REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-661/2023-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja LN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, Trnjanska cesta 11C, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, [adresa], kojeg zastupa Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu ŠAVORIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 7. listopada 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja, odvjetnice Maje Marte Martonja, na ročištu za objavu presude dana 14. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovor o kreditu br. 246-62/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koju je tužitelj KN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB 14036333877, kao kreditor zaključili dana 24.8.2005.godine i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učine za ugovorne strane.

Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB 14036333877 isplatiti tužitelju KN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 16.538,76 Eura sa zakonskom zateznim kamatama koje teku na iznos od :

0,48 Eura od dana 8.11.2005.godine

0,52 Eura od dana 8.11.2005.godine

0,94 Eura od dana 3.12.2005.godine

7,50 Eura od dana 8.11.2008.godine

12,97 Eura od dana 6.1.2009.godine

8,46 Eura od dana 5.2.2009.godine

8,45 Eura od dana 6.3.2009.godine

6,89 Eura od dana 4.4.2009.godine

6,33 Eura od dana 8.5.2009.godine

8,89 Eura od dana 8.6.2009.godine

2,00 Eura od dana 13.7.2009.godine

3,88 Eura od dana 8.8.2009.godine

7,47 Eura od dana 9.9.2009.godine

6,93 Eura od dana 9.10.2009.godine

3,53 Eura od dana 10.11.2009.godine

10,02 Eura od dana 7.12.2009.godine

15,82 Eura od dana 5.1.2010.godine

23,61 Eura od dana 11.2.2010.godine

19,71 Eura od dana 8.3.2010.godine

32,39 Eura od dana 15.4.2010.godine

29,40 Eura od dana 12.5.2010.godine

34,29 Eura od dana 7.6.2010.godine

65,91 Eura od dana 6.7.2010.godine

61,14 Eura od dana 14.8.2010.godine

82,41 Eura od dana 10.9.2010.godine

72,64 Eura od dana 6.10.2010.godine

63,24 Eura od dana 3.11.2010.godine

85,33 Eura od dana 14.12.2010.godine

114,50 Eura od dana 12.1.2011.godine

93,05 Eura od dana 11.2.2011.godine

91,50 Eura od dana 8.3.2011.godine

91,72 Eura od dana 14.4.2011godine

90,45 Eura od dana 10.5.2011.godine

134,01 Eura od dana 8.6.2011.godine

133,51 Eura od dana 10.7.2011.godine

171,82 Eura od dana 10.8.2011.godine

154,43 Eura od dana 11.9.2011.godine

131,01 Eura od dana 10.10.2011.godine

128,31 Eura od dana 8.11.2011.godine

122,80 Eura od dana 12.12.2011.godine

135,64 Eura od dana 14.1.2012.godine

143,26 Eura od dana 11.2.2012.godine

148,20 Eura od dana 13.3.2012.godine

152,64 Eura od dana 13.4.2012.godine

151,49 Eura od dana 15.5.2012.godine

159,22 Eura od dana 12.6.2012.godine

149,73 Eura od dana 12.7.2012.godine

155,90 Eura od dana 7.8.2012.godine

152,53 Eura od dana 13.9.2012.godine

140,65 Eura od dana 11.10.2012.godine

153,11 Eura od dana 14.11.2012.godine

151,78 Eura od dana 10.12.2012.godine

154,12 Eura od dana 15.1.2013.godine

139,47 Eura od dana 11.2.2013.godine

137,22 Eura od dana 13.3.2013.godine

153,01 Eura od dana 9.4.2013.godine

130,55 Eura od dana 15.5.2013.godine

121,08 Eura od dana 19.6.2013.godine

116,83 Eura od dana 17.7.2013.godine

124,12 Eura od dana 20.8.2013.godine

129,56 Eura od dana 14.9.2013.godine

132,68 Eura od dana 18.10.2013.godine

133,21 Eura od dana 11.11.2013.godine

131,58 Eura od dana 17.12.2013.godine

139,09 Eura od dana 14.1.2014.godine

89,32 Eura od dana 8.2.2014.godine

83,02 Eura od dana 14.3.2014.godine

91,07 Eura od dana 16.4.2014.godine

85,35 Eura od dana 17.5.2014.godine

87,27 Eura od dana 17.6.2014.godine

84,86 Eura od dana 16.7.2014.godine

90,95 Eura od dana 16.8.2014.godine

93,70 Eura od dana 5.9.2014.godine

90,13 Eura od dana 16.10.2014.godine

95,51 Eura od dana 13.11.2014.godine

93,99 Eura od dana 16.12.2014.godine

96,17 Eura od dana 1.1.2015.godine

9.227,41 Eura od dana 3.1.2015.godine

72,27 Eura od dana 13.2.2015.godine

63,77 Eura od dana 16.3.2015.godine

70,60 Eura od dana 10.4.2015.godine

68,32 Eura od dana 12.5.2015.godine

70,60 Eura od dana 18.6.2015.godine

68,32 Eura od dana 10.7.2015.godine

70,60 Eura od dana 15.8.2015.godine

70,60 Eura od dana 10.9.2015.godine

pa do isplate za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8 Ugovora o kreditu br. 246- 62/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji su tužitelj KN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB 14036333877, kao kreditor zaključili dana 24.8.2005.godine, a koja se odnosi na naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju isplatiti tužitelju na ime naknade za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita iznos od 796,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.1.2015. godine, do 31.7.2015. godine prema stopi od 12% godišnje, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022.godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 5.062,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se tuženik da dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 246- 62/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 24.8.2005. godine na iznos od 160.500,00 CHF. Navedeni Ugovor o kreditu tužitelj ne posjeduje.

Dana 23.1.2015.godine parnične stranke sklopile su Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu br. 246-62/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine Dana 15.2.2016.godine parnične stranke su sklopile Aneks uz Ugovor o kredit br. 246-62/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a kojim su izvršili konverziju predmetne ugovorne obveze iz CHF u EUR.

Zatim ističe da je Presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od dana 14.6.2018.godine odbijena je žalba i ovdje tuženika ( povodom kolektivne tužbe), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004.godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženi su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev-221/2018 donio presudu i rješenje kojom se revizije tuženika kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenom razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81. čl. 82 i čl., 90 Zakona o zaštiti potrošača pa se odbijaju kao neosnovane.

Utvrđenja Vrhovnog suda RH u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993.godine, a č lanak 3 Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe: Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da o nekoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Nadalje navodi kako je tužitelj dana 2.1.2015.godine izvršio djelomičnu prijevremenu otplatu kredita, te je navedenog dana tužitelj uplatio tuženiku iznos od 274.306,29 Kn. Navedenog dana tuženik je od tužitelja naplatio i naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 4.118,67 Kn, dok je dana 13.1.2015.godine isplatio daljnji iznos od 1.879,23 Kn na ime naknade za prijevremenu isplatu kredita.

U samom Ugovoru ne postoji odredba po kojoj bi tuženik imao pravo naplatiti navedenu naknadu za prijevremenu kredita. Člankom 8 Ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika ugovoreno je pravo tužitelja da može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko bi o toj namjeri obavijestio tuženika najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke.

Razvidno je kako je navedena obveza propisana u nekom od internih akata tuženika koji tužitelju nikada nisu prezentirani kako u vrijeme zaključenja ugovora, tako i u trenutku djelomične prijevremene otplate kredita.

Tužitelj ističe da su odredbe takvih internih akata tuženika ništetne u smislu čl. 87.st.1. zakona o zaštiti potrošača, budući da se radi o tipiziranom ugovoru i tipiziranim internim aktima tuženika, kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

Također, tužitelj nije mogao izvršiti djelomičnu prijevremenu isplatu kredita bez uplate navedene naknade, odnosno bez da ga tuženik ne tereti za takvu naknadu, a uslijed čega ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Nadalje, tužitelj ističe kako je takva odredba suprotna prisilnim propisima sukladno čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1024.st.4. i čl.6. istog zakona.

Predmetni ugovor o kreditu je zaključen 2005. godine odnosno u vrijeme kada još nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju, već je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tužitelj navodi kako je čl.81. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca.

Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i to na način da je istu naveo u svojim internim aktima. Kao što je tužitelj već prethodno naveo, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03), koji je u svojoj glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je istim zakonom u čl.64.st.1. propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl.1024.st.2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužitelj, kao korisnik kredita, imao pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje mu je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita, a što je i učinio dana 2.1.2015. godine.

Pri tome tužitelj u trenutku vraćanja kredita nije dogovarao nikakve uvjete s bankom, a vezano za povrat kredita, već mu je tuženik sukladno aktima Banke zaračunao predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bez da je tužitelj imao bilo kakvu mogućnost utjecaja na uplatu navedene naknade i na visinu iste. Također, člankom 1024.st.3. ZOO-a je propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Iako je odredba čl.8. lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te je jasna, ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru, odnosno u samom ugovoru se niti ne navodi obveza plaćanja naknade za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita.

Slijedom navedenog tužitelj ističe da visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelj ne zna što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši, niti se u samom ugovoru navodi obveza tužitelja za plaćanjem naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i internih akata tuženika suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno- posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

Također tužitelj smatra da je sporna ugovorne odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP- a.

Slijedom navedenog tužitelj je zatražio da se utvrdi da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj kaluzuli te o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetne kao i da se tuženiku naloži da mu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 16.582,23 EUR, zbog neosnovane naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 796,06 EUR.

Nakon provedenog financijskog vještačenja snizio je tužbeni zahtjev na iznos od 16.538,76 EUR, te ostao kod zahtjeva za isplatu iznosa od 796,06 EUR. Smatra da za ovo potraživanje nije nastupila zastara budući na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kako u smislu odredbe čl. 241 ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Isto tako na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodida takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog zastare.

Nadalje, navodi da tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 24. kolovoza 2005. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine.

Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“).

Ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK.

Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“).

Sukladno odredbi članka 19.e. stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: (i) izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te (ii) prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Odredba članka 19.c. ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva:

a. preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, b. primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja,

c. zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita „uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta“, d. pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c gore.

Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije prema odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno.

Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15.

U ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu.

Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15.

Naime, ZID ZPK NN 102/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“).

U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Drugim riječima, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita.

Prethodno obrazložena pravna shvaćanja tuženika o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine, dijelovi obrazloženja rješenja iz oglednog spora ne ostavljaju nikakvu dvojbu o tome da korisnik kredita – potrošač nakon provedene konverzije prema odredbama ZID ZPK NN 102/15, nema pravni interes i ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatorni zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu, osim ako za to postoji razlog iz općih odredbi obveznog prava koje nisu posebno uređene ZID ZPK NN 102/15.

Tuženik ukazuje na stajalište izneseno u presudi Suda EU posl. br. C-81/19, a iz koje proizlazi kako se odredbe Direktive 93/13/EEZ ne primjenjuju u slučaju kada pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka predstavlja prisilne zakonske ili regulatorne odredbe. U tome smislu, okolnost da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 bio obvezan ponuditi svim potrošačima konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, ukazuje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Direktive 93/13/EEZ. Vezano za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule, tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. Iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka

Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZPP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja.

Tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici.

Tuženik osporava u cijelosti visinu tužbenog zahtjeva budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita.

Naknadno tuženik je osporio tvrdnju da je tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Vezano za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ističe kako su navodi tužitelja potpuno promašeni jer naplata naknade za prijevremenu otplatu temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO; te podredno, čak i da to nije tako odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu nije ništetna. Naplata naknade temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita Ugovora o kreditu je u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO

Naime, odredba čl. 1024. ZOO-a govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu.

Dapače, takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu.

Teleološkim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO i odredbe čl. 16. ZPK koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO.

Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tuženik sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iznos koji je tuženik navodno naplatio tužitelju odgovarao bi iznosu štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate sukladno odredbi čl. 1024., st. 3. ZOO. Sukladno navedenom, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavljala bi unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl. 345., st. 3. ZOO.

Tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a koja se sastoji od: (i) troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama (Citibank i Deutsche Bank) za sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu; (ii) administrativnih troškova (koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično.); Naime, radnje osoblja administracije tuženika koje se poduzimaju kod prijevremene otplate kredita, su radnje koje se ne poduzimaju kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tuženika predstavlja štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je uračunata u ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita uz naprijed navedene troškove likvidnosti.

Iz navedenog jasno proizlazi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja isključivo štetu na koju se i referira odredba čl. 1024., st. 3. ZOO, a koja šteta nije ni na koji način povezana s budućom nedospjelom redovnom kamatom koju bi tužitelj platio da je redovno otplatio kredit.

U konkretnom slučaju, i da je tužitelj stvarno platio naknadu u iznosu od 796,06 EUR (što ničim nije dokazano, već se samo paušalno navodi kako je isti iznos plaćen) navedeni iznos bi predstavljao unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu odredbe čl. 345., st. 3. ZOO.

Podredno, čak da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO, tuženik ističe da ista ne bi bila ništetna jer odredba čl. 1024. ZOO nije prisilni propis.

Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa.

I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, odredba čl. 319. st. 2. ZOO također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama.

Osim toga, tuženik ističe kako je navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) te ista ne podliježe testu poštenosti U konkretnom slučaju, jasno je da odredba čl. 1024. ZOO, a na koji se tužitelj poziva u tužbi, ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tom smislu, jedino st. 4. istog članka sadrži zabranu tuženiku da uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Podredno, čak i da je odredba čl. 1024. ZOO u cijelosti prisilne naravi, tužitelj opet ne bi mogao isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno odredbi čl. 326. ZOO. S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu, a podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Naknadno tuženik je istaknuo činjenicu da je namjena predmetnog o kreditu dovršenje i uređenje nekretnine koju tužitelj koristi za turističko iznajmljivanje, te da se ne radi o potrošačkom ugovoru.

3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužitelj ih je ih je u cijelosti osporio. U odnosu na prigovor zastare tužitelj se u tužbi pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-2245/2017 iz koje je razvidno da je prigovor tuženika u tom dijelu u cijelosti neosnovan.

U ovom slučaju ne radi se o naknadi štete, nego o stjecanju bez osnove, prema tome primjenjuje se petogodišnji zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Čl. 118. ZZP- a kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Osim toga, čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravomoćna utvrđenja iz presude donesene povodom kolektivne tužbe, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu.

Tijek zastare prekinut je podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovo teći pravomoćnošću presude.

Osim toga, po pitanju zastare se izričito izjasnio i Vrhovni sud: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe."

U odnosu na konverziju tužitelj se u cijelosti protivi svim navodima tuženika u tom dijelu. Nije sporna činjenica kako je predmetni ugovor o kreditu konvertiran. U odnosu na „pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH “ iste su sasma irelevantne za predmetni postupak, a obzirom iste nisu prošle propisanu proceduru na Vrhovnom sudu RH i ne predstavljaju nikakvo stajalište Vrhovnog suda RH, a pogotovo ne pravno shvaćanje o konverziji, kako to pokušava prezentirati tuženik u svom odgovoru na tužbu.

Protivno navodima tuženika navedenim citiranim neobjavljenim shvaćanjem Vrhovnog suda RH nije ništa odlučeno, a pogotovo nije da tužitelj ne bi imao pravni interes. Do danas ne postoji nikakvo pravno stajalište Vrhovnog suda RH na način na koji to navodi tuženik , predmetni navodi tuženika nisu točni.

Konverzijom je uređen odnos za ubuduće, dakle tužitelj se ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada on to nije bio, nego je plaćao, i preplaćivao kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

Tužitelj je formalno imao izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, no suštinski, izbor nije postojao. S obzirom na značajno povećanje i tečaja i kamatne stope, a sve nezakonito ugovoreno, tužitelj takav kredit više nije bio u mogućnosti plaćati pa je logično zaključiti da se nalazio u situaciji u kojoj zapravo nema izbora nego prihvatiti konverziju. Konverzija je dakle svim potrošačima bila faktično nametnuta. Ne treba zanemariti činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, a potrošači su imali rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule.

Ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova. ZID ZPK niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane.

Tuženik navodi kako je konverziju izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK, međutim navedeni zakon nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, odredbe po kojima je izvršena konverzija odnose se isključivo na kredite sa CHF valutnom klauzulom. Kako je CHF valutna klauzula ništetna, tako nema primjene ovog zakona, jer u predmetnom kreditu nema CHF valutne klauzule. Ugovorne strane su u trenutku sklapanja aneksa o konverziji vjerovale da konvertiraju kredit sa CHF valutnom klauzulom u kredit sa EUR valutnom klauzulom, međutim kako CHF valutna klauzula u biti nije postojala, tako aneks nije niti nastao, sukladno čl. 282. ZOO-a, jer su ugovorne strane bile u nesporazumu.

Još jednom se ističe kako sama konverzija nema nikakvog utjecaja na predmetni postupak, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, CHF ne postoji, utvrđena je ništetna i valutna klauzula, a sve da jest, jasno je kako konverzijom tužitelj nije isplaćen, jer predmet konverzije nisu preplaćeni iznosi, već je konverzijom samo smanjena glavnica. Konverzijom i sklapanjem Aneksa ugovora nije prestao pravni interes tužitelja za utvrđenjem njegovih prava, nije došlo do novacije odnosno obnove, nije došlo do restitucije na temelju ništetnih odredbi. Glavni razlog konverzije bio je izjednačenje položaja CHF dužnika s položajem EUR dužnika, a ne konvalidiranje ništetnih ugovornih odredbi ili restitucija na temelju ništetnih odredaba. Primjena konverzije ne širi se na izvan ugovorne obveze između ugovornih strana, a takva izvan ugovorna obveza je i obveza banke da vrate preplaćeni novčani iznos, a financijskim vještačenjem se treba utvrditi visina novčane obveze koju ima tuženik prema tužitelju, budući konverzijom nije vraćena pretplata s osnove valutne klauzule, a niti naplaćene zatezne kamate na sve preplaćene anuiteta, a što je predmet ovog postupka.

U cijelosti se osporavaju navodi tuženika kako su uplate tužitelja iz CHF kredita u cijelosti iskorišteni za namirenje EUR kredita. U cijelosti su promašeni i pogrešna tumačenja tuženika o retroaktivnom djelovanju EUR kredita odnosno kako sklapanjem Ugovora o konverziji nema više nikakvih tražbina u CHF valutnoj klauzuli. Pitanje pretplate nije bilo predmetom konverzije, konverzija je zaključena u vrijeme kada tužitelj nije znao za ništetnost odnosno nepoštenost CHF valute u ugovorima, a uz to samom matematikom jasno je kako tuženik nije vratio tužitelju sredstva koji je tuženik stekao temeljem nepoštenih odnosno ništetnih odredbi. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu ne znači isključenje od primjene pravnog instituta stjecanja bez osnove. To je još jedno pogrešno tumačenje tuženika. Predmet ovog postupka nije ništetnost ili nepostojanje sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi Zakona o izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju, već je predmetom ovog postupka pretplata koju je tužitelj platio tuženiku na osnovu ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o CHF valutnoj klauzuli.

Iako je tužitelj sklopio Aneks Ugovora o kreditu jasno je kako isti samim sklapanjem Aneksa postojećeg ugovora i konvertiranjem svoje obveze iz CHF u EUR nije izgubio pravni interesa za pokretanjem predmetnog postupka.

Notorno je da je konverzija kredita iz CHF u EUR, po pravilima i načelima ZID ZPK, a uzimajući u obzir tada potrošaču nepoznatu ništetnost valutne klauzule CHF, ponovno prouzročila znatnu neravnotežu u vidu konvertirane glavnice koja je bila veća od one po početnom otplatnom planu, uz nametanje jednostrano promjenjivih kamatnih stopa iz Euro kredita na koje potrošač također nije imao utjecaja. O neravnoteži sve govori usporedba onoga što je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu, što je faktički platio, te što je konverzijom „dobio“ - umanjenu, konvertiranu glavnicu i dalje veću od one po početnom otplatnom planu, te negdje preplatu (a negdje i manjak) koja mu se „vraćala“ umanjenjem budućih anuiteta. Povrat tečajnih razlika, preplaćenih kamata i zakonskih zateznih kamata na svaku mjesečnu preplatu nije bilo u konverziji.

Potrošači se konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao. Potrošači su se takve zaštite mogli odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali niti mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču. I odredbe osnovnih ugovora, i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savjesnosti i poštenja.

Tužitelj itekako ima pravni interes za predmetnu parnicu i predmetni postupak, te se i u tom dijelu osporavaju navodi tuženika kao neosnovani.

Nadalje ističe da je jasno iz dokumentacije tuženika kako je tužitelj platio tuženiku naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita, upravo u iznosu koji je predmet potraživanja, pa su navodi tuženika u tom dijelu neosnovani u cijelosti. Iz dokumentacije tuženika jasno je kako je navedena naknada – trošak obračunat tužitelju, kako je tužitelj terećen za navedeni trošak od strane tuženika, te kako je tužitelj platio navedeni trošak. Sve navedeno razvidno je iz pregleda prometa za klijenta.

z dokumenta Popis uplata za namirenje obveza po kreditu, a koji dokument je tuženik dostavio uz predmetni podnesak također je razvidno kako su navedeni iznosi uplaćeni na ime troškova postupka.

U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita, tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika u tom dijelu, te se u cijelosti ustraje kod svih navoda koje je tužitelj istaknuo u odnosu na navedenu ništetnost. U odnosu na tumačenje čl. 1024 ZOO tuženik ističe kako navedena odredba ne isključuje pravo banke da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Pri tome tužitelj ističe kako u tom dijelu isti nije pregovarao sa tuženikom, niti ga je tuženik upozorio na mogućnost plaćanja naknade, a posebno isto nije navedeno u Ugovoru, a niti je tužitelj predočen bilo koji interni akt iz kojeg bi proizlazilo navedeno pravo tuženika. Uz to tužitelj nije upozoren na što se odnosi navedena naknada, što se istom plaća, koliki je iznos naknade, kako se isti izračuna, temeljem kojih parametara, te o navedenoj odredbi stranke nisu pregovarale, niti dogovarale uvjete iste. Uz to jasno je kako je tuženik navedenom naknadom uračunavao kamate, protivno navedenoj odredbi ZOO.

U cijelosti se osporavaju tumačenja tuženika o pravu na naplatu naknade, te se ustraje u tom dijelu upravo na prethodne navode tužitelja.

S jedne strane na početku podneska tuženik osporava kako je tužitelj opće platio naknadu za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita, a s druge strane navodi kako je takvo postupanje bilo uobičajno od strane poslovnih banaka. Činjenica da je nešto bilo uobičajeno ne znači, a niti može značiti da je bilo zakonito i osnovano, a pogotovo zbog postupanja tuženika prilikom zaključenja ugovora o kreditu i prilikom djelomične otplate kredita, kada nije upozorio tužitelja na obvezu plaćanja naknade i visinu iste, a djelomičnu otplatu kredita uvjetovao je plaćanjem navedene naknade, jer tužitelj ne bi mogao prijevremeno otplatiti kredit, ako ne bi platio navedenu naknadu. Tvrdnjom da naplaćeni iznos predstavlja štetu, ovim navodima tuženik samo potvrđuje neosnovanost svojih navoda i činjenicu kako je isti naplatio određeni iznos koji nije mogao, a iz razloga jer tužitelju nije objasnio pojam i posljedice naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti je tijekom ugovornog odnosa ukazao mu na koji način se određuje visina navedene naknade, a niti sam tuženik danas, 9 godina nakon naplate naknade ne zna kojim temeljem je ista naplaćena, pa samim time jasno je kako istu nije niti objasnio, a niti prezentirao tužitelju.

Tek ovim podneskom tuženik navodi od čega bi se sastojala šteta koju je tuženik pretrpio općenito, a ne u ovom pojedinačnom individualnom predmetu. Tuženik je trebao prilikom zaključenja ugovora prezentirati tužitelju podatke temeljem kojih se utvrđuje naknada, prezentirati mu visinu naknade i upozoriti ga na isto, te temeljem takvih činjenica tužitelj bi tada imao pravo izbora prihvatiti ili ne prihvatiti navedenu ugovornu odredbu. U ugovoru takve odredbe nema, a prvi puta u ovom podnesku tuženik navodi od čega bi se sastojala šteta. Dakle, više se ne poziva na naknadu za prijevremenu otplatu, već je sada po tuženiku riječ o pretrpljenoj šteti.

Što se tiče troškova likvidnosti tužitelj navedeno osporava u cijelosti. Tuženik nije dostavio dokaz da bi upravo u ovom postupku isti pretrpio štetu upravo u iznosu koji je naplaćen tužitelju, niti je tužitelju tijekom trajanja ugovornog odnosa i prilikom prijevremene otplate ukazao na štetu i visinu, a nakon čega bi tužitelj mogao valjano prihvatiti ugovorne odredbe i / ili izvršiti prijevremenu otplatu ili ne.

U odnosu na administrativne troškove tužitelj ustraje kod navoda vezanih za likvidaciju, a sve radnje koje tuženik navodi bile su poznate tuženiku i prilikom zaključenja ugovora o kreditu, kao i visina istih, ali je o tome propustio informirati tužitelja, tako da su navodi tuženika u tom dijelu neosnovani.

Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je ništetna, te se u cijelosti osporavaju sva tumačenja i svi navodi tuženika u tom dijelu. Još jednom se napominje kako ugovorom o kreditu nije ugovoreno plaćanje naknade, kako samu visinu naknade utvrdio je tuženik svojih nahođenjem, bez bilo kakvog sudjelovanja tužitelja u istom, te bez objašnjenja na koji način se naknada utvrđuje, na što se odnosi i za što se plaća, a što je detaljno obrazloženo tijekom postupka.

Tuženik – poslovna banka itekako je iskoristila i u ovom dijelu svoj nadmoć u odnosu na tužitelja potrošača i naplatila mu naknadu iako ga prethodno tijekom trajanja ugovornog odnosa nikada o tome nije posebno upozorila.

Tuženik nije dostavio akt temeljem kojeg je izvršio naplatu naknade - troškova, te i navedenim se ukazuje na neosnovanost svih navoda tuženika u tom dijelu. Razvidno je kako temeljem Ugovora tuženik nije imao mogućnost odnosno pravo na naplatu, a niti na koji način je utvrđena visina naknade.

U odnosu na prigovor tuženika da se ne radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, tužitelj ističe se da je kao fizička osoba, izvan svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti zaključio predmetni Ugovor o kreditu radi adaptacije i unutarnje rekonstrukcije kuće , te je predmetni novčani iznos u cijelosti iskorišten za adaptaciju i uređenje dijela kuće za stanovanje , te je u tom dijelu kuće prvotno stanovao tužitelj s obitelji, a danas tu žive roditelji tužitelja.

Tuženik nepotrošačko svojstvo ovog ugovora o kreditu temelji na pogrešnoj činjenici kako je tužitelj iznose kredita iskoristio za adaptaciju apartmana za turističko iznajmljivanje, a sve kad bi navodi tuženika o iznajmljivanju nekretnine i bili točni, a što se osporava, tužitelj se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava br. C-

347/23. Navedenom odlukom sud je odlučio:

“ Čl. 2 toč. b Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993.godine o nepoštenim ( odredbama ) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom potrošač u smislu te odredbe, ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Sama činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihod od upravljanja istom nekretninom NE MOŽE sama po sebi do isključenja navedene osobe iz pojma potrošač u smislu navedene odredbe .“

Činjenica da je tužitelj bio zaposlenik prednika tuženika ne utječe na svojstvo potrošača istog i na činjenicu da isti nije bio informiran od strane osobne bankarice o rizicima CHF valutne klauzule. U opisu posla tužitelja nije bila realizacija kreditnog odnosa s klijentima već je isti bio šalterski službenik i nikakvog doticaja sa kreditnim odjelom i kreditima tužitelj nije imao.

Ustrajući u cijelosti kod svih navoda predlaže donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev.

4. Tijekom postupka pročitani su Ugovor o kreditu broj:246-62/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji su Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i tužitelj zaključili dan 24. kolovoza 2005. godine, Aneks uz taj ugovor zaključen dan 11. studenog 2015. i 16. veljače 2016. godine, otplatni plan, obavijest o promjeni kamatne stope, pregled prometa za klijenta

– korisnika kredita KN, popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. 09. 2015., izračun konverzije od 11. studenog 2015., prihvaćanje izračuna konverzije, simulirani otplatni plan u EUR, bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak, obavijest o provedenoj konverziji od 11. veljače 2016., dopis Porezne uprave, PU Split, Ispostava Makarska Klasa:410-12/2025-022/01 Urbroj:513-007-17-02-2025-2 od 16. svibnja 2025. godine. Saslušana je svjedokinja LNĆ i tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje po UN iz Darfin d.o.o.

5. Sud zbog protivljenja tužitelja nije uzeo kao dokaz pisane izjave zaposlenika tuženika JN i MN, a niti je kao dokaz cijenio dokumentaciju koju je tuženik predao kao prilog podnesku od 6. listopada 2026. godine, a sve sukladno odredbi članka 299. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, budući da tuženik nije niti tvrdio niti čak učinio vjerojatnim da tu dokumentaciju odnosno dokaze nije mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Nije sporno da su tužitelj sa tuženikom koji je tada poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria Bank d.d., zaključio Ugovor o kreditu broj:246-62/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama dana 24. kolovoza 2005. godine.

Tim ugovorom tuženik je kao banka tužitelju kao korisniku odobrio stambeni kredit u iznosu od 160.500,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize te banke važećem na dan korištenja kredita (članak 2.), na razdoblje do 31. kolovoza 2025. godine, time da se tužitelj obvezao mjesečno uplaćivati iznos od 372,49 CHF u protuvrijednosti HRK prema prodajnom tečaju za devize banke važećem na da uplate (članak 3. ).

8. U tom ugovoru člankom 8. dano je pravo korisniku kredita da može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, te se "korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke."

9. Nadalje, nesporna je činjenica da su stranke dana 11. studenog 2015. godine, sklopile Aneks uz taj ugovor (identičan kojem je i Aneks od 16. veljače 2016.) k kojim su "sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane Korisnika kredita", regulirale "konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR."

10. Već i ova okolnost ukazuje da je osnovni ugovor bio potrošački tj. da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba, izvan svoje profesionalne djelatnosti te su nesporno sredstava kredita utrošena na adaptaciju nekretnine u kojoj je tužitelj stanovao.

11. To da li je eventualno neki drugi dio predmetne kuće na adresi [adresa], u [adresa] ,( budući da tužitelj u svom iskazu pojašnjava da je stanovao u potkrovnom stanu, kojeg je nadogradio sredstvima kredita), kasnije iznajmljivao radi ostvarivanja dodatnog prihoda, nije odlučna činjenica.

12. Naime, prema podacima pribavljenim od Porezne uprave, utvrđeno je da tužitelj ima evidentirano da na navedenoj adresi "Rješenje o pružanju ugostiteljskih usluga (kategorizaciju) od 18. srpnja 2007. godine", dakle to rješenje je izdano dvije godine nakon sklapanja ugovora o kreditu.

13. Za ocjenu da li se tužitelj može smatrati potrošačem u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) , bitan je sadržaj ugovora i okolnosti u trenutku njegova sklapanja, a "pravne posljedice eventualnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima ostaju neizmijenjene i u okolnostima kad su sredstva ostvarena kreditom naknadno korištena za poslovne ili poduzetničke djelatnosti" kako to tumači Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-984/2023-2 od 3. srpnja 2024. godine.

14. Zbog tog sud nije našao osnovanim ovaj prigovor tuženika da tužitelj nije bio potrošač u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno da se ne radi o potrošačkom ugovoru na koji bi se eventualno mogli primijeniti pravna shvaćanja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koja se poziva tužitelj.

15. Na pravnu narav tog potrošačkog ugovora, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, ne utječe ni okolnost što se radilo o tome da se sredstva koja će mjesečno uplaćivati tužitelj koriste za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI- balanced tijekom cijelog razdoblja trajanja kredita.

16. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

17. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

18. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je on u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio zaposlen kod tuženika na mjestu blagajnika na šalteru poslovnice u Makraskoj.

Sredstva kredita koristio je u svrhu renoviranja kuće odnosno podizanja kata i gradnje stana koji nije nikada iznajmljivan u turističke svrhe niti se u njemu obavljala takva djelatnost.

Naveo je da je predmetni kredit bio jedini mogući oblik kreditiranja za njega a obzirom na njegovu tadašnju kreditnu sposobnost te činjenicu da je banka tražila puno blaže uvjete kod kredita u švicarskim francima, nego što je to bio slučaj za kredit u eurima.

Ističe da o pojedinim odredbama ugovora nije mogao pregovarati, time da nije bio svjestan niti upozoren da HNB ne štiti tečaj Švicarskog franka kao što štiti tečaj EUR, ali je znao da se anuiteti mogu mijenjati zavisno od promjene tečaja. Naveo je da sigurno nije bilo pregovora o odredbi koja se tiče obveze plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita jer je ugovor bio tipiziran, te da ta odredba njemu nije bila jasna niti je bio upozoravan na istu.

Što se pak tiče konverzije kredita, objasnio je kako više nije mogao pratiti plaćanje u CHF te mu se tada činilo da je to bolja opcija, pa je svojevoljno pristao sklopiti Aneks ugovora.

20. Iskaz svjedokinje LNĆ, potvrđuje činjenicu da su djelatnici tuženika mahom birali ovakvu vrstu ugovora o kreditu, rađenu u načelo dobre vjere s polazištem da je CHF stabilna valuta.

Ista je navela kako je tužitelj u to vrijeme bio blagajnik te je radio na šalteru, a da je odredba o plaćanju naknade koliko se sjeća bila zadana samim kreditom i sadržana kao takva u ugovoru, a određena je odlukom banke i kao takva nije bila predmetnom pregovaranja.

Ona nije znala za nekakve enormne oscilacije tečaja CHF, a pretpostavlja da je tužitelj znao da mu rati neće biti ujednačena i da ovisi o vrijednosti CHF u odnosu na HRK.

21. Dakle, ovi iskazi u binom se podudaraju u pogledu odlučnih činjenica – da se radilo o tipiziranom ugovoru o kreditu koji je sastavio tuženik, da tužitelj nije pojedinačno pregovarao o značenju i pravnim posljedicama te eventualnim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao niti o plaćanju banci naknade za prijevremenu otplatu kredita.

22. Za sud nema dvojbe da je riječ o potrošačkom ugovoru, a s druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

23. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja, financijski je vještak utvrdio:

1. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 124.611,39 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura 16.538,76 EUR.

2. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -4.144,38 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura -550,06 EUR.

3. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi -41.435,46 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -5.499,43 EUR.

a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 67.830,29 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 518.144,19 HRK.

Iznos preostale glavnice iznosi 117.500,00 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 559.579,65HRK.

Razlika između iznosa 518.144,19 HRK i iznosa 559.579,65 HRK je - 41.435,46 HRK.

b) Prema Dodatak ugovoru o kreditu (list 115-118 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015., te iznosi 124.820,65 HRK što u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosi 16.566,55 EUR.

4. Ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do dana 30.09.2015. godine iznose 3.247,76 EUR.

5. Rekapitulacija potraživanja tužitelja umanjena za preplatu iz konverzije:

- zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 3.247,76 EUR

- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 16.538,76 EUR

- preplata utvrđena konverzijom 16.566,55 EUR

- UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamate umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 3.219,97 EUR

- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 5.499,43 EUR

- UKUPNO II predstavlja iznos UKUPNO I umanjen za razliku preostale glavnice i iznosi -2.279,46 EUR

- manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 550,06 EUR

- SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 2.829,52 EUR

6. Prema pregled prometa za klijenta (list 52-60 spisa) naplaćene su slijedeće naknade prilikom djelomične prijevremene otplate glavnice kredita:

Datum plaćanja 02.01.2015 Iznos troška 4.118,67 HRK ili 546,64 EUR Datum plaćanja 13.01.2015 Iznos troška 1.879,23 HRK ili 249,42 EUR Ukupno 5.997,90 HRK ili 796,06 EUR

Ukupno naplaćene naknade prilikom djelomične prijevremene otplate glavnice kredita iznose 796,06 EUR

24. Očitujući se o pitanju da li su svi iznosi plaćani na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu iskorišteni za namirenje EUR kredita, odnosno da li postoji kakav preplaćeni iznos po predmetnom CHF kreditu nakon provedene konverzije, a koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita, vještak je naveo kako su konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu EUR uzete u izračun sve uplate tužitelja te da iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od istih stvarnih uplata tužitelja z podmirenje obveze za anuitete u CHF te je ponovio da da je prema Dodatku ugovoru o kreditu (list 115-118 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015., te iznosi 124.820,65 HRK što u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosi 16.566,55 EUR.

Također je ponovio da je tako u Nalazu i mišljenju pod točkom 6. Nalaza i mišljenja te u točki 5. Zaključka Nalaza prikazao rekapitulaciju potraživanja iz koje je razvidno i potraživanje tužitelja te preplata priznata konverzijom od strane tuženika. Rekapitulacija potraživanja tužitelja umanjena za preplatu iz konverzije, a za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

25 Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine te stranke nakon očitovanja vještaka nisu imale primjedbi.

26. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

27. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

28. Nije sporno da je predmetni Aneks ugovoru o kreditu od 24. kolovoza 2005. godine, sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15).

Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju , pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

29. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

30. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

31. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

32. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

34. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

35. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

36. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

37. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

38. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i isplatu u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

39. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

40. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u tom dijelu odbijen, a posljedično tome prigovor zastare potraživanja tužitelja je bespredmetan.

41. Međutim, kao što je ranije istaknuto, a utvrđeno je i financijskim vještačenjem tuženik je od tužitelja kod djelomične prijevremene otplate glavnice kredita naplatio naknadu u iznosu od 796,06 EUR, i to dana 02.01.2015 . godine 546,64 EUR te dana 13.01.2015 Iznos 249,42 EUR.

Ovo je ustanovljeno upravo temeljem podataka iz dokumentacije koju je u spis dostavio tuženik, tako da je njegovo negiranje ove činjenice neosnovano.

42. Kao što je ranije citirano u članku 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je obveza korisnika kredita da u slučaju prijevremene konačnu ili djelomične otplate kredita, "izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke."

43. Ovako sročena odredba ugovora, a o kojoj stranke kako je to već ranije utvrđeno iskazom tužitelja i svjedokinje, nisu pregovarale, je nejasna budući ta nema nikakvih parametara temeljem kojih će banka sačiniti zaključni obračun, na što se taj obračun odnosi tj. da li on u sebi osim iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje uključuje i određenu naknadu troškova, koji su to troškovi odnosno kako se izračunavaju.

44. Članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007). propisao je:

„(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Isto tako članak 87. citiranog Zakona određuje:

„(1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava.

(2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.“

45. Dakle iz naprijed navedenih okolnosti sud smatra da se radi o nepoštenoj ugovorno odredbi, odredbi koja je ništava.

46. Naknadno u ovom postupku iznesene tvrdnje da se u stvari radi o naknadi štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita su neuvjerljive i ničim dokazane. Ddakle prvenstveno osim paušalnog opisa u čemu bi se šteta sastojala, tuženik nije priložio nikakve pisane dokaze o tome, kao niti na temelju čega je ta tzv. šteta naplaćena baš u iznosu od 796,06, EUR i to nije ničim dokumentirao niti objasnio pa nije bilo osnove da se na temelju samih navoda tuženika određuje financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine štete.

46. Ova nepoštena odredba uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu cjelokupni odnos ne treba vrednovati samo kvantitativnom ocjenom, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (samog zahtjeva ili sadržaja ugovora ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). U konkretnom slučaju tužitelj je morao platiti tu neodređenu naknadu tuženiku jer u protivnom ne bi mogao prijevremeno zatvoriti kredit.

47. S obzirom na to tuženik je osnovom članka člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1. tog Zakona, dužan vratiti što primio po osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, a u svezi članka 1111. istog Zakona, koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odn. da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

48. Zbog naprijed navedenog presuđeno je kao u stavku II i III izreke, time da je tuženik koji je kao trgovac unio u ugovor nepoštenu odredbu, nesavjestan stjecatelj pa je zateznu kamatu dužan naknaditi tužitelju od dana stjecanja kako to određuje čl. 1115. ZOO-a.

49. Prigovor tuženika je to potraživanje tužitelja u zastari neosnovan je obzirom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

50. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 2. te članka 155. ZPP-a.

51. Tužitelj je uspio u parnici sa 4,60 %, a tuženik sa 95,40 % pa je tužitelj dužan tuženiku naknaditi 90,80 % troškova odmjerenih u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).

52. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 18. siječnja 2024., 18. prosinca 2024., 7. veljače 2025. po Tbr. 8. t. 1. svaki u visini od 250 bodova, zatim sastav podneska od 19. svibnja 2025. pod Tbr. 8. t. 3. u visini od 25 bodova %, sastav podnesaka od 29. svibnja i 28. srpnja 2025. po Tbr. 8. t. 2. u visini od 125 bodova svaki, te zastupanja na tri ročišta 13. ožujka, 2. travnja i 7. listopada 2025. godine po Tbr. 9. t. 1. u visini od 250 bodova za svako ročište.

53. Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 4.050,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 1.012,50 EUR.

54. Zbog toga je tužitelju naloženo da tuženiku plati iznos od 5.062,50 EUR, a preostali dio zahtjeva za trošak u iznosu od 1.250,00 EUR valjalo je odbiti kao neosnovan.

U Zlataru, dana 14. studenog 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika