1

Posl.br. Gž-32/2023

 

 

Posl.br. Gž-32/2023

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Filki Pejković, u pravnoj stvari tužitelja S. T., OIB: ... iz M., zastupan punomoćniku M. D. odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. D. i Ž. D. iz V., protiv tuženika E.&S. B. d.d. R., OIB: ..., R., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. &P. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-594/2021 od 9. studenog 2022. godine, dana 5. listopada 2023.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja i preinačava rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-594/2021 od 9. studenog 2022. na način da se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

 

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem prvostupanjskog suda u točki I. isti se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u navedenom predmetu dok je u točki II. navedeno da će se predmet po pravomoćnosti rješenja ustupiti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno i stvarno nadležnom sudu.

 

2. Protiv navedenog rješenja ulaže žalbu tužitelj zbog pogrešne primjene odredaba parničnog postupka. Smatra da je odluka u dispozitivu pobijanog rješenja nezakonita i poziva se na dosadašnju sudsku praksu kako u radu općinskih sudova, konkretno Općinskog suda u Vinkovcima, tako i županijskih sudova, konkretno Županijskog suda u Dubrovniku i da je jasno da je u ovom predmetu nadležan Općinski sud u Vinkovcima, a može biti nadležan bilo koji drugi sud ako postoji poslovna jedinica na području tog suda. Predlaže donijeti odluku kojom će tužitelj doći u normalan položaj za vođenje svog sudskog postupka u predmetu budući da bi za tužitelja odlazak u Rijeku značilo gubljenje vremena i financijsko opterećenje, a što stranke u postupku ne dovodi u jednak položaj. To proizlazi iz dosadašnjih presuda koje su donesene u praksi. Predlaže ukinuti rješenje i donijeti na zakonu osnovanu odluku, tj. da se proglasi nadležnim Općinski sud u Vinkovcima.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Prvostupanjski sud u pobijanom rješenju u bitnom utvrđuje:

 

- da su stranke u čl. 15. Ugovora o kreditu broj ... ugovorile nadležnost u mjestu sjedišta tuženika kao kreditora.

 

- da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 15. Ugovora o kreditu valjana.

 

- da opća klauzula o nepoštenosti obuhvaća tri kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (1), mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama na štetu potrošača (2) i mora se protivi načelu savjesnosti i poštenja (3), a svi navedeni kriteriji se moraju kumulativno ispuniti.

 

- da je ispunjen kriterij da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, no da i ne postoji značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama na štetu potrošača i da se ista ne protivi načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj da ima prebivalište u V. no sud smatra da navedena udaljenost (do R.), uzimajući u obzir da je tužitelj u postupku angažirao punomoćnika odvjetnika, ne bi prouzročila visoke troškove za tužitelja niti bi ga to dovelo u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, a tužitelj niti ne navodi da bi ga vođenje postupka pred drugim sudom, odnosno sudom ugovorene nadležnosti odvratilo od upuštanja u postupak.

 

- u konkretnom slučaju bi ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost eventualno bila nepoštena kada bi se kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivnom Vijeća 93/13/EEZ. Odredba kojom se u slučaju spora ugovara nadležnost nekog suda sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu niti takva mogućnost da potrošač sudjeluje u postupku i istakne prava koja ima na temelju Direktive 93/13. To bi pretjerano ograničavalo prava potrošača u situaciji kada bi sud pred kojim bi se parnica vodila bio previše udaljen od njegovog prebivališta pa bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Suda Europske Unije u predmetu Aqua Med sp. z o.o. od 3. travnja 2019, broj C-266/18.

 

- prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-308/20 od 5. studenog 2020. prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Takve okolnosti tužitelj niti ne ističe nego samo navodi kako postoji ustaljena sudska praksa u ovakvim predmetima po kojoj je nadležan sud mjesta prebivališta tužitelja te s obzirom na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju.

 

- zauzima stav da se odredba čl. 19.I. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ne može primijeniti na konkretan slučaj, obzirom da je navedenom odredbom propisana međunarodna, a ne mjesna nadležnost, a koje pravno shvaćanje proizlazi iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci Gr1-266/20-2 od 26. veljače 2021. godine.

 

- s obzirom da smatra prorogacijsku klauzulu valjanom koja obvezuje stranke temeljem čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91 /92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), nije opravdano primijeniti niti odredbu čl. 59. ZPP-a jer stranke nisu ugovorile nadežnost prema mjestu podružnice u kojoj je ugovor sklopljen, već sjedišta tuženika.

 

6. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz članka 365. stavka 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi članka 381. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijanog rješenja bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se sadržajno ukazuje žalbenim navodima, budući da rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je isto moguće ispitati.

 

7. Međutim, prema stavu ovoga suda, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio prigovor tuženika i odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

 

8. Odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema st. 2. istoga članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

 

9. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

10. Identičnu odredbu sadrži i članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.)

 

11. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

12. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog online 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

 

13. U konkretnom slučaju, osnovani su žalbeni navodi kojima se tužitelj poziva na nepoštenu prorogacijsku klauzulu. Naime, nije sporno da su stranke člankom 15. Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke-tuženika, dakle suda u R.. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer bi, a obzirom na njegovo prebivalište u V. (M.), radi ostvarivanja svojih prava trebao putovati na sud u R., u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i Z. od skoro 430 km u jednom pravcu, bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da u mjestu prebivališta tužitelja ima poslovnu jedinicu.

 

14. Stoga se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. tog Zakona, slijedom čega se, suprotno stavu prvostupanjskog suda, na toj ugovornoj odredbi ne može zasnivati mjesna nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

 

15. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je prema sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, isti sklopila tuženikova podružnica u V., što proizlazi iz priložene dokumentacije i što tuženik ne osporava, to se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je sukladno članku 59. ZPP-a kojim je propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Vinkovcima, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

 

16. Slijedom navedenog je temeljem čl. 380. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

U Rijeci, 5. listopada 2023.

 

Sudac

Filka Pejković, v.r.