Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 2

Poslovni broj: P-337/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužitelja AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Zorici Franković, odvjetnici iz Đurđevca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 23. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, 14. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba 7. Ugovora o kreditu broj 9010663524 od 2. kolovoza 2005. koji je potvrđen po Javnom bilježniku Marini Ostović iz Koprivnice pod poslovnim brojem: OU-926/2005 dana 11. kolovoza 2005. između tužitelja AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te navedena odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.654,35 eura (slovima: tri tisuće šesto pedeset četiri eura i trideset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:

- 85,64 eura od 30. studenog 2011.

- 87,79 eura od 31. prosinca 2011.

- 96,25 eura od 31. siječnja 2012.

- 97,11 eura od 29. veljače 2012.

- 94,14 eura od 31. ožujka 2012.

- 94,89 eura od 30. travnja 2012.

- 97,48 eura od 31. svibnja 2012.

- 95,80 eura od 30. lipnja 2012.

- 93,63 eura od 31. srpnja 2012.

- 93,65 eura od 31. kolovoza 2012.

- 85,86 eura od 30. rujna 2012.

- 94,46 eura od 31. listopada 2012.

- 82,52 eura od 30. studenog 2012.

- 93,71 eura od 31. prosinca 2012.

- 85,92 eura od 31. siječnja 2013.

- 89,11 eura od 28. veljače 2013.

- 91,97 eura od 31. ožujka 2013.

- 89,45 eura od 30. travnja 2013.

- 82,57 eura od 31. svibnja 2013.

- 88,96 eura od 30. lipnja 2013.

- 79,18 eura od 31. srpnja 2013.

- 85,12 eura od 31. kolovoza 2013.

- 89,75 eura od 30. rujna 2013.

- 90,61 eura od 31. listopada 2013.

- 92,30 eura od 30. studenog 2013.

- 93,70 eura od 31. prosinca 2013.

- 53,40 eura od 31. siječnja 2014.

- 56,23 eura od 28. veljače 2014.

- 36,36 eura od 31. ožujka 2014.

- 43,08 eura od 30. travnja 2014.

- 43,35 eura od 31. svibnja 2014.

- 90,87 eura od 30. lipnja 2014.

- 103,89 eura od 31. srpnja 2014.

- 59,44 eura od 31. kolovoza 2014.

- 46,95 eura od 30. rujna 2014.

- 48,35 eura od 31. listopada 2014.

- 49,20 eura od 30. studenog 2014.

- 49,63 eura od 31. prosinca 2014.

- 79,72 eura od 31. siječnja 2015.

- 66,18 eura od 28. veljače 2015.

- 172,56 eura od 31. srpnja 2015.

- 184,23 eura od 31. kolovoza 2015.

- 119,34 eura od 30. rujna 2015., u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna i odredba 1. Ugovora o kreditu broj 9010663524 od 2. kolovoza 2005. koji je potvrđen po Javnom bilježniku Marini Ostović iz Koprivnice pod poslovnim brojem: OU-926/2005 dana 11. kolovoza 2005. između tužitelja AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu od 4.345,65 eura.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.087,50 eura (slovima: dvije tisuće osamdeset sedam eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj AČ je 12. lipnja 2023. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnim odredbi 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 9010663524 koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 2. kolovoza 2005., a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Marine Ostović iz Koprivnice pod poslovnim brojem OU-926/2005 dana 11. kolovoza 2005. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te radi isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platio tuženiku na temelju sklopljenog ugovora o kreditu zbog primjene tih ništetnih ugovornih odredbi.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010663524 dana 2. kolovoza 2005. uz kamatnu stopu koja iznosi 4,25% godišnje i valutnu klauzulu, a iznos kredita iznosio je 69.297,73 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, na rok otplate od 240 mjeseci.

1.2. Ističe kako tužitelju prilikom potpisa predmetnog kredita nisu predočeni Opći uvjeti banke, nitko tužitelju nije pojasnio, kao što ga nije ni upozorio, na opasnost od povećanja tečaja, kao što o odredbama predmetnoga ugovora, u dijelu valutne klauzule, nije ni pregovarao s tužiteljem. Sasvim suprotno, tužitelj je uvjeravan od strane tuženika, kako je CHF najsigurnija valuta, kako je to za njega najpovoljnije i najsigurnije zaduženje, kako ne postoje nikakvi rizici za njega, a sve to s obzirom na sigurnost zaduživanja u CHF odnosno sigurnost same valute CHF. Sve to dovelo je na kraju do toga da je tužitelju nekontrolirano rastao anuitet predmetnog kredita.

1.3. Nadalje navodi kako je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, smatra izvjesnim da je unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede valutne klauzule, a kako je to činio tuženik bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač, ovdje tužitelj, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku ovdje tuženika kao trgovca.

1.4. Tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te upućuje na sudsku praksu županijskih sudova, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske te Suda Europske unije.

1.5. Navodi kako je tužitelj s tuženikom zaključio Dodatak Ugovora o kreditu kojim ugovorom su izmijenjene pojedine odredbe Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005., na način se iznos kredita po navedenom ugovoru konvertira na iznos u eurima.

1.6. Iz izloženih razloga tužitelj smatra da su ugovorne odredbe 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 8.000,00 eura po osnovi valutne razlike zajedno sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ponajprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbe Ugovora o kreditu kojim je propisano da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud prema sjedištu podružnice banke u kojoj je sklopljen ugovor o kreditu odnosno u ovom slučaju Općinski sud u Varaždinu.

3. Sud je rješenjem broj P-337/2023-10 od 28. listopada 2024. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 27. studenog 2024.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je nadalje naveo da osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja. Ističe da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK koji je usklađen sa Ustavom Republike Hrvatske time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku pod brojem Gos-1/2019 zauzeo shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također da je navedeni zakon donesen radi uspostave narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača, a kreditne institucije su bile dužne postupati po istome, dok je na korisnicima kredita bila dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, pri čemu je ZID ZPK lex specialis u odnosu na opća pravila obveznog prava odnosno Zakon o obveznim odnosima. Konverzijom da je izjednačen položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je odobren odgovarajući kredit u EUR pa konverzija ima retroaktivni učinak, slijedom čega nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR. Tužitelj da je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist i ponovno bi došlo do narušavanja ravnoteže. Prema tome, inicijalno sklopljeni Ugovor o kreditu više ne proizvodi pravne učinke jer su ga stranke izmijenile na temelju suglasnosti volja i Dodatak Ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i odredbama prava Europske unije. Tuženik ističe i prigovor zastare tražbine, držeći da zastarni rok od 5 godina počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, a da to proizlazi iz odredbe članka 226. ZOO-a i ustaljene sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Navodi i to da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor individualnog tužitelja jer zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan zahtjevu tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Smatra da odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne jer je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik informirao tužitelja o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

4.1. Naposljetku, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

5. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 2. rujna 2025.

(stranica 171-173 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odnosno točku II. tužbenog zahtjeva je uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje na način da je zatražio isplatu iznosa od 3.654,35 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Obzirom da je navedenim podneskom snižen prvotno postavljen tužbeni zahtjev koji je iznosio 8.000,00 eura, a sada iznosi 3.654,35 kuna te je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 4.345,65 eura, kojem povlačenju se tuženik nije protivio, sukladno članku 193. stavku 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) povlačenje je utvrđeno u rješenju sadržanom u ovoj odluci.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu i tijekom postupka (stranica 6-42, 70-80, 94 i 96-114 spisa) te dokumentaciju tuženika dostavljenu uz odgovor na tužbu (stranica 57 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić (stranica 120-165 i 181-182 spisa) te proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja (stranica 92-93 spisa).

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, u vezi sa člankom 221.a ZPP-a, sud je deklaratorni tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim dok je konačno precizirani kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio u cijelosti osnovanim.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja da su ništetni dijelovi odredbi 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 9010663524, sklopljenog 2. kolovoza 2005., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima.

9. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 9010663524, sklopljen 2. kolovoza 2005. solemniziran kod Javnog bilježnika Marine Ostović iz Koprivnice pod poslovnim brojem OU-926/2005 dana 11. kolovoza 2005. (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 69.297,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita s rokom otplate od 240 mjeseci. Nadalje, nesporno je da je ugovorena otplata kredita jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja i prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora te sukladno kojoj je tužitelj očekivao kretanje anuiteta kredita.

10. Nije sporno ni to da je 8. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010663524 na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 30.404,67 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za euro te da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.581,19 eura.

11. Među strankama je sporna ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF sadržanih u Ugovoru o kreditu te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu otplaćenih iznosa temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi, kao i pitanje pripada li tužitelju s obzirom na izvršenu konverziju kredita pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

12. Tužitelj AČ saslušan kao stranka u svom iskazu navodi kako je novčana sredstva koja su mu bila potrebna, a koja je ostvario sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu koristio za kupnju kuće u [adresa], kojom je rješavao svoje stambeno pitanje te je ta kuća služila isključivo za stanovanje njega i članova njegove obitelji, supruge i tada dvoje djece. Obratio se tuženiku koji mu je ponudio sklapanje Ugovora o kreditu u CHF. Osobno mu je bilo važno da rata kredita bude manja od 2.000,00 kuna. Ugovor o kreditu je sklopio na rok od 20 godina. Nakon što je pribavio svu potrebnu dokumentaciju, banka je pripremila ugovor. Ugovor je letimično pročitao, samo dijelove koje su mu bili važni, a to je iznos rate kredita i rok otplate. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije razumio odredbe ugovora u pogledu valutne klauzule, odnosno nije razumio da se tečaj CHF može promijeniti, niti ga djelatnik tuženika na to upozorio. Ugovor je bio unaprijed formuliran od strane banke i nije imao mogućnost pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora. Početni iznos rate je bio oko 1.900,00 kuna da bi u konačnici dosegao iznos od 4.000,00 kuna. Tijekom 2015. ili 2016. obratio se tuženiku radi sklapanja Dodatka ugovoru jer je iz medija saznao za tu mogućnost, odnosno da se kredit u CHF može konvertirati u valutu euro. Tuženik je pripremio Dodatak ugovoru i tužitelj nije propitkivao odredbe navedenog Dodatka niti pregovarao o bilo kojoj odredbi. Nakon konverzije, rata kredita je bila nešto niža, oko 3.000,00 kuna. Određeno vrijeme nakon sklapanja Dodatka Ugovoru otplaćivao je kredit, međutim, kako to više nije bio u mogućnosti, kuću koju je kupio sredstvima dobivenim kreditom, prodao je i zatvorio kredit. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ni u kom slučaju nije smatrao da se odrekao potraživanja iz osnovnog ugovora.

13. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

14. Analizirajući iskaz tužitelja AČ te povezujući ga sa sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik s tužiteljem prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije razumio odredbe ugovora u pogledu valutne klauzule, odnosno nije razumio da se tečaj CHF može promijeniti, niti ga djelatnik tuženika na to upozorio. Budući da je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze, a što ovdje evidentno nije slučaj te se stoga odredba o valutnoj klauzuli ne može tretirati kao poštena ugovorna odredba.

15. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

17. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

18. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnom, pa ovaj sud nije bio niti dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naime, prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na tu presudu i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. I odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine“ 19/22., broj dalje: ZZP/22), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Temeljem odredbe članka 53. stavka 4. ZZP/22, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Suprotno navodima tuženika, sud smatra kako tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi. U pogledu navoda tuženika da je Ugovor o kreditu solemniziran i upućivanja na odredbu članka 57. Zakona o javnom bilježništvu, ističe se kako se solemnizacijom ugovora ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom (citirana odluka Ustavnog suda broj U-III/4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

22. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

23. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., dalje: ZOO) jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci.

24. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile više od 100% nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

25. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. kolovoza 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. studenog 2004. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

26. Slijedom navedenog, ovaj sud je u toč. I. izreke ove presude prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to odredbe 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te navedena odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

27. Stoga kako sud smatra da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe.

28. Nastavno na navedeno proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

29. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u dalje: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštena i ništetna ugovorna odredba nije postojala. Stoga tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koji je preplatio po osnovi nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Radi navedenog bez utjecaja su navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

30. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenuta presuda odnosi i na tuženika, ništetna je sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavka 1. u svezi sa člankom 1111. stavkom 1. ZOO.

31. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Dodatka osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), dakle ima li tužitelj pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i jesu li sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka Ugovoru primjenom ZID ZPK/15 otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

32. Naime, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u valutu euro.

33. Stav tužene banke da tužitelj zato što je sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu tj. konvertirao kredit, ne bi imao pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ne može se prihvatiti.

34. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID ZPK/15.

35. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točke 6. ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

36. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u valuti euro na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom euro (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

37. Odredbama ZID ZPK/15, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti euro izvršena na temelju ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu.

38. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 8. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplati.

39. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019., a na koju odluku upućuje i tuženik u svom odgovoru na tužbu. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

40. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK/15 Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15.).

41. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

42. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

43. Međutim Vrhovni sud Republike Hrvatske apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, a što je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno i između stranaka nije bilo sporno.

44. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz valutu euro.

45. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 VČ protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

46. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., C-452/18, protiv Ibercaja Banco,SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, a koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

47. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita.

48. U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenom ugovornom odredbom jer nije ispravila posljedice nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli budući da konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštene i ništetne odredbi ugovora o valutnoj klauzuli preplatio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja valutne klauzule u CHF bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, to ne ukazuje niti ZID ZPK/15 niti se to može iščitati iz odredbi Dodatka Ugovoru. Uostalom visina preplate utvrđene prema Dodatku Ugovoru, a primjenom ZID ZPK/15 je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještakinja u ovom postupku utvrdila, a što će biti detaljnije izloženo u nastavku.

49. Parnične strane tijekom postupka upućuju na velik broj sudskih odluka s različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu valutne klauzule pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

50. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva odnosno radi utvrđenja činjenice je li iznosom preplate utvrđene u konverziji tužitelj kao potrošač obeštećen i za preplaćene iznose zbog ništetne ugovorne odredbe, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu, na način da utvrdi visinu preplaćenog iznosa na dan 30. rujna 2015. s osnova valutne klauzule, uzimajući u obzir srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate odnosno korištenja kredita, zatim da utvrdi je li konverzija izvršena u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 te da preplaćeni iznos kredita utvrđen konverzijom na dan 30. rujna 2015. prebije s potraživanjem korisnika kredita.

51. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 7. kolovoza 2025. proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ništetnim dijela ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu tečaja CHF. Tužitelj traži od tuženika da mu isplati razliku uplaćenih anuiteta koja je nastala uslijed promjene vrijednosti (tečaja) CHF u odnosu na HRK (kunu) u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Navela je da je Ugovorom o kreditu Privredna banka Zagreb d.d. odobrila korisniku kredita AČ kredit po slijedećim uvjetima: - iznos kredita: 69.297,73 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem (omaškom navedeno kupovnom) tečaju kreditora na dan korištenja kredita; - redovna kamatna stopa: 4,25% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 240 jednaka mjesečna anuiteta, uz napomenu da je u razdoblju od 1. ožujka 2014. do 28. veljače 2015. odobren moratorij na otplatu glavnice, uz obračun i plaćanje redovne kamate. Obračun se radi do 30. rujna 2015. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje navodi kako je uvidom u obračun konverzije Nalazom utvrđeno da je kredit isplaćen 17. kolovoza 2005. i da je kredit isplaćen po tečaju koji je iznosio 4,729991 kuna za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 327.777,64 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 30. rujna 2005., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, sa zadnjim danom u mjesecu. Kredit je konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen višak uplata u iznosu od 1.581,19 eura. Nadalje je vještakinja u nalazu navela da se za utvrđivanje razlike anuiteta koristi slijedeća metodologija: utvrđuje se iznos anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama do 30. rujna 2015. čime se isključuje utjecaj promjene kamatnih stopa i iskazuje samo razlika zbog promjene tečaja CHF, utvrđuju se uplaćeni iznosi od tužitelja do dana 30. rujna 2015., utvrđuju se više plaćeni iznosi po osnovi promjene tečaja CHF, utvrđuje se iznos koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, izračuna se zakonska zatezna kamata na najstarije utvrđene razlike. Zatezna kamata će se obračunati do 30. rujna 2015. Preplatom koju je tuženik priznao (CHF-EUR) zatvara se prvo zatezna kamata, a zatim i iznos više plaćenog, sve od najstarijeg iznosa, do visine preplate u skladu sa člankom 172. ZOO te se utvrđuje preostali iznos više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF i specificiraju pojedinačni iznosi. U tabeli 1 prikazala je pregled promjena visine anuiteta po kreditu. Nadalje, u tabeli 2 je prikazala izračun razlike anuiteta te u nastavku specifikaciju pojedinačnih iznosa s datumom uplate pojedinog iznosa. U tabeli 3 je prikazala obračun zatezne kamate do 30. rujna 2015. na razlike utvrđene do 31. listopada 2011. U Nalazu je nadalje navela da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 1.581,19 eura te je u tabeli 4 prikazala pregled zatvaranja utvrđenih razlika preplatom u konverziji. Zaključno navodi kako je zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od početka otplate do 30. rujna 2015. više plaćeno 4.677,75 eura. Preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 557,79 eura i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 1.023,40 eura. Zatezna kamata obračunata je na razlike do 31. listopada 2011., a izračun je izvršen do 30. rujna 2015. te preostala razlika više plaćenog iznosi 3.654,35 eura (4.677,75 – 1.023,40), a detaljan izračun prikazan je u tabelama 3. i 4. Nalaza. Preostalu razliku više plaćenog od 3.654,35 eura iskazala je u pojedinačnim mjesečnim iznosima. Naposljetku, vještakinja navodi kako je tuženik konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i tako da je glavnica kredita pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR. S financijsko- računovodstvenog gledišta provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužitelj je stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom, a ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom.

52. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

53. Tuženik u svom podnesku od 6. listopada 2025. prigovara nalazu i mišljenju kao neosnovanom primarno zato što je po ocjeni tuženika provedena konverzija u skladu s pravom Europske unije, Ustavom Republike Hrvatske, stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske i zakonom. Iz navedenog razloga smatra da nalaz i mišljenje nisu primjenjivi u ovoj pravnoj stvari odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojeg bi sud usvojio tužbeni zahtjev.

53.1. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 23. listopada 2025. te je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja koje je izradila u pisanom obliku. U odnosu na podnesak tuženika od 6. listopada 2025. navodi da tuženik ne ističe prigovore na matematički izračun, a na prigovore pravne naravi ne može se očitovati. Identične prigovore tuženik je isticao i tijekom postupka, a koje sud nije prihvatio te se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na prethodne točke obrazloženja.

54. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Vještakinja je u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložila na jasan i detaljan način te je na jasan i pregledan način prikazala obračun za cijelo razdoblje otplate kredita. Sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju. Vještakinja se kod izrade nalaza i mišljenja rukovodila uputom suda po kojoj je trebala primijeniti tečaj CHF na dan isplate kredita.

55. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

56. Kako je sud utvrdio da je ništetna spomenuta odredba Ugovora o kreditu, a sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćene valute, to takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz tuženik nije iznosio prigovore na matematički izračun, utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, uz uzimanje u obzir preplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj tuženiku više platio iznos od 3.654,35 eura, to je sud u toč. II. izreke presude obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene od datuma preplate pojedinih iznosa koje navodi vještakinja u nalazu, sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/23.).

57. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude u postupku kolektivne zaštite. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kada je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa.

58. Nadalje, sud je razmatrajući tužbeni zahtjev ocijenio da tužitelj nepotrebno i neosnovano traži utvrđenje ništetnosti ugovorene valute u CHF iz odredbe 1. predmetnog ugovora o kreditu, a koja se odnosi na dio kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak. U odredbi 1. Ugovora o kreditu pod naslovom "Iznos kredita" je navedeno: "Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.297,73 CHF

(slovima: šezdesetdevettisućadvjestodevedesetsedam CHF sedamdesettri C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“ Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je prednik tuženika isplatio tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženika, a ne tužitelja. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi dio odredbe 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Županijski sud u Varaždinu je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom III. izreke presude.

59. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim kondemnatornim tužbenim zahtjevom u cijelosti, a u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

59.1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Za sastav podneska od 25. listopada 2023., tužitelju je priznat trošak u iznosu od 250,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Za sastav podneska od 2. rujna 2025., tužitelju je priznat trošak u iznosu od 62,50 eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. S obzirom na to da podnesak tužitelja od 2. rujna 2025. kojim tužitelj postavlja konačni zahtjev nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužitelju za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 24. rujna 2024., 9. travnja 2025., 29. travnja 2025. i 23. listopada 2025. tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 125,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.687,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.087,50 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/23.

59.2. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu. Temeljem odredbe članka 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.), tužitelj je kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

59.3. Budući da je tuženik podneskom od 26. rujna 2025. zatražio naknadu troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva, valja istaknuti kako tuženik nije odredio radnje i iznose koji bi se odnosili na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, već je predao zahtjev za naknadu troškova kao da nije došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva (podnesak od 26. rujna 2025. i 22. listopada 2025.), time da tuženiku u ovom slučaju ne bi pripadali troškovi prema pravilima iz članka 158. stavka 1. ZPP-a jer zbog tog smanjenja unutar istog tarifnog razreda sukladno Tarifi nisu nastali posebni troškovi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1249/2021 od 1. ožujka 2022.).

59.4. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. II. izreke rješenja.

Đurđevac, 14. studenog 2025.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Zorici Franković, odvjetnici iz Đurđevca

2. Tuženiku po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba