REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1138/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja LOLA RIBAR d.d., Zagreb, Radnička cesta 54, OIB: 96809077214, kojeg zastupa punomoćnica Irena Vinter Gregorić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Orehovec, Vinter, Kiš, Šimunović d.o.o. u Zagrebu, Smičiklasova 18, protiv tuženika MÜLLER TRGOVINA ZAGREB d.o.o., Zagreb, Betinska ulica 1, OIB: 84698789700, kojeg zastupa punomoćnica Melani Polinčić Baković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri u Zagrebu, Radnička cesta 22, radi utvrđenja, nakon javne glavne rasprave zaključene 30. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 14. studenog 2025. objavljene presude

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je između tužitelja LOLA RIBAR d.d., Zagreb, Radnička cesta 54, OIB: 96809077214, kao proizvođača i tuženika MULLER TRGOVINA ZAGREB d.o.o., Zagreb, Betinska ulica 1, OIB: 84698789700, kao trgovca, sklopljen Ugovor 30. srpnja 2015. na neodređeno vrijeme sve prema uvjetima iz e-maila LL od 2. rujna 2015. i to slijedećeg sadržaja:

"1. Trgovac se obvezuje u svojim prodavaonicama prodavati robu iz trgovačkog asortimana proizvođača i to:

- LOLETE sensitive blazinice za osjetljivu kožu 120 kom

- LOLA sensitive vata za osjetljivu kožu 100 gr

- LOLI sensitive higijenski vateni štapići family pack 300 kom (četvrtasta kutija)

- LOLA LADY SPECIJAL higijenski ulošci [broj ZK uloška] kom

- LOLA LADY PLAST higijenski ulošci [broj ZK uloška] kom

- LOLISIMA BLAZINICE A 30

- LOLISIMA HIGIJENSKI ŠTAPIĆI ZA UŠI A 30

- LOLISIMA SLIP ULOŠCI A 15

- LOLISIMA VATA 25 G

- Lola baby vlažne maramice a 24

- Lola baby štapići sa štitnikom a 60 Set za njegu pupka

- LOLA CARE first aid – mini prva pomoć (u daljnjem tekstu: roba).

2. Vrsta robe koju će proizvođač davati trgovcu na prodaju, kao i količina, način i rok isporuke, utvrđuju posebnom zaključnicom ili narudžbenicom trgovca, a koja mora biti u pisanom obliku.

3. Trgovac se obvezuje jedanput mjesečno dostavljati proizvođaču izvještaj o prodaji, temeljem kojeg izvještaja o prodaji proizvođač obračunava trgovcu popuste i odobrenja kako slijedi:

- po ispostavljenom računu od strane proizvođača -20% (osnovni količinski popust), 5% (logistički popust), sveukupno ukupno 25% popusta

- u slučaju podmirenja računa proizvođača prije roka dospijeća istog i to u roku od 30 dana od dana izdavanja računa proizvođača, popust od 3%;

- za usluge marketinga trgovaca popust od 5%, zajedno sa umanjenjem u iznosu od 9.954,21 EUR / 75.000,00 kn u svrhu ulistavanja i pozicioniranja robe proizvođača na policama trgovaca;

- u slučaju narudžbe robe potrebne za novootvorenu poslovnicu trgovaca u kalendarskoj godini popust od 0,25%;

4. Trgovac se obvezuje cijenu robe isplatiti proizvođaču u roku od 60 (slovima: šezdeset) dana od dana izdavanja računa za robu.

5. Trgovac ostvaruje pravo na dodatnu naknadu u slučaju ostvarenja ukupnog prometa robe na godišnjoj razini kako slijedi:

- vrijednosti od 500.000 kn / 66.361,40 EUR -1.000,000 kn / 132.722,81 EUR - 0,5%

- vrijednosti od 1.000.000 kn / 132.722,81 EUR -1.500.000 kn/199.084,21 EUR -1%

- vrijednosti od 1.500.000 / 199.084,21 EUR – 2.000.000/265.445,62 EUR-1,5%

- vrijednosti od 2.000.000 kn/265.445,62 EUR i više 2%

6. Trgovac ostvaruje pravo na naknadu u iznosu od 2% ukupnog prometa robe ostvarenog u prodavaonicama trgovca.

7. Poslovni odnos između trgovca i proizvođača traje neodređeno vrijeme."

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 14. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao vodeći dobavljač i proizvođač sanitetskog materijala i proizvoda od gaze, vate i pamuka u regiji, a čiji proizvodi se nalaze na policama svih ljekarni te domaćih i stranih trgovačkih lanaca na području Republike Hrvatske, s tuženikom duži niz godina pregovarao u pogledu načina i uvjeta pod kojima bi tužiteljevi proizvodi mogli ući u prodajni asortiman tuženika. Navedeni pregovori rezultirali su usuglašavanjem stranaka oko svih bitnih uvjeta ugovora i to kako u vidu asortimana koji bi bio ulistan u prodaju tako i u vidu cijene proizvoda, rabata, valute plaćanja, bonusa te svih drugih potrebnih uvjeta. Na sastanku održanom 30. srpnja 2015. tužitelj i tuženik sklopili su ugovor o poslovnoj suradnji, jer su se na tom sastanku stranke usuglasile o svim bitnim sastojcima ugovora. Dodatno usuglašavanje oko drugih uvjeta suradnje ostvareno je u rujnu 2015. te je tuženik tužitelju dostavio obrazac za ulistanje dobavljača uz naznaku da će ugovor u pisanom obliku tužitelj dobiti nakon otvaranja šifre dobavljača. Iako su stranke usmeno dogovorile sve uvjete poslovne suradnje, a sukladno kojima je tuženik trebao staviti u svoj asortiman proizvode tužitelja, nakon prihvata ponude tuženik je neosnovano promijenio stav i odlučio da ipak neće provesti ulistanje asortimana budući da je od strane uprave iz Ulma stavljen veto do daljnjega. Tek dvije godine kasnije tužitelju je poslao e-mail u kojem navodi kako je strategija tuženika da kupcima ponudi dominantno njemačke artikle i da nabavlja što manje domaćih artikala, pa tako i od tužitelja, a koje postupanje je u suprotnosti sa odredbama Ugovora o funkcioniranju Europske unije kao i u suprotnosti sa odredbama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. Dakle, razlog veta je preferiranje njemačkih dobavljača. Ističe da su stranke dogovorile sve uvjete svoje poslovne suradnje, a što proizlazi iz e-maila tuženika od 2. rujna 2015. i činjenice da je tuženik poslao tužitelju svoj obrazac za ulistanje dobavljača. Iz navedene prepiske razvidno je da je tuženik trebao tužitelju poslati pisani primjerak ugovora nakon otvaranja šifre dobavljača, a koji je trebao poslužiti kao dokaz da je ugovor već ranije sklopljen. Dakle, prvo se dogovaraju uvjeti suradnje i netko postaje dobavljač tuženika budući da mora dobiti šifru, a tek se onda kao dokaz sklopljenog ugovora potpisuje i pisani primjerak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, a prvenstveno ističe da tužitelj nema pravni interes za deklaratornom pravnom zaštitom. Tužitelj u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva ne bi imao kvalitetniju pravnu korist, jer ne bi imao sukladno ovršnom pravu provedivu ispravu. Postavljenim petitom nije određena, a niti odrediva obveza tuženika. Naime, navodi se da se vrsta robe koju će proizvođač davati trgovcu na prodaju, kao i količina, način i rok isporuke, utvrđuju posebnom zaključnicom ili narudžbenicom trgovca, a koja mora biti u pisanom obliku, a po zakonu je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Budući da po tužitelju utvrđen sadržaj navodnog ugovora ne sadrži podatke pomoću kojih bi se mogle utvrditi roba, količine, način niti rok isporuke, unaprijed se ne zna na što bi tuženik bio obvezan u vrijeme ispunjenja niti kada bi se smatralo da je ugovor uredno ispunjavan. Tuženikova obveza nije definirana tako da on može naručivati i 0 robe i tako ispoštovati ugovor. S obzirom da tužitelj smatra da je sklopljen usmeni pravni posao, pravnu zaštitu npr. u pogledu eventualne naknade štete može ostvariti isključivo kondemnatornom tužbom. S obzirom da tuženik ustraje u tome da ugovor nije niti sklopljen, tužitelj bi imao eventualno pravo na naknadu štete zbog eventualno nepošteno prekinutih pregovora, a koju naknadu ponovno može pokušati ostvariti samo kondemnatornom tužbom. Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje ako pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom. Tuženik ističe da nije sklopio nikakav ugovor s tužiteljem i podredno ističe prigovor zastare. Životno je nelogično da bi tuženik kao trgovac te veličine sklapao usmene ugovore, a pritom se ističe da se od trgovaca očekuje povećana pažnja i ozbiljnost koja se upravo postiže pisanim ugovorima. U odnosu na navode u vezi otvaranja šifre dobavljača ukazuje da je riječ o internom postupku do kojeg dolazi nakon što su dogovoreni svi uvjeti i koja šifra se unosi u pisani primjerak ugovora koji se tek tada daje na potpis. Međutim, ugovor nije sklopljen iz razloga što se tužitelj i tuženik nisu sporazumjeli o svim bitnim sastojcima ugovora, a tužitelj uopće nije specificirao o kojoj vrsti ugovora je riječ. Neosnovan je navod tužitelja da bi se količine i rokovi isporuke utvrđivali posebnim narudžbenicama u pisanom obliku. Takvim sadržajem ugovora činidba nije određena niti odrediva, jer nisu određene niti minimalne količine i iznosi čime bi takav ugovor bio nepostojeći. Nadalje, tuženik nikada ne sklapa ugovore na neodređeno vrijeme pa tuženik osporava da je pregovarao, a kamoli sklopio ugovor na neodređeno vrijeme. Tuženik suradnju s poslovnim partnerima isključivo ugovara na rok od godinu dana. Da je takav navod tužitelja neistinit proizlazi iz e-mail poruke tužitelja od 26. siječnja 2016. u kojoj i sam tužitelj navodi da bi ugovor bio sklopljen na godinu dana. Ističe da je iz e-mail korespondencije koju je dostavio tužitelj razvidno da na sastanku održanom 30. srpnja 2015. nije došlo do sklapanja usmenog ugovora niti do sporazumijevanja o bitnim sastojcima. Iz e-maila od 12. listopada 2015. razvidno je da tužitelj daje ponudu koju tuženik nikada nije prihvatio, već je tuženik mailom od 3. studenog 2015. izričito prekinuo pregovore do daljnjega. Osporava da su stranke duži niz godina pregovarale o načinu i uvjetima pod kojima bi tužiteljevi proizvodi ušli u prodajni asortiman tuženika, već ističe da je sastanak koji je održan 30. srpnja 2015. bio prvi inicijalni sastanak nakon kojeg su uslijedili pregovori. Komunikaciju s tužiteljem imala je zaposlenica tuženika LL, a za koju je tužitelj znao da nema ovlast zastupanja tuženika. Ukazuje da pregovori ne obvezuju te da svaki od pregovaratelja, bez obzira na uloženi trud i vrijeme može prekinuti pregovore kad hoće čime je potvrđeno načelo autonomije stranaka. Poslovna je odluka tuženika na koji način će organizirati asortimanske planove te s kojim će gospodarskim subjektima poslovati. Nakon što je donio poslovnu odluku da suradnja s tužiteljem nije moguća zbog poslovnih razloga, odmah je o tome obavijestio tužitelja i time zaključio pregovore bez da je došlo do sklapanja ugovora. Da je ugovor predmetnog sadržaja doista bio sklopljen 30. srpnja 2015. i da je dalje na snazi, tužitelj ne bi 2020. godine ponovno nudio tuženiku sklapanje identičnog ugovora. Neosnovani su navodi da bi tuženik kršio pravila tržišnog natjecanja te ističe da tuženik u svom asortimanu ima i proizvode hrvatskih proizvođača, pa su promašeni navodi tužitelja da hrvatskim dobavljačima stavlja na teret nepovoljnije i teže uvjete. Upravo suprotno, stav koji zagovara tužitelj da bi ga se trebalo preferirati jer je domaći je protivan tržišnom natjecanju.

3. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4983/2023 ukinuta je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 509/2020 od 26. listopada 2022. i predmet je vraćen na ponovno suđenje, a kojim rješenjem je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ukazao ovom sudu da je potrebno izvesti dokaz pribavljanjem ugovora o distribuciji koji tuženik sklapa s drugim prodavačima/dobavljačima kako bi se vidio sadržaj tih ugovora odnosno koja je praksa tuženika i da je potrebno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka TL na okolnost saznanja o stajalištu prokuriste o sklapanju ugovora s tužiteljem.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu i saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja ŠL (list 100-103 spisa) te svjedoka LL (list 107-110 spisa), OL (list 114-117 spisa), UL (list 122-125 spisa) i TL (list 227-228 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23: dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje da su stranke 30. srpnja 2015. sklopile ugovor prema uvjetima iz elektroničke poruke zaposlenice tužitelja LL od 2. rujna 2015.

7. Između stranaka je sporno jesu li se stranke na sastanku 30. srpnja 2015. usmeno suglasile o svim bitnim sastojcima ugovora tako da su sklopile ugovor sadržaja kao što je naveden u tužbi ili su samo pregovarale o sklapanju ugovora, je li zaposlenica tuženika LL bila ovlaštena sklopiti ugovor u ime tuženika i je li zahtjev tužitelja zastario.

8. Pogrešno tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe jer je među strankama očito sporno jesu li 30. srpnja 2015. sklopile ugovor predmetnog sadržaja, a kako pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa postoji kada je njihovo postojanje sporno (čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a), to nije bilo razloga za odbacivanje tužbe zbog nedostatka pravnog interesa, već je o istoj valjalo meritorno odlučiti. Pogrešno tuženik smatra da tužitelj pravnu zaštitu može ostvariti isključivo kondemnatornom tužbom jer da bi tužitelj u vezi vođenja pregovora imao eventualno pravo na naknadu štete zbog eventualno nepošteno prekinutih pregovora s obzirom na to da tužitelj svoj zahtjev niti ne temelji na činjenici da su pregovori nepošteno prekinuti već tvrdi da su stranke nakon pregovora sklopile ugovor određenog sadržaja.

9. Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim, jer predmet spora nije ispunjenje tražbine nego utvrđenje da je ugovor sklopljen pa za takav zahtjev zastara ne može nastupiti u smislu odredbi čl. 215. i 216. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 75/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu ZOO), jer je početak zastare vezan za dospjelost tražbine odnosno za dan kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

10. Svjedok OL, savjetnik uprave tužitelja (list 114-117 spisa) iskazao je da su stranke dogovorile da tuženik isporučenu robu od strane tužitelja treba tužitelju platiti u roku od 60 dana od isporuke i fakture, a ne da će tuženik robu platiti nakon što ju proda, jer stranke nisu dogovorile komisionu prodaju. Stranke su dogovorile da će tuženik plaćati tužitelju veleprodajnu cijelu isporučene mu robe, a ne naknadu kada tuženik robu proda. Tek u slučaju ostvarenog ciljanog prometa, ukoliko promet prijeđe određenu vrijednost stranke su dogovorile bonus skale.

11. Iz Iskaza svjedokinje LL (list 107-111 spisa), bivše zaposlenice tuženika, sud je utvrdio da je bila ovlaštena u sklopu svog radnog mjesta pregovarati i sklapati ugovore sa dobavljačima kao što je tužitelj u ime Muller Mađarska, ali je prije potpisivanja ugovora sa novim dobavljačima o svemu trebao biti obaviješten direktor prodaje za [adresa] UL. Sa tužiteljem je osobno vodila pregovore u svezi sklapanja ugovora odnosno o uvrštavanju tužiteljevih proizvoda u asortiman tuženika na nekoliko sastanaka, ali do sklapanja ugovora nikada nije došlo, jer je direktor prodaje UL rekao da se uprava u Njemačkoj ne slaže sa sklapanjem ugovora sa tužiteljem. Da je ugovor sa tužiteljem bio sklopljen bio bi sklopljen na godinu dana, u pisanoj formi i u ime Muller Mađarska, a ne sa Muller trgovina Zagreb d.o.o., jer je Muller Mađarska vlasnik centralnog skladišta za Hrvatsku, Sloveniju i Mađarsku. Samo su se ugovori za distribuciju alkohola i sladoleda koji nisu mogli biti distribuirani preko centralnog skladišta u Mađarskoj sklapali sa Muller trgovina Zagreb d.o.o. odnosno sa tuženikom. U odnosu na elektroničku poruku od 2. rujna 2015. iskazala je da su to osnovni komercijalni uvjeti koji se prenose u pisani ugovor, a daljnja procedura za sklapanje ugovora je ispunjavanje logističkih podataka, kao što su šifra proizvoda, cijena proizvoda po kojoj Muller kupuje proizvode od dobavljača, dimenzije proizvoda i sl., zatim ispunjavanje obrasca za ulistavanje dobavljača, nakon čega se otvara u sustavu i onda se tek može ispuniti komercijalni ugovor za ulistavanje na centralno skladište. Takav se nepotpisani ugovor šalje dobavljaču na uvid i na komentiranje. Ako se slaže sa svime onda dobavljač vraća ugovor Mulleru u tri primjerka potpisan i onda se potpisuje ugovor od strane Mullera i to u ime Muller Mađarska. Nakon što se ispuni obrazac za logističke podatke u kojima se ispunjava i veleprodajna cijena po kojoj Muller treba kupovati proizvode i kada se dobiju cijene od dobavljača uvijek ima još prostora za pregovore prije eventualnog sklapanja ugovora. Svjedokinja je iskazala da se u logističkim podacima ponovno daju važeće veleprodajne cijene jer se od razgovora i pregovora do sklapanja ugovora cijene dobavljača mogu promijeniti. Da su stranke sklopile ugovor to bi bio ugovor o prodaji robe, jer su stranke isključivo pregovarale o sklapanju ugovora o prodaji robe sa određenom valutom plaćanja, a to je najčešće bilo 60 dana. Dakle, Muller Mađarska bi kupio od tužitelja robu, Muller Mađarska bi postao vlasnik robe koju bi dobavljač odvezao na centralno skladište u Mađarsku i zatim bi Muller Mađarska tu robu dobavljaču platio u dogovorenoj valuti plaćanja.

12. Iz iskaza svjedoka UL (list 122-124 spisa), sud je utvrdio da je 2015. godine bio prokurist tuženika i voditelj prodaje odgovoran za prihod firme i za sve zaposlene, a da je tužitelj u to vrijeme pokušavao doći na sastanak sa Mullerom i uvrstiti svoje proizvode u Muller, da on nije bio ovlaštena osoba za dogovaranje uvjeta ugovora sa tuženikom i drugim dobavljačima, jer za to postoji odjel nabave te da nije u Dubrovniku dogovorio poslovnu suradnju stranaka sa TL, predsjednikom nadzornog odbora tužitelja. Iz njegovog iskaza proizlazi da nije niti mogao dogovoriti suradnju stranaka jer za to nije bio ovlaštena osoba, a da sklapanje bilo kakvog ugovora mora odobriti L [adresa], da je LL radila u nabavi pa je bila ovlaštena pregovarati o sklapanju novih ugovora, ali je uvijek zadnju riječ imao Muller Njemačka tako da niti ona nije mogla sklopiti ugovor sa novim dobavljačem bez odobrenja Muller Njemačka. Ona je bila ovlaštena za vođenje pregovora, a ukoliko bi stvar bila zrela za potpisivanje ugovora svjedoka bi se o tome obavijestilo i on bi u konačnici potpisao ugovor za Muller. U odnosu na elektroničku poruku od 2. rujna 2015. iskazao je da ta poruka nije potvrda da su stranke sklopile ugovor, jer da bi jedina potvrda bila da su stranke potpisale ugovor u pisanom obliku i to na rok od pola godine ili godinu dana te da ista predstavlja okvir odnosno prijedlog uvjeta suradnje.

13. Sud je prihvatio kao istinite i objektivne iskaze svjedoka LL i UL, jer su logični, životno uvjerljivi i objektivni s obzirom da kao bivši zaposlenici i bivši prokurist tuženika nisu osobno zainteresirani za ishod ovog spora te se podudaraju kako međusobno tako i sa ispravama u spisu. Sud nije prihvatio kao uvjerljiv i logičan iskaz svjedokinje LL samo u dijelu u kojem je iskazala da je bila ovlaštena potpuno samostalno uvrstiti nove proizvode novih dobavljača u asortiman Mullera, jer je također iskazala da je to uvijek radila uz suglasnost sa tadašnjim direktorom prodaje UL kojeg je prije potpisivanja ugovora o svemu trebala obavijestiti i da ugovor nije sklopljen jer se uprava iz Njemačke s time nije složila. Taj dio njenog iskaza ne podudara se ni sa iskazom svjedoka UL, a u konačnici prema njezinom iskazu nije niti došlo do sklapanja ugovora jer to nije odobrio L [adresa] kao što to proizlazi i iz njezine elektroničke poruke od 3. studenog 2015. (list 10 spisa) upućene zakonskom zastupniku tuženika ŠL i savjetniku uprave tužitelja OL.

14. Iskaz zakonskog zastupnika tužitelja ŠL i svjedoka OL, savjetnika uprave tužitelja, u dijelu da su se stranke na sastanku 30. srpnja 2015. suglasile o svim bitnim sastojcima ugovora sud nije prihvatio kao istinit, uvjerljiv i objektivan, jer tako ne proizlazi iz drugih izvedenih dokaza tijekom postupka, a prvenstveno iz priloženih isprava, i jer su osobno, kao direktor i savjetnik uprave tužitelja, zainteresirani za ishod ovog postupka za razliku od svjedoka LL i UL koji više nisu u nikakvom odnosu sa niti jednom strankom. Osim toga, iz iskaza ŠL ne proizlazi da je tužitelj prihvatio uvjete tuženika iz maila od 2. rujna 2015. jer je iskazao da je nakon sastanka **.**.2015. LL poslala tužitelju e-mail 2. rujna 2015. u kojem su bili naznačeni svi uvjeti koji su dogovoreni na sastanku, ali se ne sjeća je li tužitelj ili on osobno ikada odgovorio na tu elektroničku poruku, a prema ispravama priloženim u spis sud zaključuje da tužitelj nije odgovorio na tu poruku na način da je prihvatio uvjete odnosno ponudu tuženika. Naime, nakon te poruke tužitelj je tuženiku poslao prijedlog novih uvjeta 12. listopada 2015. i to nakon što je održan još jedan sastanak (list 10 spisa). Iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja ŠL proizlazi da stranke nisu čak niti pregovarale o trajanju ugovora nego je tužitelj podrazumijevao da bi ugovor bio sklopljen na neodređeno vrijeme jer se tužitelju nije financijski isplatio ugovor na rok od godinu dana i jer tuženik ima sklopljene ugovore na neodređeno vrijeme sa svim maloprodajnim lancima.

15. Iz iskaza svjedoka TL (list 226-228 spisa) proizlazi da su pregovori u vezi sklapanja ugovora sa tuženikom počeli 2014. godine sa LL na način da je tužitelj predstavio svoj asortiman tuženiku. Na inicijativu LL tužitelju se obratio gospodin iz Šibenika vezano za projekt koji se zvao "Mala sovica" te je rekao da će tužitelju pomoći u vezi ostvarivanja poslovne suradnje s tuženikom, ako će tužitelj financirati taj projekt. Iskazao je da je preko svojih privatnih poznanstava došao do UL te da su bili zajedno na večeri u Dubrovniku gdje mu je iznio probleme vezano za pregovore koji su bili u tijeku sa Mullerom, a ti problemi bili su odgađanje ulistanja tužiteljevih proizvoda u Muller iz razloga što nije htio financirati projekt "Mala sovica". UL rekao je da će to riješiti odnosno da tužitelj ne mora financirati navedeni projekt da bi sklopio ugovor sa Mullerom te da tužiteljevi predstavnici dođu na sastanak u Muller, pa da se ono što je ispregovarano i provede odnosno rekao je jasno da će se sklopiti ugovor prema ranije dogovorenim uvjetima sa LL te da će i on doći na taj sastanak kako bi bili sigurni da će se na tom sastanku sve završiti odnosno da će se nakon tog sastanka sklopiti ugovor u pisanom obliku, i to ugovor o distribuciji. Nakon toga je održan sastanak u Mulleru 30. srpnja 2015. na kojem svjedok nije bio, ali su mu direktor tužitelja i OL rekli da su konačno na tom sastanku dogovoreni uvjeti suradnje.

16. Sud nije prihvatio kao istinit i uvjerljiv iskaz svjedoka TL u dijelu u kojem je iskazao da su ugovoreni uvjeti suradnje naznačeni u elektroničkoj poruci od 2. rujna 2015. i da su stranke dogovorile da će ugovor sklopiti na neodređeno vrijeme jer svjedok nije bio prisutan na sastanku 30. srpnja 2015., pa nema neposrednih saznanja o čemu su stranke točno na tom sastanku razgovarale, jesu li i što su točno dogovorile odnosno jesu li samo pregovarale. To što je svjedok iskazao da bi tužitelju bilo potpuno neisplativo pristati na poslovnu suradnju na vrijeme od šest mjeseci ili godinu dana ne znači da su stranke iz tog razloga (samo zato što je tužitelju to bilo neisplativo) pregovarale i konačno dogovorile uvjete suradnje na neodređeno vrijeme.

17. Za rješenje odnosa između stranaka nije odlučno o sklapanju kojeg ugovora su stranke pregovarale već je odlučno jesu li pregovori uspješno okončani.

18. Naime, iz elektroničke poruke zaposlenice tuženika VL od 2. rujna 2015. (list 5 spisa), a na koju se tužitelj poziva kao na dokaz da su se stranke 30. srpnja 2015. suglasile o svim bitnim sastojcima ugovora, sud je utvrdio da ista ne predstavlja prihvat ponude već eventualno ponudu za sklapanje ugovora od strane tuženika, jer je u istoj naznačeno da tuženik sukladno izloženom na sastanku šalje tužitelju finalni prijedlog uvjeta nakon kojeg očekuje odgovor tužitelja. Da se na sastanku 30. srpnja 2015. stranke nisu suglasile o svim bitnim sastojcima ugovora prema uvjetima iz elektroničke poruke od 2. rujna 2015. proizlazi i iz elektroničke poruke zakonskog zastupnika tužitelja ŠL od 12. listopada 2015. upućene zaposlenici tuženika LL (list 10. do 12. spisa) kojom zakonski zastupnik tužitelja zaposlenici tuženika na temelju još jednog, naknadno održanog sastanka 7. listopada 2015. šalje prijedlog uvjeta i artikala za ulistanje. Osim toga, iz elektroničke poruke tužitelja od 9. srpnja 2020. upućene tuženiku, sud je utvrdio da se tužitelj tom porukom ponovno obratio tuženiku sa zamolbom za održavanje sastanka na kojem bi tužitelj prezentirao svoje mogućnosti i proizvode za koje smatra da bi se uklopili u asortiman Mullera, pa nije logično da se tužitelj ponovno obraća tuženiku sa prijedlogom za poslovnu suradnju koja je prema uvjerenju tužitelja već ostvarena i još uvijek traje.

19. Dakle, elektronička poruka od 2. rujna 2015. ne predstavlja dokaz da su se stranke na sastanku 30. srpnja 2015. suglasile o bitnim sastojcima ugovora, jer su očito i nakon te elektroničke poruke stranke razgovarale i pregovarale o uvjetima međusobne suradnje. Navedena elektronička poruka u najboljem slučaju predstavlja ponudu neovlaštene osobe u smislu odredbe čl. 260. ZOO- a, jer LL nije bila ovlaštena samostalno sklopiti ugovor bez odobrenja direktora prodaje i uprave iz Njemačke, a takva ponuda ne može obvezivati ponuditelja jer nisu kumulativno ispunjene sve pretpostavke iz čl. 260. ZOO-a (nije dana na poslovnom papiru s kojim se inače služi ponuditelj u svom poslovanju i nije potpisana na uobičajen način). Osim toga, iz iskaza svjedoka i spisu priloženih isprava ne proizlazi da je tuženik kao ponuditelj (ovlašteni ili neovlašteni), primio izjavu tužitelja kao ponuđenika da prihvaća ponudu odnosno da prihvaća sve predložene uvjete navedene u elektroničkoj poruci zaposlenice tuženika od 2. rujna 2015., pa se stoga ni ne može smatrati da je u smislu čl. 252. st. 1. ZOO-a ugovor sklopljen prema uvjetima iz te elektroničke poruke. Činjenica da je tuženik uz e-mail od 2. rujna 2015. poslao svoj obrazac za ulistanje ne znači da su pregovori okončani i ugovor sklopljen, jer iz iskaza LL proizlazi da nakon što se ispuni obrazac za logističke podatke u koji se unosi veleprodajna cijena po kojoj Muller treba kupovati proizvode i kada se dobiju cijene od dobavljača još ima prostora za pregovore prije eventualnog sklapanja ugovora.

20. Iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja ŠL (list 100-103 spisa), svjedoka OL (list 114-117) i TL (list 226-228 spisa) sud je utvrdio da su na sastanku 30. srpnja 2015. bili prisutni zaposlenica tuženika LL, prokurist tuženika UL, zakonski zastupnik tužitelja ŠL i zaposlenik tužitelja OL. S obzirom da je za rješenje odnosa među strankama odlučno jesu li se stranke na tom sastanku suglasile o svim bitnim sastojcima ugovora sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem IL koji i prema navodima samog tužitelja nije bio prisutan na tom sastanku te je odbio dokazne prijedloga tuženika za saslušanjem svjedoka ČL, RL i EL na okolnost dinamike vođenja razgovora s obzirom da predloženi svjedoci, prema navodima tuženika, nemaju neposredna saznanja o tome što su stranke dogovorile na sastanku 30. srpnja 2015., jer nisu sudjelovali na tom sastanku i nisu sudjelovali u pregovorima, a niti je okolnost o dinamici vođenja razgovora odlučna za rješenja odnosa između stranaka.

21. Tuženik je postupajući po rješenju ovog suda od 1. veljače 2024. , a sukladno uputi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Pž- 4983/2022 od 26. travnja 2023. dostavio ugovore o distribuciji koje tuženik sklapa s drugim prodavačima odnosno dobavljačima (list 181-200, 136-155 spisa), a iz kojih je razvidno da je u istima ugovoreno probno razdoblje. Tako je u Ugovoru sa dobavljačem Sensilab d.o.o. od 20. ožujka 2013. ugovoren probni period od 1. travnja 2013. do 31. siječnja 2014., u ugovoru sa dobavljačem Delmerion d.o.o. od 23. svibnja 2014. ugovoreno je probno razdoblje od 23. svibnja 2014. do 14. prosinca 2014. dok je sa Loreal Adria d.o.o. sklopljen godišnji sporazum te je u istome naznačeno da vrijedi od 1. ožujka 2015. do 31. prosinca 2015. te da ga obje stranke mogu otkazati pisanim putem tri mjeseca prije isteka valjanosti, a u suprotnom se automatski produljuje za još jednu godinu. Također je naznačeno da se postojeći godišnji sporazum u svakom trenutku može zamijeniti sklapanjem novog godišnjeg sporazuma. Godišnji sporazumi iz 2015. godine odnosno godine kada su stranke pregovarale ili prema tvrdnjama tužitelja sklopile ugovor sklopljeni su sa dobavljačima Gong d.o.o., AWT International d.o.o., Radix d.o.o., Promands d.o.o. također na razdoblje od godine dana, a kao što im i ime kaže, pod istim već navedenim uvjetima odnosno da se mogu otkazati pisanim putem tri mjeseca prije isteka valjanosti i da se u svakom trenutku može zamijeniti sklapanjem novog godišnjeg sporazuma. Iz priloženih ugovora sa drugim dobavljačima jasno proizlazi da stranke nisu pregovarale, a niti sklopile ugovor na neodređeno vrijeme, jer to nije tužiteljeva praksa.

22. Međutim, ugovorni odnosi tuženika sa trećima nisu odlučni za rješenje odnosa između stranaka, a niti isti mogu poslužiti u svrhu dokazivanja jesu li stranke sklopile ugovor i što su točno ugovorile, jer nije logično, a niti uobičajeno da bilo tko, pa tako ni tuženik, sa svim svojim ugovornim ili potencijalnim partnerima dogovara iste uvjete odnosno da sklapa iste ugovore. Navedeno je notorno, pa je tako i svjedok TL, predsjednik nadzornog odbora tužitelja, iskazao da tužitelj nema iste ugovorene uvjete sa svim poslovnim partnerima u pogledu rabata, cijena, ulistanja, bonusa itd., već da uvjeti ovise o brojnim faktorima na tržištu, primjerice o distribuciji, marketingu i obrtajnosti. Stoga nije jasno zbog čega tužitelj smatra da bi tuženik za razliku od njega trebao sa svim poslovnim partnerima imati isti obrazac ugovora odnosno iste uvjete i da bi se sadržaj tih ugovora trebao primijeniti i na tužitelja.

23. Prema odredbi čl. 251. st. 1. ZOO-a pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Ali strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani (čl. 251. st. 2. ZOO-a).

24. Dakle, posljedica nesavjesno vođenih pregovora ili prekida istih suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije obveza na sklapanje ugovora nego odgovornost za štetu ukoliko je ista nastala drugoj savjesnoj strani. Stoga činjenica iz kojih je razloga tuženik prekinuo pregovore odnosno je li odustao od sklapanja ugovora zbog veta od strane uprave na hrvatske proizvode radi preferiranja njemačkih proizvoda nije odlučna za rješenje ovog spora. Neovisno o razlozima zbog kojih je tuženik odustao od daljnjih pregovora ili od sklapanja ugovora sa tužiteljem, pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Sloboda uređivanja obveznopravnih odnosa odnosno ugovornih odnosa temeljno je načelo obveznog prava (čl. 2. ZOO-a) pod čime se podrazumijeva sloboda suugovaratelja samostalno i slobodnom voljom odlučivati hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i u kojem obliku, mijenjati ga i okončati.

25. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da je zaposlenica tuženika LL bila ovlaštena voditi pregovore sa tužiteljem o sklapanju ugovora, ali da nije bila ovlaštena samostalno sklopiti ugovor u ime tuženika, da su stranke pregovarale o sklapanju ugovora, a koji pregovori nisu uspješno okončani na način da su se stranke usuglasile o svim sastojcima i uvjetima ugovora već je tuženik prekinuo pregovore o čemu je tužitelja obavijestio elektroničkom porukom 3. studenog 2015., pa je sud ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti i presudio kao u toč. I. izreke presude.

26. Tuženik je uspio u parnici pa mu je tužitelj dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tuženiku uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, dalje: Tarifa).

27. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tuženik postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

28. Tuženiku je priznat trošak za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastavljanje podnesaka od 26. studenog 2021., 3. siječnja 2022., 4. ožujka 2024. i 29. srpnja 2025., svaki u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 6. listopada 2021., 8. prosinca 2021., 22. veljače 2022., 4. travnja 2022., 26. svibnja 2022., 20. rujna 2022., 30. siječnja 2025., i 30. listopada 2025., svako u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 10/6 OT), sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 700,00 EUR. Dakle, tuženiku je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 3.500,00 EUR. Tuženiku pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 14. studenog 2025.

SUTKINJA:

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.