Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-43/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, u pravnoj stvari tužiteljice SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Zrni, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stanić & Zrno u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćniku Sanji Porobiji, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i vraćanja novčane tražbine, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, uz javnu objavu od 14. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208787683/2007 od 30. ožujka 2007. godine potvrđen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Dragica Dumančić pod brojem OV-5915/07 sklopljen između tužiteljice ĐČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke i dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužiteljici ĐČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime preplaćenih iznosa kamata iznos od 1.341,49 EUR/ 10.107,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na iznos svakomjesečno više uplaćenog anuiteta od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01.siječnja 2008. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015, a od 01.kolovoza.2015. do 31.prosinca 2022. godine u visini zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01 siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos 20,55 EUR / 154,81 kn od 01.01.2008.g. pa do isplate

- na iznos 160,34 EUR/ 1.208,08 kn od 01.01.2009.g. pa do isplate

- na iznos 201,59 EUR/ 1.518,85 kn od 01.01.2010.g. pa do isplate

- na iznos 224,35 EUR/ 1.690,39 kn od 01.01.2011.g. pa do isplate

- na iznos 192,23 EUR /1.448,35 kn od 01.01.2012.g. pa do isplate

- na iznos 189,21 EUR/ 1.425,57 kn od 01.01.2013.g. pa do isplate

- na iznos 186,62 EUR/ 1.406,11 kn od 01.01.2014.g. pa do isplate

- na iznos 112,35 EUR/ 846,57 kn od 01.01.2015.g. pa do isplate

- na iznos 54,25 EUR/ 408,75 kn od 01.01.2016.g. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužiteljici ĐČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 5.831,56 EUR kn / 43.937,90 kuna sve sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na iznos svakomjesečno od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008.sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015. a od 01.kolovoza.2015. do 31.prosinca 2022. godine u visini zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos 13,94 EUR / 105,03 kn od 01.01.2009.g. pa do isplate

- na iznos 236,49 EUR/ 1.781,80 kn od 01.01.2010.g. pa do isplate

- na iznos 538,45 EUR / 4.056,95 kn od 01.01.2011.g. pa do isplate

- na iznos 1.038,54 EUR / 7.824,90 kn od 01.01.2012.g. pa do isplate

- na iznos 1.171,76 EUR / 8.828,62 kn od 01.01.2013.g. pa do isplate

- na iznos 1.120,89 EUR/ 8.445,38 kn od 01.01.2014.g. pa do isplate

- na iznos 1.218,73 EUR / 9.182,52 kn od 01.01.2015.g. pa do isplate

- na iznos 531,54 EUR/ 4.004,90 kn od 01.01.2016.g. pa do isplate

sve u roku od 15 dana

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici ĐČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 3.569,73 EUR s pripadajućim zateznima kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 14. studenog 2025., do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 3.569,73 EUR tužitelj se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 30. ožujka 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 3208787683/2007, kojim ugovorom je ugovorena kamatna stopa od 4,90 % godišnje, određena kao promjenjiva, s tim da je ostavljeno u cijelosti tuženiku da kamatnu stopu mijenja svojim jednostranim odlukama na koje tužitelj nije mogao utjecati, a promjenjiva kamatna stopa vezana je uz određenu valutnu klauzulu, te na ovaj način tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije se mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija, budući da je sama promjena ugovorne kamate učinjena ovisnom isključivo o odluci tuženika, te je na taj način uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa stoga tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci, uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana 30. ožujka 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 3208787683/2007 međutim tuženik tvrdi da su ugovorene odredbe glede promjenjive kamatne stope jasne, lako razumljive i lako uočljive te njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Tuženik ističe prigovor zastare, te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletnu priloženu dokumentaciju u spisu, saslušao tužiteljicu, te proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke DV Consulting d.o.o., Dajana Vuković, Osijek, Zrinjevac 6.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan je u cijelosti.

5. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-98/2024-2 od 4. prosinca 2024. godine ovosudna presuda broj P-2517/2019-34 od 28. studenoga 2023. godine ukinuta je i predmet je vraćen ovome sudu na ponovno suđenje uz uputu prvostupanjskom sudu na potrebu otklona uočenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka imajući u vidu utvrđenja iz predmetnog drugostupanjskog rješenja kao i izložena pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

6. Saslušanjem tužiteljice, ovaj sud utvrđuje da je ista ugovor o kreditu u CHF sklopila nakon što su je djelatnici tuženika savjetovali da je to najpovoljniji kredit, da je nitko nije upozorio na nekakve moguće posljedice uzimanja kredita u CHF, da je otplata kredita glede otplatnih rata bila u redu, da se tako kaže, dakle da rate nisu rasle jedno godinu dana, međutim da su nakon toga perioda otplatne rate kredita počele rasti, te je tužiteljica taj problem pokušala riješiti kod tuženika, međutim dobivala je odgovor od strane djelatnika tuženika "da to tako mora biti". Saslušanjem tužiteljice sud utvrđuje i to da tužiteljici nije od strane djelatnike banke pojašnjeno što znači devizna klauzula, kao i sama specifičnost valute CHF, a tužiteljica iskazuje kako se ne sjeća da je tijekom otplate kredita primala obavijest o promjenama kamatne stope. Tužiteljica navodi da je kredit utrošila na adaptaciju obiteljske kuće, te da je ugovor o kreditu prije potpisivanja pročitala, no da ga baš nije razumjela jer se radi o stručnoj terminologiji, te da je vjerovala kreditnom referentu.

7. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka DV Consulting d.o.o., Dajana Vuković, Osijek, Zrinjevac 6 od 11. svibnja 2021. godine, sud utvrđuje da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao kamatnu stopu naviše od ugovorene kamatne stope, kao i tečaja valute CHF, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 7.173,05 eura/ 54.045,38 kn, od čega se preplaćeni anuitet po CHF valutnoj klauzuli odnosi na iznos od 5.831,56 eura/43.937,90 kn, a po osnovi promjene kamatnih stopa iznos od 1.341,49 eura/10.107,48 kn.

8. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, te u cijelosti dan u skladu s pravilima struke i vještine.

9. Sud je odlučivao o prigovoru tuženika da ugovor o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom nema svojstvo potrošačkog ugovora, te je takav prigovor ovaj sud također našao neosnovanim budući da analizom dostupne dokumentacije koja prileži ovome spisu, kao i saslušanjem tužiteljice, a uzimajući u obzir odredbu članka 5. stavak 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19), sud nije utvrdio da bi tužiteljica kredit sklopljen s tuženikom koristila za poslovne svrhe, budući da nije vlasnik obrta, niti je bila vlasnik obrta ili trgovačkog društva, a kredit je koristila za adaptaciju obiteljske kuće.

10. Tijekom postupka, a podneskom od 24. veljače 2025. godine tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje osobnog bankara ĆČ.

11. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

14. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope, a bez posebnog zaključivanja aneksa predmetnog Ugovoru smatra sastavnim dijelom navedenog Ugovora. Člankom 2. Ugovora utvrđeno je da je visina kamatne stope 4,90 % godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva u smislu odredbe čl. 2. citiranog Ugovora.

17. Obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 4,90% godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 1.922,28 kn.

18. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad 1.922,28 kn, obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.

19. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

20. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

21. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

23. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i vezanjem valute uz švicarski franak, ništetan, jer je isti potrošaču nerazumljiv, niti se o istomu pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

24. Iznos od 7.173,05 eura/ 54.045,38 kn koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu (početno utvrđene kamatne stope) i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim Odlukama banke o promjenama kamatnih stopa kao i anuiteta u odnosu na tečajnu razliku u razdoblju od siječnja 2008. godine do zaključno do siječnja 2016. godine, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

25. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 7.173,05 eura/ 54.045,38 kn osnovanim u cijelosti, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.

26. Uzimajući u obzir sve prednje utvrđeno, sud je odbio prijedlog tuženika na saslušanje osobnog bankara, kao nepodoban i nepotreban.

27. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u navedenom predmetu podnesena 4. travnja 2012. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO-a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na pretplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a.

28. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

29. Obzirom na uputu drugostupanjskog suda izraženo u rješenju broj Gž-98/2024-2 od 4. prosinca 2024. godine, a koja se odnosi na potrebu obrazlaganja zašto prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, sud ističe da je u iznos tečajne razlike od 5.831,56 eura/43.937,90 kn uključena negativna tečajna razlika odnosno predmetni iznos je razlika pozitivne tečajne razlike minus negativna tečajna razlika, a što je vidljivo iz uvida u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Dajane Vuković od 11. svibnja 2021. godine.

30. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužiteljica imala za sastav tužbe 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav podnesaka od 29. studenoga 2019., 15. lipnja 2020., 4. listopada 2023. i 20. listopada 2023. svaki po 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanje na ročištima od 4. studenoga 2020., 24. ožujka 2021., 14. studenoga 2023., 23. lipnja 2025. i 12. studenoga 2025. svako po 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1.OT-a), pristup ročištu od 1. lipnja 2020. godine 100,00 eura (Tbr. 9. t. 5. OT-a), pristup ročištu za objavu presude 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. OT-a), što uz PDV na odvjetničke usluge od 25%, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 euro, trošak sudske pristojbe na tužbu 118,96 eura i sudske pristojbe na presudu 118,96 eura, daje ukupan iznos troška od 3.569,73 eura.

32. Sud nije mogao prihvatiti kao osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 14. ožujka 2025. u iznosu od 250,00 eura (PDV uključen) iz toga razloga što tužitelju u smislu odredbe Tarifnog broja 8 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12.) može biti dosuđen trošak sastava četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, pa je stoga slijedom izloženog valjalo odlučiti kao pod V. izreke presude.

33. Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak nakon što je tužitelj podneskom od 14.ožujka 2025. (listovi 274 - 276 spisa) djelomično povukao tužbeni zahtjev za 77,56 eura, jer nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

34. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

Osijek, 14. studenog 2025.

Sudac

Davor Liščić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika