Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-101/2025-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Domagoj Rupčić i Lana Kostanjšek, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, Kranjčevićeva 5/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Petrova 182, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 1. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 14. studenoga 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovoru o kreditu broj:406-37/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 12.lipnja 2008. i solemniziranog kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska 13. lipnja 2008. pod brojem OV-11395/08 između tužitelja PL kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditora sadržana u članku 4. predmetnog ugovora kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 450,59 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo- Alpe- Adria- Bank d.d na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovoru o kreditu broj:406- 37/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 12.lipnja 2008. i solemniziranog kod javnog bilježnika Ivice Kraljičković iz Siska 13. lipnja 2008. pod brojem OV-11395/08 između tužitelja PL kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditora sadržana u članku 6. predmetnog ugovora kojim je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke i da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope.

III. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. da tužitelju PL isplati na ime stjecanja bez osnove ukupan iznos od 4.926,16 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku kako slijedi:

-na iznos od 7,94 eur 31.12.2008. godine pa do isplate

-na iznos od 8,02 eur od 31.1.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 8,05 eur od 28.2.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 7,95 eur od 31.3.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 7,97 eur od 30.4.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 7,82 eur od 31.5.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 7,71 eur od 30.6.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 7,74 eur od 31.7.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 7,80 eur od 31.8.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 7,79 eur od 30.9.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 7,73 eur od 31.10.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 7,84 eur od 30.11.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 7,92 eur od 31.12.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 8,04 eur od 31.1.2010. godine pa do isplate

-na iznos do 8,01 eur od 28.2.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 8,18 eur od 31.3.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 8,14 eur od 30.4.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 8,20 eur od 31.5.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 8,74 eur od 30.06.2010.godine pa do isplate

-na iznos do 8,62 eur od 31.7.2010.godine pa do isplate

-na iznos do 8,96 eur od 31.8.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 8,84 eur od 30.09.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 8,65 eur od 31.10.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 9,04 eur od 30.11.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 1,00 eur od 30.9.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 22,86 eur od 31.10.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 8,22 eur od 30.11.2008. godine pa do isplate

-na iznos od 26,82 eur od 31.12.2008.godine pa do isplate

- na iznos od 29,68 eur od 31.1.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 30,97 eur od 28.2.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 27,41 eur od 31.3.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 28,09 eur od 30.4.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 22,65 eur od 31.5.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 18,64 eur od 30.6.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 19,70 eur od 31.7.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 21,82 eur od 31.8.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 21,63 eur od 30.9.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 19,50 eur od 31.10.2009.godine pa do isplate

- na iznos od 23,50 eur od 30.11.2009. godine pa do isplate

-na iznos od 26,72 eur 31.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 31,29 eur od 31.1.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 30,24 eur od 28.2.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 36,45 eur od 31.3.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 35,27 eur od 30.4.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 37,57 eur od 31.5.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 57,43 eur od 30.6.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 53,34 eur od 31.7.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 65,83 eur od 31.8.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 61,52 eur od 30.9.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 54,57 eur od 31.10.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 69,22 eur od 30.11.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 87,86 eur od 31.12.2010. godine pa do isplate

-na iznos od 74,66 eur od 31.1.2011. godine pa do isplate

-na iznos do 79,74 eur od 28.2.2011. godine pa do isplate

-na iznos od 73,85 eur od 31.3.2011. godine pa do isplate

-na iznos od 74,92 eur od 30.4.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 99,86 eur od 31.5.2011. godine pa do isplate

-na iznos od 102,28 eur od 30.06.2011.godine pa do isplate

-na iznos do 123,12 eur od 31.7.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 112,42 eur od 31.8.2011. godine pa do isplate

-na iznos od 100,70 eur od 30.9.2011. godine pa do isplate

-na iznos od 99,44 eur od 31.10.2011. godine pa do isplate

-na iznos od 98,54 eur od 30.11.2011. godine pa do isplate

-na iznos od 104,13 eur od 31.12.2011. godine pa do isplate

-na iznos od 109,00 eur od 31.01.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 109,65 eur od 29.2.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 106,28 eur od 31.3.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 108,56 eur od 30.4.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 110,17 eur od 31.5.2012. godine pa do isplate

-na iznos od 107,50 eur od 30.6.2012. godine pa do isplate

-na iznos od 108,19 eur od 31.7.2012. godine pa do isplate

-na iznos od 106,22 eur od 31.8.2012. godine pa do isplate

-na iznos od 102,04 eur od 30.9.2012. godine pa do isplate

-na iznos od 106,56 eur od 31.10.2012. godine pa do isplate

-na iznos od 108,73 eur od 30.11.2012. godine pa do isplate

-na iznos od 107,15 eur od 31.12.2012. godine pa do isplate

-na iznos od 98,62 eur od 31.1.2013.godine pa do isplate

- na iznos od 105,87 eur od 28.2.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 106,50 eur od 31.3.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 103,66 eur od 30.4.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 94,82 eur od 31.5.2013. godine pa do isplate

-na iznos od 94,60 eur od 30.6.2013. godine pa do isplate

-na iznos od 96,77 eur od 31.7.2013. godine pa do isplate

-na iznos od 100,25 eur od 31.8.2013. godine pa do isplate

-na iznos od 105,07 eur od 30.9.2013. godine pa do isplate

-na iznos od 102,58 eur od 31.10.2013. godine pa do isplate

-na iznos od 104,34 eur od 30.11.2013. godine pa do isplate

-na iznos od 106,34 eur od 31.12.2013. godine pa do isplate

-na iznos od 107,58 eur od 31.01.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 3,90 eur od 28.2.2014 godine pa do isplate

i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju LL isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 2.685,44 eur, koje na svaki pojedini iznos teku kako slijedi:

- na iznos od 106,30 eur od 28.2.2014. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 109,34 eur od 31.3.2014. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 106,44 eur od 30.4.2014. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 105,51 eur od 31.5.2014. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 105,93 eur od 30.6.2014. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 109,23 eur od 31.7.2014. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 112,00 eur od 31.8.2014. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 111,42 eur od 30.9.2014. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 113,82 od 31.10.2014. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 115,45 eur od 30.11.2014. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 114,49 eur od 31.12.2014. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 173,60 eur od 31.01.2015. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 164,63 eur od 28.2.2015. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 170,49 eur od 31.3.2015. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 165,82 eur od 30.4.2015. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 172,09 eur od 31.5.2015. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 169,63 eur od 30.6.2015. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 159,54 eur od 31.7.2015. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 149,00 eur od 31.8.2015. do 30. 9. 2015.

-na iznos od 150,71 eur od 30.9.2015. do 30. 9. 2015.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja PL u dijelu radi isplate iznosa od 2.685,44 eur, kao neosnovan.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja PL u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate preko iznosa dosuđenog toč. IV. izreke presude, kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju PL naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.620,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj PL podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je s prednikom tuženika 12. lipnja 2008. sklopio ugovor o kreditu broj: 406-37/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz [adresa] 13. lipnja 2008. pod broje OV-11395/08 (dalje: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik isplatio tužitelju kunsku protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita te je tužitelju isplaćen iznos od 307.754,69 kn. Predmetni kredit je ugovoren kao stambeni kredit za kupovinu kuće i refinanciranje kapare. Člankom 4. predmetnog ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 450,59 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Člankom 3. Ugovora ugovoreno je da se na iznos kredita iz članka 2. Ugovora obračunavaju kamate od 5,99 % dekurzivno godišnje, dok je člankom 6. Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta banke i da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamate stope. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g utvrđeno je da su ugovorne odredbe u svim kreditima u kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u sklada sa jednostranom odlukom banke, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te koji su podignuti u razdoblju od 10.9.2003. pa do 31.12.2008. , ništetne. Odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su banke, a među njima i tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svom potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i kao takve ništetne jer su banke, a među njima i tužena, propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici ad je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamate stope. Upravo ovakve nepoštene i ništetne odredbe ugovorene člancima 4. i 6. Ugovor pošto, tužena nije prilikom sklapanja ugovora upozorila tužitelja na gore navedene rizike, niti je pregovarala s tužiteljem prilikom izmjene kamatne stope. S obzirom da je sve što je tužena stekla po osnovi ništetnih ugovornih odredbi stečeno je bez osnove te postoji obveza vraćanja i prema čl. 1111. st. 3. ZOO. Kako je tužena utuženi iznos stekla na temelju nepoštenih ugovornih odredbi tužitelj temeljem čl. 1115. ZOO ima pravo i nezakonske zatezne kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog iznosa, pa do isplate. Tužitelj i tužena su 26. 1. 2016. sklopili Aneks ugovora o kreditu broj: 406-37/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, solemniziran kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska dana 5. veljače 2016. pod broje OV-729/16. Odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2868/2018 od 12. 2. 2019. odlučeno je da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu, tj. konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti otpadne.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 406-37/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, 12. lipnja 2008. (dalje: ugovor o kreditu). Također, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu 26. siječnja 2016. (dalje Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Člankom 19. e Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 142/13,147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupati u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, a što proizlazi i iz otplatno plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnice i kamata), određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određena da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredbom članka 3. usklađena je sa čl.11. a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odreda čl. 3 Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1 ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao treba biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovorom s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH u predmetu Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i način prezentacije uvjeta kredita klijentima. Osim toga predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate predmetnog kredita od 15 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune teko i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije moga predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 15 godina. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom ništetna odredba nije konvalidirala, odnosno nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema ugovora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom, i koje nisu ništetne. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Posebno je vidljivo da tužitelj zahtjeva isplatu u visini koja bi predstavljala razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Aneksom je utvrđena preplata u korist tužitelja u iznosu od 47.168,87 kn, ali iz tužbe nije vidljivo da tužitelj istu smatra značajnom niti da je istu uzeo u obzir prilikom izrade neformalnog obračuna. Samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu. Kako se može vidjeti, ovdje je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove. Naime, kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove. Dakle, kako ovdje nije riječ o naknadi štete, ZPP ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazivati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Tužitelj u tužbi ne navodi nikakve činjenice niti dokaze nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 odnosno Pž-7129/13 i Pž-6632/17 Visokog trgovačkog suda te citira pojedine dijelove te presude. Međutim, to ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. primjena čl. 241. ZPP u ovom kontekstu dovela i u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. U konačnici, čak i kada bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja tuženiku naknadi trošak postupka.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u izvod iz sudskog registra (str. 8-10 spisa), ugovor o kreditu broj 406-37/2008 (str. 11-16 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (str. 17 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnine (str. 18-24 spisa), specifikaciju isplate kredita (str. 25, 80 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (str. 26-28 spisa), izračun konverzije (str. 60-61 spisa,), obavijest o provedenoj konverziji (str. 62-63 spisa), otplatni plan (str. 64-79, 81, 87-89, 108-115, 121- 141, 186-187, 223 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 83, 86, 90- 93, 94, 95-101, 106, 118-120, 188, 225 spisa), izvod po kreditu (str. 84-85, 107 spisa), pregled prometa za klijenta (str. 403-422, 167-183, 189-217 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici (str. 185, 222 spisa), popis uplata (str. 218- 221 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Vlatku Panjkoviću, saslušana je svjedokinja ŠL, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Svjedokinja ŠL iskazala je da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u Hypo Alpe Adria banke radila kao kreditni referent i financijski savjetnik te je vezano za to radno mjesto radila na poslovima kredita fizičkih osoba, što znači da je davala informacije klijentima, prikupljala kreditnu dokumentaciju, vršila obrade kredita, slala zahtjeva za kredite kreditnoj komisiji i ako je kredit odobren skupljala instrumente osiguranja. Potpisivala je i ugovore o kreditu, no konkretnog ugovora o kreditu se ne sjeća. Za konkretni ugovor o kreditu se ne sjeća da li ga je potpisala, a nakon što joj je predočen ugovor o kreditu str. 11-16 spisa odgovara da se na istom nalazi njezin potpis, uz naznaku banke. Ne sjeća se detalja za sklapanje konkretnog ugovora o kreditu te jedino može reći da je općenita procedura vezana za ugovore da se s klijentom prođe kroz ugovor, odnosno da ona skupa sa njim čita ugovor o kreditu, te ako klijentu nešto nije jasno s njim se prođu instrumenti osiguranja, no ne sjeća se koji su instrumenti u konkretnom ugovoru o kreditu. Dakle, klijentu je objašnjavala koji je iznos kredita, ugovorenu kamatnu stopu, te da se ista može mijenjati prema odluci banke, što znači da može biti viša ili niža i da to utječe na otplatu kredita, odnosno da anuitet bude viši ili niži. Nije objašnjavala klijentu od čega ovisi odluka banke o promjeni kamatne stope. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu klijentima je objašnjavala da se kredit vodi u valuti, da se otplaćuje u kunama i da otplata u kunama zavisi o tečaju na dan plaćanja. Nije dalje objašnjavala od čega zavisi tečaj strane valute u odnosu na kunu. Ugovor o kreditu sastavila je pravna služba tuženika. Ističe da je u vrijeme sklapanja spornog ugovor o kreditu bilo kredita i u eurima. Nisu sugerirali klijentima koji kredit da oni podignu te su prilikom ponude kredita radili kalkulacije da se vidi izračun pojedinih kredita te je u to vrijeme kredit u valuti CHF bio povoljniji jer je bila manja kamatna stopa. Ističe da ona kao dipl. ekonomist nije mogla predvidjeti kako će se kretati tečaj CHF. Takve kredita nisu prezentirali kao rizičnije jer o tome nisu tada imali nikakvu informaciju. Ne sjeća se da bi ju klijenti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tražili da pojasni od čega bi ovisila odluka banke o promjeni kamatne stope. Klijenti je uvijek mogao zatražiti promjenu neke ugovorne odredbe, što se onda proslijedilo na višu razinu da o tome odluči. Ističe da je na tim poslovima u toj banci radila 20 godina i takva situacija se dogodila jednom. Ističe da nije objašnjavala klijentima da oni imaju mogućnost pregovaranja o nekoj ugovornoj odredbi niti su ju oni za to pitali.

6. Tužitelj PL u svom je iskaz naveo da je 2008. odlučio kupiti nekretninu i htio je za istu podići kredit te se raspitivao kod više banaka i odlučio podići kredit u Hypo banci jer je isti bio najpovoljniji u smislu da je bila niska kamatna stopa i nije mu trebalo puno papirologije odnosno trebao je dostaviti samo zadnje tri liste plaće. Prilikom sklapanja tog ugovora bilo mu je poznato da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu i znao je da to znači da ju banka može promijeniti no u konačnici je ispalo da ta promjena ovisi isključivo o volji banke. Bilo mu je poznato i značenje valutne klauzule. Ističe da je za odobravanje tog kredita uvjet bio i da otvori tekući račun kod te banke, a koji je do tada imao u Zagrebačkoj banci. Unatoč time što je bio upoznat sa sadržajem ugovora o kreditu nije očekivao da će rate kredita toliko narasti. Ističe da je ugovor o kreditu pročitao prije potpisivanja, no nije sudjelovao u sastavljanju sadržaja istog, a sadržaj istog sastavila je banka. Ističe da pri konverziji njemu je uračunata određena preplata i to u iznosu oko 18.000,00 kn što je on tražio da mu se skine sa glavnice, no tuženik je njemu u budućem periodu prilikom otplate budućih rata taj iznos skidao s rate kredita.

7. Podneskom od 30. 9. 2025. tužitelj je, nakon dostave dokumentacije od strane tuženika, provedenog financijskog vještačenja te temeljem odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022), sukladno odredbi čl. 186.b st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), konačno precizirao tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 7.611,60 eur, sa zateznim kamatama.

8. Dakle, u konkretnom slučaju, a obzirom na prigovor tuženika, valja navesti da se ne radi o preinaci tužbe jer je tužbeni zahtjev prvotno postavljen u skladu s odredbom čl. 186.b st. 2. ZPP, i to uzimajući u obzir da je tužitelj, prije pokretanja ove parnice, od tuženika zatražio dokumentaciju potrebnu za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva odnosno za provođenja vještačenja, da iz dokaza koje podnosi tuženik ne proizlazi da je ista dostavljena tužitelju prije podnošenja tužbe, a potom je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate preciziran temeljem odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP.

9. Nadalje, temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu br. 406- 37/2008 od 12. 6. 2008.), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Podružnica Sisak, prednika tuženika, banke, te GL, kao sudužnika, utvrđeno je da banka korisniku kredita odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 70.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, za kupovinu kuće, refinancjranje kapare (čl. 2. Ugovora o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008.), zatim, da se na iznos kredita iz čl. 2. ovog ugovora obračunavaju kamate od 5,99 % dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovor o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008.), da je rok otplate kredita 25 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 450,59 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, odnosno na dan dospijeća, anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4. Ugovor o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008.), te je odredbom čl. 6. navedenog ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, a korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

11. Između stranka nije sporno, a također proizlazi iz priloženih obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, da je odlukom tuženika, izmijenjena visina kamatne stope po Ugovoru o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008.i to na način da od 30. 11. 2008. ista iznosi 6,20 %, od 30. 11. 2010. ista iznosi 5,95 %, od 30. 9. 2011. ista iznosi 5,45 %, te na način da od 31. 12. 2013. ista iznosi 3,23 %.

12. Nije sporno niti da je između tužitelja kao korisnika kredita, prednika tuženika te GL, kao sudužnika, 26. 1. 2016. sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu br. 406-37/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks o konverziji) te prema čl. 1. Aneksa o konverziji ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zaključen Ugovor o kreditu br. 406-37/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojeg je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF. Nadalje, čl. 2. Aneksa o konverziji ugovoreno je da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama , a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Aneksom o konverziji regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama valutnom klauzulom u EUR, da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. 9. 2015. iznosi 36.906,70 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. 9. 2015. iznosi 20.233,43 HRK, da se iznos preplate utvrđen na dan 30. 9. 2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju te da se iznos preplate od 20.233,43 HRK, koristi za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

15. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

16. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 4. i čl. 6. ugovora o kreditu br. 406- 37/2008 od 12. 6. 2008., u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

17. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,99 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

18. U odnosu na odredbu čl. 6. ugovora o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008.., u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., te uzimajući u obzir iskaz svjedokinje ŠL za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

19. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

20. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 4. ugovora o kreditu br. 406- 37/2008 od 12. 6. 2008., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz svjedokinje ŠL, sud zaključuje da prednik tuženika nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

21. Iz iskaza svjedokinje ŠL jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

22. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

23. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 4. i 6. ugovora o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

24. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Aneks o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora s pripadajućim aneksima u pogledu valutne klauzule, kamatne stope nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008., konkretno u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

25. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 P od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

26. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

27. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj, temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008., u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva te da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takvih odredaba.

28. Sud je na prijedlog stranaka izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještak Vlatku Panjkoviću te iz pismenog nalaza i mišljenja istog od 6. veljače 2020. ističe da je razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao temeljem ugovora o kreditu od 12.6.2008. i naknadno zaključenih aneksa i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita (isplate kredita) iznosi 54.925,44 kune. Nadalje, vještak navodi da razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope (do 31.12.2013.) plaćao temeljem ugovora o kreditu od 12.6.2008. i naknadno zaključenih aneksa i iznosa koje bi plaćao da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi-iznosi 3.491,01 kn i to u razdoblju od 31.12.2008. do 30.11.2010. platio je 1.472,03 kuna više dok je u razdoblju od 31.12.2010. do 31.12.2013. platio 4.963,04 kuna manje. Provedena konverzija izrađena je u potpunosti u skladu sa propisom koji su regulirali njeno provođenje. Međutim, pri tome je važno istaknuti da konverzija, kao i sve iz nju vezane isplate i umanjenja glavnice dugovanja, u svojoj suštini predstavlja zamjenu jednog bankarskog proizvoda (kredit u CHF) drugim bankarskim proizvodom (kredit u EUR), a ne izravno obeštećenje tužitelja po tuženim osnovama (ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF). Pitanje osnovanosti i konkretnog mehanizma eventualnog "prebijanja" svih konverzijom izvršenih isplata ili smanjenja dugovanja sa utvrđenim iznosima po tuženim osnovama isključivo je pravno pitanja koje nadilazi ekspertizu vještaka financijske struke.

29. 21. 8. 2020. vještak Vlatko Panjković dostavlja ispravljenu verziju pisanog nalaza i mišljenja od 6. 2. 2020. ističući da uz isti nije dostavljena druga stranica Tabele 2.

30. Tužitelj nije imao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka Vlatka Panjkovića dok tuženik istome prigovora u cijelosti ističući da je pri izračunu , da je simulacijom izračuna od stranke tuženika utvrđen i manjak uplata po osnovi kamatne stope te kako je vještak propustio izraditi nalaz u odnosu na konverziju ugovora o kreditu.

31. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. kolovoza 2020. vještak Vlatko Panjković je iskazao da u cijelosti ostaje kod svog izrađenog pisanog nalaza i mišljenja s time što je, obzirom na prigovor tuženika od 30.3.2020., koji se odnosi na to da je za izračun razlike po osnovi valutne klauzule, pogrešno primijenio srednji tečaj Hrvatske narodne banke, a ne srednji tečaj tuženika za CHF kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, izradio izračun i po tom srednjem tečaju tuženika te je u tom izračunu dobio ukupan iznos razlike od 55.874,61 kn dok je tuženik u svojoj simulaciji dobio izračun od 50.639,00 kn. Nije mu poznato na koji način je tuženik došao do tog ukupnog iznosa, no može reći da im se izračuni za prvih pet mjeseci poklapaju, a potom tuženik pri izračunu dobiva mjesečne iznose koji ne odgovaraju tečaju kojeg sam tuženik navodi u svojoj simulaciji. Nadalje ističe da je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu izračun razlike vršio do 31.12.2013. iz razloga što je Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisana kamata za stambene kredite u visini od 3,23% pa stoga nakon tog perioda nije niti vršio izračun iako to sve smatra pravnim pitanjem. Nakon 31.12.2013. mogao je biti izračun samo negativne razlike. Ističe da su sve uplate koje je tužitelj izvršio do konverzije obuhvaćene konverzijom.

32. Sukladno prijedlozima stranaka na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. kolovoza 2020. vještak Vlatko Panjković je 19.10. 2020. izradio dopunu nalaza i mišljenja u kojoj ističe da razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao temeljem ugovora o kreditu od 12.6.2008. i naknadno zaključenih aneksa i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita (isplate kredita) iznosi 55.875,02 kuna. Nadalje, razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope (do 31.12.2013.) plaćao temeljem ugovora o kreditu od 12.6.2008. i naknadno zaključenih aneksa i iznosa koje bi plaćao da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi-iznosi 3.502,55 kn i to u razdoblju od 31.12.2008. do 30.11.2010. platio je 1.474,55 kuna više dok je u razdoblju od 31.12.2010. do 31.12.2013. platio 4.977,10 kuna manje. Razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope plaćao temeljem ugovora o kreditu od 12.6.2008. i naknadno zaključenih aneksa i iznosa koje bi plaćao da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi-iznosi 23.366,86 kn i to u razdoblju od 31.12.2008. do 30.11.2010. platio je 1.474,55 kuna više dok je u razdoblju od 31.12.2010. do 30.9.2015. platio 24.841,41 kuna manje.

33. Tužitelj nije imao prigovora niti dopuni nalaza i mišljenja od 19. 10. 2020. dok je tuženik prigovorio da je vještak ponovno koristio srednji tečaj za CHF HNB na dan dospijeća anuiteta, a ne srednji tečaj Addiko banke kako mu je to bilo naloženo te predložio i da se od vještaka zatraži dopuna na način da iznose koje je izrazio u kunama naznači u valuti euro.

34. Nadalje, vještak Vlatko Panjković u svojoj dopuni nalaza i mišljenja od 30.9.2025. ističe da je razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao temeljem ugovora o kreditu od 12.6.2008. i naknadno zaključenih aneksa i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita (isplate kredita) iznosi 55.875,02 kuna. (7.415,89 EUR-tečaj konverzije 7,53450). Razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope (do 31.12.2013.) plaćao temeljem ugovora o kreditu od 12.6.2008. i naknadno zaključenih aneksa i iznosa koje bi plaćao da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi-iznosi 3.502,55 kn (464,87 EUR tečaj konverzije 7,53450) i to u razdoblju od 31.12.2008. do 30.11.2010. platio je 1.474,55 kuna (195,71 EUR- tečaj konverzije 7,53450) više, dok je u razdoblju od 31.12.2010. do 31.12.2013. platio 4.977,10 kuna (660,57 EUR- tečaj konverzije 7,53450) manje. Razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope plaćao temeljem ugovora o kreditu od 12.6.2008. i naknadno zaključenih aneksa i iznosa koje bi plaćao da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi-iznosi 23.366,86 kn (3.101,32 EUR- tečaj konverzije 7,53450) i to u razdoblju od 31.12.2008. do 30.11.2010. platio je 1.474,55 kuna ( 195,71 EUR- tečaj konverzije 7,53450) više, dok je u razdoblju od 31.12.2010. do 30.9.2015. platio 24.841,41 kuna (3.297,02 EUR- tečaj konverzije 7,53450 manje.

35. Vlatko Panjković je na ročištu za glavnu raspravu održanom 1. 10. 2025. iskazao da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja kao i kod dopuna istog, s time što pojašnjava da je izračunom od 6. 2. 2020. koji je izrađen u tadašnjoj valuti kn primijenio srednji tečaj HNB, zatim 19.10.2020. je po prigovoru tuženika izradio dopunski izračun u kojem je primijenio srednji tečaj tuženika sukladno čl. 4 Ugovora o kreditu također u valuti kn, a zatim je dopunskim izračunom od 30. 9. 2025. sukladno nalogu izvršio preračun u euro. Dakle zadnjim izračunom se isključivo izvršio preračun valute kuna u valuta euro, a izračun je temeljem tečaja tuženika sukladno čl. 4. Ugovora o kreditu.

36. Prema navodima s ročišta za glavnu raspravu održanom 1. 10. 2025. stranke nisu imale prigovora matematičkom izračunu vještaka, nisu predložile izradu kakvog dopunskog izračuna, a niti provođenje drugog financijskog vještačenja po drugoj osobi vještaka, te sud nalaz i mišljenje vještaka Vlatka Panjkovića u cijelosti prihvaća kao stručno i obrazloženo.

37. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještaka Vlatka Panjkovića utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznosi ukupno 195,71 eur te da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita iznosi ukupno 7.415,89 eur (sveukupno 7.611,60 eur preplate temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke i u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak), te da sukladno čl. 2. Aneksa o konverziji preplata priznata tužitelju prilikom konverzije na dan 30. 9. 2015. iznosi 2.685,44 eur (20.233,43 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), a koji iznos se koristi za nemirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

38. Nadalje, tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja je mu je priznata Aneksom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke i u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužitelju, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa od 7.611,60 eur kojeg je zatražio tužitelj prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu (po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke i u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak) i iznosa preplate od 2.685,44 eur (20.233,43 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450, utvrđenog Aneksom o konverziji) i to u iznosu od 4.926,16 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka Vlatka Panjkovića i prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.

39. Nadalje, tužitelj, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 2.685,44 eur i to od datuma dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužitelja na ime preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu br. 406-37/2008 od 12. 6. 2008., u dijelu radi isplate iznosa od 2.685,44 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka Vlatka Panjkovića, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu tužitelju već priznata preplata Aneksom o konverziji, dok Aneksom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata (od dana plaćanja do datuma konverzije).

40. Konačno, na odluku suda u osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja nije od utjecaja stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. 9. 2015. (36.906,70 eur, čl. 2. Aneksa o konverziji) jer su tužitelj i tuženik sklapanjem Aneksa o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Aneks je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15) sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

41.Stoga je odlučeno kao u toč. I., II., III. i IV. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate odbijen je kao neosnovan (toč. V. i VI. izreke presude).

42. Prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 12. 6. 2019., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

43. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

44. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi uspio 100%, a po visini 65 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 82,5 % (100%+65%=165%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 35 %, odnosno u konačnici 17,5 % (35%:2). Stoga uspjeh tužitelja iznosi 65 % (82,5%-17,5%).

45. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 20. 11. 2019., 26. 8. 2020., 15. 5. 2025. i 2. 10. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 7. 12. 2020., 31. 3. 2025. i 30. 9. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 425,00 eur, trošak plaćene sudske pristojbe u iznosu od 112,81 eur, ukupno 2.237,81 eur, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 65 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 1.454,58 eur te trošak vještačenja u iznosu od 165,90 eur u cijelosti, sveukupno 1.620,48 eur.

46. Tužitelju nisu priznati troškovi za sastav podnesaka od 20. 11. 2019. i 26. 8. 2020. jer je isti predan na ročištu održanog istog dana za koje je tužitelju priznat trošak nagrade za zastupanje, sve sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

47. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 14. studenoga 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte