REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-846/2023-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Davoru Pavičiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 14. listopada 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice KP, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Pavičić & partneri d.o.o. i nazočnosti zamjenika punomoćnika tuženika MP, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Antuna Žanetića, te presude javno objavljene 14. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju ŠP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.720,36 EUR (dvijetisućesedamstodva- deseteuratridesetšestcenti), sa zakonskim zateznim kamatama određenim do 31.12.2007.god. po čl.1. st. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. god. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje:
- na iznos od 0,74€ teku od 09.07.2005.god. pa do isplate,
- na iznos od 1,51€ teku od 09.07.2005.god. pa do isplate,
- na iznos od 3,00€ teku od 12.08.2005.god. pa do isplate,
- na iznos od 1,97€ teku od 10.09.2005.god. pa do isplate,
- na iznos od 2,52€ teku od 11.10.2005.god. pa do isplate,
- na iznos od 3,28€ teku od 11.11.2005.god. pa do isplate,
- na iznos od 2,42€ teku od 10.12.2005.god. pa do isplate,
- na iznos od 0,52€ teku od 11.01.2006.god. pa do isplate,
- na iznos od 0,49€ teku od 08.04.2006.god. pa do isplate,
- na iznos od 0,27€ teku od 10.05.2006.god. pa do isplate,
- na iznos od 1,32€ teku od 11.11.2008.god. pa do isplate,
- na iznos od 8,65€ teku od 10.01.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 9,01€ teku od 12.02.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 5,10€ teku od 11.03.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 6,50€ teku od 11.04.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 6,65€ teku od 16.05.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 4,70€ teku od 16.06.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 5,17€ teku od 15.07.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 4,41€ teku od 13.08.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 5,60€ teku od 15.09.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 4,02€ teku od 13.10.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 5,29€ teku od 14.11.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 4,76€ teku od 12.12.2009.god. pa do isplate,
- na iznos od 7,52€ teku od 14.01.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 9,42€ teku od 16.02.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 9,04€ teku od 16.03.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 11,06€ teku od 16.04.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 14,30€ teku od 15.05.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 14,34€ teku od 15.06.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 18,81€ teku od 10.07.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 19,35€ teku od 11.08.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 25,87€ teku od 14.09.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 21,56€ teku od 14.10.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 22,76€ teku od 13.11.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 28,33€ teku od 16.12.2010.god. pa do isplate,
- na iznos od 28,49€ teku od 14.01.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 26,71€ teku od 12.02.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 27,77€ teku od 12.03.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 27,84€ teku od 13.04.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 31,27€ teku od 14.05.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 38,11€ teku od 15.06.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 46,05€ teku od 13.07.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 54,72€ teku od 13.08.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 41,03€ teku od 16.09.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 36,42€ teku od 15.10.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 36,73€ teku od 16.11.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 37,37€ teku od 16.12.2011.god. pa do isplate,
- na iznos od 41,34€ teku od 14.01.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 42,54€ teku od 16.02.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 42,02€ teku od 16.03.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 41,82€ teku od 17.04.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 43,27€ teku od 16.05.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 44,43€ teku od 19.06.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 42,98€ teku od 14.07.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 42,58€ teku od 15.08.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,04€ teku od 15.09.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 42,09€ teku od 13.10.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 43,51€ teku od 16.11.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 42,56€ teku od 15.12.2012.god. pa do isplate,
- na iznos od 41,44€ teku od 16.01.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 41,05€ teku od 16.02.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 40,64€ teku od 16.03.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 43,46€ teku od 16.04.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,31€ teku od 16.05.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 38,63€ teku od 15.06.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,04€ teku od 16.07.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 38,61€ teku od 15.08.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 40,13€ teku od 14.09.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 41,12€ teku od 16.10.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 41,60€ teku od 16.11.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 43,30€ teku od 14.12.2013.god. pa do isplate,
- na iznos od 38,40€ teku od 16.01.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 16,46€ teku od 15.02.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 16,86€ teku od 15.03.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 16,52€ teku od 16.04.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 16,02€ teku od 16.05.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 16,12€ teku od 14.06.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 16,51€ teku od 16.07.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 16,79€ teku od 16.07.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 42,18€ teku od 16.07.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 42,93€ teku od 11.10.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 44,04€ teku od 07.11.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 44,26€ teku od 16.12.2014.god. pa do isplate,
- na iznos od 65,43€ teku od 16.01.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 14.02.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 17.03.2015.god. pa do isplate
- na iznos od 39,45€ teku od 17.04.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 16.05.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 16.06.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 16.07.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 13.08.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 15.09.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 15.10.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 13.11.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 15.12.2015.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 16.01.2016.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 16.02.2016.god. pa do isplate,
- na iznos od 39,45€ teku od 15.03.2016.god. pa do isplate,
- na iznos od 56,26€ teku od 16.04.2016.god. pa do isplate, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju ŠP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćene glavnice isplati iznos od 3.614,38€, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20.04.2016. pa do isplate, , sve u roku 15 dana."
III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217 nadoknaditi tužitelju ŠP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.456,78 EUR (dvijetisućečetiristopedesetšesteurasedamdesetosamcenti), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 30.05.2005. g., kao Korisnik kredita, sklopio s prednikom tuženika (ranije: Sberbank d.d., odnosno Volksbank d.d.) kao Kreditorom, Ugovor o kreditu broj 310748 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, kojim je prednik tuženika odobrio tužitelju kredit iznosa od 33.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu). Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti od 33.000,00 CHF te da se isplaćuje po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita – valutna klauzula. Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno o danu iskorištenja kredita u cijelosti. Također, člankom 7. ugovoreno je da prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi 189,09 CHF plativo u kunama prema prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća (CHF – kao valuti Ugovora) – valutna klauzula. U istom članku, pod točkom 7.3., ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća. Člankom 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća. Dana 07. 02. 2014. tuženik i tužitelj sklopili su Aneks br. 1. Ugovora o kreditu, kojim su ugovorili poček u otplati predmetnog kredita zbog bolesti tužitelja. Odredbom članaka 1. 4. i 7. Ugovora o kreditu propisano je da se kredit ugovora u valuti (CHF), a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (valutna klauzula), što je za posljedicu imalo povećanje anuiteta kredita temeljem tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu - kunu, stavljajući tužitelja, kao potrošača korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom pravcu govori i presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj. 79/07, 125707, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naprijed navedene presude potvrđene su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019.godine.Naime, priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Očita je neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe koja nedvojbeno ide na štetu potrošača. Naime, takvom ugovornom odredbom neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Recentna sudska praksa je stava da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer su sudovi temeljem čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, vezani za postojanje te dužni primijeniti utvrđenu ništetnost u kolektivnom sporu. Iz svega naprijed navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na valutne klauzule (čl. 1., 4. i 7.) nepoštene, a time i ništetne. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Dakle, tužitelj ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnom otplatnom planu (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka). Tuženik je, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te dana 25.03.2016. sa tuženikom zaključio Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 310748. Unatoč tome, tuženik nije u okviru provedene konverzije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos, nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Naime, u vrijeme zaključenja navedenog Aneksa Ugovoru o kreditu još uvijek nije bila donesena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018., a kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF Dakako da navedena činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Radi utvrđivanja razlike između iznosa dužnik prema prvotnom Otplatnom planu i učinjenih uplata tužitelj je od tuženika zatražio i dobio dokumentaciju izdanu od strane ovdje tuženika temeljem koje dokumentacije je stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Francika Palatinuš, dipl. oec. iz Zagreba, izradila nalaz i mišljenje temeljem kojeg tužitelj navedenu razliku na ime preplaćenog iznosa s osnove promjene tečaja prikazuje i potražuje u iznosu od 2.259,25 € /17.022,33 kn, a kako je to specificirano tužbenim zahtjevom.
1.1. Tužitelj je konačno precizirala tužbeni zahtjev za isplatu nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u ovom postupku, i to, u podnesku od 27. veljače 2025., u kojem predlaže da sud donese presudu kao u izreci, pod točkama I. i II.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, u bitnome osporava sljedeće: tvrdi da je potraživanje tužitelja u zastari, da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je izmijenjen prvobitni ugovorni odnos, te da stoga tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost da nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač, tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP).
2.1. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik osporava anticipiranu metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Tvrdi da tužitelj da potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim, da sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita jer da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik smatra da ukoliko bi sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, tada da nastaje pravna praznina unutar samog Ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga tuženik tvrdi da nema mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.
2.2. Tuženik stoga predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu, broj 310748 od dana 30.05.2005., Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu broj 310748 od 07.02.2014., Aneksa br. 2 Ugovora o kreditu broj 310748 od 25.03.2016., Informativni otplatni plan po kreditu, Prometnu kartica po kreditu broj 310748, Otplatni plan po kreditu br. 310748, Otplatni plan s valutnom klauzulom u €, Izračun konverzije na dan 30.09.2015. g., Obavijest o izračunu konverzije kredita Obavijest o promjeni anuiteta, Potvrdu o izvršenoj prijevremenoj djelomičnoj otplati kredita, saslušao je tužitelja kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Petri Blaškić iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.
4. U ovom postupku je nesporno:
- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., dana 30. svibnja 2005., zaključili Ugovor o kreditu broj 310748 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 33.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita,
- da je navedenim Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Banke na dan dospijeća,
- da su tužitelj i tuženik 25. ožujka 2016. zaključili Aneks br. 2 Ugovora o kreditu 310748, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR
5. Sporno je:
- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 310748 zaključenog između stranaka 30. svibnja 2005., kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne
- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)
- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoren redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke i valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, te na razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema obračunu tuženika
- je li je nastupila zastara utuženih novčanih potraživanja
- tijek zakonskih zateznih kamata na utužene novčane iznose.
6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Š i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i 155/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 IP i TP od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, st. 4. čl. 81. ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati.
8. Na okolnost načina sklapanja predmetnog Ugovora, sud je, po prijedlogu stranaka, proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njegovog iskaza proizlazi da mu je uto vrijem trebao novac za kupnju kuće, te je došao u Sberbanku i rekao da želi podići stambeni kredit, a oni su mu odgovorili da sada imaju jedan novi proizvod, tj. kredite u CHF, i kada su mu izračunali iznos koji je želio podići ispalo je dana osnovi primanja može dobiti samo kredit u CHF, uz istovremeno obrazloženje da mu je to najniža kamata i da je manja rata, nego što bi bila u eurima, a radilo se o stambenom kreditu. On je pitao, a obzirom da je to bio novi proizvod, da li je to siguran kredit, da li će dolaziti do kakvih promjena kamatnih stopa, a oni su ga uvjeravali da je to najsigurnija opcija za njega. Rata mu je u početku iznosila oko 800 kuna da bi se povećavala do mjesečno na iznosu od 1.400,00 kuna. On je tim kreditom kupio kuću u kojoj su živjeli supruga, djeca i on, a kasnije sam tu kuću prodao tako da više u njoj ne stanujem (supruga i on smo se razveli). Ja u vrijeme dizanja kredita, nije bio vlasnik nikakvog obrta ,a nakon što je nastradao na poslu, otišao je u mirovinu. On nije mogao mijenjati nikakve odredbe ugovora o kreditu kojeg mu je banka predočila, te mu detaljno nisu objašnjavali odredbe ugovora već su se bazirali na informaciji da je to najpovoljniji. Nije niti bio upoznat s činjenicom da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na kunu.
9. Iskaz tužitelja sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom od strane djelatnika Banke bio preporučen kao najpovoljniji. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi i da je predmetni kredit iskoristio u svrhu kupnje kuće za stanovanje njegove obitelji, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je i u tom dijelu sud povjerovao iskazu tužitelja.
10. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
11. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljicom pojedinačno pregovarao u vezi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.
12. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, te, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, te su stoga, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne.
13. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 36/2005 ) kojom je propisano da ,u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO- a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su naprijed navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik sporne odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog neosnovano plaćenog iznosa.
14. Prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, nije osnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom te tužbe, dana 13. lipnja 2014. donesena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je odbijen zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. ( pravnog prednika ovdje tuženika) na utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. utvrđena je u odnosu na pravnog prednika tuženika ništetnost valutne klauzule, te je utvrđena i ništetnost promjenjive kamatne stope tako da zastara za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu za tuženika teče od 14. lipnja 2018. Kako je predmetna tužba podnijeta 12. lipnja 2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
15. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog toga što su stranke zaključile Aneks osnovnom Ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj, putem suda, ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.
16. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja, te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
17. Prema tome, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija, niti sklopljeni Aneks Ugovoru o konverziji, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti tih odredaba. Također, valja istaknuti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK, ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli još uvijek sud nije utvrdio ništetnima u kolektivnom sporu, pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Aneksa o konverziji.
18. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci kreditora, te valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva do postizanja potpune ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, i to, unatoč činjenici što je osnovni Ugovor konvertiran u kredit vezan uz EUR.
19. Na okolnost visine potraživanja tužitelja, sud je proveo knjigovodstveno-
20. Sud je vještaku, sukladno prijedlogu tužitelja naložio sljedeći zadatak vještačenja:
-izračunati pozitivnu razliku koja je nastala uslijed povećanja kamatne stope u spornom razdoblju i na način da se izračuna razlika između početno ugovorene kamatne stope i svakog njenog povećanja, i to za period od kada je isplaćeni odobreni iznos kredita pa nadalje za svaki mjesečni anuitet, do izvršene konverzije 30.09.2015. godine,
- izračunati pozitivnu razliku koja je nastala uslijed povećanja CHF u odnosu na HRK na način da izračuna razliku uz primjenu početnog tečaja na dan isplate kredita i svako povećanje tečaja na svaki mjesečni anuitet kao i da se očituje na okolnost da li je došlo do pretplate kredita u odnosu na glavnicu.
21. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 16. listopada 2024. proizlazi sljedeće:
- ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope na više u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 977,30 EUR,
- ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 2.720,36 EUR,
- temeljem prethodno navedenog, ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu, posljedično na rast kamatne stope i rast tečaja iznosi 3.697,66 EUR,
- konverzijom je utvrđen manjak u iznosu od 12.323,13 kn.
- glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan konverzije iznosila 112.374,34 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 139.606,85 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 3.614,38 EUR,
- prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom te je iskazao Aneksom 2. Ugovoru o kreditu manjak tužitelja na dan sklapanja Aneksa 2. u iznosu od 12.323,13 kn.
22. Tužitelj nije imao primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, te je, u skladu s istim, u podnesku od 27. veljače 2025., precizirao tužbeni zahtjev, dok tuženik također nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja, već je ostao kod ranijih prigovora koji su pravne prirode.
23. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim i objektivnim, te valjano obrazloženim.
24. Međutim, iako je vještak, po prijedlogu tužitelja, u svojem nalazu i mišljenju izračunao i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, po stavu ovog suda, tužitelj nema pravo na isplatu tog potraživanja jer je nedospjela glavnica koja je tužiteljici od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Aneksom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužitelj je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Aneksu Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama istog .
25. Stoga sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je izračunao razliku između glavnice prema izračunu banke na dan konverzije i razlike glavnice prema tečaju CHF na dan isplate, dok ga je u preostalom dijelu prihvatio.
26. Tužitelj, u svojem konačno preciziranom tužbenom zahtjevu za isplatu, u podnesku od 27. veljače 2025. potražuje, s osnove preplate uzrokovane rastom tečaja, iznos od 2.720,36 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini više plaćeni iznos do isplate, te s osnove razlike glavnice preostale za otplatu obračunate Aneksom o konverziji iznos od 3.614,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2016. do isplate.
27. Sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje od iznos od 2.720,36 EUR, a koji iznos predstavlja ukupni iznos preplate s osnove promjene tečaja, a tužitelj, u smislu odredbe 1115. ZOO-a ima pravo i na zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa više plaćenog anuiteta do isplate, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja usvojen.
28. Nadalje, kao što je obrazloženo pod točkom 25. obrazloženja presude, s obzirom da tužitelj nema pravo na razliku preostale glavnice priznate tužitelju u konverziji, sud je u utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjeva tužitelja kojim, s navedene osnove, zahtijeva iznos od 3.614,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2026. do isplate.
29. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i
II.
30. Odluka o naknadi parničnog troška, temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.614,38 EUR, s obzirom da je u cijelosti uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
31. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS-u u iznosu od 6.334,74 EUR. Sud je tužitelju, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 26. 3..2024. i 27.2.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za svaki, za sastav podnesaka od 22.7.2024., 8.8.2025. i 7.10.2025., po Tbr. 8. st. 3. OT, iznos od 50,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 4.3.2025. i 23.9.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR za svako, što ukupno iznosi 1.350,00 EUR. Na navedeni iznos tužitelju je priznat PDV 25 % , tj. u iznosu od 337,50 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 625,00,00 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,52 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 2.456,78 EUR. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
32. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.
U Pregradi, 14. studenog 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
