REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U OSIJEKU
Stalna služba u Belom Manastiru
Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir
P-462/2023-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja BE iz [adresa], B [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Sanji Hajnal odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, zastupana po punomoćniku Josipu Mađariću odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 6. listopada 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 14. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu pod brojem 528-50-4353074, od dana 04. 09. 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem: Ov-18.274/07/2005, dana 05. 09. 2007. godine, koji glasi: "kunska protuvrijednost CHF 26.423,62 (dvadesetšesttisućačetiristodvadesettri švicarskih franaka i šezdesetdva centima) po srednjem tečaju Kreditora".
II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu pod brojem 528-50-4353074, od dana 04. 09. 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem: Ov-18.274/07/2005, dana 05. 09. 2007. godine, koji glasi:" u iznosu CHF 20,055.26", "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF", te "u iznosu CHF 6.368,36 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF ".
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, tužitelju LE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, isplatiti ukupni iznos od 4.866,73 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:
na iznos od 6,43 €
od 31.10.2008. pa do isplate
na iznos od 0,06 €
od 30.11.2008. pa do isplate
na iznos od 8,55 €
od 31.12.2008. pa do isplate
na iznos od 10,01 €
od 31.01.2009. pa do isplate
na iznos od 10,78 €
od 28.02.2009. pa do isplate
na iznos od 5,48 €
od 31.03.2009. pa do isplate
na iznos od 4,73 €
od 30.04.2009. pa do isplate
na iznos od 3,88 €
od 31.05.2009. pa do isplate
na iznos od 2,33 €
od 30.06.2009. pa do isplate
na iznos od 3,07 €
od 31.07.2009. pa do isplate
na iznos od 4,30 €
od 31.08.2009. pa do isplate
na iznos od 4,48 €
od 30.09.2009. pa do isplate
na iznos od 3,37 €
od 31.10.2009. pa do isplate
na iznos od 5,91 €
od 30.11.2009. pa do isplate
na iznos od 7,74 €
od 31.12.2009. pa do isplate
na iznos od 10,16 €
od 31.01.2010. pa do isplate
na iznos od 9,96 €
od 28.02.2010. pa do isplate
na iznos od 13,25 €
od 31.03.2010. pa do isplate
na iznos od 13,02 €
od 30.04.2010. pa do isplate
na iznos od 14,47 €
od 31.05.2010. pa do isplate
na iznos od 24,51 €
od 30.06.2010. pa do isplate
na iznos od 20,25 €
od 31.07.2010. pa do isplate
na iznos od 29,49 €
od 31.08.2010. pa do isplate
na iznos od 27,78 €
od 30.09.2010. pa do isplate
na iznos od 24,74 €
od 31.10.2010. pa do isplate
na iznos od 32,28 €
od 30.11.2010. pa do isplate
na iznos od 42,46 €
od 31.12.2010. pa do isplate
na iznos od 36,26 €
od 31.01.2011. pa do isplate
na iznos od 39,13 €
od 28.02.2011. pa do isplate
na iznos od 36,14 €
od 31.03.2011. pa do isplate
na iznos od 37,65 €
od 30.04.2011. pa do isplate
na iznos od 51,25 €
od 31.05.2011. pa do isplate
na iznos od 53,13 €
od 30.06.2011. pa do isplate
na iznos od 65,66 €
od 31.07.2011. pa do isplate
na iznos od 60,56 €
od 31.08.2011. pa do isplate
na iznos od 54,84 €
od 30.09.2011. pa do isplate
na iznos od 57,00 €
od 31.10.2011. pa do isplate
na iznos od 56,97 €
od 30.11.2011. pa do isplate
na iznos od 60,55 €
od 31.12.2011. pa do isplate
na iznos od 63,78 €
od 31.01.2012. pa do isplate
na iznos od 64,65 €
od 29.02.2012. pa do isplate
na iznos od 63,26 €
od 31.03.2012. pa do isplate
na iznos od 65,04 €
od 30.04.2012. pa do isplate
na iznos od 66,61 €
od 31.05.2012. pa do isplate
na iznos od 65,50 €
od 30.06.2012. pa do isplate
na iznos od 66,43 €
od 31.07.2012. pa do isplate
na iznos od 65,81 €
od 31.08.2012. pa do isplate
na iznos od 63,86 €
od 30.09.2012. pa do isplate
na iznos od 67,04 €
od 31.10.2012. pa do isplate
na iznos od 68,86 €
od 30.11.2012. pa do isplate
na iznos od 68,51 €
od 31.12.2012. pa do isplate
na iznos od 63,94 €
od 31.01.2013. pa do isplate
na iznos od 68,83 €
od 28.02.2013. pa do isplate
na iznos od 69,77 €
od 31.03.2013. pa do isplate
na iznos od 68,59 €
od 30.04.2013. pa do isplate
na iznos od 63,73 €
od 31.05.2013. pa do isplate
na iznos od 66,77 €
od 30.06.2013. pa do isplate
na iznos od 65,99 €
od 31.07.2013. pa do isplate
na iznos od 68,69 €
od 31.08.2013. pa do isplate
na iznos od 72,27 €
od 30.09.2013. pa do isplate
na iznos od 71,28 €
od 31.10.2013. pa do isplate
na iznos od 72,96 €
od 30.11.2013. pa do isplate
na iznos od 74,80 €
od 31.12.2013. pa do isplate
na iznos od 76,20 €
od 31.01.2014. pa do isplate
na iznos od 78,48 €
od 28.02.2014. pa do isplate
na iznos od 78,54 €
od 31.03.2014. pa do isplate
na iznos od 77,26 €
od 30.04.2014. pa do isplate
na iznos od 77,26 €
od 31.05.2014. pa do isplate
na iznos od 78,15 €
od 30.06.2014. pa do isplate
na iznos od 80,95 €
od 31.07.2014. pa do isplate
na iznos od 83,42 €
od 31.08.2014. pa do isplate
na iznos od 1.666,26 € od 30.09.2014. pa do isplate
a sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, tužitelju BE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka 1.472,54 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatama koje teče od dana presuđenja pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom 4.9. 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-4353074, kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 26.423,62 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Također navedenim Ugovorom obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je korisniku kredita uručen po isplati kredita. Iako je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezanog uz valutu CHF, porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu. Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i četvrtotužena Raiffeisen bank Austria d.d., "u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima. Dakle, zaključak Trgovačkog suda u Zagrebu, što je pravomoćno i potvrđeno je taj, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, odnosno tuženik ovdje tužitelju nije ukazao na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovao uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora tužitelju je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirao tuženik. Dakle, tužitelj od tuženika nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), zbog čega se u ovom slučaju radi se o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tuženika. S time u vezi tužitelj ovom tužbom potražuje isplatu iznosa tj. restituciju kao pravnu posljedicu ništetnosti po osnovi tečajne razlike. Taj iznos je ujedno i iznos za koji je krivnjom tuženika umanjena imovina tužitelja. Uslijed navedenih promjena tuženik je, primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužitelja neosnovano stekao ukupni iznos od 4.861,79 eur.
2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 4.9.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-4353074 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 26.423,62 a da je ugovorena redovna kamata 5,49% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj: 528-50-4353074 na listu 31.-35. spisa, informativni izračun efektivne kamatne stope na listu 36. spisa, otplatna tablica na listu 37.-39. spisa, otplatni plan na listu 40.-43. spisa, kontrolni ispis na listu 44. spisa, prijepis knjigovodstvene kartice na listu 45.-50. spisa, kupoprodajni ugovor na listu 51. spisa, dospijeća anuiteta 51. -53. spisa, zahtjev za kredit na listu 60. spisa, financijsko-knjigovodstveno vještačenje na listu 70.-80. spisa i saslušao tužitelja na listu 91.-92. spisa.
4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 4.866,73 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.
6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. 6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 528-50-4353074 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 5,49 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.
8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.
10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".
11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.
12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.
13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.
16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).
17. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.
20. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.
21. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.
22. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.
23. Tužitelj osobno saslušan navodi da je taj kredit podigao kradi kupnje osobnog vozila. Vozilo je kupio na svoje ime i koristio za svoje potrebe. U to vrijeme imao je registrirani OPG jer se je bavio poljoprivredom. Prvo je htio podići kredit u Slavonskoj banci ali su ga odbili pa sam otišao u Raiffeisenbanku. Papire za kredit odnio je u petak u Raiffeisenbanku a već u ponedjeljak su ga zvali da je kredit odobren. U banci su mu ponudili da podigne kredit u švicarskim jer je najmanja kamata. Pitao je i za opciju u kunama ali su mu rekli da je puno veća kamata. U početku je rata iznosila 1.200,00 kn a narasla je na 2.300,00 do 2.400,00 kn. Kredit je otplatio u cijelosti. Niti kod javnog bilježnika mu nisu ništa rekli kada je ovjeravao ugovor. Osobno je uplaćivao rate kredita u poslovnici Raiffeisenbanke. Pročitao je ugovor ali navodi da je laik, vidio je samo koliki je iznos kredit i kolika je rata. U banci su mu rekli da rata raste zbog kamate i da franak raste zbog kamata. Navodi da nije razumio pojam valutne klauzule. Nije tražio dodatna objašnjenja oko valutne klauzule. Kada je počela rasti rata razgovarao je s voditeljicom poslovnice i ona mu je rekla da je nemoćna oko toga.
24. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio po vještaku Domagoju Kovačiću koja utvrđuje da je ukupna razlika pretplate po osnovi promjene tečaja 4.866,73 eur a koji iznos se dobije kada se zbroji pojedinačni iznosi preračunati u uređenom tužbenom zahtjevu. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Stoga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer u njemu ne nalazi logičnih i matematičkih nedostataka. Tužitelj je po provedenom vještačenju preinačio tužbeni zahtjev a kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
25. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan za utužene iznose jer je tužba podnijeta 19. travnja 2023. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. 01. 2020. godine donio je pravno shvaćanje Su-IV-47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.
26. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.
27. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).
28. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 22.5.2023., sastav podneska od 28.7.2025., zastupanje na ročištima od 24.3.2025., 6.10.2025., sve po 200,00 eur, ročište za objavu presude 100,00 eur, predujam za financijsko- knjigovodstveno vještačenje u iznosu 300,00 eur, pristojba na tužbu u iznosu 47,54 eur i na presudu 47,54 eur, što sve ukupno iznosi 1.472,54 eur.
Beli Manastir, 14. studenog 2025.
S U D A C :
Robert Gojević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.
DNA:
-pun.tužitelja
-pun.tuženika
