Poslovni broj: Us I-898/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja HŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Tomi Šoletiću, odvjetniku u Dubrovniku, Vukovarska 22., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1., OIB: 66486182714, zastupan po opunomoćenici (zaposlenici tuženika) UŽ (punomoć pohranjena u Uredu predsjednice ovoga suda), radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 17. listopada 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, dana 14. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Poništava se rješenje tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalna služba za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II-560-01/24-01/335, Urbroj: 512-25-24-2 od 25. rujna 2024.

II.Poništava se rješenje Uprave za ljudske potencijale, Sektor za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Služba za poslove obrane, Područni odjel za poslove obrane Split, Klasa: UP/I-560-01/24-01/27, Urbroj: 512M2-6504-24-2 od 23. srpnja 2024. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje, u kojem je prvostupanjsko tijelo dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju presude.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne odluke o trošku naknadi tužitelju trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eur.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-560-01/24-01/335, Urbroj:

512-25-24-2 od 25. rujna 2024. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I-560-01/24-01/27, Urbroj: 512M2-6504-24-2 od 23. srpnja 2024. (dalje: prvostupanjsko rješenje) a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata od 28. rujna 1991. do 10. listopada 1991.

2.Tužitelj u pravodobno podnesenoj tužbi ovome sudu, pobijajući zakonitost navedenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja, navodi da su ista nepravilna i nezakonita, da je činjenično stanje u njima pogrešno utvrđeno te da se nadležna tijela uopće nisu očitovala na brojne navode tužitelja i dostavljenu dokumentaciju koja ih potvrđuje. Ističe se u bitnome da se u pobijanim rješenjima uopće ne spominje dokument „Spisak vojnih obveznika koji su pozvani dana 28. 9. 1991. u Kasarnu Dubrovkinje (11619)“ na kojem spisku se pod rednim br. 7 nalazi tužitelj i koji dokument da potvrđuje navode tužitelja da je dana 28. 9. 1991. mobiliziran u Hrvatsku vojsku kao vojni obveznik. Naime iz navedenog Popisa da je nedvojbeno da je dana 28. 9. 1991. tužitelj mobiliziran kao vojni obveznik a iz rukom dopisanog teksta dostavljača dana 29. 9. 1991. o izjavi koju je tom prilikom dala majka tužitelja, da je vidljivo da se tužitelj sam već dobrovoljno javio dana 28. 9. 1991. (a sadržaj koja dva pismena da je u potpunosti suglasan). Nadalje da se u pobijanim rješenjima ne spominju niti dostavljene ovjerene potvrde ČŽ i TŽ u kojima da oni potvrđuju da je tužitelj dana 28. 9. 1991. bio mobiliziran, te da prilikom napada na Grad dana 1.10. 1991. odlazi sa postrojbom u Kupare, kako bi spriječio prodor neprijateljskih snaga prema Dubrovniku i koje naselje da je upravo tada bilo pod žestokim napadom. Nakon žestokog neprijateljskog topničkog napada dana 2. 10. 1991. cijela postrojba da je povučena u Dubrovnik, a kao posljedica tog topničkog napada na njihove položaje tužitelj da je upravo od toga tu večer doživio psihički šok te da je nakon obrade zaprimljen na Psihijatrijski odjel Opće bolnice Dubrovnik gdje da je ostao na liječenju do 10. 10. 1991.kada je upućen na kućnu njegu. U spis da je dostavljen i dokument „Popis svjedoka“ u kojem da se osim svjedoka ŠŽ, CŽ, TŽ i ČŽ (a koji su već potpisali svoje izjave/potvrde) navode i svjedoci LŽ, KŽ i FŽ koji da svojim potpisom potvrđuju da su dana 28. 9. 1991. mobilizirani skupa sa tužiteljem te da su zajedno u konvoju kamiona išli iz Dubrovnika u Orebić po oružje, te svjedoci ZŽ i SŽ koji da svojim potpisom potvrđuju da su dana 1. i 2. 10. 1991. skupa s tužiteljem sudjelovali u borbenoj akciji u Kuparima, a o kojem dokumentu da se drugostupanjsko tijelo također uopće ne izjašnjava u pobijanom rješenju. Nadalje, iz dostavljene medicinske dokumentacije za tužitelja da je također vidljivo da je isti hospitaliziran dana 2. 10. 1991. na Psihijatrijskom odjelu Opće bolnice u Dubrovniku zbog traume prilikom topničkog napada neprijateljske vojske prilikom vojne akcije u Kuparima, odakle je pušten na kućnu njegu dana 10. 10. 1991. a zbog navedenog tužitelj da i dan danas ima ozbiljnih zdravstvenih problema. Vezano za navode iz pobijanih rješenja, kako tužitelj nije evidentiran u popisu vojnih osoba VP3102 Dubrovnik u razdoblju od 28. 9. 1991. - 10.10.1991., te kako i ŠŽ i CŽ u svojim izjavama navode da je tužitelj mobiliziran kao pripadnik Teritorijalne obrane (a ne vojni obveznik) da se treba istaknuti kako u svom zaključivanju nadležna tijela Ministarstva obrane nisu u obzir uzela sve okolnosti ratnih zbivanja u Dubrovniku u periodu rujan-listopad 1991., niti zdravstvene probleme i psihičko stanje tužitelja ( a koje probleme tužitelj da „vuče“ još od navedenih ratnih zbivanja). Ističe se da je tužitelj pravno neuka osoba, sa psihičkim problemima te da je sam u svom prvotnom zahtjevu pogrešno naveo da je mobiliziran kao pripadnik Teritorijalne obrane. Tužitelj da tada nije ni znao temeljem kojeg osnova je mobiliziran, a niti se u ratnom periodu i okruženom Dubrovniku o tome tada vodilo računa, jedino što je sigurno znao je to da je mobiliziran radi obrane Republike Hrvatske, niti ne znajući da postaji razlika između vojnog obveznika, dragovoljca ili pripadnika teritorijalne obrane, a pogotovo da to može utjecati na stjecanja njegovog statusa hrvatskog branitelja. Uz navedeni zahtjev priložio i izjave koje je sam sastavio u kojima se također navodi (pogrešno) da je tužitelj bio mobiliziran kao pripadnik Teritorijalne obrane, a ne vojni obveznik, a koje izjave da su mu tada potpisali ŠŽ i CŽ, koji da također nisu obratili pažnju na tu pogrešno navedenu činjenicu, fokusirajući se na dio izjave gdje potvrđuju kada i kako je tužitelj mobiliziran, koje zadaće i gdje je obavljao prilikom obrane Republike Hrvatske, te samu posljedicu tog sudjelovanja u obrani, tešku traumu koju je tužitelj pretrpio u borbenim djelovanjima prilikom obrane Kupara, zbog čega je i hospitaliziran. Nadalje se vezano za činjenicu da tužitelj nije evidentiran u popisu vojnih osoba VP3102 Dubrovnik u razdoblju od 28. 9. 1991.-10.10.1991., ističe da tuženik u pobijanim rješenjima tuženik nije uzeo u obzir sve okolnosti ratnih zbivanja u Dubrovniku u periodu rujan-listopad 1991, niti zdravstvene probleme i psihičko stanje tužitelja, a niti je uzeo u obzir već navedenu dokumentaciju i ovjerene izjave iz kojih nepobitno proizlazi da je tužitelj u navedenom periodu kao vojni obveznik sudjelovao u Domovinskom ratu kao pripadnik borbenog sektora. Naime, postrojba u koju je tužitelj mobiliziran 28. 9. 1991. u to vrijeme da nije nigdje bila evidentirana kao posebna postrojba, da kolokvijalno imala naziv postrojba ZIS-a, te da je dana 24. 10. 1991. (nakon što je tužitelj već prvo hospitaliziran, a onda i proglašen nesposobnim za vojnu službu zbog psihičkih posljedica nakon pretrpljene traume ) došlo do cjelokupne zamjene ljudstva, nakon čega je u studenom 1991. uklopljena u 116. „metkovsku“ brigadu HV, da bi po osnivanju 163. „dubrovačke“ brigade HV-a u veljači 1992. postala njen sastavni dio. Sve navedeno da je vjerojatno razlog zašto tužitelj nije propisno evidentiran kao sudionik Domovinskog rada u nadležnim vojnim evidencijama. Tomu da je zasigurno pridonijelo i postupanje samog tužitelja, koji zbog svog zdravstvenog i psihičkog stanja, te pokušaja da „nastavi život“ nakon ratne traume, nije sve do sada niti tražio niti dobio status branitelja ili bilo koje drugo pravo zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu. Također se ističe da tužitelj nije ni mogao biti mobiliziran kao pripadnik Teritorijalne obrane, jer da Teritorijalna obrana u tom trenutku na dubrovačkom području nije niti postojala, ni de facto, ni de iure, jer da je njeno cjelokupno naoružanje bilo oduzeto od strane JNA. Također se ističe da ovjereni popis mobiliziranih vojnih obveznika dana 28. 9. 1991. , na kojem je naveden i tužitelj, nije doveden u pitanje niti jednim drugim dokazom u spisu. Tužitelj da je dana 28. 9. 1991. mobiliziran telefonskim putem, okolnosti u Dubrovniku i njegovoj okolici neposredno prije početka napada neprijateljskih snaga na dubrovačko područje da je bilo takvo da se nije previše vodilo računa o formalnim pravilima, tužitelja da su nazvali na telefon i on da se kao vojni obveznik odazvao mobilizaciji istu večer. Nadalje se ističe kako je u pobijanim rješenjima nepravilno i previše formalistički, te protivno duhu vremena, „utvrđeno“ kako tužitelj nije sudjelovao u neposrednom pružanju oružanog otpora agresoru i neposredno sudjelovao u borbenim djelovanjima. Naime sudjelovanje u prijevozu oružja na odsječeni dio RH, sudjelovanje i pripremi i osposobljavanju oružja (ZIS) i borbeno djelovanje iz tog oružja prema Ivanici, gdje su se u tom trenutku nalazile velike snage agresora i odakle je i krenuo jedan od pravaca napada prema Dubrovniku, da se zasigurno može definirati kao neposredno sudjelovanje u borbenim djelovanjima i pružanju oružanog otpora agresoru. Ističe se i to da su svi predloženi svjedoci bili istaknuti sudionici Domovinskog rata, neki i časnici Hrvatske vojske, koji da zasigurno ne bi lažno potvrđivali nečije sudjelovanje u Domovinskom ratu i time obezvrjeđivali kako svoju, tako i ulogu i doprinos svih sudionika Domovinskog rata. Pregledom cjelokupne navedene dokumentacije i svih izjava da je očito da je tužitelj dana 28. rujna 1991.mobiliziran kao vojni obveznik, nakon čega da je u konvoju kamiona išao u Orebić po oružje za obranu grada Dubrovnik, nakon čega da je dana 1.10. 1991. upućen u Kupare gdje da je kao dio „postrojbe ZIS“ neposredno sudjelovao u borbenim operacijama, gdje da je njegova postrojba namještala ZIS-ove na 1.liniji obrane grada Dubrovnika u tom trenutku i kojom prilikom da je doživio traumu prilikom topničkog napada neprijateljske vojske na položaje hrvatskih branitelja, zbog čega da je dana 2. 10. 1991. hospitaliziran na Psihijatrijskom odjelu Opće bolnice u Dubrovniku i posljedice čega osjeća još i danas. Sukladno navedenom da proizlazi, a suprotno pogrešnim utvrđenjima iz pobijanih rješenja tuženika, da tužitelj ima pravo na stjecanje statusa hrvatskog branitelja, sukladno odredbi čl. 3 Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. Iz navedenog da proizlazi da je u pobijanim rješenjima pogrešno utvrđeno činjenično stanje (te stoga posljedično i pogrešno primijenjeno materijalno pravo) što ga čini nezakonitim i nepravilnim. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, poništi te da tuženik bude obvezan naknaditi mu trošak ovog upravnog spora.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu citira odredbe članka 3. stavak 1. i 2. te članak 179. točka a. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 121/17, 98/19, 84/21, 156/25 – dalje ZHBDR) te u bitnome navodi da je u upravnom postupku saslušan tužitelj i predloženi svjedoci čije izjave da su dio spisa predmeta. Iz očitovanja Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske od 12. siječnja 2024. da proizlazi da tužitelj nije evidentiran kao pripadnik VP 3102 Dubrovnik (163. brigada HV „R“). Ističe se i da se prema stajalištu izraženom u presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3683/22-2 od 24. svibnja 2023. i Usž-3334/2023-2 od 10.04.2024. pripadnost bilo kojoj sastavnici hrvatske vojske prvenstveno dokazuje podacima službene evidencije. U ovom slučaju iz podataka službene evidencije nadležnih tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske da proizlazi kao tužitelj u predmetnom razdoblju Domovinskog rata nije evidentiran na popisima pripadnika postrojbe. Tužitelj da svoji navodima nije doveo u sumnju navedenu činjenicu jer da ne raspolaže nikakvim materijalnim dokazima koji bi dokazivali da je bio pripadnik postrojbe spornom periodu, niti saslušani svjedoci posjeduju bilo kakve dokaze koji bi išli u prilog njihovim tvrdnjama. Tvrdnja iz tužbe da je dokument „Spisak“ vojnih obveznika koji su pozvani dana 28.09.1991. u Kasarnu Dubrovkinje (11619) na kojem spisku je pod rednim brojem 7. tužitelj da nije dokaz o pripadnosti vojnoj postrojbi a niti dokaz da se po tom pozivu tužitelj pravodobno odazvao i bio formalno pripadnik postrojbe. Osim toga navedeni „dokument“ da je bez oznake tijela koji je isti sastavio, bez pečata i potpisa te da se ne može smatrati javnom ispravom i valjanim dokazom o izvršenoj mobilizaciji u OSRH te da nije dokaz da je tužitelj i bio pripadnik postrojbe. Nadalje, svjedok CŽ da navodi da je tužitelj sudjelovao u dovoženju pješadijskog naoružanja streljiva i topova ZIS, da je slijedeća dva dana pomagao u osposobljavanju ZIS-ova, da je upućen s postrojbom u Kupare s kojom se vratio 2.10.1991. kada je upućen na bolničko liječenje zbog neurotičkog šoka. Opisane aktivnosti prevoženja municije i streljiva bez ikakvog izravnog borbenog djelovanja prema neprijatelju od strane tužitelja, da se ne mogu smatrati aktivnostima koje bi se u smislu članka 3. stavka 2. Zakona mogle smatrati oružanim otporom agresoru i djelovanjem u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Navodi iz tužbe da bi se radilo o nepotpunim evidencijama da su netočni i pravno irelevantni budući da tužitelj u spornom vremenu ne zadovoljava niti jedan od dva kumulativno propisana uvjeta za priznavanje statusa hrvatskog branitelja. Suprotno navodima iz tužbe činjenično stanje da je točno i potpuno utvrđeno te da je na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenjen materijalni propis. Slijedom navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4.U sporu je održavanjem rasprave 17. listopada 2025. te razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24 – dalje: ZUS).

5.Tužitelj je po svom opunomoćeniku na raspravi ustrajao u svim navodima iz tužbe i dokaznim prijedlozima. Ističe da tuženikov stav iz odgovora na tužbu, a koji da je vidljiv iz prethodno donesenih rješenja, ustraje u dvije bitne činjenice: da tužiteljev angažman u Domovinskom ratu nije bilo borbeno djelovanje te da tužitelj nije bio pripadnik oružanih snaga jer o tome nama pismene dokumentacije. Niti jedan od dva navedena stava tuženika da nije točan jer da u spisu postoji pismeni dokument i to dokument izdan od samog tuženika "ovjereni spisak vojnih obveznika koji su pozvani dana 28. rujna 1991. u kasarnu Dubrovkinja", te potpisani poziv tužitelju iz kojeg da se vidi da se on odazvao pozivu. Navedena dokumentacija da je dokumentacija samog tuženika kojeg on posjeduje u svom Područnom odjelu Dubrovniku te da se traži i pribavljanje originala tog dokumenta kojeg tužitelj posjeduje samo u presliku, a tim više što su navodi tužitelja poduprti izjavama brojnih svjedoka očevidaca tog vremena a za koje osobe tužitelj traži da se ispitaju u svojstvu svjedoka. U odnosu na borbeno djelovanje ističe se da se u ovjerenim izjavama osoba koje tužitelj predlaže kao svjedoke izričito navodi da je tužitelj "aktivno sudjelovao u borbenim aktivnostima", a ako to nije dovoljno te bi osobe treba svakako ispitati da se izjasne što to konkretno znači ako to nije dovoljno. Prijevoz i montiranje "ZIS-ova" na prvu liniju obrane dok neprijateljske snage direktno napadaju upravo taj dio obrane u tom trenutku te aktivna obrana da se svakako može mora smatrati borbenim djelovanjem. Dodaje se i da su sve osobe čije su izjave priložene dragovoljci Domovinskog rata od samog početka sudjelovali u obrani, te svoj dignitet i čast ne bi okaljavali davanjem lažnih izjava sudjelovanjem u Domovinskom ratu. U spis je predana i izjava dr. psihijatra Nade John iz Centra za psihosocijalnu pomoć Dubrovačko-neretvanske županije.

6.Tuženik je po svojoj opunomoćenici ustrajao u svim navodima iz odgovora na tužbu te obrazloženja osporenog rješenja te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

7.Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora te spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu dok je odbijen prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke spora, saslušanjem svjedoka TŽ, ČŽ, OŽ, KŽ, FŽ, ZŽ, SŽ, ŠŽ i CŽ te da se pribavi original ovjerenog poziva/potvrde o mobilizaciji tužitelja te ovjerenog spiska vojnih obveznika koji su pozvani dana 28.9.1991. u vojarnu Dubrovkinje, kao suvišne, držeći da se pravilna i zakonita odluka o zakonitosti osporavanih rješenja može donijeti na temelju podatka spisa predmeta. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

8.Tužitelj je po svom opunomoćeniku zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora dok tuženik to nije učinio.

9.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavak 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

10.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

11.Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog rješenja kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja i prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti VP 3102 za razdoblje od 28. lipnja 1991. do 1. listopada 1991.

12.Odredbom članka 3. stavak 1. ZHBDR-a propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policicje, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i; f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. (stavak 1.).

13.Stavkom 2. istog članka propisano je da pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Repbulike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovog članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 05. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. (stavak 2.)

14.Odredbom članka 179. stavak 1. točka a) ZHBDR-a propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenog upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi evidenciju.

15.Iz podataka spisa je razvidno te među strankama nije sporno da je tužitelj dana 11. kolovoza 2023. podnio zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 28. rujna 1991. do 10. listopada 1991. U zahtjevu u bitnome navodi da je dana 28. rujna 1991. telefonski pozvan iz Ureda za obranu da se javi u kasarnu „Dubrovkinje" do 23,00 sati, da se tom pozivu odazvao, da je sa konvojem kamiona otišao u Orebić po artiljerijsko i pješadijsko naoružanje, da je sutradan 29. rujna 1991. vlastoručno potpisao potvrdu da je mobiliziran te da je pristupio jedinici po pozivu; da je naredna dva dana pomagao u osposobljavanju topova ZIS 76 mm, da je bio zadužen za PAP-ovku i 3 spremnika streljiva, da je 01. listopada 1991. prilikom napada JNA na Dubrovnik otišao u akciju sa vodom ZIS-ova u Kupare, da se nakon Kupara 02. listopada 1991. postrojba vratila u Luku Gruž kada je doživio neurotički šok te je odvezen u bolnicu gdje je zadržan do 10. listopada 1991., da je ponovno hospitaliziran 13. studenog do 18. studenog 1991. te brodom Jadrolinije upućen na daljnje liječenje. U zahtjevu je tužitelj naveo više osoba koje mogu potvrditi njegove navode (zapovjednike i suborce). U prilogu zahtjeva je dostavio mobilizacijski poziv, popis osoba koje su telefonski mobilizirane, medicinsku dokumentaciju te pisane izjave ŠŽ i CŽ.

16.Osporavano drugostupanjsko rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, se u bitnom obrazlaže time da iz očitovanja Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske, Klasa: 560-01/23-01/790, Urbroj: 3468-G1-01-24-2 od 12. siječnja 2024. proizlazi da tužitelj nije evidentiran kao pripadnik VP 3102 Dubrovnik (163. brigada HV "R"), da je CŽ u izjavi od 3. kolovoza 2023. naveo da je tužitelj bio mobiliziran kao pripadnik teritorijalne obrane Republike Hrvatske, da je u izjavi od **.**.2023. ŠŽ naveo da je tužitelj sudjelovao u akciji dovoženja pješadijskog naoružanja i streljiva te topova i bio s postrojbom u Kuparima; da je slijedom iznijetog razvidno da tužitelj nije pružao oružani otpor agresoru i sudjelovao u izravnoj vezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 1. i 2. ZHBDR-a.

17.Ovakvo obrazloženje osporavanog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja ovaj sud ne nalazi pravilnim i zakonitim.

18.Naime, odredbom članka 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09, 110/21 dalje ZUP) propisano je da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.

19.Člankom 9. stavkom 1. ZUP-a propisano je da službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar, a stavkom 2. istog članka propisano je da koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

20.Odredbom članka 47. stavka 1. ZUP-a propisano je da službena osoba utvrđuje sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o upravnoj stvari, dok je odredbom članka 58. stavka 1. ZUP-a propisano da službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje te u tu svrhu može pribaviti isprave, saslušati svjedoke, pribaviti nalaz i mišljenje vještaka i obaviti očevid.

21.Tuženik se u obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja poziva isključivo na očitovanje Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske, Klasa: 560-01/23- 01/790, Urbroj: 3468-G1-01-24-2 od 12. siječnja 2024. prema kojem tužitelj nije evidentiran kao pripadnik VP 3102 Dubrovnik (163. brigada HV "R") te na pisane izjave GŽ i ŠŽ, dok je izostala ocjena ostalih dokaza koji prileže spisu predmeta, kako svakog dokaza posebno tako i svih dokaza zajedno, dovodeći ih u vezu jedne s drugima. Naime, tužitelj je uz žalbu ponovno dostavio Spisak vojnih obveznika koji su pozvani dana 28.09.1991. u kasarnu Dubrovkinje (11619) u kojem spisku je tužitelj naveden pod rednim brojem 7., kao i potvrdu gdje se navodi njegovo ime i prezime, VES 11619, kojom potvrđuje prijam poziva u službu RH a koji poziv mu je uručen dana 29. rujna 1919. u 16,15 sati te ga je vlastoručno potpisao. Prileži i bilješka dostavljača u kojoj je navedeno „Po izjavi majke, imenovani pozvan 28.09.91. u 23,00 sati." Na navedenoj dokumentaciji je potvrđeno da preslik odgovara izvorniku. Navedenu dokumentaciju tužitelj je dostavio i uz svoj zahtjev, no, ni prvostupanjsko tijelo istu nije cijenilo prilikom donošenja odluke, a jednako tako ni tuženik u osporavanom drugostupanjskom rješenju.

22.Nadalje, tužitelj je uz žalbu na prvostupanjsko rješenje dostavio i popis svjedoka za koje tvrdi da su kao i on dobili mobilizacijski poziv te svjedoka suboraca koji su zajedno s njim sudjelovali u akciji u Kuparima dana 01. listopada 1991. prilikom napada JNA i srpsko crnogorskih dragovoljaca na Grad. Dostavio je i pisane potvrde ČŽ od **.**.2024. te TŽ (Načelnik sanitetske službe Zapovjedništva obrane grada Dubrovnika). Međutim, tuženik u osporavanom drugostupanjskom rješenju se na sve navedeno nije niti osvrnuo.

23.Za reći je i to da tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je u postupku saslušan tužitelj i predloženi svjedoci. Međutim, iz obrazloženja osporavanih rješenja, te podataka spisa predmeta je razvidno da tužitelj nije saslušan kao stranka u predmetnom upravnom postupku a jednako tako ni svjedoci koje je tužitelj naveo u svom zahtjevu odnosno u žalbi na prvostupanjsko rješenje niti su dani razlozi zbog kojih nije izveden dokaz saslušanjem tužitelja i predloženih svjedoka, štoviše, svjedoci se niti se ne spominju u osporavanim rješenjima.

24.Stoga, sukladno naprijed navedenom, ovaj sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju izostala cjelovita i pravilna ocjena svih izvedenih dokaza, te nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a posljedično tome je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, a što osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje čini nezakonitim. Naime, javnopravna tijela su u obvezi provesti ispitni postupak te utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, svim sredstvima prikladnim za dokazivanje u tu svrhu: i ispravama i saslušavanjem stranke i svjedoka.

25. Pri tome, za istaći je da je notorna činjenica da uslijed ranih zbivanja evidencije nisu uredno vođene i da u ratnom razdoblju (tako i u konkretnom slučaju) nije bilo primarno da se sve brižljivo evidentira, kao i da je određen broj ljudi sudjelovao u Domovinskom ratu, a da to nigdje nije evidentirano, radi čega tužitelj nema drugu mogućnost nego putem drugih raspoloživih dokaznih sredstava, pa tako i putem svjedoka dokazivati svoju pripadnost oružanim snagama Republike Hrvatske u spornom razdoblju osobito kad to pokušava dokazati usprkos neurednim evidencijama. Utoliko se osporavana rješenja ne mogu pozivati na manjkave evidencije. Dokazna snaga evidencija nije i ne može biti jača od onog što proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno u smislu naprijed citirane odredbe članak 9. ZUP-a. Konkretno, javnopravna tijela su u ovoj upravnoj stvari trebala utvrditi sve činjenice i okolnosti o sudjelovanju tužitelja u Domovinskom ratu u predmetnom razdoblju, odnosno je li bio pripadnik nekog od organiziranih oblika obrane te kao takav pripadnik pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj, povratak te obuka i priprema za odlazak na bojišnicu) te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, odlučiti o predmetnom zahtjevu tužitelja.

26.Slijedom navedenog, osporavana rješenja ne mogu se ocijeniti zakonitima s gledišta potpunosti utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza, sukladno članku 8. i 9. ZUP-a, vezano uz članak 58. i 64. istog Zakona.

27.Stoga, je na temelju odredbe članka 117. stavka 1. valjalo poništiti osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, odnosno presuditi kao pod točkom I. i II. izreke presude.

28.U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je dužno pravilno i potpuno utvrditi relevantno činjenično stanje svim raspoloživim dokaznim sredstvima, osobito pri tome je dužno saslušati tužitelja i sve predložene svjedoke, a po potrebi saslušati i druge svjedoke, omogući tužitelju izjašnjavanje o svim relevantnim činjenicama i okolnostima, te nakon tako provedenog dokaznog postupka, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu i navode tužitelja tijekom ovoga spora, ponovno odluči o tužiteljevom zahtjevu, pridržavajući se pritom izloženih pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, u skladu s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS-a.

29.Kako je tužitelj uspio u ovom sporu sa svojim tužbenim zahtjevom, te imajući u vidu kako se vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 144. stavak 3. ZUS-a smatra neprocjenjivom, istome je u skladu sa odredbom članka 147. stavak 1. ZUS-a te Tbr. 27., 46., 52. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj:138/23) valjalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 17. listopada 2025., i to za svaku radnju u iznosu od po 1.000,00 eura, odnosno ukupno 2.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 500,00 eura, sveukupno iznosi 2.500,00 eur. Navedenim je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Splitu, 14. studenog 2025.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. i II. izreke ove presude žalba nije dopuštena.

Protiv izreke rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka rješenja, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

-tužitelju, po opunomoćeniku

-tuženiku, uz spis upravnog tijela,

-u spis.