REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu Zagreb,

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2188/2024

( Raniji broj: P-1338/2022)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nadi Nekić Plevko kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UB, vl. obrta ''PROMET JURIĆ'', Donji Macelj, Donji Macelj 74, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Mučnjaku, odvjetniku iz OD Kuželički & Mučnjak, Zagreb, Nova Ves 3, protiv tuženika POLJOOPSKRBA-MEĐUNARODNA TRGOVINA d.o.o., Zagreb, Donje Svetice 40, OIB: 06928938729, zastupanog po punomoćniku Zdeslavu Tadiću, odvjetniku u Zagrebu, Ulica Ferde Livadića 38, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 17. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, s danom objave presude 14. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi :

I. "Nalaže se tuženiku POLJOOPSKRBA - MEĐUNARODNA TRGOVINA d.o.o. iz Zagreba, Donje Svetice 40, OIB: 06928938729, da u roku od 15 dana plati tužitelju ĆB vl. „PROMET JURIĆ" ŠUMARSTVO, TRGOVINA, GRADITELJSTVO, PROMET I USLUGE, iz Đurmanca, Donji Macelj 74, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 69.440,00 kuna / 9.216,27 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 9,09% za razdoblje do 30. lipnja 2018., a od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 8,82% godišnje, a od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 8,54 % godišnje, a od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 8,30%, a od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 8,11 %, a od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 7,89%, a od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 7,75%, a od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 7,61%, a od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 7,49%, a od 1. srpnja 2022. po stopi od 7,31% odnosno dalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju utvrđuje HNB, uvećanoj za pet postotnih poena, tekućim

- na iznos od 50.000,00 kuna od 12. veljače 2018. pa do isplate

- na iznos od 13.760,00 kuna od 20. veljače 2018. pa do isplate

- na iznos od 5.680,00 kuna od 22. veljače 2018. pa do isplate. "

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.951,11 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 18. srpnja 2022. podnio tužbu u kojoj je naveo da je tijekom veljače 2018. u tri navrata doznačio tuženiku iznos od 69.440,00 kuna / 9.216,27 eur i to: 11. veljače 2018. iznos od 50.000,00 kuna / 6.636,14 eur , 20. veljače 2018. iznos od 13.760,00 kuna / 1.826,27 eur i 22. veljače 2018. iznos od 5.680,00 kuna / 753,87 eur . Tužitelj navodi da su se navedeni iznosi odnosili su se na nabavku dodatne opreme na traktoru Valtra tip 214 D no da da tuženik nikada nije tužitelju isporučio navedenu dodatnu opremu. Tužitelj navodi da da se tužitelj 16. ožujka 2022. obratio tuženiku sa prijedlogom za mirnim rješenjem spora, no da je taj prijedlog je tuženik otklonio. Nastavno, dana 5. svibnja 2022. tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za ispunjenje Ugovora, a kojim zahtjevom je pozvao tuženika da mu roku od osam dana isporuči plaćenu robu no da tuženik robu nije isporučio niti se na dostavljeni zahtjev očitovao pa budući da tuženik nije ni do 27. lipnja 2022. postupio prema zahtjevu, te ni na koji način pokušao stupiti u kontakt s tužiteljem, to je tužitelj dana 27. lipnja 2022. obavijestio tuženika da se ugovor smatra raskinutim i postavio je o zahtjev za vraćanje plaćenog. Budući tuženik nije izvršio plaćanje te se ni na navedeni zahtjev nije očitovao a po stavu tužitelja Ugovor je raskinut, da je krivnja na strani tuženika, te tužbom tužitelj potražuje iznos od 69.440,00KN / 9.216,27 eur kuna sa pripadajućim kamatama uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 6. listopada 2022. osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ne spori da bi tužitelj platio tuženiku ukupan iznos od 69.440,00 kn dinamikom kako je to tužitelj naveo u tužbi te navodi kako nije sporno niti da se iznos od 69.440,00 kn odnosio samo na dodatnu opremu, ali ne i na traktor Valtra tip 214 D. Nije sporno niti to da tuženik nikada nije isporučio dodatnu opremu tužitelju te da se e, u konkretnom slučaju, dodatna oprema sastojala od bojanja traktora u crnu metalik boju, povećane brzine traktora (s 40 na 50 km/h), ugradnje suspenzije prednje osovine traktora, ugradnje proširenih blatobrana, te guma Michelin dimenzija 650/75 R + 600/65 R 28 tako, no da se ta dodatna oprema nije mogla isporučiti ako nije ugrađena na traktor pa je zbog toga nemoguća činidba u smislu isporuke i samo dodatne opremu. Tuženik posebno ističe da su stranke ugovorile kako će utuženi iznos predstavljati kaparu za cijeli traktor te da je tužitelju to bilo poznato jer je predračunom broj 14100-00004/1 od 1. veljače 2018. navedeno kako u slučaju tužiteljeva odustajanja od kupovine, tuženik ima pravo zadržati uplaćeni iznos na ime svojih troškova a da je riječ o kapari, tužitelj je priznao konkludentnim činom, i to u tri navrata, uplatama navedenih iznosa a osim toga i u računu za predujam 14/VP4/3 od 22. veljače 2018. je navedeno da se uplaćeni iznos odnosi na predujam za nabavku dodatne opreme na traktoru Valtra tip T 214 D. Tuženik ujedno navodi da je tuženik s tužiteljem još od 2015. godine bio u kontaktu radi nabavke navedenog traktora za koje je bilo predviđeno plaćanje putem EU fondova a da su Fondovi krenuli tek tijekom 2017. te je tuženik tužitelju dao ponudu broj 1400-TŠ/26 od 13. listopada 2017. temeljem koje je tužitelj prošao na natječajima navedenih EU fondova koji su obuhvaćali povrat od 50%. te da se iz same ponude 1400-TŠ/26 od 13. listopada 2017. vidi specifikacija opreme traktora. Nakon toga je tužitelj zatražio od tuženika još dodatne opreme u iznosu od 69.440,00 kn (u što je uračunat porez na dodanu vrijednost) a tu dodatnu opremu tužitelj je tražio da tuženik naruči i ugradi na traktor. Međutim navedena dodatna oprema nije bila navedena u ponudi 1400-TŠ/26 od 13. listopada 2017. – koju ponudu Agencija za isplatu povrata uzima u obzir (znači samo tu ponudu) – s tužiteljem je bilo dogovoreno da tu dodatnu opremu (koja se ugrađuje u traktor) plati izvan ponude poslane Agenciji. Početkom veljače 2018. tuženik je naručio traktor uključujući i dodatnu opremu a uobičajeno je da tuženik od svakog kupca traži najmanje 10% učešća prilikom narudžbe pa je tako tuženik dana 1. veljače 2018. poslao tužitelju predračun 14100/0004/1 da plati učešće. Na tom je predračunu bilo izrijekom napisano kako se uplata odnosi na nabavku dodatne opreme te da tu uplatu tuženik tretira kao kaparu, tj. ako tužitelj odustane od traktora, onda gubi učešće. Kako je ranije navedeno uplatu učešća tužitelj je izvršio u tri navrata. Tuženik navodi da u vrijeme kada je tuženik naručio traktor za tužitelja, da je tužitelj uvjeravao tuženika da za traktor ima „riješen kredit kod HABOR-a“ i da kada dođe traktor, kredit će biti riješen. Tuženik navodi da je traktor isporučen tuženiku od proizvođača u svibnju 2018. no, kada je tuženik o tome obavijestio tužitelja i pozvao ga da plati traktor, tužitelj je izjavio kako još nije riješio kredit kod HABOR-a. U narednih mjesec dana, koliko je tužitelj zavlačio tuženika s pričom da će traktor platiti kreditom HABOR-a, tuženiku ništa nije plaćeno na ime cijene traktora, a tuženik je je još gotovo godinu dana čekao da mu tužitelj plati traktor, no kako mu tužitelj nikada nije platio traktor, tuženik je naposlijetku prodao traktor drugom kupcu – trgovačkom društvu Agropol d.o.o. Zaključno tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži i naknadu troška postupka.

3. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj je podneskom od 31. listopada 2022. , vezano za kaparu, ukazao da bi se ono što se daje prilikom sklapanja ugovora moglo smatrati kaparom mora se izričito naglasiti da je riječ o kapari, dok se u suprotnom smatra da je riječ o predujmu, pologu ili slično, a što u navedenom predmetu nije slučaj. Tužitelj ujedno ukazuje na stavak 2. Predračuna broj 14100-00004/1, a u kojem stavku decidirano stoji „ ovaj iznos dodatne opreme ćemo posebno fakturirati, tj. izdati ćemo posebnu fakturu koja će biti neovisna s fakturom za traktor koja će biti izdana u skladu s ponudom/specifikacijom preko Agencije“. Po stavu tužitelja iz navedenog jasno proizlazi da se plaćanje tužitelja odnosilo isključivo na nabavku dodatne opreme, a nikako na davanje kapare. U odnosu na navode da tuženik „uobičajeno od svakog kupca traži najmanje 10 % učešća..., te da tu uplatu tuženik tretira kao kaparu“ ističe da ako se uzme u obzir nabavna cijena traktora od 1.144.508,50 kuna (s PDV-om), prema navodima tuženika, učešće/kapara bi iznosila najmanje 114.450,85 kuna, a što je također jedan od indikatora da nije riječ o kapari. Nadalje, a u odnosu na navod da dodatna oprema ne može biti isporučena, ukazuje se da je riječ o boji, raznim dijelovima koji se ugrađuju u traktor, te gumama, a koju robu je tužitelj platio, a ista mu nije isporučena, a za koju robu tužitelj ne vidi razloga da ista ne bude isporučena.

4. Nastavno podneskom od 11. studenog 2022. tuženik je istaknuo da je tužitelj, temeljem javnog poziva, podnio Agenciji za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (nastavno: APPRRR) zahtjev za sufinanciranje nabavke traktora. Postupak sufinanciranje se vrši na način da se podnositelju zahtjeva izvrši povrat 50% uplaćenih sredstava a jedan od dokumenata koji se prilaže zahtjevu za sufinanciranje je ponuda dobavljača traktora, a koju je tuženik dostavio tužitelju. Ta ponuda nije sadržavala dodatnu opremu, ali je tu ponudu tužitelj podnio APPRRR-u i nakon obrade zahtjeva od strane APPRRR-a tužitelj je od APPRRR-a dobio rješenje/ugovor za 50% povrata. Tuženik navodi i da je prije same narudžbe traktora kod proizvođača, tužitelj od tuženika zatražio da traktor bude opremljen dodatnom opremom koja prilikom podnošenja zahtjeva, dakle nije bila predočena APPRRR-u a nakon odobrenja APPRRR-a o sufinanciranju traktora bez dodatne opreme, tužitelj i tuženik su definirali tužiteljeve želje u pogledu dodatne opreme, što u konačnici rezultiralo i višom cijenom Budući da APPRRR želi da dostavljena ponuda odgovara kasnijem računu pri isporuci (jer APPRRR plaća 50% povrata samo na ono što je utvrđeno temeljem ponude, a ne i na kasnije želje podnositelja zahtjeva – u ovom slučaju tužitelja), u praksi je najlakše sva dodatna odstupanja u povećanju cijene posebno fakturirati, a APPRRR-u dati račun koji se temelji na ponudi i na taj se način postupalo i u ovom slučaju. Tužitelj i tuženik su se dogovorili da se prema APPRRR-u ide s računom u skladu s ponudom, a svu dodatnu opremu će tuženik posebno fakturirati tužitelju i tužitelj će tu dodatnu opremu platiti. Ukazuje da prema izričitom nalogu tužitelja i njegovim pristankom da plati dodatnu opremu, tuženik je traženu dodatnu opremu naručio. Dodatna oprema se sastojala u posebnoj boji ( različitoj od standardne crvene ) , većoj brzini (50 km/h a ne 40/ km/h ) te suspenziji prednje osovine. Tuženik kod navedenog ističe da se brzina i suspenzija prednje osovine ne mogu isporučiti bez traktora, a limenka posebne; zatražene boje bi se možda i mogla isporučiti bez traktora. Tuženik uobičajeno pri narudžbi traži od kupca uplatu učešća od 10%, no u ovom predmetu to nije bio slučaj jer tužitelj nije imao dovoljno novca za uplatu u visini 10% vrijednosti traktora, nego je imao novca samo do razine cijene dodatne opreme. Bez obzira na tužiteljevu nemogućnost da uplati učešće u visini 10% vrijednosti traktora, tuženik je, kako bi išao na ruku tužitelju, prihvatio da učešće za dodatnu opremu tretira kao potvrdu narudžbe za cijeli traktor, a kako je navedeno tužitelj je „prošao“ na natječaju kod APPRRR-a na s tuženikovom ponudom za traktor bez dodatne opreme. Tuženik ponovo ističe da je prilikom narudžbe traktora, tužitelj tražio dodatnu opremu, što je tuženik prihvatio, izašao u susret tužitelju i naručio traktor s dodatnom opremom a dogovor između stranaka je bio da se dodatna oprema posebno fakturira, a isporuči na traktoru. Stranke su se dogovorile da će na predračunu za plaćanje učešća tuženik napisati da se iznos uplate tretira kao kapara i da, u slučaju odustajanja od kupovine, tuženik tu kaparu zadržava.

5. Presudom ovog suda P-1338/2022. usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja no po žalbi tuženika Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojim rješenjem Pž- 677/2023-2 od 8. listopada 2024. ukinuo navedenu presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

6. Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br,. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22., 114/22. i 155/23. dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Nastavno odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju dok je odredbom čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, dužnost stranaka jest da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Na strankama je da sud uvjere u istinitost tvrdnji 1226/2024. od kojih zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Ukoliko sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu te formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, primijeniti će pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Ona obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu u svoju korist poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a primjenom pravila o teretu dokazivanja sud činjenično stanje smatra utvrđenim.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos od 69.440,00 kuna koji mu je tužitelj platio na ime predračuna broj 14100-00004/1 za dodatnu opremu na traktoru Valtra tip 214 D. Takav tužbeni zahtjev tužitelj zasniva na tvrdnjama da je od tuženika naručio dodatnu opremu za traktor, ali da mu je tuženik nije isporučio, pa je pozvao tuženika da ispuni svoju ugovornu obvezu i ostavio mu za to dodatni rok. Kako tuženik nije ni u tom roku isporučio naručenu dodatnu opremu, tužitelj je dao izjavu o raskidu ugovora i slijedom toga traži povrat onoga što je on dao tuženiku na ime ispunjenja tog ugovora. Tuženik se kako je navedeno protivi tužbenom zahtjevu tvrdeći da je tužitelj od tuženika naručio isporuku traktora Valtra tip 214 D s dodatnom opremom koja je posebno fakturirana i prema dogovoru stranka predstavlja kaparu, koju je tuženik ovlašten zadržati jer je tužitelj odustao od kupovine traktora.

8. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u spis i to: dopis – zahtjev za ispunjenje ugovora (stranica 5-7 spisa), obavijest o raskidu Ugovora o nabavci dodatne opreme (stranica 9-10 spisa), opomenu pred tužbu tužitelja (stranica 11-12 spisa), predračun broj 14100-00004/1 od 1. veljače 2018. (stranica 13 spisa), račun za predujam – broj: 14/VP4/3 od 22. veljače 2018. (stranica 14 spisa), ponudu tuženika od 16. listopada 2015. za traktor Valtra T 214 Direct (stranica 35-38, 50-53 spisa), specifikaciju dodatne opreme tuženika za navedeni traktor (stranica 39, 54 spisa), ponudu broj 14100-00026/1 (stranica 40-41, 55-56 spisa), ponudu traktora od 23. veljače 2019. (stranica 42-44, 57-59 spisa), te je izvršio i uvid u dokumentaciju dostavljenu po Ministarstvu financija, Porezna uprava, ispostava Krapina, od 08. svibnja 2015. , a po kojem je tužitelj kao porezni obveznik koristio pretporez po računu za predujam 14/VP4/3 od 22. veljače 2018 ( list 119-133) , održao je ročišta dana 16. studenog 2022., 25. ožujka 2025., i 17. listopada 2025. te je proveo dokaz saslušanjem svjedoka ZB kao i tužitelja KB.

9. U svom je iskazu danom na ročištu dana 17. listopada 2023. svjedok ZB , zaposlenik tuženika koji je neposredno vodio poslove i pregovaranja tužiteljem vezano uz nabavu traktora kao i dodatne opreme, naveo naveo kako s tužiteljem nije zaključen neki poseban Ugovor a da je vezano za kupnju navedenog traktora s tužiteljem prigovarano od 2015.g. a koja je kupnja traktora bila uvjetovana i doprinosom Agencije za plaćanje u poljoprivredi i ruralnom razvoju u visini od 50 % troškova koje bi snosila Agencija. Svjedok je naveo kako je imajući u vidu navedeni natječaj Agencije za potrebe tog natječaja prilagodio dokumentaciju vezano za nabavu traktora kao i dodatne opreme te je izvršio narudžbu kod proizvođača čime je tuženik stekao obavezu navedeni traktor platiti po isporuci što je tuženik i učinio. Svjedok je naveo da je narudžba izvršena početkom 2018. i to kako za traktor tako i dodatnu opremu a prije nego što je narudžba otišla proizvođaču da je tužitelj vezano uz tu narudžbu imao dodatnih želja vezano za sam traktor i dodatnu opremu a kako je ranije specificirano te je u tom smislu od strane tuženika i specificirana narudžba. Nakon izvršene narudžbe na višekratni poziv tuženika za plaćanje predračuna u visini dodatne opreme koja je podrazumijevala specifikaciju iste po želji tužitelj je pristupio u prostor tuženika te je naveo kako nema novaca za platiti predujam no da može platiti dodatnu opremu te je u tom smislu tuženik i izdao predračun u visini cijene dodatne opreme a prema ranije naznačenim posebnim željama tuženika te nastavno i račun za predujam Svjedok je naveo u iskazu da nije sporno da je tužitelj uplatio utuženi iznos i da je postojao dogovor da se isti uračuna u cijenu traktora s opremom kao i dodatnom opremom te je posebno istaknuo kako je u predračunu bilo naznačeno da se taj uplaćeni iznos odnosi na odustajanje od kupovnine odnosno na kaparu te u slučaju da tužitelj ne kupi navedeni traktor s opremom i dodatnom opremom da gubi pravo na povrat tog uplaćenog iznosa. Svjedok je naveo da tužitelj nije ni prigovarao ni komentirao navedenu odredbu sadržanu u toč. 3 predračuna koji se odnosio na odustajanje od kupovnine i pravo tuženika da zadrži uplaćeni iznos te je naveo kako je s tužiteljem intenzivno surađivao vezano za ishođenje kredita HABOR-a .Svjedok je u iskazu ukazao i na određenu dokumentaciju koja je tuženiku bila prezentirana od navodnog zaposlenika HABOR-a za kojeg je tuženik nastavno, a nakon je tužitelj naveo kako nije ishodio kredit kod HABOR-a, utvrdio da se ta osoba koja se prezentirala kao zaposlenik HABOR-a uopće ne postoji i da je dokumentacija koja mu je dostavljena po tom navodnom zaposleniku HABORA zapravo falsifikat te je naveo da se zapravo radilo o " lopovluku " . Svjedok je naveo da je te razgovore s tužiteljem i njegovom sestrom RB vezano uz ishođenje kredita vodio neposredno od izdavanja navedene dokumentacije pa i kada je sredinom 2018. traktor i stigao od proizvođača tuženik ga je smjestio u svoje skladište čekajući da tužitelj ishodi traženi kredit za koji mu je tužitelj s kojim je bio u kontinuiranom kontaktu , govorio da " skuplja papire" za taj kredit kod HABORA ili kredit kod druge banke. Svjedok je naveo da ga je početkom travnja 2018. g. tužitelj izvijestio da odustaje od kupovnine odnosno kupoprodaje i da nema sredstava da plati trošak traktora s opremom i da nije uspio ishoditi nikakav kredit. Nakon toga tuženik je prodao navedeni traktor s opremom drugom kupcu imajući u vidu činjenicu da je tužitelja čekao preko godinu dana da izvrši uplatu te da je u tom smislu imao troškove pohrane i održavanja tog traktora kao i činjenicu da je tuženik proizvođaču platio taj traktor s dodatnom opremom koja je kako je navedeno naručena po želji tužitelja a koja zapravo kao takva novom kupcu i nije trebala i tuženik je zapravo tim cijelim poslom bio u gubitku.

10. U svom iskazu danom na istom ročištu tužitelj KB je naveo da s tuženikom nije imao zaključen neki poseban Ugovor, da je u konkretnom slučaju riječ o traktoru koji ima osnovni model a da dodatna oprema koju je on naručio podrazumijeva zaštitu donjeg podvozja, suspenziju prednje osovine te da je od vremena pregovora 2015. proizvođač "izbacio" drugi model traktora radi čega je Agenciji i predočena dokumentacija koja bi odgovarala uvjetima natječaja na kojem je on i prošao odnosno isti mu je odobren za nabavu navedenog traktora s opremom te da je naručio dodatnu posebnu opremu koje je platio po predračunu, no naveo je kako je izričito rekao tuženiku da ne naručuje traktor od proizvođača dok on ne realizira kredit. Tužitelj je naveo da je odustao od kupnje traktora jer je promijenio poslovanje te da iznos koji potražuje se odnosi na trošak posebnih dijelova oprema a ne na predujam od 10%, naveo je da mu tuženik nije rekao da je traktor stigao niti mu ga je tuženik pokazao. U iskazu je naveo da je sve poslove oko dobivanja subvencije od Agencije vodila njegova sestra RB te da ga je nastavno kontaktirala neka ženka osoba koja se predstavila kao posrednik za HABOR za taj kredit no da je on smatrao da se radi o prevari i da s tom osobom nije zaključio nikakav posao vezano za kredit a u iskazu je osporio da bi svjedok ZB s njim i njegovom sestrom išao u HABOR vezano za ishođenje tog kredita te je naveo da nije pokušao ni kod drugih banaka ishoditi kredit. Na upit suca što je naznačio da plaća na uplatnici kojom je platio utuženi iznos tužitelj je naveo da plaća po predračunu za nabavu dodatne opreme na traktoru a na upit suca da li je on vidio predračun br. 14100-00004/1 i bio upoznat sa sadržajem toč. 3. tužitelj navodi da on taj predračun nije nikada vidio, a da je stigao obavijestila ga je sestra RB koja u njegovom obrtu radi knjigovodstvene poslove te joj je on rekao da neka plati navedeni iznos. Na na upit suca tužitelj je naveo da je njegova sestra u tom periodu bila zaposlenik obrta tužitelja te da je i nastavno da nije nikada prije i nakon te uplate kontaktirao tuženika vezano za bilo koju odredbu odnosno toč. 3 tog predračuna. Tužitelj je naveo da je točno da je koristio pretporez koji je prebio sa PDV-om, a na upit svog punomoćnika da li mu je itko od strane tuženika rekao da se uplaćeni iznos odnosi na kaparu tužitelj je naveo da mu nitko to nije rekao, a na upit da li mu je od strane tuženika ikada rečeno da će mu naknadno biti izdan račun koji će obuhvatiti kaparu na bilo koji način, tužitelj navodi da mu nije ništa takvo rečeno od strane tuženika.

11. Uvidom u specifikaciju dodatne opreme na traktoru Valtra tip T 214 D (stranica 39 spisa) utvrđeno je da se dodatna oprema koju je naručio i platio tužitelj sastoji od 1. crne metalik boje, 2. brzine kretanja traktora 50km/h, 3. suspenzije prednje osovine traktora, 4. proširenih zadnjih blatobrana te 5. guma Michelin dimenzija 650/75 R 38 + 600/65 R 28. Među stankama nije sporno i da u ovom konkretnom slučaju tuženik tužitelju izdao predračun br. 14100-00004/1 od 1. veljače 2018. na iznos od 68.880,00 kn na kojem je u toč. 3. istog naznačeno " Ovaj iznos tretiramo kao i potvrdu / vaš prihvat narudžbe te u slučaju eventualnog odustajanja od kupovine imamo pravo zadržati uplaćeni iznos na ime svojih troškova te nismo u obavezi vratiti isti. " , a nije sporno da je tuženik izdao tužitelju i račun za predujam br. 14/VP4/3 od 22. veljače 2018. na iznos od 69.440,00 . Nije sporno ni da je tužitelj na ročištu dana 16. studenog 2022. naveo kako je odustao od kupovnine traktora te da je navedena uplata izvršena na temelju predračuna br. 141000-00004/1 , a da je odustao od kupovnine tužitelj je potvrdio i u svom iskazu danom na ročištu dana 17. listopada 2025. budući je promijenio djelatnost ; slijedom navedenog sud smatra da je uplata utuženog iznosa po tužitelju u njihovom poslovnom odnosu imala značaj kapare.

12. Odredbom čl. 303 Zakona o obveznim odnosima ( Narodne Novine br. 35/05., 41/08, 124/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. 156/22 i 155/23. ; dalje u tekstu ZOO ) određeno je da ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenljivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno. U slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze. Ako što drugo nije ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem dvostruke kapare. U slučaju neispunjenja ugovora prema čl. 304 ZOO određeno je da ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom

13. Sud smatra da iskaz tužitelja u dijelu koji se odnosi na ishođenje kredita kod HABOR-a i sudjelovanje zaposlenika tuženika U nije istinit, jer je životno nerealno da tužitelj radi nabave tog traktora ne kontaktira kontinuirano HABOR niti drugu banku radi ishođenja kredita a evidentno nema sredstava za plaćanje traktora tim prije što je uspio ishoditi uvjete natječaja Agencije a sud smatra navedeni dio iskaza nerealnim i zbog činjenice da zaposlenik tuženika U i ne bi imao saznanja konkretno o sestri tužitelja DB a da s tužiteljem i njom nije neposredno kontaktirao i odlazio u banku vezano za taj kredit.

14. Sud napominje da je tužitelj obrtnik koji se u svom poslovanju mora voditi poslove svog obrta s pozornošću uredno i savjesnog gospodarstvenika i pri donošenju odluka o vođenju poslova obrta dužan je razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit obrta a na temelju primjerenih informacija kao i dostupne dokumentacije, te da je životno nerealno i nelogično da ne bi imao saznanja o tome da je u predračunu broj 14100-00004/1 od 01. veljače 2018. sadržana i toč. 3. kojom je određeno da se iznos koji je i uplaćen po računu za predujam broj 14/VP4/3 od dana 22. veljače 2018. ne bi odnosio na kaparu odnosno da se ne bi odnosio na posljedice odustajanja od kupovine a s obrazloženjem da je sve te administrativne poslove kao i knjigovodstvene poslove radila njegova sestra RB kojoj je on kao zaposleniku svog obrta dao nalog da plati iznos od 69.440,00 kn po računu za predujam, a da ga prethodno uopće navodno nije vidio. Sud jednako tako ne priklanja vjeru djelu iskaza tužitelja a prema kojem mu od strane tuženika nije nikada bilo rečeno da će mu biti niti izdan račun koji će obuhvatit kaparu na bilo koji način, jer je evidentno tužitelj po navedenom računu za predujam br. 14/VP4/3 koristio pretporez, što dokazuje da mu je tuženik račun za predujam izdao. Sud ujedno utvrđuje da je nesporno kako je tužitelj odustao od kupovnine kako traktora tako i dodatne opreme jer je po samom iskazu tužitelja promijenio svoju djelatnost te mu takav traktor kao i sva pripadajuća dodatne oprema više nije bila potrebna. Sud ukazuje ujedno i da tužitelj nije osporio činjenicu da je zaprimio dopis tuženika koji spisu prileži na stranici 39-40 u kojem je naznačena specifikacija dodatne opreme na navedenom traktoru a prema kojem je upravo 22. veljače 2018. izdan račun za primljeni predujam 14/VP4/3 na ukupan iznos od 69.440,00 kuna a u kojem je specificirana sva dodatne oprema ugrađena na traktor a kako je ranije navedeno po tužiteljevim željama.

15. Sud smatra da su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 303 ZOO-a vezano za kaparu pri čemu je imao u vidu kako je navedeno da je tužitelj znao i morao znati da u slučaju odustajanja od kupovnine tuženik ima pravo zadržat uplaćeni iznos na ime kapare i troškova te da tuženik nije u obavezi vratiti taj iznos. Sama činjenica da je tužitelj uplatio u tri navrata tijekom veljače 2018. ukupan iznos od 69.440,00 kn na ime dodatne opreme a vezano za predračun br. 14100-00004/1 ukazuje na činjenicu da je tužitelj znao i da se radi o plaćanju dodatne opreme za traktor po dokumentaciji koju je u dogovoru s tužiteljem prezentirao Agenciji u cilju dobivanja subvencije po natječaju što je i uspio no evidentno nikada nije ostvario budući nije imao sredstava za kupnju traktora te je po stavu suda neosnovan njegov zahtjev za ispunjenje Ugovora kojom se traži da tuženik isporuči tužitelju dodatnu opremu, što u osnovi i nije moguće budući tužitelju nikada nije isporučen niti traktor ( niti je isti plaćen ) pa tako niti dodatna oprema za isti nije mogla biti isporučena. Sud je cijenio i činjenicu da je tuženik nesporno izvršio svoj dio ugovora s tužiteljem i naručio, nabavio i uskladištio traktor s dodatnom opremom za period od godine dana čekajući da ga tužitelj plati, te sud smatra nespornim da su stranke ugovorile da će predmetni iznos koji tužitelj potražuje tužbom predstavljati kaparu za cijeli traktor. Tuženik je platio navedeni traktor s opremom kako ju je zatražio i specificirao tužitelj te da po stavu suda tuženik je dokazao da je navedeni traktor s takvom opremom bio uskladišten kod njega godinu dana radi čega je tuženik i imao troškove pohrane, održavanja i skladištenja tog traktora i opreme do prodaje drugom kupcu te sud ne priklanja vjeru iskazu tuženika prema kojem ga tuženik nije izvijestio da je stigao traktor s opremom u periodu od godine dana a u kojem su tužitelj i tuženik evidentno bili u kontinuiranom kontaktu primarno vezano za ishođenje kredita i u konačnici za plaćanje kako traktora tako i dodatne opreme. S tim u vezi suda ukazuje i na činjenicu da je navedene uplate tužitelj kako je navedeno izvršavao u veljači 2018.g. a da preko četiri godine nakon tih uplata zatražio isporuku navedene opreme ( bez traktora) te kada tuženik tako nije postupio tužitelj je naveo kako Ugovor smatra raskinut; te je slijedom navedenog sud donio odluku kao u t. I. izreke presude

16. Odluka o trošku iz toč. II. izreke presude temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP i čl. 29 ZOO i odnosi se na trošak tuženika u ovom parničnom postupku koji je zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik te je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 06. listopada 2022. u iznosu od 200,00 eura Temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOK-a; sastav podneska od 11. studenog 2022. u iznosu od 200,00 eura Temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOK-a; zastupanje na ročištu 16. studenog 2022. u iznosu od 200,00 erua temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOK-a, sastav žalbe od 03. siječnja 2023. u iznosu od 250,00 eura temeljem Tbr. 10/1 tarife HOK-a; sastav podnesak od 25. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOK-a; sastav podnesak od 14. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOK-a; te zastupanje na ročištu dana 17. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOK-a, što ukupno iznosi 1.450,00 eur a tuženiku je priznat i zatraženi PDV na navedeni iznos u iznosu od 362,50 eura temeljem Tbr. 46 Tarife HOK-a, priznato mu je i plaćanje pristojbe na žalbu od 03. siječnja 2023. u iznosu od 138,61 eura, odnosno tuženiku je priznat sveukupni trošak u iznosu od 1.951,11 eura sa zatraženom kamatom.

U Zagrebu 14. studenog 2025.

Sudac

Nada Nekić Plevko

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku