Poslovni broj: 11 Gž-1051/2021-3

 

 

Poslovni broj: 11 Gž-1051/2021-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Milku Samboleku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice K. Č. iz P. B. , OIB:..., zastupane po punomoćnici Đ. C., odvjetnici u S. I. Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku B. I., odvjetniku u Z., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, poslovni broj: P-428/2019-31 od 31. svibnja 2021., dana 6. listopada 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, poslovni broj: P-428/2019-31 od 31. svibnja 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime preplaćenih kamata isplati ukupan iznos od 9.528,28 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, dok je u toč. II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.550,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

             

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; dalje: ZPP), koji propis se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19), uz iznimke propisane stavkom 2. i 3. tog članka. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu tako da odbije tužbeni zahtjev, podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 9.528,28 kn na ime preplaćenih kamata, a prvostupanjski sud konstatira da je u postupku bilo nesporno:

 

- da su pok. otac tužiteljice (tužiteljica je po njegovoj smrti preuzela otplatu kredita), kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili 8. ožujka 2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim se tuženik obvezao staviti korisniku kredita na raspolaganje iznos od 22.444,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se korisnik kredita obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja (dalje: Ugovor o kreditu),

- da je Ugovorom o kreditu određena redovna kamata od 2,95% godišnje koja je "(…) promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora",

- da se radilo o tipskom ugovoru kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF,

- da je korisnik kredita (zajedno s tužiteljicom) u cijelosti ispunio svoje obveze iz Ugovora o kreditu koji je otplaćen do 16. travnja 2014.

 

6. Prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare potraživanja, a u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate poziva se na sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je Trgovački sud u Zagrebu dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj: P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07; 125/07; 75/09; 79/09; 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; dalje: ZOO). U tom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj: Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

 

7. Na taj način je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, u kojim je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. slijedom čega sud (kao prethodno pitanje) utvrđuje da je ništetan dio Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenljivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke (tuženika).

 

8. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14; 110/15 i 14/19) i navodi da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača (konkretno, vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate). Sud se poziva i na odredbu čl. 323. ZOO-a te zaključuje da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom i tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna zbog nezakonite promjene kamatne stope i iznosa obračunatog kao da je kroz utuženo razdoblje plaćala kamatu po početno ugovorenoj stopi od 2,95% godišnje.

 

9. Radi utvrđenja razlike u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa kojeg je tužiteljica preplatila zbog promjenjive kamatne stope, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku N. Ž., iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da razlika obveza s osnove nezakonite promjene kamatne stope iznosi 9.528,28 kn. Zaključak je suda da se imovina tuženika bez osnove povećala za iznos od 9.528,28 kn, pa je tuženik dužan tužiteljici vratiti taj iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja prema odredbi čl. 1115. ZOO-a teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta), jer je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa budući je preplaćene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim.

 

10. Prije razmatranja konkretnih žalbenih navoda, ovaj sud naglašava da je ova parnica spor male vrijednosti u smislu odredbe  čl. 458. st. 1. ZPP-a. Kako se prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. tog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, to žalbene navode tuženika u kojima osporava utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije niti razmatrao u žalbenom stadiju postupka. 

 

11. Međutim, načinom vođenja postupka, odlučivanja i obrazlaganja pobijane presude, prvostupanjski sud je počinio apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a na koje se tuženik poziva i obrazlaže u žalbi.

 

12. Prije svega, prvostupanjski sud je odbijanjem (bez ikakvog obrazloženja) predloženog personalnog dokaza (saslušanja parnične stranke-tužiteljice) kojeg je tuženik iznio u tijeku prethodnog postupka kako bi se utvrdilo da su tužiteljici dane sve informacije i obavijesti koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, onemogućio tuženika u raspravljanju čime je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Iako se u smislu odredbe čl. 269. st. 1. ZPP-a ne mogu primijeniti nikakve prisilne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti se stranka može prisiliti na davanje iskaza, prema stavku 2. istog članka, sud će, obzirom na sve okolnosti, ocijeniti od kakva je značaja što stranka nije došla na saslušanje ili što je uskratila iskaz.  

 

12.1. Iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021, obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti personalne dokazne prijedloge (saslušanje zaposlenika banke na okolnosti obaviještenosti točno određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a istovremeno tvrditi da banka na kojoj je teret dokazivanja tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Navedeni stav Ustavnog suda Republike Hrvatske može se analogno primijeniti i kod odlučivanja o predloženom saslušanju tužiteljice, a što je situacija u konkretnom slučaju, radi čega se za sada ne može tvrditi da banka tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala tužiteljici odgovarajuće obavijesti prije sklapanja ugovora jer je isto protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu. Imajući u vidu da iz navedenih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, prvostupanjski sud nije mogao, uz to i to bez ikakvog obrazloženja, odbiti dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja tužiteljice na spornu okolnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jer je saslušanje stranaka odredbama ZPP-a propisano kao dokaz i tuženik svoje tvrdnje može dokazivati, između ostalog, i tim dokaznim sredstvom.

 

13. Nadalje, obrazlažući stajalište o neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjski sud se poziva na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju doredbe čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je od 13. lipnja 2014. (u toč. 7. obrazloženja prvostupanjske presude navodi se datum 3.06.2014.), pa kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. preporučenom pošiljkom preko pošte nije protekao petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a.

 

13.1. U tom dijelu, u pravu je tuženik kada u žalbi tvrdi da je tužitelj tijekom postupka povećao tužbeni zahtjev (preinačio tužbu). Tuženik smatra da je to bilo u trenutku kada je nastupila zastara za utuženo potraživanje s osnove promjenjive kamatne stope pa da je taj dio trebalo odbiti prihvaćanjem prigovora zastare. Naime, iz sadržaja obrazloženja (toč. 7.) može se zaključiti da prvostupanjski sud kod ocjene osnovanosti prigovora zastare (kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na zatražene zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos) uopće nije uzeo u obzir pravno relevantnu činjenicu preinake tužbe (povećanjem tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a), s obzirom da je taj prigovor ocijenio isključivo u kontekstu dana podnošenja tužbe (12. lipnja 2019.), slijedom čega u ovom dijelu presuda nema razloga o odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

14. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, a neovisno o daljnjim žalbenim razlozima, prihvaćena je žalba tuženika, ukinuta pobijana presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

15. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka te će radi utvrđenja odlučnih činjenica provesti predložene dokaze koje će ocijeniti primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, imajući u vidu utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja, kod čega je primjenom odredbe čl. 377. st. 1. ZPP-a dužan provesti novu glavnu raspravu jer do opisanih i utvrđenih bitnih povreda nije došlo u tijeku prethodnog postupka. Kod odlučivanja o prigovoru zastare sud će imati u vidu sve relevantne činjenice tj. datum početka tijeka zastare, datum podnošenja tužbe i datum preinake tužbe (povišenjem tužbenog zahtjeva), kao i Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Novu i zakonitu odluku prvostupanjski sud će obrazložiti primjenom odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a kako bi ovaj sud u slučaju ponovne žalbe mogao ispitati njenu pravilnost i zakonitost. Novom odlukom prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

U Varaždinu 6. listopada 2023.