REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Povrv-1953/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja Suvlasnika stambene zgrade [adresa], zastupani po upravitelju INstan Koncept d.o.o. (OIB 48810603519), a kojeg zastupa punomoćnik Ismar Avdagić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PŠ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jasna Detelj Marković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 7. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 14. studenoga 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marine Markioli, poslovno broj Ovrv-18711/2023, UPP/OS-Ovrv-268/2023 od dana 19.4.2023. godine ukida se u cijelosti.

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljima, na račun specifične namjene: IBAN [broj bankovnog računa], iznos od 3.121,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.2.2024. godine do isplate, i naknaditi im troškove parničnog postupka u iznosu 973,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (14.11.25.) do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Tužitelji se odbijaju s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 219,94 eura.

Obrazloženje

1. Po prijedlogu tužitelja nadležni je javni bilježnik dana 19.4.2023. godine donio rješenje o ovrsi, protiv kojeg je tuženik izjavio pravovremeni prigovor.

1.2. Nakon toga, dana 15.4.2024. godine sud je stavio izvan snage rješenje o ovrsi nadležnog javnog bilježnika i odlučio da će se postupak nastavi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, primjenjujući odredbu čl. 58 Ovršnog zakona (NN 112/12 – u daljnjem tekstu OZ).

2. Predmet zahtjeva tužitelja, suvlasnika, jest plaćanje pričuve za razdoblje od siječnja 2020. do prosinca 2022. godine i plaćanje pričuve za siječanj i veljaču 2023. godine. Kako je tuženik tijekom postupka platio pričuvu za siječanj i veljaču 2023. godine u iznosu od po 451,05 eura mjesečno, tužitelji su za to razdoblje povukli tužbu.

2.1. U odnosu na razdoblje od siječnja 2020. do prosinca 2022. godine, tuženik je platio iznos od 3.955,75 dana 16.2.2024. godine pa su tužitelji i za taj iznos povukli tužbu i od tuženika potražuju iznos od 3.341,60 eura sa kamatom od 17.2.2024. godine do isplate.

2.2. Tužitelji činjenično tvrde da su 2023. godine u zemljišnoj knjizi proveli upis posebnih dijelova (etažiranje) i da je tuženik upisan kao (su)vlasnik poslovnih prostora u ukupnoj površini od 215,235 m2, a da je do tada bio suvlasnik neodređenog dijela u površini od 49 m2 i da je plaćao samo pričuvu za 49 m2.

2.3. Zbog toga tužitelji potražuju razliku pričuve za 165,99 m2 i to do siječnja 2020. do prosinca 2022. godine, a mjesečne iznose obračunavaju prema visini pričuve ugovorene međuvlasničkim ugovorom i ugovorom o upravljanju važećim u svakom od razdoblja obračuna.

3. Tuženik osporava i osnov i visinu zahtjeva, ističe prigovor zastare. Tvrdi da nije primao mjesečne račune, osporava postojanje odluke suvlasnika o retroaktivnoj naplati pričuve. Priznaje djelomičnu uplatu, ali tvrdi da je istu izračunao na ime podrumskog prostora, a ne poslovnog prostora i da je do promjene došlo tek provedbom etažnog elaborata tijekom 2023. godine i da se tek od tada može potraživati pričuva na ime poslovnog prostora. Tuženik navodi da sadašnji upravitelj nije bio upravitelj u razdoblje za koje se pričuva tj. razlika pričuve potražuje.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u međuvlasničke ugovore i ugovore o upravljanju, račune, obračune, izvadak i povijesni izvadak iz zemljišnih knjiga.

4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja tih dokaza činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

4.2. Cijeneći sve provedene dokaze ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan (točka II izreke presude).

5. Uvidom u povijesni izvadak iz zemljišnih knjiga utvrđeno je da je etažni elaborat zaprimljen kod zemljišno knjižnog odjela ovog suda dana 28.8.2023. godine i da je provedbom istoga utvrđeno suvlasništvo tuženika u ¾ dijela posebnog dijela nekretnine (etaža 12), opisan kao poslovni prostor u uličnom prizemlju, dvoetažni, na uglu [adresa] i [adresa], oznake u nacrtu PP-1, površine 271,30 m2, koji se sastoji od prodajnog prostora i sanitarnog čvora, kao u vlasnikom etaže 16, opisan kao poslovni prostor u dvorišnom prizmelju, oznake PP-5, koji se sastoji od ureda sa sanitarnim čvorom, površine 11,76 m2.

5.1. Daljnjim uvidom u izvadak utvrđeno je da je tuženik svoje pravo vlasništva tj. suvlasništva upisao temeljem isprava (ugovori o kupoprodaji, darovanju, nasljeđivanju), od kojih najmlađa datira iz veljače 2001. godine.

5.2. Tako provedenim dokazima sud utvrđuje da nekretnina nije nastala kao nova stvar provedbom etažnog elaborata, već je tuženik bio, barem, pretpostavljeni vlasnik i to već od 2001. godine. Nadalje, iz povijesnog je izvatka razvidno da je tuženik do provedbe etažnog elaborata bio upisan kao suvlasnik poslovnog prostora u uličnoj zgradi prizemlje i podrum, ukupne površine 87,07 m2 i drvarnice od 10 m2. Prema tome, tuženik je i prije provedbe etažnog elaborata bio vlasnik poslovnog prostora, koji iako u podrumu, jest poslovni prostor. Nadalje, imajući u vidu datum isprava temeljem kojeg je izvršio upis ima se utvrditi da je tuženik najkasnije u veljači 2001. godine bio (su)vlasnik poslovnog prostora.

5.3. Zbog toga sud otklanja prigovore tuženik da bi tuženik do provedbe etažngo elaborata bio (su)vlasnik prostora u podrumu, koji je tek nakon provedbe postao poslovni prostor. Sve i iz razloga što tuženik na tu okolnost, dakle prenamjene prostora nije predložio provođenje dokaza.

6. Tko je u određenom periodu bio upravitelj zgrade uopće nije odlučno za rješenje ovog spora, jer je pričuva, a temeljem odredbe čl. 90 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96 – u daljnjem tekstu ZV) pričuva nije imovina upravitelja već zajednička imovina suvlasnika koja po ZV ima točno određenu namjenu. Istome, a temeljem ugovora o upravljanju, upravlja svakodobni upravitelj i promjena istoga ne znači da kasniji upravitelj nije u obvezi poduzimate radnje vezane uz pričuvu i za razdoblje kada sadašnji upravitelj nije bio upravitelj po ugovoru o upravljanju, o čemu je u ovom slučaju riječ.

6.1. U ovom je postupku, sadašnji upravitelj kod obračuna potraživanja pričuve prema tuženiku primijenio međuvalsnički ugovor i ugovor o upravljanju koji je bio na snazi za pojedino razdoblje.

6.2. Tako iz računa od 18.1.2023. godine jasno proizlazi da je razlika u površini između etažnog vlasništva i onoga što je ranije bilo upisano u zemljišne knjige (5. i 5.2.) upravitelj pravilno utvrdio razliku od 165,99 m2, pravilno je primijenio koeficijent od 1,25, jer je sve u etažnom vlasništvu tuženika poslovni prostor i tako dobivene iznose pravilno množio s ugovorenom (među suvlasnicima) cijenom pričuve po m2. Po međuvlasničkom ugovoru i ugovoru o upravljanju ista je od siječnja do svibnja 2020. godine iznosila 4,00 kn po kvadratu, do lipnja 2021. godine 5,00 kn po kvadratu, od srpnja 2021. godine pa nadalje 10,00 kn po kvadratu.

6.3. Imajući u vidu utvrđeno pod 6.2. tuženik za razdoblje od siječnja 2020. godine do prosinca 2022. godine duguje 7.297,35 eura na ime razlike kvadrata tj. duguje utuženi iznos na ime površine koja je u njegovom (su)vlasništvu, a za koju nije plaćao pričuvu, što je njegova dužnost temeljem čl. 89 ZV-a.

6.4. Tuženik je tijekom postupka platio 3.955,75 eura, od kojeg dio uplate u iznosu od 902,08 eura otpada na pričuvu za siječanj i veljaču 2023. godine, koji računi su također bili predmet ovog spora. Naime, prema površini etažnog (su)vlasništva tuženika njegova obveza sada iznosi 451,05 eura.

6.5. Zbog toga je tuženik u obvezi platiti razliku pričuve u preostalom iznosu od 3.341,60 eura (6.2.).

6.6. Sud utvrđuje da su radnje tuženika i njegovi navodi tijekom ovog postupka kontradiktorni. Ako bi se prihvatile njegove tvrdnje da bi njegove povišene obveze počele dospijevati tek od provedbe etažnog elaborata, tada bi iste dospjele tek od kolovoza 2023. godine, kada je izvršen upis (5.). Zbog toga tuženik ne bi trebao plaćati povišen iznos pričuve od siječnja 2023. godine, a on čini upravo suprotno.

7. Točna je tvrdnja tuženika da ne postoji pisana odluka suvlasnika u retroaktivnom plaćanju pričuve. Međutim, iz dostavljenih financijskih kartica za 4 suvlasnika jasno se utvrđuje da isti u utuženom razdoblju plaćaju povišenu pričuvu, koja je vezana uz promjene u njihovom suvlasničkom dijelu.

7.1. S tim u vezi sud nalazi da je prigovor tuženika o zastari dijela potraživanja osnovan. Naime, prema odredbi čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) tražbina mjesečnog iznosa pričuve zastarijeva u roku od 3 godine.

7.2. Postupak je pokrenut 15.3.2023. godine, a imajući u vidu međuvlasnički ugovor koji je bio na snazi tijekom 2020. godine, a to je onaj od 2.6.2017. godine, sud utvrđuje da su suvlasnici dospijeće pričuve ugovorili do 25-tog u mjesecu za tekući mjesec. Tako bi potraživanje za siječanj i veljaču 2020. godine bilo u zastari i prema računu radilo bi se o iznosima od po 109,97 eura mjesečno, odnosno ukupno o iznosu od 219,94 eura.

7.3. Iz saldo kartice tuženika proizlazi da je njegovom uplatom zatvoreno najstarije potraživanje, jer je navedeno da se uplata knjiži na ime razlike iznosa zajedničke pričuve za period od 01/2020-12/2022, ali je nastavno navedeno da se radi o uplati nespornog dijela, što dogovara činjeničnim navodima tuženika (3.).

7.4. Dakle, tuženik je jasno naveo što plaća, nesporni dio, a kako je izjavio prigovor zastare to je iznos iz 6.5. sud umanjio za iznos od 219,94 eura (7.2.) i tuženiku naložio platiti iznos od 3.121,66 eura, a za iznos od 219,94 eura zahtjev je odbijen.

7.5. U cijelosti je prihvaćen zahtjev tužitelja za tijek zateznih kamata od 17.2.2024. godine, jer su se tako postavljenim zahtjevom tužitelji djelomično odrekli potraživanja na ime kamata i "išli na ruku" tuženiku. Navedeno iz razloga što je prema računa njegova obveza dospjela 8.2.2023. godine, a tužitelju su uplatu izvršenu dana 14.2.2024. godine uračunali u cijelosti na glavno potraživanje i snizili visinu glavnice, a mogli su temeljem odredaba ZOO-a o uračunavanju dio uplate vezati uz do tada dospjelu kamatu na glavno potraživanje.

8. Kako je sud temeljem dokumentacije u cijelosti utvrdio činjenično stanje to nisu prihvaćeni daljnji dokazni prijedlozi stranaka.

9. Odluka je donesena primjenom odredbe čl. 451. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) u točki I izreke, a priliko donošenja odluke o naknadi parničnog troška sud je imao u vidu Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. godine prema kojem se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog se ne održava na snazi u odnosu na trošak postupka koji je prethodio presudi donesenoj po prigovoru tuženika na platni nalog, već se o trošku odlučuje presudom.

9.1. O trošku tužitelja odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 5 ZPP-a, jer tužitelji nisu uspjeli samo sa 6,59% svojeg zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi postupka.

9.2. Trošak je određen primjenom Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika i odnosi se na trošak sastava dva obrazložena podneska i pristupa na jedno ročište po 200,00 eura; za roč. 15.7.25. 50,00 eura ili ukupno 650,00 eura, što je uvećano za trošak sastava tužbe u iznosu od 199,00 eura, 44,99 eura troška javnog bilježnika i 79,63 eura troška sudske pristojbe na ovu presude.

9.3. Na ukupan troška u iznosu od 973,62 eura kamata primjenom čl. 151. st. 3 ZPP-a teče od dana donošenja ove presude.

10. Odluka o kamatnoj stopi donesena je primjenom čl. 29. ZOO-a.

U Zagrebu, dana 14. studenoga 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.