REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-364/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja WHITE ROCK d.o.o. Kaštel Kambelovac, Ulica Kralja Krešimira 1/a, OIB: 52585987333, kojeg zastupa punomoćnik Mario Žaja, odvjetnik u Splitu, Ulica Domovinskog rata 27A, protiv tuženika B CAPITAL d.o.o. Mučići (Općina Matulji), Mučići 68, OIB: 69265843291, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Bravar, odvjetnica u Rijeci, Riva 4, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 14. studenoga 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba Knin, poslovni broj Ovr-39/2023 od 20. siječnja 2023. u ovršnom postupku ovrhovoditelja B CAPITAL d.o.o. Mučići (Općina Matulji), Mučići 68, OIB: 69265843291, protiv ovršenika WHITE ROCK d.o.o. Kaštel Kambelovac, Ulica Kralja Krešimira 1/a, OIB: 52585987333.

II. Nalaže se tuženiku B CAPITAL d.o.o. Mučići (Općina Matulji), Mučići 68, OIB: 69265843291, naknaditi tužitelju WHITE ROCK d.o.o. Kaštel Kambelovac, Ulica Kralja Krešimira 1/a, OIB: 52585987333, trošak parničnog postupka u iznosu od 64.507,22 eura (šezdeset četiri tisuće petsto sedam eura i dvadeseti dva centa), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je pred Općinskim sudom u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, u tijeku ovršni postupak poslovni broj Ovr-39/23 u kojem je rješenjem o ovrsi od 20. siječnja 2023. određena ovrha na nekretninama tužitelja označenim kao kat. čest. [katastarska čestica] zgr, hala, površine 3366 m2, kat. čest. [katastarska čestica] zgr, kotlovnica površine 409 m2, kat.čest 2013/15, industrijsko dvorište, površine 17261 m2, sve upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a radi naplate novčane tražbine tuženika u iznosu od 560.000,00 eura. Tužitelj je zaključkom Općinskog suda u Šibeniku od 17. studenoga 2023., poslovni broj Ovr-39/23, upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Pojasnio je kako je predmetno rješenje o ovrsi doneseno temeljem Ugovora o zajmu i Sporazuma radi osiguranja založnog prava na nekretnini od dana 27. lipnja 2022., solemniziranog kod javnog bilježnika Ivana Bartulica Antulov iz Trogira, dana 27. lipnja 2022., pod brojem OV-1818/2022. Predmetni Ugovor zaključen je između ĐD iz [adresa], u svojstvu posrednika te društva WHITE ROCK d.o.o. Kaštel Kambelovac, ovdje tužitelja i društva B CAPITAL d.o.o., Mučići (Općina Matulji), ovdje tuženika. Temeljem navedenog Ugovora o zajmu i Sporazuma radi osiguranja založnog prava na nekretnini, tuženik nije isplatio tužitelju zajam u iznosu od 560.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan 27. lipnja 2022., niti je izvršio uplatu navedenog zajma posredniku iz tog Ugovora, ĐD. Naveo je kako tuženik nije nikada tužitelju isplatio bilo kakav iznos zajma, niti je mogao isplatiti novčani iznos na račun tužitelja jer je poslovni račun tužitelja zatvoren od 13. siječnja 2022. U tom smislu je isticao da je sporni Ugovor fiktivan i ništetan. Dakle, tužitelj u vrijeme zaključenja Ugovora, a ni danas, nema aktivan poslovni račun u poslovnoj banci, odnosno radi se o društvu koje nije aktivno. Istaknuo je i kako je tuženik u potvrdi od 28. lipnja 2022. priznao navode iz tužbe ističući da nije izvršio uplatu zajma tužitelju. S obzirom na to da tuženik nije tužitelju isplatio iznos od 560.000,00 eura na ime zajma, a pokušava navedeni iznos naplatiti putem ovrhe, tužitelj je Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu podnio i kaznenu prijavu protiv tuženika i njegove odgovorne osobe (poslovni broj KP-DO-238/23). Zato je tužitelj predložio donošenje presude iz izreke.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev. Učinio je nespornom činjenicu prema kojoj je između stranaka dana 27. lipnja 2022. zaključen Ugovor o zajmu i sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. U čl. 1. Ugovora o zajmu navedeno je da je isplata pozajmice od 560.000,00 eura isplaćena sukladno uputama posrednika ĐD koji je primitak iznosa od 560.000,00 eura učinio nespornim. Istog dana je od strane posrednika, ĐD, izdano ovlaštenje ZD da temeljem ranije navedenog Ugovora o zajmu od tuženika primi pozajmicu u iznosu od 560.000,00 eura, odnosno da izda potrebna uputstva radi isplate. Navedeno ovlaštenje ovjereno je kod javnog bilježnika Tatjane Perić iz Kaštel Starog pod poslovnim brojem OV- 4494/2022. Iznos pozajmice preuzet je od strane ZD o čemu je tuženiku predana Izjava koju je ZD sastavio. Prema tome, materijalni dokazi upućuju na zaključak o tome da je tuženik pozajmio navedeni iznos tužitelju te da ga tužitelj nije u ugovorenom roku vratio tuženiku. Zato je na navedeni Ugovor o zajmu od strane javnog bilježnika izdana potvrda ovršnosti te je tuženik pokrenuo ovršni postupak. Ukazao je na to da je prilikom zaključenja Ugovora o zajmu i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini javni bilježnik ispitao jesu li stranke sposobne i ovlaštene za sklapanje navedenog posla, objasnio im je značenje posla, smisao i posljedice zajma i osnivanja založnog prava te se uvjerio u njihovu prava i ozbiljnu volju. Dakle, Ugovor o zajmu i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava je javnobilježnički akt koji je solemniziran od strane nadležne osobe koja je sukladno propisanoj dužnosti objasnila značenje i posljedice tog posla, a stranke su potpisom potvrdile da takav ugovor odgovara njihovoj pravoj volji. Predmetna ovršna isprava je u cijelosti valjana, obvezuje sve stranke te je u skladu sa zakonskim odredbama i pravnim poretkom Republike Hrvatske te ista nije fiktivna, a samim time ni ništetna. Dakle, tužitelj je kao zajmoprimac potpisom Ugovora o zajmu i Sporazuma potvrdio da je primio ugovoreni novčani iznos na ime pozajmice sukladno dogovorenim uvjetima, uz posredovanje posrednika ĐD te se potpisom obvezao vratiti tuženiku tu pozajmicu u ugovorenom roku i u ugovorenom iznosu. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Rješenjem Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, poslovni broj P- 2111/2023 od 12. travnja 2024. taj sud se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je predmet po pravomoćnosti ustupljen ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe. Isticao je kako tuženik nije mogao (eventualno) isplatiti tužitelju iznos pozajmice u gotovini („na ruke“) jer bi takva isplata bila protivna Zakonu o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma. Predlagao je prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

5. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu.

6. Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu te u spis Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, poslovni broj Ovr-39/2023. U postupku su saslušani svjedoci ĐD i ZD te zastupnici po zakonu stranaka - VD za tužitelja i ND za tuženika.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupka – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Ispitujući procesne pretpostavke za podnošenje ove tužbe, sud je (uvidom u spis Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, poslovni broj Ovr-39/23) utvrdio da je tužitelj zaključkom Općinskog suda poslovni broj Ovr-39/23 od 17. studenoga 2023. upućen u roku od 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga iz kojih je izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-39/23 od 20. siječnja 2023. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. studenoga 2023. pa se radi o pravovremeno podnesenoj tužbi.

9. Tužitelj je podnio tužbu iz razloga predviđenog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24; dalje: OZ) kojom je propisano da se žalba može podnijeti ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a (ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave) i čl. 50. st. 1. t. 10. OZ-a (ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

10. Među strankama nije sporno te proizlazi iz isprava u spisu da su potpisale Ugovor o zajmu i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 27. lipnja 2022. i to tuženik kao zajmodavac i založni vjerovnik, tužitelj kao zajmoprimac i založni dužnik te ĐD kao posrednik (stranica 9 do 12 spisa). Predmetni Ugovor ovjeren je kod javnog bilježnika Ivana Bartulice Antunova iz Trogira, pod poslovnim brojem OV-1818/2022, dana 27. lipnja 2022. Prema sadržaju navedenog Ugovora ugovorne strane suglasno utvrđuju kako je zajmodavac pozajmio zajmoprimcu iznos od 560.000,00 eura na dan 27. lipnja 2022. te da se zajmoprimac taj iznos obvezao vratiti zajmodavcu do 27. prosinca 2022. Potpisom na Ugovoru zajmoprimac i posrednik su potvrdili primitak iznosa od 560.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, dok je isplata pozajmice, prema sadržaju Ugovora izvršena po uputama posrednika ĐD (čl. 1. Ugovora). Radi osiguranja predmetne novčane tražbine zasnovano je založno pravo (hipoteka) na nekretninama tužitelja navedenim u čl. 2. Ugovora te Ugovor sadrži ovršnu klauzulu (čl. 6. Ugovora).

11. Osnovno sporno pitanje o kojem ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari jest – je li tuženik isplatio tužitelju iznos pozajmice iz Ugovora, odnosno jesu li činjenice navedene u ispravi – Ugovoru o zajmu i Sporazumu radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 27. lipnja 2022. , a koje se tiču isplate zajma tužitelju istinite (je li tuženik doista isplatio tužitelju zajam u visini od 560.000,00 eura). Sporno je, radi li se o prividnom Ugovoru kojim su stranke htjele prikriti neki drugi ugovor (čl. 285. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

12. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik tužitelju nije isplatio iznos zajma u visini od 560.000,00 eura ni izravno, niti putem posrednika ĐD ili putem treće osobe - ZD iako su stranke u Ugovoru o zajmu potvrdile isplatu tj. primitak pozajmice (čl. 1. st. 4. Ugovora). Navedeno proizlazi prije svega iz:

- izjave ZD od 30. siječnja 2023. iz koje proizlazi da tužitelju nije isplatio pozajmicu ni u svoje ime i za svoj račun niti u ime i za račun tuženika, kako je to tvrdio tuženik (stranica 5 spisa),

- izjave ĐD od 30. siječnja 2023. iz koje proizlazi da nije ni od tuženika niti od njegovog zastupnika po zakonu zaprimio iznos zajma od 560.000,00 eura (i eventualno ga potom proslijedio tužitelju), a kako to proizlazi iz izjave na stranici 31 spisa,

- izvoda prometa po računu Erste banke na stranici 135 do 204 spisa za tuženika, iz kojeg proizlazi da tuženik nije isplatio nikakav iznos zajma tužitelju izravno, ZD ili ĐD za tužitelja u razdoblju od otvaranja računa 4. kolovoza 2021. do 27. studenoga 2023. (unutar kojeg razdoblja je sklopljen sporni Ugovor o zajmu),

- jedinstvenog registra računa na stranici 4 spisa iz kojeg proizlazi da je tužitelj zatvorio poslovne račune 14. srpnja 2014. i 13. siječnja 2022. iz čega proizlazi da nije mogao primiti pozajmicu od tuženika preko računa,

- iskaza svjedoka ĐD, ZD i zastupnika po zakonu tužitelja VD, ali i iz iskaza tuženikovog zastupnik po zakonu ND koji nije ni tvrdio da je isplata pozajmice izvršena izravno tužitelju ili posredniku (ĐD) već je iznio bitno drugačije činjenice o okolnostima odnosa među strankama od onih činjenica o kojima su iskazivali ostali sudionici ovog posla, a što će biti obrazloženo kasnije.

13. Naime, svjedok ĐD (koji je predmetni Ugovor o zajmu potpisao kao posrednik) iskazivao je da je tužitelj (čijeg zastupnika po zakonu poznaje cijeli život prema vlastitim nespornim navodima) imao određeni dug prema investitoru iz Amerike, odnosno da je taj investitor pozajmio tužitelju novac kojeg tužitelj nije u cijelosti vratio. Ta osoba (investitor) je tražila da joj se radi osiguranja te tražbine i njene naplate ustupi neka od tužiteljevih nekretnina. Iz navoda ovog svjedoka proizlazi da je ZD (dugogodišnji poznanik ovog svjedoka) predložio da se ta pozajmica (prema američkom investitoru) vrati kroz pozajmicu koja se može uzeti od tuženika. Prema navodima ovog svjedoka, tuženikov zastupnik po zakonu, s kojim je svjedok ĐD komunicirao telefonskim putem, rekao je da će iznos od (otprilike) 400.000,00 eura isplatiti preko računa direktno investitoru jer da nema dovoljno sredstava na računu za cjelokupnu isplatu (investitoru), a iznos od 100.000,00 eura da će ZD isplatiti na ruke (kako bi ih ZD proslijedio dalje). Međutim, do isplate zajma nije došlo. Prema navodima ovog svjedoka, tuženikov zastupnik po zakonu uvjetovao je isplatu zajma prethodnim potpisivanjem Ugovora o zajmu. Iskazivao je i da je pripremljeni Ugovor svjedoku poslao ND (zastupnik po zakonu tuženika) i da je Ugovor prilikom primitka od strane svjedoka ĐD i tužitelja već bio potpisan od strane ND. Prema navodima ovog svjedoka, ND je odgađao susret s ZD (prilikom kojeg mu je dio novca trebao isplatiti na ruke), a potom je, kada je ZD došao kod tuženikovog zastupnika po zakonu ND u ured, rekao da mu taj novac neće platiti jer da je u međuvremenu saznao da je ZD dužan ljudima koji su njegovi (Županovićevi) klijenti. Svjedok je nadalje iskazivao i da se nakon toga susreo sa ND u [adresa], u hotelu „Hilton“ kada mu je predložio da izbriše založno pravo koje je upisao na nekretninama tužitelja na temelju Ugovora o zajmu na što je ND pristao, međutim, nije postupio po navedenom dogovoru.

14. Na istovjetan način iskazivao je i svjedok ZD, a u odnosu na slijed događaja koji su prethodili potpisivanju Ugovora o zajmu i razloge sklapanja tog Ugovora. On je potvrdio da je jedan dio novca od pozajmice trebao biti isplaćen direktno stranim trgovačkim društvima, a dio njemu na ruke, za tužitelja. Međutim, nakon što je Ugovor potpisan, on je došao kod tuženikovog zastupnika po zakonu po dio novca koji mu je trebao biti isplaćen na ruke (za tužitelja) kada mu je ND predočio potvrdu kojom svjedok ZD potvrđuje da će on primiti cjelokupni iznos zajma i isplatiti ga zajmoprimcu – tužitelju (izjava na stranici 44 spisa). Prilikom tog susreta ND je Đ predočio i potvrdu iz koje proizlazi da je cesijom između svjedoka ZD, tuženika i tužitelja, namirena tražbina u visini od 560.000,00 eura koju se tuženik obvezao na ime zajma dati tužitelju, odnosno da je tuženik otkupio tražbinu trećih osoba prema svjedoku ZD te da je ZD dužan isplatiti tužitelju tih 560.000,00 eura (potvrda na stranici 6 spisa). Međutim, svjedok je naveo da nije potpisao cesiju (koja se spominje u predočenoj potvrdi na stranici 6 spisa) te da je je njegov potpis na ispravi o cesiji (stranica 209 spisa) krivotvoren. Također je naveo da se nakon toga susreo sa ND i ĐD u hotelu „Hilton“ u Zagrebu gdje su (bezuspješno) pokušali riješiti nastalu situaciju, a potom da je podnio kaznenu prijavu. Svjedok je potvrdio da je potpisao izjavu na stranici 44 spisa (kojom potvrđuje da će primiti cjelokupni iznos zajma od tuženika i da će taj iznos isplatiti tužitelju), navodeći da je ishitreno postupao kod potpisivanja te izjave jer u njoj nije bilo navedeno na koji način će biti izvršena isplata cjelokupnog zajma (dijelom na račun stranim društvima, a dijelom na svjedoku na ruke). Kaznenu prijavu protiv tuženikovog zastupnika po zakonu podnio je jer mu nisu predani novci iz Ugovora o zajmu.

15. Zastupnik po zakonu tužitelja je također pojašnjavao okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora na istovjetan način kao i svjedoci ĐD i ZD. Tužitelju je trebao zajam radi vraćanja duga stranom investitoru, za zajam je tužitelj dao nekretninu, potpisao je Ugovor, međutim, zajam nije dobio. Također je iskazivao kako je tuženikov zastupnik po zakonu naveo da će dio sredstava isplatiti ZD u gotovini. Međutim, ni prema njegovom iskazu do isplate nije došlo.

16. S druge strane, iskaz zastupnika po zakonu tuženika, ND, temelji se na tvrdnjama različitim od tvrdnji saslušanih svjedoka i tužiteljevog zastupnika po zakonu, a u odnosu na svrhu sklapanja Ugovora i u odnosu na način ispunjenja tuženikove obveze iz Ugovora o zajmu (isplate zajma). Iz njegovog iskaza, kao i iz tuženikovih navoda isticanih tijekom postupka u suštini proizlazi da je tuženik imao tražbinu prema ZD, da je ZD tražio da se odgodi provođenje ovrhe radi naplate tražbine tuženika prema njemu te da mu je ZD rekao kako će ostvariti značajnu zaradu od jednog posla kojom će podmiriti dug prema tuženiku. Tuženik je zatražio jamstvo da će mu ZD vratiti dugovani iznos te je to jamstvo (garancija) dano kroz tužiteljevu nekretninu, s time da je tuženik tražio da se zaključi pravni posao u kojem će tuženik biti zajmodavac, tužitelj zajmoprimac i založni dužnik, kao i da se izvrši cesija kojom će tuženik svoju tražbinu prema ZD prenijeti na tužitelja te da ZD iznos koji duguje tuženiku isplati tužitelju. Tuženikov zastupnik po zakonu isticao je i da je s takvim transakcijama bio upoznat i ĐD. U odnosu na slijed potpisivanja Ugovora o zajmu, iskaz tuženikovog zastupnika po zakonu ne odstupa od iskaza saslušanih svjedoka i JD (tužiteljevog zastupnika) s time da je ND isticao i kako je ZD znao za Ugovor o cesiji, da mu ga je on (ND) uručio potpisanog i ovjerenog tuženikovim štambiljem, uz uputu da mu ZD taj Ugovor o cesiji vrati u trenutku dostave (potpisanog) Ugovora o zajmu. Zastupnik po zakonu tuženika iskazivao je i kako mu je ZD dostavio potpisan Ugovor o cesiji te nije osporavao sastanak s Z i ĐD u [adresa] (u hotelu „Hilton“) nekoliko dana nakon sklapanja Ugovora o zajmu. Međutim, suprotno njihovim iskazima, ND je iskazivao da su oni od njega tražili isplatu dodatnog iznosa zajma. Tada je doista (prema vlastitom priznanju) tuženikov zastupnik po zakonu naveo da će izbrisati hipoteku s nekretnine, ali je kasnije dodao kako će to (ipak) učiniti kada se zajam vrati u cijelosti. Posebno je istaknuo da je cesiju (s Z) dogovorio prije sklapanja Ugovora o zajmu. Naveo je kako je ZD isplaćena pozajmica u iznosu od 560.000,00 eura „u onom trenutku kada mu je otpisan dug u tom iznosu, a istog dana da su ga iz mjenjačnice obavijestili da je transakcija provedena u korist V, partnera od ZD“.

17. Prema shvaćanju ovog suda, tuženikove tvrdnje isticane tijekom postupka kao i iskaz njegovog zastupnika po zakonu nemaju činjeničnog, logičnog ni pravnog uporišta u provedenim dokazima. U tom kontekstu se ističe da je u ovom postupku utvrđeno kako je (izvjesno) ZD imao određeno dugovanje prema FD i DD (o kojem dugovanju je i sam ZD iskazivao), a što proizlazi iz presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2487/2014-46 od 4. prosinca 2017. i presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-656/2018-2 od 16. svibnja 2018. (stranica 101 do 117 spisa). Nadalje, iz Ugovora o ustupu prava na naplatu tražbine od 1. veljače 2022. proizlazi da su te tražbine u visini od 230.000,00 eura, 117.750,00 kn, 165.000,00 eura i 115.603,00 kn (tražbine iz prethodno navedenih presuda Općinskog, tj. Županijskog suda) vjerovnici ĆD i FD prenijeli na ovdje tuženika (stranica 97 do 99 spisa). Ove isprave sud je cijenio u dokaznom postupku iako su dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka jer se tuženik na vrijeme, prije zaključenja prethodnog postupka, pozvao na te isprave ističući kako ih nije bio u mogućnosti dostaviti ranije zbog odsutnosti tuženikovog zastupnika po zakonu (u koje navode sud nije imao razloga sumnjati). Sud je na taj način odlučio u svrhu potpunog razjašnjenja činjeničnog stanja i vodeći računa o tome da naknadnom dostavom tih isprava nije povrijeđeno načelo ekonomičnosti postupka (čl. 232. st. 1. ZPP-a). Međutim, isprave u spisu kao ni drugi provedeni dokazi ne potvrđuju tuženikove navode o tome da je nakon tog Ugovora o ustupu sklopljen i Ugovor o prijenosu potraživanja kojim je tuženik kao vjerovnik tražbinu prema ZD kao dužniku (iz Ugovora o ustupu od 1. veljače 2022.) prenio na tužitelja kao cesionara pa da je zato sklopljen Ugovor o zajmu između tužitelja kao zajmoprimca i tuženika kao zajmodavca kojim je tužitelj dao u zalog svoje nekretnine. Takvi navodi su prije svega nelogični jer je nejasno zašto bi tužitelj na kojeg je prema navodima tuženika cedirana tražbina koju tuženik ima prema ZD pristao na sklapanje takvog Ugovora (o zajmu) kojim bi još dao u zalog i svoju nekretninu. Navedeno je i kontradiktorno samo sebi jer ako je tužitelj vjerovnik kojemu ZD treba isplatiti iznos od 560.000,00 eura, zašto bi tužitelj davao u zalog svoje nekretnine? Je li eventualno tužitelj jamčio svojom nekretninom za tuđi dug (dug ZD prema tuženiku) također ne proizlazi iz provedenih dokaza i tvrdnji stranaka, u njihovoj ukupnosti. Osim toga, sam zastupnik po zakonu tuženika je izjavio da „je tužitelju isplaćena pozajmica u iznosu od 560.000,00 eura u onom trenutku kada je ZD tuženik otpisao dug u tom iznosu“. Ovakvi navodi izravno upućuju na zaključak da tuženik ZD nije isplatio ništa, već da mu je „otpisao dug“ uslijed cesije na koju se sam tuženik poziva. Ovdje se dodaje da je sklapanje tog spornog Ugovora o cesiji osporio i tužiteljev zastupnik po zakonu VD ističući da taj Ugovor nije potpisao u ime tužitelja, a njegovu vjerodostojnost te vjerodostojnost svog potpisa na ispravi o Ugovoru osporio je i ZD. U odnosu na navedenu ispravu – Ugovor o prijenosu potraživanja (cesiji) na stranici 209 spisa, napominje se da je tu ispravu dostavio tužitelj uz podnesak od 3. veljače 2025. te ju je ovaj sud uzeo u obzir prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari jer je tužitelj dao relevantne razloge o tome zašto taj dokaz nije prije dostavio u spis ističući da je za taj Ugovor saznao nakon što je izvršio uvid u spis Općinskog državnog odvjetništva u Splitu KPD – 238/2023 (čl. 299. st. 2. ZPP-a). Predmetnu ispravu o cesiji ovaj sud je ocijenio nevjerodostojnom. Naime, ugovor o ustupu tražbine je ugovor između vjerovnika i trećeg na kojeg vjerovnik prenosi svoju tražbinu (čl. 80. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/04, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO). U konkretnom slučaju stari vjerovnik bi bio ovdje tuženik, a novi vjerovnik tužitelj, međutim, već iz potpisa novog vjerovnika na predmetnom Ugovoru (koji je dostavljen u preslici) ne proizlazi da je na strani cesionara taj Ugovor potpisao zastupnik po zakonu (VD). Do navedenog zaključka sud je došao usporedbom potpisa na strani cesionara na predmetnoj ispravi s potpisom JD na Ugovoru o zajmu (stranica 10 spisa) koji potpisi su u bitnom različiti. Potpis cesionara i cesusa na predmetnom Ugovoru je jednak te odgovara potpisu ZD (kao na izjavi na stranici 44 spisa) pa je već iz navedenog razloga, a uvažavajući i navode saslušanih svjedoka i zastupnika po zakonu tužitelja, sud taj Ugovor ocijenio nevjerodostojnim, ocijenivši posljedično tome i neistinitim tvrdnje tuženikovog zastupnika po zakonu.

18. Prema tome, a cijeneći iskaze zastupnika po zakonu tužitelja i saslušanih svjedoka logičnim i vjerodostojnim jer su iskazivali istovjetno o odlučnim činjenicama, a radi se o osobama koje su o tim činjenicama imale neposredna saznanja jer su zajedno sudjelovale u ovom poslu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj imao potrebu za zajmom radi vraćanja duga svojem vjerovniku, da je tužitelja i njegovog dugogodišnjeg poznanika ĐD, ZD doveo u vezu s tuženikom (kako se može zaključiti iz iskaza ĐD, ZD i JD), da je zbog poznanstva ZD i zastupnika po zakonu tuženika kao i zbog činjenice prema kojoj tužitelj nema otvoren poslovni račun, a bio mu je potreban zajam radi povrata duga trećoj osobi, ZD potpisao izjavu kojom se obvezao isplatiti zajam tužitelju, a koji iznosa zajma je (u dijelu) trebao primiti od tuženika (stranica 44 spisa). Međutim, do isplate zajma od strane tuženika ZD za tužitelja, tužitelju izravno ili trećoj osobi (tužiteljevom vjerovniku) nije došlo pa tuženik nema tražbinu na ime zajma prema tužitelju te ju ne može prisilno namirivati u ovršnom postupku iz nekretnina tužitelja.

19. Prema shvaćanju ovog suda, a kako je obrazloženo ranije, iz provedenih dokaza ne proizlaze osnovanim tvrdnje tuženika iz kojih proizlazi da tuženik zapravo tvrdi da je sporni Ugovor o zajmu sklopljen kako bi treća osoba (ZD) isplatila tuženiku dugovanje iz Ugovora o ustupu od 1. veljače 2022. na način da taj dug (u obliku ugovorenog zajma) plati tužitelju sukladno (nevjerodostojnoj) cesiji na stranici 209 spisa. Takvi navodi tuženika koji proizlaze i iz iskaza njegovog zastupnika po zakonu nelogični su, sami sebi proturječni i nerazumni pa već zbog navedenog ne mogu biti pravno osnovani, a kako je to obrazloženo u točki 17. ove presude. Pojednostavljeno rečeno, tuženik je svojim navodima i opisom činjeničnog stanja doprinio zaključku prema kojem zajam nije dao tužitelju ili bilo kome za tužitelja ili da je tužitelj (eventualno) svojim nekretninama jamčio za dug ZD prema tuženiku ili da je eventualno dao uputu ZD da dug prema tuženiku, umjesto njemu

– tuženiku, plati tužitelju. Ono što tuženik tvrdi kontradiktorno je onome što želi ostvariti u ovom postupku jer, sve i da je cesijom prenesena tražbina koju je tuženik imao prema ZD na tužitelja, navedeno po logici stvari znači da tuženik više nema tražbinu prema ZD te je nejasno kako bi na temelju takve cesije imao tražbinu po osnovi zajma prema tužitelju. Osim toga, da su doista postojali takvi dogovori među strankama i ostalim sudionicima posla, ostaje nejasno zašto takve dogovore nisu unesene u pisani Ugovor o zajmu što također doprinosi nevjerodostojnosti tuženikovih tvrdnji. Zaključno, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tuženik htio ostvariti imovinsku korist po principu „ne dajući ništa za nešto“.

20. Iz svega navedenog ovaj sud je utvrdio da Ugovor o zajmu i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 27. lipnja 2022. predstavlja ništetan pravni posao jer su u njemu navedene neistinite činjenice o primitku zajma od strane tužitelja i posrednika. Obje strane su bile svjesne neistinitosti tih činjenica, s time da su ga potpisale iz različitih motiva (tužitelj da bi dobio zajam kojeg nije dobio, a tuženik da bi ostvario nepripadajuću imovinsku korist). Ugovor koji sadrži neistinite činjenice, osobito ako se te činjenice odnose na bitne elemente ugovora (kao što je to ovdje slučaj) protivan je moralnim normama koje od sudionika obveznih (i drugih) odnosa zahtijevaju ponašanje koje je u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Zbog navedenih razloga, radi se o ništetnom Ugovoru sukladno čl. 322. st. 1. ZOO-a koji ne proizvodi pravne učinke. Pored navedenog, napominje se da iz provedenih dokaza ne proizlazi ni da su stranke tim ništetnim Ugovorom prikrile neki drugi Ugovor koji udovoljava pretpostavkama valjanosti na što posredno ukazuje tuženik svojim navodima (čl. 285. st. 2. ZOO-a). Kod takvog stanja stvari, a kako ne postoji tražbina tuženika te tuženik nije ovlašten na temelju takvog (ništetnog) Ugovora tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika, sud je utvrdio postojanje razloga nedopuštenosti ovrhe te je na temelju odredbe čl. 50. st. 1. t. 3. i 7. OZ-a, presudio kao u točki I. izreke presude. Ovdje se dodaje da je tužitelj i u žalbi protiv rješenja o ovrsi i u ovom postupku ukazivao na postojanje žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 3. OZ-a pa u ovom postupku nije bilo zapreke ispitivati postojanje i tog razloga. Navedeno i zato jer sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

21. Na kraju, napominje se da sud nije provodio dokaze saslušanjem svjedoka ID (koje je tuženik predložio na okolnosti sklapanja ugovora o zajmu i isplate zajma), OD (tuženikove zaposlenice) i ĆD jer su odlučne činjenice u ovom postupku utvrđene iz iskaza osoba koje su neposredno sudjelovale u spornom pravnom poslu te iz isprava u spisu zbog čega je provođenje daljnjih dokaza ocijenjeno nepotrebnim (čl. 220. st. 2. ZPP-a).

22. Odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1 čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 8.424,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), podneska od 23. rujna 2024. (Tbr. 8. t. 1. Tarife), podneska od 3. veljače 2025. (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te za pristup ročištima od 17. listopada 2024., 18. veljače 2025. i 6. listopada 2025. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), pripadajući PDV u visini od 12.636,00 eura (Tbr. 42. Tarife), iznos od po 663,61 eura na ime pristojbe na tužbu i na presudu sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23), odnosno ukupno 64.507,22 eura. Zato je odučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci 14. studenoga 2025.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ako uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Rijeci, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.