Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 2

Poslovni broj: P-264/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužitelja VS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], G. [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 6. listopada 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, te objave presude dana 14. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju VS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.260,22 eura (slovima: dvije tisuće dvjesto šezdeset eura i dvadeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:

- 32,09 eura od 1. veljače 2010.

- 15,86 eura od 1. ožujka 2010.

- 22,40 eura od 1. travnja 2010.

- 18,58 eura od 1. svibnja 2010.

- 21,63 eura od 1. lipnja 2010.

- 26,91 eura od 1. srpnja 2010.

- 26,07 eura od 1. kolovoza 2010.

- 37,28 eura od 1. rujna 2010.

- 34,32 eura od 1. listopada 2010.

- 29,41 eura od 1. studenog 2010.

- 36,89 eura od 1. prosinca 2010.

- 44,84 eura od 1. siječnja 2011.

- 42,01 eura od 1. veljače 2011.

- 43,94 eura od 1. ožujka 2011.

- 41,35 eura od 1. travnja 2011.

- 42,07 eura od 1. svibnja 2011.

- 54,78 eura od 1. lipnja 2011.

- 51,61 eura od 1. srpnja 2011.

- 66,20 eura od 1. kolovoza 2011.

- 70,31 eura od 1. rujna 2011.

- 56,52 eura od 1. listopada 2011.

- 57,39 eura od 1. studenog 2011.

- 57,53 eura od 1. prosinca 2011.

- 58,88 eura od 1. siječnja 2012.

- 63,32 eura od 1. veljače 2012.

- 63,89 eura od 1. ožujka 2012.

- 61,76 eura od 1. travnja 2012.

- 63,07 eura od 1. svibnja 2012.

- 64,13 eura od 1. lipnja 2012.

- 62,68 eura od 1. srpnja 2012.

- 62,72 eura od 1. kolovoza 2012.

- 61,74 eura od 1. rujna 2012.

- 58,91 eura od 1. listopada 2012.

- 62,31 eura od 1. studenog 2012.

- 63,28 eura od 1. prosinca 2012.

- 62,11 eura od 1. siječnja 2013.

- 55,06 eura od 1. veljače 2013.

- 61,64 eura od 1. ožujka 2013.

- 61,67 eura od 1. travnja 2013.

- 60,42 eura od 1. svibnja 2013.

- 56,77 eura od 1. lipnja 2013.

- 55,95 eura od 1. srpnja 2013.

- 56,07 eura od 1. kolovoza 2013.

- 58,28 eura od 1. rujna 2013.

- 55,57 eura od 1. listopada 2013., u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se objektivna preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 20. kolovoza 2025.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju VS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.959,29 eura (slovima: tisuću devetsto pedeset devet eura i dvadeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 5. travnja 2023. podnio ovome sudu tužbu radi isplate, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb. Tužitelj u tužbi navodi da je kao potrošač s tuženikom, kao trgovcem, 14. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 718-50- 3841928, u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 17.800,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe kako tuženik prilikom sklapanja ugovora ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Upućuje na presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Ističe kako je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu Rev-2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač te je konačno utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna. Navedenom revizijskom odlukom da je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 (omaškom u tužbi navedeno Pž-6632/16) od 14. lipnja 2018. Tvrdi da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne odredbe valutne klauzule CHF i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 2.213,30 eura / 16.676,14 kuna[1] odnosno iznos koji tužitelj potražuje ovom tužbom. Također navodi da se između parničnih stranaka ranije vodio parnični postupak kod ovog suda broj P-283/2019 s osnova preplate nastale uslijed nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naposljetku navodi, a budući da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, tuženik je sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji koju dostavlja uz tužbu. Kako tuženik nije tužitelju vratio nepošteno i bez osnove stečeni novčani iznos, tužitelj podnosi ovom sudu tužbu i predlaže da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.213,30 eura / 16.676,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kao i trošak ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ponajprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu Ugovora o kreditu kojom je propisano da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud prema mjesta sjedišta Kreditora odnosno u ovom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu.

3. Sud je rješenjem broj P-264/2023-9 od 28. listopada 2024. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 23. studenog 2024.

4. U odgovoru na tužbu tuženik nadalje navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani.

4.1. Navodi da je potpuno neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. Smatra kako je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik ističe kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i preciznoj odredbi. Tuženik ističe kako je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranjem te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Nadalje ističe kako se u konkretnom slučaju uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Ističe da presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega zaključuje kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan.

4.2. Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljenja, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Podredno i opreza radi ističe prijeboj eventualne gore navedene razlike sa zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj.

4.3. Tuženik navodi kako tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa, ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog.

4.4. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godine od podnošenja predmetne tužbe, a podredno ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne tužbe. Tuženik isto tako ističe da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama Hrvatske narodne banke. Obzirom da je tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti tužitelja, smatra kako nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže tužitelj (prema čl. 1115. ZOO).

4.5. Naposljetku, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 20. kolovoza 2025.

(stranica 134-136 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odnosno točku I. tužbenog zahtjeva je uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje na način da je zatražio isplatu iznosa od 2.260,22 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Tužbeni zahtjev u iznosu od 2.260,22 eura predstavlja povećanje u odnosu na početni utuženi iznos 2.213,30 eura odnosno (nepravu) preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 57/11., 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Tuženik je podnesak tužitelja od 20. kolovoza 2025. s preinakom tužbe primio 3. rujna 2025. te se na ročištu održanom 6. listopada 2025. upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi. Stoga se sukladno članku 190. stavku 4. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku jer je ocijenjeno da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu (stranica 5-20 spisa), proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja (stranica 110-111 spisa) te izvršio uvid u spis Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu broj P-283/2019. Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, pročitao nalaz i mišljenje od 18. srpnja 2025. (stranica 116-126 spisa) te saslušao vještakinju na ročištu održanom 6. listopada 2025. (stranica 140-142 spisa). Sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika na okolnost je li odredba o valutnoj klauzuli bila jasno protumačena tužitelju jer je isti neprikladan. Naime, saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF (citirana odluka Ustavnog suda broj U-III/4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Sud nije proveo dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika jer je tuženik na pripremnom ročištu održanom 2. travnja 2025. odustao od navedenog dokaznog prijedloga.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u vezi sa člankom 221.a ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 718-50-3841928. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.800,00 CHF za kupnju vozila, uz valutnu klauzulu.

9. Među strankama je sporno svojstvo potrošača na strani tužitelja, jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke iz kolektivnog spora na koje se tužitelj poziva, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF nepoštene i ništetne, te je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Dakle, sporni su osnov i visina tužiteljeve tražbine.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako se tijekom 2006. obratio autokući Rajković, a radi kupnje vozila isključivo za osobne potrebe. Nakon što je odabrao vozilo u autokući je dobio ugovor o kupoprodaji vozila i ugovor o kreditu s uputom da iste ovjeri kod Javnog bilježnika. U autokući mu nije bio ponuđen kredit u drugoj valuti. Javni bilježnik je ugovor pročitao, nakon čega je ovjerio potpis na oba ugovora. Javni bilježnik mu nije objasnio dio ugovora vezan uz valutnu klauzulu, niti razumije što to znači. U Poslovnici Raiffaisen banke nije bio niti u jednoj fazi, već je odmah nakon ovjere ugovora iste odnio u autokuću. U početku je rata kredita iznosila oko 800,00 do 900,00 kuna da bi kasnije dosegla iznos od 1.600,00 do 1.700,00 kuna. Da je znao koliko će se povećati rata, ne bi sklopio takav ugovor.

11. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

12. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

12.1. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, „potrošač“ je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., V, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje novog vozila za osobne potrebe, a ne za obavljanje profesionalne djelatnosti, te nigdje u Ugovoru odnosno priloženoj dokumentaciji nema nikakvih naznaka koje bi upućivale da se ne radi o potrošačkom ugovoru, teret dokaza o suprotnom je na tuženiku, a paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu se prihvatiti.

12.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Analizirajući iskaz tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za valutnu klauzulu. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije razumio odredbe ugovora u pogledu valutne klauzule, odnosno nije razumio da se tečaj CHF može promijeniti, niti ga djelatnik tuženika na to upozorio jer tužitelj nije bio u poslovnici tuženika niti u jednoj fazi sklapanja predmetnog ugovora. Budući da je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze, a što ovdje evidentno nije slučaj te se stoga odredba o valutnoj klauzuli ne može tretirati kao poštena ugovorna odredba.

14. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., protivno članku 81., 82. i 90. („Narodne novine“ broj 96/03.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to članku 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

16. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., na koju se tužitelj poziva tijekom postupka, a kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

17. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnom, pa ovaj sud nije bio niti dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naime, prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na tu presudu i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. I odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine“ 19/22., broj dalje: ZZP/22), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Temeljem odredbe članka 53. stavka 4. ZZP/22, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 14. prosinca 2006., dakle, unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

21. Nastavno na navedeno proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

22. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu broj 718-50-3841928 od 14. prosinca 2006., na način da utvrdi visinu preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule odnosno da utvrdi iznose anuiteta u CHF koje je tužitelj plaćao, da iste umanji za iznos preplaćene kamate koja je bila predmet parničnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Koprivnici poslovni broj P-283/2019, uzimajući u obzir srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate odnosno korištenja kredita te da izračuna tzv. pozitivne i negativne razlike kroz čitavo razdoblje otplate kredita i izvrši prijeboj s manje plaćenim anuitetima.

23. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 18. srpnja 2025. proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ništetnim dijela ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 718-50-3841928 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Posljedično, tužitelj traži od tuženika da mu isplati razliku uplaćenih anuiteta koja je nastala uslijed promjene vrijednosti (tečaja) CHF u odnosu na HRK (kunu) u razdoblju otplate, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, uz napomenu da je razlika više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope bila predmet postupka Općinskog suda u Koprivnici broj P-283/2019. Navela je da je Ugovorom o kreditu broj 718-50-3841928 Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita VS kredit po slijedećim uvjetima: - iznos kredita:

17.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; - redovna kamatna stopa: 5,20% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 84 mjesečnih anuiteta, te da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima. Kredit je isplaćen 19. prosinca 2006. po tečaju koji je iznosio 4,597374 kuna za 1 CHF. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje je vještakinja u nalazu navela da se za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama koristi slijedeća metodologija: utvrđuju se iznosi anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, utvrđuje se iznos anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, utvrđuju se uplate tužitelja, utvrđuju se razlike više (+) / manje (-) plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF pri čemu se u obzir uzima presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-283/2019 te se specificiraju pojedinačni iznosi samo za iznos više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF. U tabeli 1 prikazala je promjene visine anuiteta zbog promjene kamatnih stopa po kreditu. Nadalje, u tabeli 2 je prikazala izračun razlike anuiteta i navela da je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita (uz umanjenje za iznos preplaćene kamate koja je bila predmet parničnog postupka broj P-283/2019) više platio 2.260,22 eura, time da su u izračun uključene negativne tečajne razlike. Razliku od 2.260,22 eura iskazala je u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

24. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

25. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 6. listopada 2025. te je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja kojeg je izradila u pisanom obliku.

26. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Vještakinja je u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložila na jasan i detaljan način te je na jasan i pregledan način prikazala obračun za cijelo razdoblje otplate kredita. Sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju. Vještakinja se kod izrade nalaza i mišljenja rukovodila uputom suda po kojoj je trebala primijeniti tečaj CHF na dan isplate kredita.

27. Naime, prema članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema prodajnom tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

28. Po stavu ovog suda neosnovani je prigovor zastare jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, u konkretnom slučaju u odnosu na ovdje tuženika od 14. lipnja 2018. Predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena dana 5. travnja 2023. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 i to ovdje od 14. lipnja 2018. Napominje se da prigovor zastare nije osnovan ni u odnosu na preinakom tužbe povećani dio tužbenog zahtjeva jer je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe, a ne u trenutku (neprave) preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024.).

29. Valja reći da je tuženik u odgovoru na tužbu između ostalog naveo da predlaže da sud izvrši prijeboj iznosa koje je tužitelj više plaćao na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli s onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, čime je ustvari istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda). Međutim, ovaj prigovor u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, time da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.), a što u konkretnom slučaju tuženik nije učinio te stoga nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Ovdje valja napomenuti kako je vještakinja u svom nalazu utvrdila razlike više/manje plaćenog po osnovi promjene tečaja te je izvršila prijeboj odnosno umanjila potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

30. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz tuženik nije iznosio prigovore, utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, tužitelj tuženiku više platio iznos od 2.260,22 eura, to je sud u izreci presude obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate su dosuđene prema zahtjevu tužitelja od slijedećeg dana od datuma preplate pojedinih iznosa koje navodi vještakinja u nalazu, sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/23.).

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Za sastav podneska od 4. rujna 2023. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 250,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Za sastav podneska od 20. kolovoza 2025. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 62,50 eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. S obzirom na to da podnesak tužitelja od 20. kolovoza 2025. kojim tužitelj postavlja konačni zahtjev nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužitelju za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 10. travnja 2024., 2. travnja 2025., 29. travnja 2025. i 6. listopada 2025. tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 62,50 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.625,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,29 eura, sukladno Tar. br. 1. toč. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19. i 92/21.) i članku 7. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.) i vrijednosti predmeta spora za tužbu u iznosu 2.213,30 eura te trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.959,29 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/23.

31.1. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. II. izreke rješenja.

Đurđevac, 14. studenog 2025.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćnik tužitelja Krunoslav Vuljak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica

2. punomoćnik tuženika Branimir Iveković, odvjetnik iz Zagreba