Republika Hrvatska

P-396/2024-14

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ČĆI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik iz Zagreba, Strossmayerov trg 8, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 1. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužene, na ročištu za objavu presude 14. studenoga 2025. primjenom čl. 335 st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP)

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 9. ugovora o kreditu broj 718-50-2683857 od 26. veljače 2005. sklopljenog između tužiteljice ČĆI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor." utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tužene podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o tužiteljičinoj obvezi da prijevremenu otplatu kredita plati isključivo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tužena. U tužbi tvrdi da je kao korisnica kredita s tuženom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 718-50-2683857 od 26. veljače 2005. kojim je tužena tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 6.000,00 CHF, a tužiteljica se obvezala kredit otplatiti u roku od 84 mjeseca. Tužiteljica tvrdi da je kredit prijevremeno otplatila, a za tu prijevremenu otplatu naplaćena joj je naknada u iznosu od 975,24 kn. Tužiteljica smatra da joj je u čl. 9. ugovora o kreditu prema kojem prijevremenu otplatu kredita može izvršiti samo uz suglasnost i uvjete banke zapravo nametnuta obveza plaćanja naknade, ako prijevremeno otplati kredit. Sklopljeni ugovor o kreditu tipski je ugovor koji je otisnut na obrascu koji je tužena kao trgovac unaprijed pripremila, o odredbama ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i takav ugovor uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je sporna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Osim toga, tužiteljica smatra da je sporna odredba ugovora protivna čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da banka u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tužiteljica predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev i traži naknadu parničnih troškova. U podnesku od 27. lipnja 2024. tužiteljica opisuje da je tužena prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije u cijelosti informirala o tome u čemu se točno sastoji sporna naknada i koje troškove pokriva niti joj je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnila tu odredbu kako bi tužiteljica predvidjela posljedice koje za nju proizlaze iz te odredbe. Osporava i tvrdnju tužene o pravu na naknadu štete koja bi tuženoj nastala uslijed prijevremene otplate kredita i smatra da odredba kojom se ugovara naknadu za prijevremenu otplatu kredita predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita i ta radnja ne može biti protupravna i ne može tuženoj prouzročiti štetu koju bi tužiteljica trebala naknaditi, nego suprotno, ta naknada predstavlja neosnovano bogaćenje tužene.

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva i smatra da tužiteljica nije ni obrazložila ni precizirala paušalni iznos čiju isplatu zahtijeva. Tužena ističe da njezino pravo na naplatu naknade proizlazi iz Općih uvjeta poslovanja koje je tužiteljica prihvatila sklapanjem ugovora i tvrdi da je odredba o naknadi jasna i precizna. Tužena ističe da je tužiteljicu upoznala sa sadržajem Općih uvjeta poslovanja i da je sporna odredba ugovora jasna i da se na temelju te odredbe lako može izračunati visina naknade. Osim toga, javni bilježnik protumačio je tužiteljici ugovorne odredbe prilikom solemnizacije. Ugovorena odredba nije suprotna zakonskim propisima jer je ugovor o kreditu sklopljen 4. lipnja 2007., a tužena je tada sukladno čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima imala pravo na naknadu štete koja joj nastaje prijevremenom otplatom kredita. Sporna naknada predstavlja zakonom dopuštene penale koji ni u kom slučaju nisu osporavani i sukladni su čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ugovaranje sporne naknade za slučaj prijevremene otplate kredita bila je jasna volja ugovornih strana, a tužena smatra da tužiteljica nije dokazala u čemu se sastoji navodna znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koju je uzrokovala sporna odredba. Predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju kao neosnovani i potražuje naknadu parničnih troškova. Tužena u podnesku od 22. rujna 2025. tvrdi da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača pa osporava tužiteljičinu aktivnu legitimaciju.

3. Rješenjem ovoga suda broj P-396/2024-8 od 28. studenoga 2024. koje je postalo pravomoćno 28. prosinca 2024. kao neosnovan odbijen je tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

4. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem ugovora o kreditu od 26. veljače 2005., potvrde od 11. travnja 2024., Načela tužene za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge, Općih uvjeta tužene u kreditnom poslovanju s fizičkim osobama i Pravilnika tužene o obračunu kamata i naknada.

Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Izvedeni dokazi ocjenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor 26. veljače 2005. (tužena u odgovoru na tužbu očitom greškom u pisanju datuma navodi da je ugovor sklopljen 4. lipnja 2007.) sklopili ugovor o kreditu, da je kredit bio nenamjenski i da je člankom 9. toga ugovora između ostaloga određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

Među strankama je sporno je li ta ugovorna odredba ništetna.

Budući da je tužiteljica stranka ugovora o kreditu od 26. veljače 2005., nema dvojbe da ima pravni interes da se utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe pa tužena neosnovano osporava tužiteljičinu aktivnu legitimaciju u ovom sporu.

8. Predmet ovoga spora je utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu pa sud nije uzeo u obzir tvrdnje tužene iz odgovora na tužbu kojima tužena osporava visinu tužbenog zahtjeva smatrajući da tužiteljica tužbenim zahtjevom traži isplatu paušalnog iznosa koji nije ni preciziran ni obrazložen.

9. Saslušanjem tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica ostvareni iznos kredita iskoristila za uređenje kupaonice u kući. Tužiteljica se bavi ugostiteljstvom, a radi sklapanja ugovora o kreditu obratila se tuženoj jer kod tužene ima otvoren tekući račun. U prvom odlasku u poslovnicu tužene službenica banke informirala ju je o uvjetima kreditiranja, a tužiteljica je potom prikupila svoje platne liste i odnijela ih u banku gdje ju je dočekao pripremljen ugovor o kreditu. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljici su u banci rekli koliko će iznositi mjesečna rata kredita i koliko iznosi kamatna stopa, a objasnili su joj da je ugovor sastavljen sukladno njezinoj platežnoj moći. Nitko joj ni u banci ni izvan nje nije objasnio što znači da prijevremenu otplatu kredita može izvršiti uz suglasnost i uz uvjete koje odredi banka, tužiteljica se nije posebno raspitivala o značenju te odredbe ugovora niti joj je netko objasnio svrhu plaćanja takve naknade. Tužiteljica opisuje da joj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bilo jasno da je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tijekom 2007. tužiteljica je prijevremeno otplatila kredit i tada je platila naknadu u približnom iznosu od 1.000,00 kn, a pri tom joj u banci nisu ništa rekli o toj naknadi osim da je tome tako, dakle, da tu naknadu mora platiti. Tužiteljica tvrdi da prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženom nije mogla pregovarati ni o jednoj odredbi ugovora.

10. Tužiteljica i tužena ugovor su sklopili 26. veljače 2005. u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je u čl. 81. st. 1. i 2. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštene odredbe sukladno čl. 87. istoga zakona je ništetnost te odredbe, ali ništetnost nepoštene odredbe za sobom ne povlači ništetnost samog ugovora, ako ugovor može opstati bez te ništetne odredbe.

Istovrsne odredbe sadržavao je i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) u čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 102..

11. Čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, banka je od korisnika temeljem ugovora o kreditu ovlaštena naplatiti glavnu tražbinu i ugovorene kamate, ali nije ovlaštena od korisnika kredita naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Čl. 1024. istog zakona propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku i pri tom joj je dužan naknaditi moguću štetu, no banka pri tome ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje nešto drugo. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a čl. 5. te Direktive propisuje da odredbe ugovora, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Tužiteljica je novčana sredstva dobivena kreditom upotrijebila za osobne potrebe, tj. za uređenje kupaonice u obiteljskoj kući, tako da tužena neosnovano osporava tužiteljičino svojstvo potrošača u spornom ugovoru. Sud ocjenjuje da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. toč 1. Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tužena sklopili 26. veljače 2005. unaprijed je formulirani standardni ugovor trgovca koji se poziva na opće uvjete tužene, a ti opći uvjeti ugovora u naravi su ugovorne odredbe koje je banka sastavila za veći broj ugovora prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i tipske su prirode. Spornim čl. 9. prijevremena otplata kredita uvjetovana je plaćanjem naknade tuženoj, a plaćanje te naknade ovisi o općim uvjetima poslovanja tužene i o njezinoj tarifi naknada za usluge.

Nije sporno da je tužiteljica tuženoj prilikom prijevremene otplate kredita platila naknadu, a iz potvrde tužene od 11. travnja 2024. proizlazi da je tužiteljica kredit prijevremeno konačno otplatila 19. srpnja 2007. i da je tada platila naknadu u iznosu od 975,24 kn.

Na temelju utvrđenih činjenica sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna jer očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O toj odredbi stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale (tužena nije dokazala drugačije), već se radi o unaprijed pripremljenoj tipskoj odredbi standardnog ugovora tužene. Tom odredbom tužena je povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu prema kojoj tužiteljica kao korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi tužena kao kreditor. Sporna ugovorna odredba prema mišljenju ovoga suda predstavlja lako uočljivu odredbu, ali ta odredba istovremeno nije ni jasna ni lako razumljiva (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača). Naime, ta ugovorna odredba ne sadrži određeno naznačene kriterije i parametre te uvjete pod kojima se može izvršiti prijevremena otplata, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač i slabija ugovorna strana na jasan, određen i razumljiv način bila informirana o uvjetima prijevremene otplate. Tužena je te kriterije i parametre trebala prezentirati tužiteljici tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora o kreditu kako bi tužiteljica mogla procijeniti učinak sporne ugovorne odredbe i ovisno o tome donijeti odluku o sklapanju ugovora o kreditu. Suprotno tome, spornom odredbom uvjeti prijevremene otplate kredita određuju se jednostranom odlukom tužene koja je jača ugovorna strana, tako da tužiteljica kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla predvidjeti posljedice koje za nju proizlaze. Stranke su pri zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava iz tih odnosa dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, a u ovome slučaju to se nije dogodilo, zbog čega je sporna odredba nepoštena i ništetna. Spornom odredbom i plaćanjem naknade uzrokovana je očita neravnoteža na štetu tužiteljice kao potrošača, bez obzira na visinu plaćene naknade, jer je tužiteljici nametnuta obveza (a tužena je stekla pravo), iako tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, već joj je cijeli ugovor ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". Tužena bi u smislu citiranog čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima eventualno imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete koja bi nastala prijevremenom otplatom kredita, ali tužena u ovom postupku niti tvrdi niti dokazuje da joj je tužiteljica prijevremenom otplatom kredita prouzročila štetu.

14. Čl. 350. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist, ako ne ispuni svoju obvezu, ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem, ili ako je neuredno ispuni. Na temelju st. 3. istoga članka ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Sukladno tome, tvrdnje tužene o tome da plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita zapravo predstavlja unaprijed ugovoreni iznos penala neosnovane su budući da ugovaranje penala u konkretnom slučaju nije moglo biti ugovoreno s obzirom da je predmet ugovora o kreditu i sporne odredbe ugovora plaćanje novčane obveze.

15. Zbog svih navedenih razloga sud smatra da je odredba ugovora o kreditu od 26. veljače 2005. iz čl. 9. u dijelu kojim je ugovorena obveza korisnika kredita da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita plati naknadu koja se određuje uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor ništetna. Stoga je tužbu i tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u toč. I. izreke.

16. Odluka o parničnim troškovima iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. Tužena je tužiteljici dužna naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 1.079,65 EUR koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 27. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje punomoćnika na ročištima 8. svibnja 2025. i 1. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište, PDV u iznosu od 200,00 EUR, sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 53,10 EUR. Navedeni troškovi bili su potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i Tarifi sudskih pristojbi. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 2. svibnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR i pripadajući PDV jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (tužiteljica podneskom obavještava o plaćanju sudske pristojbe za tužbu, a to je mogla učiniti već prilikom podnošenja tužbe). Također, tužiteljici nije priznat trošak sastava dopisa kojim od tužene zahtijeva podatke o plaćenoj naknadi u iznosu od 50,00 EUR i pripadajući PDV s obzirom na to da iz sadržaja potvrde banke (list 8) proizlazi da je taj zahtjev tuženoj uputila tužiteljica osobno, a ne njezin punomoćnik tako da navedeni trošak tužiteljici nije nastao. Odluka o zahtjevu za naknadu troška postupka povodom ročišta za objavu i uručenje presude uslijedit će nakon što se to ročište održi.

17. Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Bjelovaru 14. studenoga 2025.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.