REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Dršćevka 1, 52000 Pazin
P-594/2020-115
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Sonji Marinac Rumora, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika DV, vlasnika trgovačkog obrta [obrt], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Matteo Cattonar, odvjetnik u Rijeci, Janeza Trdina 2/IV, protiv tuženika – protutužitelja PROXIMA d.o.o., OIB 33788590689, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Alen Kalčić, odvjetnik u Poreču, Partizanska 13, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 30. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 14. studenog 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke, odnosno da je ništetan ugovor o zakupu poslovnog prostora, sklopljen između tužitelja trgovačkog obrta „ [obrt]“, vl. DV OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu zakupnika, i tuženika PROXIMA d.o.o. [adresa], OIB: 33788590689, u svojstvu zakupodavca, od 30. rujna 2019., solemniziran od javnog bilježnika JV iz [adresa], pod br. OV-5303/19, 23. listopada 2019., za poslovnu građevinu sagrađenu na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], koja se nalazi u proizvodno poslovnoj zoni u Umagu, na adresi [adresa], a koji poslovni prostor u naravi predstavlja halu sa pratećim prostorima površine oko 1050 m2.“.
II. Nalaže se tuženiku PROXIMA d.o.o. [adresa], OIB: 33788590689, da tužitelju DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vlasniku trgovačkog obrta „ [obrt]“, vl. DV, [adresa], isplati iznos od 11.859,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 9.153,46 eura teče od 25. travnja 2020. do isplate, a na iznos od 2.706,22 eura od 26. travnja 2020. pa do isplate, po stopi koja se u razdoblju do 31. prosinca 2022. određuje po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 15.103,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2020. pa do isplate, za isplatom zakonske zatezne kamate koja na iznos od 9.153,46 eura teče od 25. ožujka 2020. do 25. travnja 2020., te za isplatom zakonske zatezne kamate koja na iznos od 2.706,22 eura teče od 25. ožujka 2020. do 26. travnja 2020.
III. Odbija se prvi eventualno postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke, odnosno da je ništetan ugovor o zakupu poslovnog prostora, sklopljen između tužitelja trgovačkog obrta „ [obrt]“, vl. DV OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu zakupnika, i tuženika PROXIMA d.o.o. [adresa], OIB: 33788590689, u svojstvu zakupodavca, od 30. rujna 2019., solemniziran od javnog bilježnika JV iz [adresa], pod br. OV-5303/19, 23. listopada 2019., za poslovnu građevinu sagrađenu na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], koja se nalazi u proizvodno poslovnoj zoni u Umagu, na adresi [adresa], a koji poslovni prostor u naravi predstavlja halu sa pratećim prostorima površine oko 1050 m2.“.
IV. Odbija se drugi eventualno postavljeni tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 3.743,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2020. pa do isplate po stopi koja se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, u roku od 8 dana.
V. Odbija se treći eventualno postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženiku PROXIMA d.o.o. [adresa], OIB: 33788590689, da tužitelju DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vlasniku trgovačkog obrta „ [obrt]“, vl. DV, [adresa], preda u posjed sljedeće pokretne stvari:
– 26 komada okvira za paletni regal, težina 41,10 kg plave boje s praškastim premazom, okvir dimenzija 4000 x 1100 mm, SPECIFIKACIJA: 70 x 90 x DEBLJINA:
2,0 mm, za paletni regala duljine 2800 x dubine 1100 x visine 4800 mm;
– 50 komada nosača TIP P za paletni regal, težina 20,60 kg, plave boje s praškastim premazom, kućište nosača duljine 2800 mm, SPECIFIKACIJA: 50 x 140 x DEBLJINA: 1,5 mm, za paletni regal duljine 2800 x dubine 1100 x visine 4000 mm;
– 123 komada polica za paletni regal, težina 19,80 kg, plave boje s praškastim premazom, polica dimenzija 930 x 1000 mm, debljine 1,5 mm, za paletni regal duljine 2800 x dubine 1100 x visine 4000 mm;
– 17 komada okvira za skladišni regal, težina 10,20 kg, antracitno crne boje s praškastim premazom, okvir dimenzija 2000 x 600 mm, SPECIFIKACIJA: 40 x 80, debljina: 1,5 mm; za skladišni regal duljine 1920 x dubine 600 x visine 2000 mm, 5 redova;
– 120 komada nosača tip P za skladišni regal, težina 4 kg, antracitno crne boje s praškastim premazom, kućište nosača duljine 1920 mm, specifikacija 40 x 60 x debljina 1,5 mm za skladišni regal duljine 1920 x dubina 600 x visina 2000 mm, 5 redova
– 10 komada polica, težina 3,10 kg, antracitno crne boje s praškastim premazom, polica dimenzija 558 x 955 mm, debljine 0,7 mm, za skladišni regal duljine 1920 x dubine 600 x visine 2000 mm,
– 10 komada skladišnih kolica, težina 41,00 kg, veličine 1530 x 730 x 1000 mm, s kotačima 6 inča TPU, 2 fiksna, 2 okretna.
– 1000 komada držača cijene, težine 0.08 kg, veličine 1000 x 40 mm, u roku od 8 dana.“.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tuženik povukao protutužbu u dijelu zahtjeva za isplatom iznosa od 13.272,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2020. pa do isplate.
II. Odbacuje se protutužba koja glasi:
„Nalaže se RV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao vlasniku trgovačkog obrta „ [obrt]“, [adresa], da društvu PROXIMA d.o.o., [adresa], OIB 33788590689, isplati iznos od 5.627,20 € (slovima: pet tisuća šesto dvadeset sedam eura i dvadeset centi) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke na dan plaćanja, sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos a koje teku od dana 01.10.2020. godine pa do isplate i to po stopi dobivenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve to u roku od petnaest dana.“
III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je Trgovačkom sudu u Rijeci podnio tužbu radi naknade štete. U tužbi obrazlaže da su tužitelj, kao zakupnik, i tuženik, kao zakupodavac, 30. rujna 2019. sklopili ugovor o zakupu poslovnog prostora solemniziraog po javnoj bilježnici JV iz [adresa], pod brojem OV-5303/2019 (u daljnjem tekstu – Ugovor o zakupu), kojim se tuženik obvezao tužitelju predati posjed 1. veljače 2020. Tužitelj tvrdi da se osim navedenog tuženik obvezao i izvršiti građevinske radove adaptacije poda poslovnog prostora prije predaje poslovnog prostora na korištenje. Međutim, da tuženik nije predao tužitelju poslovni prostor u ugovorenom roku, a niti izvršio građevinske radove na koje se obvezao. Iako je tužitelj, na zahtjev tuženika, pristao na produženje roka za predaju posjeda i dovršetak građevinskih radova na podu poslovnog prostora za 9. ožujka 2020., da niti u dodatnom roku tuženik nije izvršio svoje obveze već da je od tužitelja zatražio da mu odobri drugo produženje roka do 31. ožujka 2020., a na što da tužitelj nije pristao te je isti raskinuo ugovor zbog neispunjenja, sve temeljem odredbi članka 7. stavka 1. i članka 10. stavka 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora.
2. Dalje se u tužbi obrazlaže da je radi uređenja i opremanja poslovnog prostora tužitelj o svom trošku izvršio radove u vidu montaže stropa i pregradnih zidova, za koje je radove angažirao trgovačko društvo MA.GA.L.I.J d.o.o. Rijeka koje je izvršilo radove u vrijednosti od 92.111,71 kn. Osim montaže stropa i pregradnih zidova, tužitelj je izvršio radove u vidu izrade elektroinstalacija u vrijednosti od 25.487,50 kn, a za izvođenje kojih radova je angažirao UV, vlasnika obrta „ [obrt]", [adresa]. Da bi opremio poslovni prostor za obavljanje svoje djelatnosti tužitelj je naručio police, odnosno regale, specificirane u računu Ricomax Ltd. br. ASI/2001034, koja je oprema mjerama prilagođena isključivo poslovnom prostoru koji je predmet Ugovora o zakupu, koje stoga tužitelj ne može koristiti u nekom drugom prostoru u kojem bi u budućnosti obavljao svoju djelatnost. Za navedenu opremu tužitelj je platio iznos od 9.479,10 USD, odnosno 70.471,01 kn, za dostavu opreme iz NR Kine platio je iznos od 14.748,16 kn trgovačkom društvu Panalpina Croatia d.o.o. Rijeka, dok je za carinjenje robe trgovačkom društvu Log - line d.o.o. Kostrena platio iznos od 335,20 kn. Da bi se oprema, police i regali, iskrcali i montirali, tužitelj tvrdi da je u Umag uputio sedmoricu radnika, koji da su odradili 88 sati. Da trošak radnog sata iznosi 35,00 kn za radni sat. Nadalje, da je pretrpio trošak cestarine u iznosu od 360,00 kn (6 vozila x 60,00 kn), a trošak korištenja, odnosno amortizacije vozila da iznosi 2.200,00 kn (1100 km x 2,00 kn). Stoga, da sveukupno na ime troškova iskrcaja i montaže opreme potražuje iznos od 5.640,00 kn.
3. Stav je tužitelja da kako je Ugovor o zakupu raskinut zbog neispunjenja, krivnjom tuženika, da su obje ugovorne strane oslobođene svojih obveza izuzev obveze za naknadu štete, a sve sukladno odredbama članka 368. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj pozivom na odredbe članaka 1045., 1046. i 1085. Zakona o obveznim odnosima zahtijeva da mu tuženik naknadi štetu za uloženi rad, materijal i sredstva u poslovni prostor koji je bio predmetom Ugovora o zakupu te da mu naknadi vrijednost opisane opreme, koja je naručena posebno i po mjeri za predmetni prostor, a sve u iznosu od 203.153,58 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 25. ožujka 2020. pa do isplate. Osim navedenog, u skladu s odredbom članka 188. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, tužitelj je za slučaj da se zahtjev za isplatom iznosa od 203.152,58 eura utvrdi neosnovanim predložio da se donese presuda kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 117.599,21 kn te da tužitelju preda pokretnine opisane u točki II. eventualnog zahtjeva.
4. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvotno prigovorio mjesnoj nadležnosti Trgovačkog suda u Rijeci. Tuženik dalje iznosi da po njegovu shvaćanju tužba ne sadrži činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice te da ista nije niti razumljiva. Da je proturječno to što tužitelj navodi da mu tuženik nije predao poslovni prostor u ugovorenom roku, a niti da je izvršio građevinske radove, dok da potom suprotno tomu u tužbi opisuje da je u poslovnom prostoru izvodio radove na stropu, pregradnim zidovima, elektroinstalacijama i pretrpio troškove iskrcavanja i montaže polica. Nadalje, da mu sukladno odredbi članka 2. stavka 3. i 4. te članka 5. stavka 5. Ugovora o zakupu ne pripada nikakva naknada.
5. Osim navedenog, da u skladu s odredbama Ugovora o zakupu tuženik nije u obvezi snositi trošak građevinskih radova jer da je predmet Ugovora o zakupu „kompletna hala u viđenom stanju", da je ugovoreno da tužitelj „prima poslovni prostor u zakup u zatečenom stanju“, da tužitelj, ukoliko prostor ne odgovara standardima tužitelja, ima pravo „obaviti uređenje i opremanje poslovnog prostora o svom trošku", da tužitelj nema pravo na „povrat uloženih sredstva za ulaganja izvršena u objekt", te da tužitelj nema pravo od tuženika tražiti nikakvu naknadu „za poboljšice, preinake i radove koje je napravio u prostoru za vrijeme trajanja zakupa". Tuženik drži da je tužitelj svjestan da mu ne pripada pravo s osnova Ugovora o zakupu pa da stoga svoj zahtjev temelji na naknadi štete premda ne obrazlaže u čemu se sastoji šteta, da je jasno da je tuženik, za razliku od tužitelja, u cijelosti poštivao Ugovor u zakupu, a što da znači da u konkretnoj pravnoj stvari na strani tuženika nema pretpostavki za štetu jer u konkretnom slučaju da tužitelj nije oštećenik, a tuženik nije štetnik, da tuženik nije počinio nikakvu štetnu radnju, a niti drugu radnju koja bi bila protupravna.
6. Tuženik dalje u odgovoru na tužbu tvrdi da je posjed poslovnog prostora zastupnik po zakonu tuženika predao predstavniku tužitelja 6. ožujka 2020., o čemu da je sastavljena i pisana potvrda, kao i da je odredbom članka 6. stavka 2. Ugovora o zakupu određeno da otkazni rok iznosi 6 mjeseci, što da znači da je tužitelj taj koji je postupao u suprotnosti sa Ugovorom o zakupu. Stoga, da tužitelju ne pripada nikakvo pravo na naknadu štete već da tuženiku pripada pravo na isplatu zakupnine (zakupnina za vrijeme korištenja prostora od strane tuženika), izgubljene dobiti (tužitelj je bez osnova raskinuo Ugovor o zakupu ) i naknada s osnova radova koje je tužitelj izveo bez pristanka tuženika. Zbog navedenog najavio je izjavljivanje protutužbe i predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.
7. Trgovački sud u Rijeci se rješenjem poslovni broj P-289/2020-6 od 9. studenog 2020. oglasio mjesno nenadležnim za postupanje te je po pravomoćnosti navedenog rješenja predmet ustupljen naslovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
8. Kako je to i najavio u odgovoru na tužbu, tuženik je 28. ožujka 2022. podnio protutužbu (list 103. spisa). Tuženik u protutužbi navodi da mu po Ugovoru o zakupu pripada zakupnina za razdoblje od šest mjeseci u iznosu od sveukupno 18.900,00 eura (3.150,00 eura mjesečno), slijedom čega predlaže da se donese presuda kojom će se tužitelju naložiti da tuženiku isplati iznos od 18.900,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2020. do isplate.
8.1. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 30. rujna 2025. tuženik je djelomično povukao protutužbu i to u dijelu zahtjeva za isplatom iznosa od 13.272,28 eura. Kako se tužitelj u roku od 15 dana od primitka tuženikove izjave o djelomičnom povlačenju protutužbe nije izjasnio o tome, valjalo je primjenom odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.
- službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; u daljnjem tekstu - ZPP) odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.
8.2. U točki II. izreke rješenja odbačena je protutužba kojom tuženik od tužitelja zahtijeva isplatu iznosa od 5.627,20 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2020. do isplate. Naime, odredbom članka 9. Ugovora o zakupu propisano je da je tuženik kao zakupodavac ovlašten temeljem Ugovora o zakupu, između ostalog, radi naplate zakupnine, temeljem Ugovora o zakupu provesti prisilnu ovrhu. Osim toga, Ugovorom o zakupu predviđeno je sredstvo osiguranja i to dvije bjanko zadužnice, svaka na iznos od 100.000,00 kn, a predaja kojih zadužnica se vrši istodobno sa sklapanjem Ugovora o zakupu (članak 9. stavak 3. Ugovora o zakupu). Da je tako i učinjeno proizlazi iz dokumentacije priložene spisu (list 211. - 237. spisa), odnosno iz tuženikova zahtjeva za izravnu naplatu (list 221. spisa) i bjanko zadužnice (list 224. spisa). Među strankama je, sukladno njihovim očitovanjima, nesporno da je tuženik provedbom postupka prisilne naplate do zaključenja glavne rasprave naplatio iznos od 13.272,28 eura. Bjanko zadužnica ima učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja (članak 214. stavak 1. Ovršnog zakona; "Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.). S obzirom na to da tuženik raspolaže ovršnom ispravom temeljem koje je već pokrenuo postupak prisilne naplate iznosa u pogledu kojega protutužbom zahtijeva da se tužitelju naloži isplata u korist tuženika, proizlazi da isti nema pravni interes za podnošenje protutužbe, odnosno da tuženik nije dokazao da je ispunjena opća procesna pretpostavka za vođenje parničnog postupka (postojanje pravnog interesa).
9. U podnesku od 16. siječnja 2024. (list 204. spisa) tužitelj je uz postojeće zahtjeve istaknuo i zahtjev za utvrđenjem da Ugovor o kreditu ne proizvodi pravne učinke, odnosno da je ništetan. Iskazivanjem iznosa u sada važećoj valuti tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 29. svibnja 2025. (list 392. spisa), koji je podnesen 1. lipnja 2025. Sud cijeni da je tužitelj ovlašten istaknuti zahtjev na utvrđenje s obzirom na to da je odredbom članka 187. stavka 3. ZPP-a propisano da ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev. Isticanje zahtjeva prema odredbi članka 187. stavka 3. ZPP-a nakon podnošenja tužbe ne smatra se preinakom tužbe (članak 187. stavak 4. ZPP-a).
10. Tužitelj je u podnesku od 5. ožujka 2025. (list 311. spisa) predložio da se provede dokaz uvidom u spis naslovnog suda poslovni broj Povrv-48/2023. Unatoč protivljenju tuženika taj je dokazni prijedlog prihvaćen uzimajući u obzir da je trgovačko društvo DORIJAN d.o.o. Umag 9. rujna 2022. pokrenulo postupak ovrhe protiv tuženika radi naplate naknade za radove rekonstrukcije poda u poslovnom prostoru koji je predmet Ugovora o zakupu. Prethodni postupak je u ovoj pravnoj stvari zaključen na pripremnom ročištu održanom 7. lipnja 2022. (list 114. spisa), odnosno prije no što je pokrenut ranije navedeni ovršni, kasnije parnični postupak, pa tužitelj taj dokazni prijedlog nije mogao iznijeti do zaključenja prethodnog postupka (članak 299. stavak 2. ZPP-a).
11. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 30. rujna 2025. (list 433. spisa) odbijeni su dokazni prijedlozi tužitelja za ponovnom provedbom dokaza saslušanjem tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika, saslušanjem svjedokinja JV, javne bilježnice u [adresa], KV, prisjednice javne bilježnice te za provedbom vještačenja na okolnost poznavanja talijanskog jezika od strane navedenih svjedokinja. Naime, tužitelj i zastupnik po zakonu tuženika u dva su navrata saslušavani u tijeku glavne rasprave. Na okolnost sklapanja Ugovora o zakupu, konkretno pristupa u ured javne bilježnice i provedenog postupka pred javnom bilježnicom, iskazivali su na ročištu za glavnu raspravu održanom 31. ožujka 2023. Nakon što je tužitelj uredio tužbeni zahtjev podneskom od 16. siječnja 2024. tužitelj i zastupnik po zakonu tuženika saslušavani su i na ročištu na kojem je proveden uviđaj (12. svibnja 2025.). Tužitelja ništa nije priječilo da istima na tom ročištu (ponovno) postavlja pitanja koja se odnose na okolnosti sklapanja Ugovora o zakupu. U pogledu prijedloga za saslušanjem navedenih svjedokinja i vještačenja razine poznavanja talijanskog jezika od strane istih tužitelj nije iznio niti jednu činjenicu kojom bi doveo u pitanje njihovo poznavanje talijanskog jezika, odnosno istinitost tvrdnje sadržane u tekstu potvrde Ugovora o zakupu u kojoj je izričito navedeno da se utvrđuje da „tumač za talijanski jezik kojim vlada sudionik ŠV nije nazočan obzirom da javni bilježnik i javnobilježnički prisjednik vladaju istim jezikom.“ Zastupnik po zakonu tuženika jasno je iskazao (list 174. spisa) da mu je u uredu javne bilježnice bilo sve objašnjeno i to na talijanskom jeziku. Osim navedenog, tužitelj je pri podnošenju tužbe svakako raspolagao Ugovorom o zakupu i tekstom potvrde toga ugovora iz kojeg je bilo razvidno da pri potvrdi Ugovora o zakupu nije bio prisutan tumač za talijanski jezik pa je dokazne prijedloge na okolnost sklapanja Ugovora o zakupu i razine poznavanja talijanskog jezika po javnoj bilježnici, odnosno njenoj prisjednici mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka (članak 299. stavak 1. ZPP-a).
12. Sud je proveo dokaze čitanjem dokumentacije priložene spisu, saslušanjem tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika, svjedoka NV, SV, HV i ĐV, proveden je uviđaj i vještačenje po vještaku građevinske struke, te su pročitani zapisnici sa uviđaja, nalaz i mišljenje vještaka i zapisnik sa usmenim iznošenjem nalaza i mišljenja vještaka te je izvršen uvid u spis naslovnog suda Povrv-48/2023.
13. Na temelju provedenog dokaznog postupka ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
14. U glavnom tužbenom zahtjevu tužitelj prvo zahtijeva da se utvrdi da Ugovor o zakupu ne proizvodi pravne učinke, odnosno da je ništetan jer da je sporno je li Ugovor o zakupu valjan, a sve s obzirom na formu u kojoj je zaključen i jezik na kojem je sastavljen. Tužitelj osim iznesenog nije iznio kakve druge razloge zbog kojih drži da bi ugovor bio ništetan.
14.1. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; u daljnjem tekstu - ZOO) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
14.2. Člankom 4. stavkom 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 125/11., 64/15., 112/18.) propisano je da ugovor o zakupu poslovnog prostora mora biti sastavljen u pisanom obliku, a kada ga kao zakupodavac sklapa Republika Hrvatska, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.
14.3. Čitanjem Ugovora o zakupu utvrđeno je da je Ugovor o zakupu sastavljen u pisanom obliku, na hrvatskom jeziku te da je potvrđen po javnoj bilježnici, odnosno javnobilježničkoj prisjednici. U tekstu potvrde (list 42. spisa) navodi se da je Ugovor o zakupu, kao privatna isprava, podnesen na potvrdu. Utvrđeno je da nije prisutan tumač za talijanski jezik jer istim jezikom vladaju javna bilježnica i javnobilježnička prisjednica. Osim navedenog, potvrđeno je da je privatna isprava ispitana, da je utvrđeno da po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. U potvrdi se dalje utvrđuje da je isprava sudionicima pravnog posla pročitana, da su upozoreni da privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta te da su sudionici prihvatili pravne posljedice koje iz toga proizlaze.
14.4. Na temelju iskaza NV utvrđeno da on nije sastavio početnu verziju Ugovora o zakupu ali da je bilo dosta prepisaka i izmjena teksta Ugovora o zakupu. Tužitelj je u iskazu danom 31. ožujka 2023. potvrdio da je prije no što je potpisao Ugovor o zakupu isti pročitao. Potvrdio je da je sa zastupnikom po zakonu tuženika bio u uredu javnog bilježnika, a što proizlazi i iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika. Na temelju iskaza zastupnika po zakonu tuženika utvrđeno je da on ne poznaje hrvatski jezik ali da je prije potpisivanja sa punomoćnikom pregledao Ugovor o zakupu. Od strane javnog bilježnika bilo mu je sve objašnjeno i to na talijanskom jeziku. Iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika ne proizlazi zaključak da isti nije bio upoznat sa sadržajem Ugovora o zakupu, odnosno da ne bi bio upoznat sa bitnim sastojcima Ugovora o zakupu (poslovni prostor koji je predmet ugovora; vrijeme trajanja ugovora i zakupnina). Zastupnik po zakonu tuženika je govornik talijanskog jezika i ničim nije doveo u pitanje poznavanje talijanskog jezika od strane javne bilježnice, odnosno javnobilježničke prisjednice. Naprotiv, izričito je potvrdio da mu je sadržaj Ugovora o zakupu protumačen na talijanskom jeziku, a životno je i logično da osoba kojoj je talijanski jezik materinji jezik može zaključiti da li druga osoba koja joj se obraća poznaje talijanski jezik.
14.5. Iz navedenog slijedi da je Ugovor o zakupu sklopljen u pisanom obliku. Da je tekst Ugovora o zakupu prije no što su ga stranke potpisale bio usuglašavan. Tužitelj ga je prije no što ga je potpisao pročitao, a zastupniku po zakonu tuženika je tekst Ugovora o zakupu prije potpisivanja protumačio njegov punomoćnik, a potom i javni bilježnik i to na talijanskom jeziku. Zaključak je suda da je Ugovor o zakupu sklopljen u propisanoj formi, da sadrži bitne elemente ugovora o zakupu, da su stranke Ugovora o zakupu pri njegovom sklapanju bile upoznate sa njegovim sadržajem kao i posljedicama njegova sklapanja te da stoga ne proizlazi da bi bio ništetan, odnosno protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.
15. Osim zahtjeva na utvrđenje ništetnim Ugovora o zakupu, tužitelj u točki II. glavnog zahtjeva zahtijeva da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 26.963,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. ožujka 2020. do isplate. Tužitelj tvrdi da je tuženik osoba odgovorna za raskid ugovora pa da stoga primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZOO-a tužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete.
16. Stav je suda da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, kao specijalnog propisa u odnosu na ZOO. Odredbom članka 7. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora propisano je da je zakupodavac dužan predati zakupniku poslovni prostor u roku utvrđenom ugovorom. Ako zakupodavac ne preda zakupniku poslovni prostor u ugovorenom roku, zakupnik može svoje pravo ostvariti tužbom ili raskinuti ugovor o zakupu, a u kojem slučaju zakupnik ima pravo na naknadu štete. Nadalje, odredbom članka 10. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora propisano je da ako zakupodavac ne preda zakupniku poslovni prostor u stanju utvrđenom ugovorom, odnosno tim Zakonom, zakupnik ima pravo raskinuti ugovor o zakupu, ili tražiti razmjerno sniženje zakupnine, ili na teret zakupodavca sam dovesti poslovni prostor u takvo stanje, ako to nije učinio zakupodavac nakon što ga je zakupnik na to pozvao i ostavio mu za to primjeren rok. I u ovom slučaju zakupnik ima pravo na naknadu štete.
17. Čitanjem Ugovora o zakupu (list 37. spisa) utvrđeno je da je Ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme i to na rok od pet godina te je u istomu izričito navedeno da počinje teći od 1. ožujka 2020. (članak 6. stavak 1.). Međutim, stranke su ugovorile da će se tužitelju izvršiti primopredaja posjeda 1. veljače 2020. (članak 6. stavak 2.), a sve kako bi se poslovni prostor mogao urediti prema potrebama tužitelja kao zakupnika. Dakle, tužitelj je tijekom veljače 2020. trebao pristupiti izvođenju radova kojima bi poslovni prostor uredio za obavljanje svoje djelatnosti, a od 1. ožujka 2020. trebao se početi izvršavati Ugovor o zakupu. U vezi izvođenja radova uređenja poslovnog prostora ugovoreno je da tužitelj ima pravo obaviti uređenje i opremanje poslovnog prostora o svojem trošku (članak 2. stavak 2.) te da nema pravo na povrat uloženih sredstava osim ukoliko stranke ugovore drugačije posebnim sporazumom. Tužitelj tvrdi da su se stranke sporazumjele da će tužitelj radi privođenja poslovnog prostora namjeni za obavljanje njegove djelatnosti izvršiti o svom trošku građevinske radove montaže stropa i pregradnih zidova, kao i radove na elektroinstalaciji, dok da se tuženik obvezao izvršiti građevinske radove u vidu uređenja podne površine, a što da nije učinio. Tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao da je preuzeo obvezu izvođenja građevinskih radova rekonstrukcije podnih površina.
18. Čitanjem spisa naslovnog suda poslovni broj Povrv-48/2023 utvrđeno je da je trgovačko društvo DORIJAN d.o.o. Umag 9. rujna 2022. pokrenulo ovršni postupak radi prisilne naplate iznosa 19.610,06 eura od tuženika. Utvrđeno je da su tuženik, kao investitor, i DORIJAN d.o.o. Umag, kao izvođač, sklopili ugovor o izvođenju radova na rekonstrukciji poda proizvodno poslovnog prostora (list 51. spisa Povrv 48/2022). DORIJAN d.o.o. Umag obvezalo se radove započeti 13. siječnja 2020., a završiti ih do 15. veljače 2020. Tuženik se obvezao platiti naknadu u iznosu od 328.338,00 kn. Istim ugovorom je predviđeno da će se radne aktivnosti na novo izvedenom industrijskom podu moći izvoditi u roku od 15 dana od završetka radova, odnosno od 1. ožujka 2020. Tuženik je prigovarajući na izdano rješenje o ovrsi učinio nespornim da su tuženik i DORIJAN d.o.o. Umag sklopili „pravni posao“ (prigovor na listu 30. spisa Povrv- 48/2023). Međutim, da radovi nisu izvedeni kvalitetno, a što da potvrđuje elaborat sačinjen po FV, stalnom sudskom vještaku, te da radovi nisu izvršeni do ugovorenoga roka. Iz navedenog prigovora jasno proizlazi da u istomu tuženik sebe označava kao investitora rekonstrukcije podnih površina. Dopisom od 18. svibnja 2020. (list 35. spisa Povrv-48/2023) tuženik se po punomoćniku obratio društvu DORIJAN d.o.o. Umag upirući na to da nisu izvedeni svi radovi, a radovi koji su izvedeni da su izvedeni s nedostatkom. Društvu Dorijan d.o.o. Umag bilo je predloženo da se pravni odnos riješi mirnim putem na način da se sklopi sporazum o raskidu pravnog odnosa i potvrdi da stranke nemaju međusobnih potraživanja. Društvo DORIJAN d.o.o. Umag se po punomoćnici očitovalo na tuženikov dopis od 18. svibnja 2020. (list 82. spisa Povrv-48/2023) na način da o ukazanim nedostatcima nije željelo komentirati, jer da nema saznanja o čemu se radi. Da radovi nisu bili izvedeni u cijelosti jer da je 25. ožujka 2020. od BV bilo zatraženo da se omogući ulaz halu, poslovni prostor. Da je dobiven odgovor da tuženik 26. i 27. ožujka 2020. nije u mogućnosti otvoriti vrata hale, a nakon što je ponovno zamoljeno otvoriti vrata hale da je 10. travnja 2020. dobiven odgovor da je zakupnik odustao od zakupa i da je za to neutemeljeno okrivljeno društvo DORIJAN d.o.o. Umag. U konačnici je na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. svibnja 2024. (list 97. spisa Povrv-48/2023) sklopljena sudska nagodba kojom se tuženik obvezao društvu DORIJAN d.o.o. Umag isplatiti iznos od 10.000,00 eura najkasnije do 10. lipnja 2024.
19. Iz utvrđenog jasno proizlazi točnom tvrdnja tužitelja o tomu da su tužitelj i tuženik postigli sporazum o tomu da će po tuženiku biti izvedeni radovi uređenja, rekonstrukcije podne površine poslovnog prostora koji je predmet Ugovora o zakupu. Sud stoga nije prihvatio iskaz svjedokinje SV u dijelu u kojem je iskazala da je tužitelj preuzeo obvezu izvesti sve potrebne radove. Nije prihvaćen iskaz zastupnika po zakonu tuženika u dijelu u kojem je isti ustvrdio da su stranke postigle sporazum da će tužitelj izvršiti radove rekonstrukcije poda poslovnog prostora, da su građevinari završili poslove rekonstrukcije poda i da je po završetku tih radova pozvao tužitelja na primopredaju poslovnog prostora, o čemu da je sastavljen zapisnik o primopredaji ključeva priložen listu 70. spisa, te da na dan kada je zastupnik po zakonu tuženika u tijeku ovog parničnog postupka iznosio iskaz (ročište za glavnu raspravu održano 31. ožujka 2023.) nije po izvođaču radova bila podnesena tužba protiv tuženika radi isplate naknade za radove rekonstrukcije poda. Ističe se da se na listu 70. nalazi potvrda o tomu da je 6. ožujka ŽV preuzeo ključeve hale u [adresa]. Jasno je da se ne radi o primopredajnom zapisniku. Osim toga, svjedokinja SV je iskazala da su ključevi predani kako bi se mogli početi izvoditi radovi. Iskazala je da misli da se potvrda o predaji ključeva odnosi na „ključeve za korištenje skladišta do prostora koji je bio predmet zakupa“, a sve kako proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je suglasno iskazao da su ključevi koje je SV predala ŽV bili ključevi prostora „do predmetnog prostora koji je predmet zakupa, a radi potrebe odlaganja željezne galanterije“. Da su vrata hale poslovnog prostora koji je predmet Ugovora o zakupu bila otvorena u vrijeme izvođenja radova uređenja poslovnog prostora suglasno su iskazivali svjedoci HV i ĐV. U vezi ranije iznesenog o dinamici izvođenja radova po društvu DORIJAN d.o.o. Umag za zaključiti je da na dan 6. ožujka 2020., suprotno kazivanju zastupnika po zakonu tuženika, radovi rekonstrukcije podne površine poslovnog prostora nisu bili dovršeni.
20. Uz sve izneseno, još se u pogledu obveznopravnog odnosa tuženika i izvođača radova rekonstrukcije poda DORIJAN d.o.o. Umag dodaje da sud nije utvrdio, a niti je u pogledu istog tuženik iznosio činjenice i predlagao dokaze, da bi zakašnjenje u izvedbi radova rekonstrukcije poda bilo isključivo krivnjom izvođača. Naime, iz ispisa elektroničke poruke od 8. siječnja 2020. (list 98. spisa) proizlazi da je tuženik obavijestio tužitelja o tomu da je raniji zakupnik umjesto 30. studenog, ključeve zgrade vratio 19. prosinca te da ima problem sa izvođačem radova s kojim je ugovorio rekonstrukciju poda jer da isti bez razloga mijenja ugovore. Životno je i logično da bi u slučaju da je tuženik poduzeo radnje da mu se po ranijem zakupniku u ugovorenom roku preda posjed poslovnog prostora i da je pravovremeno angažirao izvođača da odmah po preuzimanju posjeda poslovnog prostora započne izvoditi radove rekonstrukcije, da bi bio u mogućnosti ispuniti obvezu da u ugovorenom roku preda poslovni prostor tužitelju u stanju podobnom da tužitelj u istomu može obavljati svoju trgovačku djelatnost.
21. Nadalje, iz ranije spomenute elektroničke poruke od 8. siječnja 2020. (list 98. spisa) proizlazi da je tuženik zahtijevao od tužitelja da se očituje bi li za tužitelja bila odgovarajuća opcija da se izravna postojeći pod i potom postavi debeli sloj epoxy smole koji bi ispunjavao propisani uvjet za prodavaonice hrane i pića, a što jasno upućuje na to da su tuženiku bilo poznati uvjeti koje je poslovni prostor morao ispunjavati da bi u njemu tužitelj mogao obavljati svoju djelatnost. Iz preostalih elektroničkih poruka koje su razmjenjivale stranke (list 65. -77. spisa) proizlazi da je tužitelj u četvrtak 5. ožujka 2020. obavijestio tuženika da će započeti s pripremama za smještaj sezonskih radnika u skladištu te da planira biti na toj „lokaciji“ duže vremena, a potom je u petak 6. ožujka 2020. obavijestio tuženika da će tužitelj i njegov brat u utorak biti u Umagu, da bi se mogli naći na ručku, te da će u ponedjeljak doći radnici koji će nastavit sklapati skele, a u utorak da će doći radnici koji će postavljati montažni zid od knaufa. Tuženik je 9. ožujka 2020. odgovorio da mu je to „ok“ te da je vidio da su radnici tužitelja stavljali neke stvari u zgradu u petak. Tuženik je 22. ožujka 2020. tužitelju uputio poruku navodeći da bi mu htjeli „predati ključeve i posjed zgrade 31. ožujka“ te zamolio da mu se javi može li „doći osobno preuzeti ključeve i potpisati zapisnik o primopredaji“. Iz iste poruke proizlazi i da je tuženik imao saznanja da su radnici tužitelja izvodili radove unutar zgrade do 16. ožujka te da su tada ključevi vraćeni tuženiku. Zamoljeno je da tužitelj 31. ožujka ukloni svoju robu iz zgrade. Tuženik je potom 24. ožujka 2020. obavijestio tuženika da zbog odluke Civilne zaštite nije u mogućnosti napustiti prebivalište na što mu je tuženik istoga dana odgovorio da je moguće napustiti kuću zbog posla te da će ukoliko tužitelj više ne bude želio „uzeti zgradu“ biti primoran od svog odvjetnika zatražiti da se Ugovor o zakupu raskine i potražiti drugu tvrtku koja će preuzeti zgradu. Tužitelj je potom 25. ožujka 2020. odgovorio da ne može prihvatiti još jednu odgodu datuma za preuzimanje poslovnog prostora, a koja je predložena za dan 31. ožujka 2020. Izjavio je da je primoran raskinuti Ugovor o zakupu te da se raskid Ugovora nalazi u privitku. Nedugo potom tuženik je odgovorio da tužitelj treba imati na umu da je ključeve zgrade vratio 16. ožujka 2020. te da je tužitelj bio u posjedu od 6. ožujka 2020. Da se ne smatra odgovornim za bilo kakav gubitak, a tužitelj da će biti terećen za skladištenje robe.
22. Iz izjave o raskidu Ugovora o zakupu (list 8. spisa) proizlazi da je tužitelj potvrdio da su radnici koje je angažirao za izvođenje radova knaufom i elektroinstalater izvodili radove u poslovnom prostoru. Međutim, da na dan 9. ožujka 2020. još nisu bili izvedeni radovi rekonstrukcije poda. Zbog tuženikova uvjeravanja da će radovi na podu biti dovršeni u kratkom i razumnom roku da su radnici do 16. ožujka 2020. nastavili izvoditi radove. Toga dana da je izvođač radova na podu prijetio da će doći raskopati pod jer da je došlo do spora i konflikta sa tuženikom, a što da je zastupnik po zakonu tuženika potvrdio. Radnici da su stoga napustili prostor iako nisu završili sve radove jer je tužitelj izgubio svaku vjeru da će prostor biti predan u razumnom roku. Tužitelj nije pristao na tuženikovo traženje od 23. ožujka 2020. da tužitelj preuzme prostor 31. ožujka 2020.
23. Iz iznesenih utvrđenja proizlazi da je tužitelj kao zakupnik Ugovor o zakupu trebao moći početi izvršavati 1. ožujka 2020., odnosno od toga dana u istomu obavljati svoju trgovačku djelatnost. Tuženik 1. ožujka 2020. tužitelju nije predao posjed poslovnog prostora. Tuženik je bio omogućio radnicima tužitelja, odnosno radnicima angažiranim po tužitelju da u poslovnom prostoru izvode radove postavljanja knaufa, elektroinstalacija i ugradnje, postavljanja opreme. Time je tuženik ispunio obvezu da omogući izvođenje radova kojima bi se poslovni prostor prilagodio za obavljanje djelatnosti tužitelja. Međutim, na dan 1. ožujka 2020., a niti potom do 16. ožujka 2020. tužitelju nije predan posjed poslovnog prostora na način da bi tužitelj kao zakupnik bio jedinim, samostalnim posjednikom poslovnog prostora koji bi bio priveden namjeni obavljanja trgovačke djelatnosti tužitelja, a što bi podrazumijevalo da je predan posjed poslovnog prostora. Iz ranije analizirane poruke elektroničke pošte tuženika jasno proizlazi da je tuženik 22. ožujka 2020. naveo da bi želio predati ključeve i posjed zgrade s danom 31. ožujka 2020. i zamolio tužitelja da dođe na potpisivanje zapisnika o primopredaji. Da na dan 22. ožujka 2020. još nisu bili izvedeni radovi rekonstrukcije poda poslovnog prostora proizlazi iz činjenica utvrđenih čitanjem spisa naslovnog suda poslovni broj Povrv-48/2023. Dalje slijedi da osim što tužitelju sukladno odredbama Ugovora o zakupu nije pravovremeno predan posjed poslovnog prostora, da tuženik nije ispunio obvezu uređenja poslovnog prostora sukladno sporazumu stranaka o tomu da će tuženik izvesti radove rekonstrukcije poda. Tužitelj je stoga osnovano raskinuo Ugovor o zakupu, a temeljem citiranih odredbi članaka 7. stavka 3. i 10. stavka 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora tužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete.
24. Tužitelj zahtijeva naknadu obične štete i to iznosa od 26.963,11 eura koji se odnosi na troškove montaže stropa i pregradnih zidova, radova elektroinstalacija, kupnju opreme te njen prijevoz, carinjenje i trošak iskrcaja i montaže.
25. Čitanjem računa broj 12/2/1 od 27. travnja 2020. izdanog po MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka utvrđeno je da je račun izdan na ime naknade za dobavu materijala i montažu „Armstrong“ stropa, pregradnog zida, oblaganja zidova, gipsanog stropa, špaleta, te za skidanje stare boje, djelomično krpanje i „pituranje“ zidova, a sve u iznosu od 92.111,71 kn. U računu je specificirano da su radovi gipsanog stropa izvedeni u omjeru od 50%.
25.1. HV, zastupnik po zakonu društva MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka, saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom 31. ožujka 2023. (list 169. spisa) iskazao je da je tužitelj u cijelosti izvršio plaćanje po izdanom mu računu. U vezi izvođenja radova iskazao je da je u posao bio uveden po tužitelju. Da je do dvadeset puta osobno bio u predmetnom poslovnom prostoru. Vrata hale da su cijelo vrijeme bila otvorena, a moguće da su jedna vrata bila pokvarena. Iskazao je i da su se paralelno izvodili drugi radovi i to radovi na elektroinstalacijama, koje radove da je izvodio svjedok ĐV, a također da su se izvodili građevinski radovi rekonstrukcije poda. Ti građevinski radovi da su obuhvaćali dizanje starog poda, stavljanje glazure, da su izvođeni zemljani radovi, radovi na ulazu i postavljanje rampe. Međutim, da je investitor, vlasnik hale, bio nezadovoljan jer je uslijed zalijevanja poda vodom bilo ulegnuća i nepravilnosti. Ta ulegnuća da HV nisu smetala pri izvođenju radova, a niti mu je bilo poznato da bi se netko drugi od izvođača žalio u vezi tih ulegnuća. Nije mu bilo poznato zašto je došlo do obustave radova. Sa gradilišta ga je „povukao“ tužitelj. Iskaz HV prihvaćen je cijeneći da je isti objektivan te uzimajući u obzir da je uviđajem utvrđeno da su izvođeni radovi opisani u računu društva MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka, a u vezi čega se vještak očitovao u nalazu i mišljenju. Osim toga, i svjedok ĐV sukladno je iskazivao da su vrata poslovnog prostora bila otvorena, dijelom oštećena, te da su radnici mogli ulaziti i izlaziti po potrebi.
25.2. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 12. veljače 2025. (zapisnik na listu 292. spisa) provedbom uviđaja utvrđeno je da su radovi specificirani u računu društva MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka izvedeni na ulaznom dijelu u poslovni prostor. Utvrđeno je da se s lijeve strane nalazi dio skladišta čiji strop je spušten „armstrong“ pločama, kao i u središnjem dijelu i desno od zatečenog “armstrong“ stropa u dijelu ispred ureda. Tužitelj je ukazao na sidra u podu gdje je bio vezan zid od knauf ploča. Na istom ročištu zastupnik po zakonu tuženika je ustvrdio da ne se sjeća da su na desnoj strani bili postavljeni zidovi, a da zatečene rupe na podu su moguće bile za fiksiranje panelnih regala. Nije osporio radove izvedene iznad kancelarijskih ureda. Osim navedenog, tužitelj je ukazao na prostor marendarija u kojem je izvedena obloga stropa knauf pločama. Zatečene su visilice za spušteni strop u prostoru iznad uredskih kancelarija. Ukazani su zidovi koji su bili bojani, krpani i na kojima su uklanjani dijelovi stare boje.
25.3. Vještak je izradio pisani nalaz i mišljenje s fotodokumentacijom (list 357. - 379. spisa). U nalazu je ponovio utvrđenja sa uviđaja. Potom je analizirao račun broj 12/2/1 od 27. travnja 2020. izdan po društvu MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka kojim je tužitelj bio terećen za plaćanje iznosa od 73.689,37 kn, odnosno 9.780,26 eura, bez PDV-a. Vještak je u tabelarnom prikazu (list 362. spisa) iznio specifikaciju izvršenih radova te je utvrdio da je vrijednost izvedenih radova 9.153,46 eura, odnosno za 628,80 eura manja od vrijednosti iskazane u računu 12/2/1 od 27. travnja 2020. (sve bez PDV-a). Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. S obzirom na to da je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještak je pozvan radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja. U vezi tuženikova prigovora valja naglasiti da je na ročištu za uviđaj vještak nakon što je bio pozvan da razmotri predmet vještačenja pregledao i isti, suprotno tvrdnji tuženika, izvršio mjerenja te se unatoč za to lošim uvjetima penjao na djelomično uređeni prostor iznad kancelarija, a sve kako bi uredno izvršio zadani mu zadatak. Vještak je pri usmenom iznošenju nazala i mišljenja (list 399. spisa) u cijelosti ostao pri podnesenom nalazu i mišljenju. Iskazao je da je nazočnima na uviđaju bilo vidljivo da mu je u mjerenju pomagao i sudski službenik, vozač OV. Da je uviđajem jasno utvrđeno da su započeti ali nedovršeni radovi na galeriji gdje su se trebale urediti sobe. Provjerio je stavku po stavku iz spisu priloženog računa i sastavio dva tablična prikaza. Kako dio koji se odnosi na elektroinstalacije nije područje njegove struke u vezi istog nije se očitovao u mišljenju ali je pri uviđaju izvršio sva nužna fotografiranja i evidentirao, fotodokumentirao rasvjetna tijela, ormarić sa osiguračima i utičnice. Ustvrdio je da mu je svakako bilo moguće izraditi nalaz i mišljenje te obrazložio da je na ročištu na kojemu je proveden uviđaj bilo razvidno da je izveden „armstrong“ strop, pregradni zid, da je provedeno oblaganje zida, iznad „armstrong“ stropa zatečena je i mineralna vuna, u marendariju je bilo utvrđeno da je postavljen gipsani strop, da je bilo jasno vidljivo u razlici u svježine boje da je provedeno i farbanje zidova. Bilo je vidljivo da su postavljene špalete. Jedinične cijene iz računa da su doista cijene kakve su bile tržišne cijene u vrijeme njegova izdavanja, dok da bi danas to bila skoro duplo veća cijena. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti cijeneći da je sačinjeno objektivno i sukladno pravilima struke te da tuženik izjavljenim prigovorom nije po zaključku suda osnovano prigovorio nalazu i mišljenju.
25.4. Sud je stoga na temelju iskaza svjedoka HV utvrdio da je u poslovnom prostoru koji je predmet Ugovora o zakupu društvo MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka izvelo radove koji su specificirani u računu 12/2/1 od 27. travnja 2020. Da su ti radovi izvedeni utvrđeno je i provedbom vještačenja po vještaku građevinske struke te je vještačenjem utvrđeno da je vrijednost izvedenih radova 9.153,46 eura bez PDV-a. Na temelju iskaza svjedoka HV utvrđeno je da je tužitelj društvu MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka izvršio plaćanje po računu 12/2/1 od 27. travnja 2020.
26. Nadalje, čitanjem računa broj 8-1-3 od 25. ožujka 2020. (list 20. spisa) utvrđeno je da je ĐV kao vlasnik obrta za elektroinstalacije „ [obrt]“ izdao navedeni račun na ime naknade za demontažu postojećih rasvjetnih tijela i ispitivanje postojeće instalacije, dobavu i ugradnju kabela, alarmnog kabela, mrežnog kabela, dobavu i ugradnju kanalica, dobavu i ugradnju serijskog prekidača za rasvjetu, dobavu i ugradnju nadžbuknog prekidača, dobavu i ugradnju rasvjetnih led armatura, spajanje napojnih kabela, ispitivanje i preinaka elektroinstalacija kancelarije i toaleta te dobavu i montažu utičnica.
26.1. Svjedok ĐV saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom 31. ožujka 2023. (list 170. spisa) potvrdio je da je izvodio radove elektroinstalacija u poslovnom prostoru te da mu je tužitelj platio naknadu za radove koje je izveo. Iskazao je da su paralelno s njegovim radovima izvođeni radovi postavljanja knaufa i spuštanja stropa. Radove nije u cijelosti izveo jer je tužitelj naložio da se prestanu izvoditi. Po njegovu saznanju razlog tomu bili su međusobni odnosi ovdje parničnih stranaka. I svjedok ĐV potvrdio je da su vrata poslovnog prostora za vrijeme dok su izvođeni radovi bila otvorena, dijelom oštećena, kao i to da je zastupnik po zakonu tuženika polijevao vodu na pod i bio nezadovoljan (vikao). Iskaz svjedoka UV je prihvaćen s obzirom na to da je njegov iskaz sukladan kazivanju svjedoka HV te da je provedbom uviđaja utvrđeno da su izvođeni radovi koji se odnose na elektroinstalacije. Nije prihvaćen iskaz u dijelu u kojem je svjedok tvrdio da su radovi rekonstrukcije poda bili dovršeni jer je u tijeku postupka utvrđeno da radovi rekonstrukcije poda do kraja ožujka 2020. nisu u cijelosti bili izvedeni.
26.2. Kako je ranije navedeno, u tijeku uviđaja utvrđeno je da su u poslovnom prostoru postavljena rasvjetna tijela, utičnice, ormarić sa osiguračima. Isto je prikazano i na fotodokumentaciji (list 376. i 377. spisa). Na temelju suglasnog kazivanja svjedoka HV i ĐV utvrđeno je da je radove elektroinstalacija izvodio ĐV. ĐV potvrdio je da mu je tužitelj izvršio plaćanje radova koje je izveo u poslovnom prostoru. Na temelju iznosa naknade za radove iskazanog u računu 8-1-3 od 25. ožujka 2020. utvrđeno je da je vrijednost izvedenih radova na elektroinstalacijama 20.390,00 kn bez PDV-a. Tuženik nije iznio činjenice i predložio dokaze na temelju kojih bi sud utvrdio da vrijednost radova izvedenih po ĆV, vlasniku obrta „ [obrt]“ iskazana u 8-1-3 od 25. ožujka 2020. bila drugačija, niža, od tržišne vrijednosti radova u vrijeme njihova izvođenja.
27. U vezi opremanja poslovnog prostora tužitelj zahtijeva naknadu štete u vidu vrijednosti opreme, troškova prijevoza opreme iz Narodne republike Kine u Republiku Hrvatsku, troškova carinjenja te troškova iskrcaja i montaže opreme koji obuhvaćaju radne sate radnika koji su iskrcavali i montirali opremu, trošak cestarine i amortizaciju vozila kojim je vršen prijevoz.
28. Čitanjem računa broj ASI/2001034 od 15. siječnja 2020. (prijevod na listu 26.-29. spisa) utvrđeno da je da društvo RICOMAX Ltd. Hong Kong tužitelju izdalo račun za paletne regale (okvire, nosače, police), skladišne regale (okvir, nosač, polica), skladišna kolica i nosače cijene, sve kako su opisani u točki II. eventualnog tužbenog zahtjeva. U računu je iskazana cijena u iznosu od 9.479,10 USD. Iz računa je razvidno da je tužitelj na ime cijene za robu uplatio predujam (depozit). Iz navedenog računa nije razvidno radi li se o opremi koja bi po svojim dimenzijama bila prilagođena potrebi kupca, tužitelja. Spisu je priložena obavijest prodavatelja o slanju robe iz Luke Šangaj (list 30. spisa). Tužitelj je priložio račun društva PANALPINA CROATIA d.o.o. Rijeka od 17. veljače 2020. (list 22. spisa) kojim se tužitelj tereti za plaćanje vozarine iz Luke Šangaj u Luku Rijeka, rukovanje kontejnerom, naknadu za koordinaciju pošiljke i kopneni prijevoz, sve u iznosu od 14.748,16 kn. Priložen je i račun društva Long – Line d.o.o. Kostrena od 18. veljače 2020. (list 23. spisa) kojim se tužitelj tereti za plaćanje carine po vrijednosti uvezene robe. Tužitelj nije iznio činjenice i predložio dokaze na okolnost plaćanja računa izdanih po društvima PANALPINA CROATIA d.o.o. Rijeka i Long – Line d.o.o. Kostrena.
28.1. Svjedokinja SV nije imala saznanja o tomu je li tužitelj u poslovni prostor unio opremu. Svjedok HV iskazao je da je tužitelj „u toku izvođenja radova dovezao određene police“, a kojih da u poslovnom prostoru nije bilo kada je započeo izvoditi radove. Tužitelj je iskazao da oprema (regali, police, kolica, željezna galanterija) nije bila unesena u poslovni prostor jer da je hala bila otvorena pa da je stoga zastupnik po zakonu tuženika tužitelju izašao u susret na način da je dao ključeve susjednog prostora u kojem će se „odložiti“ te stvari, a u vezi koje primopredaje ključeva da je sastavljena potvrda na listu 70. spisa. Dakle, da je tuženik oslobodio dio svojega skladišta repromaterijala kako bi tužitelj mogao „odložiti te stvari“. Tužitelj je u vrijeme davanja iskaza (31. ožujka 2023.) držao da su predmetne pokretnine još uvijek u posjedu tuženika. I svjedok NV tvrdio je da na su na dan kada je iskazivao pred sudom (10. veljače 2023.) police i regali u predmetnom poslovnom prostoru. Zastupnik po zakonu tuženika iskazao je da su radnici tužitelja započeli montirati željezne police. Iz ranije analizirane prepiske elektroničkom poštom proizlazi da je tužitelj u petak 6. ožujka 2020. bio obavijestio tuženika da će njegovi radnici u ponedjeljak nastaviti sklapati stalke za palete, kao i da je tuženik 22. ožujka 2020. pozvao tužitelja da iz tuženikove zgrade ukloni robu (ne specificirajući o kojoj se to točno robi radi).
28.2. Iz navedenog slijedi da je tužitelj dokazao da je naručio paletne regale, skladišne regale, skladišna kolica i nosače cijena te da su isti bili iz Luke Šangaj prevezeni u Luku Rijeka. Tužitelj nije dokazao da je oprema izrađena na način da bi odstupala standardnim mjerama za tu vrstu opreme. Nije dokazao da je izvršio plaćanje prijevoza, vozarine s pratećim naknadama i carinjenje iste. Tužitelj nije iznio činjenice i predložio dokaze na temelju kojih bi u tijeku ovog postupka bilo utvrđeno koja je točno oprema prevezena i iskrcana u [adresa], koji su to radnici vršili iskrcaj opreme, koliko je radnika vršilo iskrcaj, koliko su radnih sati utrošili, kojim je vozilom iz [adresa] u [adresa] vršen prijevoz radnika, kojom je metodom i za koje vozilo tužitelj izvršio obračun amortizacije vozila te da je pretrpljen trošak cestarine. Ono što je utvrđeno je da je tuženik dopustio da se oprema odloži u prostor susjedan poslovnom prostoru koji je bio predmet zakupa, kao i da se dijelom započelo sa montiranjem opreme. Međutim, na temelju predloženih i provedenih dokaza nije utvrđeno koja je to oprema bila odložena, a koju se bilo započeto montirati. Provedbom uviđaja utvrđeno je da tuženik nije u posjedu opreme koja je specificirana u računu društva RICOMAX Ltd. Hong Kong. Iako to nije bilo predmet uviđaja, sud je obišao i poslovni prostor u posjedu tuženika koji je susjedan poslovnom prostoru koji je bio predmet Ugovora o zakupu ali niti pregledom tog poslovnog prostora nije utvrđeno da se tamo nalazi oprema specificirana u računu društva RICOMAX Ltd. Hong Kong.
29. S obzirom na iznesena utvrđenja sud je primjenom citiranih odredbo Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora djelomično prihvatio drugi postavljeni glavni zahtjev pa je u točki II. izreke presude tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 11.859,68 eura, a sve s obzirom na to da je utvrđeno da tužitelj uslijed tuženikova neispunjenja obveze predaje poslovnog prostora u roku i u stanju podobnom za obavljanje trgovačke djelatnosti tužitelja tužitelj ostvaruje pravo na naknadu štete. Utvrđeno je da je tužitelj pretrpio (običnu) štetu snošenjem troškova uređenja poslovnog prostora i to u iznosu od 9.153,46 eura za izvođenje građevinskih radova po trgovačkom društvu MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka, te iznos od 2.706,22 eura za izvođenje radova na elektroinstalacijama po UV, vlasniku obrta „ [obrt]“. Nije priznat iznos na ime obračunatog PDV-a jer je tužitelj u sustavu PDV- a i mogao je izvršiti odbitak pretporeza. Sukladno zahtjevu tužitelja dosuđena je zakonska zatezna kamata po stopi koja je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a propisana za ostale odnose. Tijek zakonske zatezne kamate na iznos od 9.153,46 eura određen je od datuma dospijeća računa MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka jer taj račun na dan davanja izjave o raskidu Ugovora o zakupu još nije bio izdan. No, ponavlja se da je zastupnik po zakonu društva MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka potvrdio da je taj račun podmiren. Tijek zatezne kamate na iznos od 2.706,22 eura također je određen od datuma dospijeća računa izdanog po UV, vlasniku obrta „ [obrt]“, jer je taj račun izdan na dan raskida Ugovora o zakupu, ali se i u vezi tog računa ponavlja da je provedbom dokaza, saslušanjem UV, utvrđeno da ga je tužitelj podmirio.
30. U pogledu eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva sud je u točki III. izreke odbio prvi eventualno postavljeni tužbeni zahtjev da se utvrdi da Ugovor o zakupu ne proizvodi pravne učinke, odnosno da je ništetan, a koji je zahtjev istovjetan točki I. glavnog postavljenog tužbenog zahtjeva. Stoga se upućuje na obrazloženje izneseno u pasusu 14.1. -14.5. presude.
30.1. U točki IV. izreke presude odlučeno je o dijelu drugo eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva na način da je odbijen zahtjev za isplatnom iznosa od 3.743,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2020. do isplate. Naime, odlučujući po točki II. glavnog postavljenog tužbenog zahtjeva sud je tuženiku naložio plaćanje iznosa od 11.859,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom, koji se iznos odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio izvođenjem građevinskih i radova na elektroinstalacijama da bi se poslovni prostor priveo namjeni, odnosno uvjetima koje je poslovni prostor trebao ispunjavati za obavljanje trgovačke djelatnosti po tužitelju. Tužitelj je međutim i pri postavljanju eventualnog tužbenog zahtjeva ponovno obuhvatio i dio glavno postavljenog zahtjeva iz točke II. tužbenog zahtjeva. Iznos od 3.743,11 eura odnosi se na PDV obračunat u računima društva MA.GA.L.I.J. d.o.o. Rijeka i UV, vlasnika obrta „ [obrt]“, a u pogledu kojega je tužitelj koji je u sustavu PDV-a mogao koristiti odbitak pretporeza, slijedom čega isti iznos neosnovano potražuje, kako je već obrazloženo u pasusu 29. presude.
30.2. U točki V. izreke presude odbijen je treće postavljeni eventualni tužbeni zahtjev na predaju posjeda pokretnina. Naime, odredbom članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/199, 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.; u daljnjem tekstu - ZVDSP) propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari pri čemu je vlasnik dužan dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (članak 162. stavak 1. ZVDSP-a). Vlasnik mora stvar koju zahtijeva opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari, dakle dužan je dokazati identitet stvari (članak 162. stavak 2. ZVDSP-a). Tužitelj je u tijeku postupka dokazao da je kupio opremu specificiranu u točki III. eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva. Međutim, kako je obrazloženu u pasusu 28.1. i 28.2. presude, tužitelj nije dokazao da bi svu tu opremu prevezao u [adresa] i da je ona tamo bila odložena i dijelom montirana. Osim navedenog, a ključno, tužitelj u tijeku postupka nije dokazao da je predmetna oprema u posjedu tuženika, a sve s obzirom na to da provedbom uviđaja nije utvrđeno da tuženik posjeduje opremu specificiranu u točki III. eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva.
31. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi članka 154. stavka 4. ZPP-a. Naime, stranke su u ovoj parnici uspjele djelomično. Tužitelj je uspio u dijelu glavnog tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 11.859,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijeni su glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim, za isplatom iznosa od 15.103,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijeni su i eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje, za isplatom iznosa od 3.743,11 eura te za predaju posjeda pokretnina. S druge strane, tuženik je djelomično povukao protutužbu, a u preostalom dijelu protutužba je odbačena. Sud je stoga s obzirom na izneseno, a vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, utvrdio da su stranke u ovoj parnici uspjele djelomično u približno jednakim dijelovima, slijedom čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
U Pazinu 14. studenog 2025.
Sutkinja
Sonja Marinac Rumora
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.
DNA:
- Tužitelju, po punomoćniku, uz rješenje o pristojbi na presudu,
- Tuženiku, po punomoćniku.