u iznosu od 1.635,23 EUR (12.320,64 HRK) koji, pak, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 20. lipnja 2025. (list 256 do 262 spisa) koji je sud ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke pravilnosti ovog izračuna nisu prigovorile. Prigovori tuženika o načinu izračuna, odnosno da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, time da ugovorne strane u ugovoru o kreditu nikada nisu ugovorile fiksni tečaj već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinačnog anuiteta, prigovori su pravne prirode i njihova neosnovanost proizlazi iz pravomoćno okončanog postupka Potrošač, uz napomenu kako je vještak postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti sklopljen uz fiksni tečaj, već se primijenio uz početni tečaj CHF za kunu koji nije ništetan.
17. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplatio iznos od 1.635,23 EUR pa tužitelj na temelju čl. 323. ZOO-a ima pravo zahtijevati da mu tuženik taj iznos vrati.
18. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, provedenim financijskim vještačenjem utvrđeni su datumi kada je svakoga mjeseca unutar spornog razdoblja tuženik primio uplate tužitelja pa tako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljom. Tuženik je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 87. istog zakona, kao i činjenicom da je nametnuo sporne ugovorne odredbe tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, odnosno svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate (tako i VSRH Rev 364/2022 od 25. travnja 2023.).
19. U vezi tijeka kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO-a postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, iznesena i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojoj s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.
20. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (odluke VSRH broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev-1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev- 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev-425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.). Na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22- 2), izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom na navedene odredbe o zastari propisane ZOO-om, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora, koji je pravomoćno završen donošenjem presude poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tako da je u odnosu na ništetnost tih odredbi zastara počela teći iznova 15. lipnja 2018., pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, tako da zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.
21. Jednako je tako neosnovan prigovor zastare u odnosu na preinačene iznose. To stoga što u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, kao što je u konkretnom slučaju, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako i VSRH u odluci Rev 422/2024-2 od 27. kolovoza 2024). Slijedom navedenog, kasnije povišenje zahtjeva po istim osnovama ne utječe na tijek zastare za predmetnu tražbinu, imajući u vidu da se kvalitativno radi o jednoj te istoj tražbinama koja je već obuhvaćena tužbom, dok je naknadno samo povećan njezin iznos.
22. Slijedom svega prethodno iznesenoga, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji su preplaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
O ulaznoj naknadi
23. Nadalje, a što se tiče čl. 3 ugovora o kreditu, valja prije svega reći da je u tom članku ugovorena jednokratna (tzv. ulazna) naknada od 3.30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.
24. Iz iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je utvrdio da tužitelju prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije točno pojašnjeno na što se troškovi iz čl. 3. odnose niti je mogao pojedinačno pregovarati u vezi istih te da se radilo o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu. Osim toga, navedeno je sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03) da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (Tako i USRH U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita.
25. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.
26. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih „ulaznih“ ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe Zakona o obveznim odnosima proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.
27. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 3. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.
28. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi (ulaznoj naknadi) od 3.30 % od ugovorenog iznosa kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod točkom II. izreke presude.
29. Isto tako, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji je tuženik tužitelju naplatio na temelju ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi na ime obrade kredita, i to u iznosu od 401,61 EUR (3.025,91 HRK) koji, pak, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 20. lipnja 2025. (list 256 do 262 spisa) koji je sud i u tom dijelu ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke pravilnosti i ovog izračuna nisu prigovorile. Tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na navedeni iznos koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja. Neosnovan je i prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik na navedeni iznos. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ovom presudom utvrđena ništetna navedena obveza potraživanje nije u zastari, a ujedno je i dospjelo, stoga su u tom smislu prigovori tuženika neosnovani. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.
O podrednoj primjeni općih akata Kreditora
30. U odnosu pak na odredbu čl. 9. prema kojoj se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora, ovaj sud je stajališta kako za proglašenje predmetne odredbe ništavom nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti sadržanim u presudi tog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. niti pak u sadržaju provedenog postupka. Naime, polazeći od izreke presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018. i presude broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. vidljivo je da je ništetnošću obuhvaćen samo dio ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati te je evidentno da odredba čl. 9. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, nije obuhvaćene niti pravnim učinkom citiranih presuda proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužitelj tijekom naveo postojanje pravnog interesa, činjenice (da bi odredba bila nejasna, teško razumljiva, teško uočljiva, protivna načelu savjesnosti i poštenja) ni dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.
O parničnom trošku
31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je, obzirom u ovom sporu prema ocjeni suda nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25) i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 7/1), sastava podnesaka od 31. siječnja 2025., 4. ožujka 2025. i 7. srpnja 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (tbr. 8/1), zastupanja na ročištima 26. veljače 2025., 1. travnja 2025. i 2. listopada 2025. (tbr. 9/1), uz PDV što iznosi 1.750,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR pa mu je sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.150,00 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.
32. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu jer je sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (51/2023) tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanja pristojbi. Nije priznat niti trošak preliminarnog vještačenja s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje postupka u smislu članka 155. ZPP-a, zbog čega tužitelj niti ne ostvaruje pravo na naknadu navedenog troška. Naime, na temelju podataka dobivenih od banke tužitelj je i sam mogao izračunati visinu tražbine, barem približno za potrebe postavljanja visine tužbenog zahtjeva. S obzirom na zauzet stav sudske prakse da usklađivanje tužbenog zahtjeva sa nalazom vještaka predstavlja opravdani razlog za preinaku tužbe iz članka 191. stavka 2. ZPP-a, to tužitelj ne bi trpio štetne posljedice nepravilnog izračuna za potrebe sastava tužbe.
33. Stoga je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.
34. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim jer isti u ovom sporu u odnosu na pretežiti dio tužbenog zahtjeva nije uspio, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.
U Zagrebu, 14. studenog 2025.
Sudac:
Jan Torjanac
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od petnaest dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
- tužitelju po pun.
- tuženiku po pun.
