Poslovni broj Povrv-257/2024-20

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu Augustinu Jalšovec, u pravnoj stvari tužitelja ĆM, vl. obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Pajić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika LM, vl. obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi 48.257,53 EUR, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 30. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, na ročištu za objavu sudske odluke dana 14. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Održava se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Krešimira Milasa iz Osijeka, poslovni broj Ovrv-3485/2022 od 27. travnja 2022., te se nalaže tuženiku LM, vl. obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da isplati tužitelju ĆM, vl. obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 48.257,53 EUR (slovima: četrdeset osam tisuća dvjesto pedeset sedam eura i pedeset tri centa) i to:

- za račun br. 33/1/1, namiri tražbinu u iznosu od 29.490,52 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 15.05.2021. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 61709436872,

- za račun br. 112/1/1, namiri tražbinu u iznosu od 18.767,01 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 31.01.2022. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 61709436872,

zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 1.374,66 EUR uvećanim za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi 27. travnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na račun IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 61709436872, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.966,53 EUR (slovima: pet tisuća devetsto šezdeset šest eura i pedeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2025. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 6.072,47 EUR (slovima: šest tisuća sedamdeset dva eura i četrdeset sedam centi), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, kao ovrhovoditelj podnio protiv tuženika, kao ovršenika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvoda otvorenih stavaka, a radi naplate iznosa od 363.596,36 kn, odnosno 48.257,53 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka. Protiv istog rješenja tuženik je pravovremeno izjavio prigovor, te je spis dostavljen na daljnje rješavanje Općinskom sudu u Osijeku, a koji je rješenjem broj Povrv-131/2022-3 od 25. listopada 2022. stavio izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika, te ukinuo sve provedene ovršne radnje, a postupak nastavio kao u povodou prigovora protiv platnog naloga, te se u točki II. istog rješenja oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i nakon pravomoćnosti navedenog rješenja, dana 18. lipnja 2024. spis dostavio Trgovačkom sudu u Osijeku na daljnje postupanje.

2. Tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi u cijelosti navodi kako prigovara potraživanju tužitelja jer nije po ugovoru o građenju koji je potpisan obostrano 8.5.2020. dostavio građevinsku knjigu sa dokazima o ugrađenim količinama ovjerenu od strane nadzornog inženjera i glavnog inženjera gradlišta, po ugovoru nije dostavio pisanu garanciju na izvedene radove, te nije dostavio ovjerenu z adužnicu u iznosu od 100.000,00 kn za otklanjanje nedostataka. Nadalje navodi kako tužitelj nije dostavio ponudu za vantroškovničke radove koje je usmeno dogovorio sa investitorom i koje je izveo. Zbog nedostatka građevinske knjige sa dokazima o ugrađenim količinama i ponude, tuženik navodi kako nije bio u mogućnosti ispostaviti račun investitoru za izvedene radove, te iste naplatiti i podmiriti račune tužitelja. Smatra da rješenje o ovrsi sud treba staviti izvan snage do ispunjenja uvjeta tužitelja prema tuženiku, da bi mogao naplatiti iznos od investitora. U privitku prigovora, tuženik je dostavio Ugovor, te troškovnik po kojem mu je dotadašnji iznos od 1.592.706,70 kn isplaćen.

3. Tužitelj u podnesku od 22. srpnja 2024. osporava navode tuženika, te navodi da isti još jednom pokušava na sve moguće načine izbjegava plaćanje navodeći nerelevantne razloge zašto isto nije učinjeno iako je račun ispostavljen za uslugu koja je izvršena, te je račun dospio. Stoga ukazuje da je tuženik uložio prigovor samo da bi odgodio tj. izbjegao plaćanje nespornog duga prema tužitelju, slijedom čega, a obzirom da tuženik neosnovano osporava u cijelosti tražbinu tužitelja, isti predlaže sudu na temelju čl. 501. a Zakona o parničnom postupku sudu donošenje prethodne mjere. Ovdje valja istaknuti kako je na ročištu održanom 30. rujna 2025. tužitelj povukao prijedlog za određivanje prethodne mjere od 22. srpnja 2024., te stoga o istom sud nije odlučivao u ovoj odluci.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u račun 33/1/1 (str. 11 i 14 spisa), račun 112/1/1 (str. 12 i 13 spisa), karticu kupaca (str. 15 spisa), Ugovor o građenju (str. 32 i 33 spisa), troškovnik građevinskih i obrtničkih radova (str. 34 do 72 spisa), rekapitulacija (str. 98 spisa), dopis tužitelja OPG-u Stjepan Kopljar (str. 99 i 100 spisa), e-mail tužitelja (str. 101 i 102 spisa), uporabna dozvola (str. 103 do 105 spisa), potvrda o pravomoćnosti rješenja (str. 106 spisa), uvid u priklopljeni upravni spis Osječko-baranjske županije, Upravni odjel za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Klasa: UP/I-361-05/21-01/000151, dopis porezne uprave (str. 118 spisa), te je saslušao svjedoka CM (str. 120 i 121 spisa), te stranke ŠM i LM (str. 147 do 150 spisa). Sud dokumentaciju tužitelja sa str. 132 do 142 nije uzeo u obzir pri donošenju ove odluke, budući da ista nije dostavljena pravovremeno do zaključenja prethodnog postupka, a niti je određena dostava iste u planu upravljanja postupkom.

5. Cijeneći izvedene dokaze, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), te imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Sukladno odredbi članka 219. do 221. a ZPP-a, svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

6. Tužitelj tužbom potražuje od tuženika iznos od 48.257,53 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po osnovi izvedenih bravarskih, limarskih i krovopokrivačkih radova na objektu u vlasništvu OPG Kopljar.

7. Među strankama je nesporno da su stranke bile u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o građenju, te da je predmet istoga ugovora bila izrada bravarskih, limarskih i krovopokrivačkih radova na objektu OPG Stjepan Kopljar. Među strankama nije sporno niti da je ovdje tužitelj bio podizvođač tuženika na naprijed navedenom građevinskom objektu, a da je glavni investitor bio OPG Stjepan Kopljar. Također je nesporno kako su predmet ovog postupka višeradovi koji su nastali povodom izgradnje naprijed navedenog objekta, budući da prvotnim troškovnikom nisu bili točno specificirani ti radovi, nego su prvotnim projektom bili obuhvaćeni tako što su općenito bili naznačeni da se trebaju izvesti. Također nije sporno da su predmet ovog postupka i naknadni radovi tužitelja. Među strankama tijekom postupka je postala nesporna činjenica da je tužitelj izveo sve radove koji su utuženi u ovom postupku, a također je postala nesporna i visina samog tužbenog zahtjeva, budući da je tuženik na ročištu u svom iskazu na ročištu od 30. rujna 2025. istaknuo na poseban upit suda da nije sporna visina tužbenog zahtjeva, budući da ugrađene količine materijala kao i sami radovi naznačeni na računima tužitelja nisu sporni, te da ih je tužitelj zaista i izveo u utuženom iznosu. Nije sporna niti činjenica da je predmetni objekat na kojem su se izvodili radovi pušten u rad, odnosno da su dobivene sve potrebne dozvole.

8. Među strankama je međutim sporno da li tuženik treba platiti tužitelju predmetne radove sve dok se on ne naplati za te radove od investitora, odnosno OPG Stjepan Kopljar.

9. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica, sud je u ovom postupku osim pismenih dokaza navedenih u točki 4. ovog obrazloženja, proveo i personalne dokaze, te je saslušao svjedoka ŽM i stranke ŠM i LM.

10. Na ročištu održanom dana 29. siječnja 2025. svjedok CM iskazao je da mu poznat poslovni odnos između stranaka, budući da je tuženik bio glavni izvođač radova na farmi svjedoka, a tužitelj je bio podizvođač tuženika. Na upit suda svjedok iskazuje kako je predmet radova bila farma tova junadi sa pristupnim zgradama, te iskazuje kako su i podizvođač i izvođač svoje poslove izvršili. Na upit suda da li je svjedok kao naručitelj radova imao ugovor sa izvođačem radova (tuženikom), svjedok iskazuje da jest. Na upit suda da li može specificirati koje je točno radove radio tužitelj, svjedok iskazuje kako je tužitelj radio bravariju, kontrukcijske radove, pregrade, te krovopokrivačke radove. Na daljnji upit suda da li je upoznat sa sadržajem ugovora između tužitelja i tuženika, svjedok iskazuje da nije, odnosno da je on upoznat samo sa ugovorom između njega i glavnog izvođača (tuženika). Na upit suda da li je bilo vantroškovničkih ili viška radova koji su se izvodili, svjedok iskazuje da ih nije bilo. Na upit pun. tužitelja da li je postojao ugovorni troškovnik radova koje je trebao izvršiti tuženik sa invenstitorom, svjedok iskazuje kako je postojao ugovorni troškovnik. Na daljnji upit da li su izvedeni svi ugovoreni radovi koji su navedeni u troškovniku, svjedok iskazuje da jesu, a na daljnji upit da li je izvedeno nešto drugih radova, više od navedenik u troškovniku, svjedok iskazuje da nije. Na daljnji upit da li su izvedeni radovi navedeni na računu 33/1/1 i 112/1/1, svjedok iskazuje da jesu. Na daljnji upit da li su sve stranke, odnosno prisutne osobe (svjedok i stranke) imale sastanak vezano za vantroškovničke radove, svjedok iskazuje kako nije siguran da li su stranke imale takav sastanak. Na daljnji upit da li je svjedok kao naručitelj radova isplatio sva sredstva tuženiku, kao glavnom izvođaču, svjedok iskazuje da jest. Tužitelj kao stranka postavlja pitanje svjedoku da li je na zajedničkom sastanku svih stranaka na kojem je prisustvovao i otac svjedoka bilo dogovoreno da se višak radova fakturira tuženiku, svjedok iskazuje kako se on ne može točno očitovati da li je to bilo tako dogovoreno, budući da je bilo više sastanaka sa strankama, no međutim ističe kako je sve što je fakturirano isplaćeno tuženiku iz razloga što je to bilo nužno za dobivanje uporabne dozvole, a budući da je izgradnju te farme sufinancirala EU svojim sredstvima u 70% iznosa. Na upit pun. tužitelja da li je nadzor odoborio sve izvedene radove, svjedok iskazuje da jest.

11. Na ročištu održanom 30. rujna 2025. saslušan je tužitelj ĆM u svojstvu stranke, te u svom iskazu navodi kako mu je poznat poslovni odnos između stranaka, te mu je poznat predmet ovoga spora. Ističe kako je on bio podizvođač tuženika, te je na sastanku sa investitorom bilo dogovoreno da tužitelj napravi kao podizvođač čelične radove, a da tuženik kao glavni izvođač izvede građevinske radove i to na objektima u vlasništvu ŽM, a koji se sastojao od štale, skladišta za rasute teret odnosno mješaone i upravne zgrade. Na upit suda da li su svi radovi od strane tužitelja izvedeni, stranka iskazuje da jesu. Također ističe kako niti investitor, a niti glavni izvođač nisu imali nikakvih prigovora protiv izvedenih radova tužitelja, a posebice stoga što je glavni investitor bio vezan za rokove, budući da je trebao dobiti povrat sredstava od Fondova EU. Ističe kako je on prije nego što je naplatio svo svoje potraživanje predao ateste za materijale i ateste od varioca koji su izvodili radove, a koji su bili potrebni glavnom investitoru za dobivanje predmetnih dozvola za puštanje u rad istog objekta, odnosno cjelokupne investicije. Na upit suda da pojasni točno koji su radovi iz utuženog računa broj 112/1/1 bili naknadni radovi, odnosno vantroškovnički radovi, a koji su radovi bili sadržani u prvotnoj investiciji, stranka iskazuje da se na tom računu poslovi naznačeni od red.br. 1 do 3 spadali u naknadne, odnosno vantroškovničke radove, koje je investitor dogovorio sa glavnim izvođačem i sa njim kao podizvođačem, a ostali radovi od 4 do 6 su bili već sadržani u prvotnom planu, odnosno investiciji. Na upit suda tko je naručio te predmetne naknadne, odnosno vantroškovničke radove, stranka iskazuje da je to bio investitor, odnosno otac investitora. Nadalje, stranka pojašnjava kako je bilo dogovreno sa glavnim investitorom da tužitelj ispostavi fakturu glavnom izvođaču, odnosno ovdje tuženiku, za te vantroškovničke radove, a da će potom iste platiti glavni investitor i to na način da on plati tuženiku kao glavnom izvođaču predmetne radove, a da zatim glavni izvođač podmiri te radove podizvođaču odnosno tužitelju. Navodi kako su projektanti prilikom projektiranja samih objekata značajno smanjilil količine materijala koji se trebaju ugraditi i koji su naposljetku i ugrađeni u same objekte, te je ovdje tužitelj napravio sve njegove poslove sukladno projektima, međutim pojašnjava još jednom kako projekti nisu sadržavali potrebne količine materijala koji su kasnije ugrađeni, te je on sve fakturirao sa stvarnim stanjem ugrađenih materijala. Na upit suda, budući da iz računa 33/1/1 proizlazi kako je isti izdan na iznos od 322.196,36 kn, a da je utužen iznos sa tog računa od 222.196,36 kn, odnosno iznos manji za 100.000,00 kn, tko je platio taj iznos i za koje radove, stranka iskazuje kako je iznos od 100.000,00 kn platio ovdje tuženik, međutim ne može se točno očitovati za koje radove specificirane na tom računu 33/1/1 je tuženik tom uplatom podmirio. Na upit suda da li račun broj 33/1/1 sadržava određene vantroškovničke ili naknadne radove, stranka iskazuje da taj račun ne sadržava takve radove, već su to radovi koji su unaprijed bili predviđeni. Na upit suda koji način plaćanja je između stranaka bio dogovoren između investora, glavnog izvođača i podizvođača, stranka iskazuje kako je cjelokupni bio dogovor za sve radove istovjetan, odnosno da tužitelj tuženiku za sve izvedene radove ispostavlja fakture, da potom tuženik te fakture proslijeđuje glavnom investitoru, da glavni investitor po ispostavljanju tih faktura plaća tuženiku, a da zatim tuženik plaća tužitelju. Na upit pun. tužitelja da li je tužitelj sa predviđenim količinama materijala u prvotnom projektu mogao izvesti odnosno dovršiti predmetne radove, stranka iskazuje da to nije bilo moguće. Na daljnji upit da li je bilo bilo kakvih primjedbi od strane tuženika nakon ispostavljenih računa vezano za izvedene radove ili reklamacije samog računa, stranka iskazuje da nije bilo nikakvih primjedbi od strane tuženika. Na upit suda da li je tuženik dao razlog tužitelja zbog kojeg nije platio predmetne račune, stranka iskazuje da mu je tuženik rekao da njemu isti nisu podmireni od strane investitora. Na upit suda da li je tuženik prilikom izvođenja samih radova kao glavni izvođač imao primjedbi za tužitelja na količine ugrađenih materijala od strane istog, stranka iskazuje da nije. Na upit tuženika da li je nadzorni inženjer obavijestio tužitelja da li je specifikacija na računima vjerodostojna, odnosno da li je vođena građevinska knjiga, stranka iskazuje da građevinska knjiga nije vođena, ali na fakturama je bilo točno specificirano što je ugrađeno. U odnosu na pitanje da li ga je nadzorni inženjer obavijestio o naprijed navedenom, stranka iskazuje da ga nadzorni inženjer nije obavijestio da specifikacija na računima nije vjerodostojna, odnosno da je potrebno voditi građevinsku knjigu. Na daljnji upit da li je stranka provjerila da li su specifikacije radove sa računa 112/1/1 i to pod red.br. 4,5 i 6 bile već obuhvaćene prvotnim troškovnikom, stranka iskazuje kako ti radovi nisu bili točno određeni prvotnim troškovnikom, međutim da su prvotnim projektom bili obuhvaćeni i to tako što su općenito bili naznačeni da se trebaju izvesti, međutim nije bilo naznačeno koji točno radovi trebaju biti izvedeni. Na poseban upit da li je, s obzirom da je u ugovoru bilo naznačeno da je tužitelj dužan voditi građevinsku knjigu, istu vodio, odnosno da li je predmetni ugovor pročitao sa razumijevanjem, stranka iskazuje kako on nije vodio građevinsku knjigu, te je pročitao i potpisao predmetni ugovor. Na upit pun.tužitelja da li je u ugovoru bilo predviđeno da isti vodi posebnu građ.knjigu kao podizvođač, a uz dopuštenje suda istome se predočava predmetni ugovor o građenju između ovdje stranaka, stranka iskazuje kako on smatra da nije trebao voditi građevinsku knjigu nego voditi evidenciju izvedenih radova specificiranoj na fakturi.

12. Na istom ročištu saslušan je i tuženik LM u svojstvu stranke, te isti iskazuje kako je poslovni odnos između ovdje stranaka, ali i CM ŽM kao glavnog investitora započeo na način da je između ovdje tužitelja i CM bilo dogovoreno da će ovdje tužitelj izvoditi određene radove za CM kao investitora, te je tužitelj CM izdao određenu ponudu za cjelokupne radove, a koju je naknadno tuženik uvrsio u svoju i poslao istu investitoru. Navodi kako je predmetna ponuda koju je prvotno izdao tužitelj, a potom i tuženik investitoru bila sukladna prvotnom troškovniku i sve je zahtjeve investitor dostavljao direktno tužitelju. Na upit suda stranka iskazuje kako se pridružuje ranijem iskazu tužitelja u dijelu u kojem je isti iskazao da je građevinske radove na predmetnim objektima izveo tuženik, a da je tužitelj izveo bravarske radove. Na upit suda da li je tuženik bio obavješten da će tužitelj izvesti naknadne radove, odnosno vantroškovničke, stranka iskazuje kako je on samo bio obaviješten od strane investitora da će tužitelj izvesti te radove i ispostaviti fakturu njemu – tuženiku, za te radove. Također ističe da se u odnosu na te radove sada investitor u bitnom dijelu protivi. Također ističe kako su i nadzorni inženjer i investitor znali za potrebu viška radova, ali nisu htjeli iste uvrstiti u naplatu. Napominje kako niti nadzorni inženjer, a niti investitor nisu priznavali te višeradove, budući da su oni imali iznos prema EU koji nisu htjeli probiti. Na upit suda tuženik ističe kako je on usmenim putem tražio od investitora, odnosno nadzornog inženjera da potpiše predmetne radove, no isti to nisu htjeli učiniti. Na upit suda da li je tuženik sporna visina tužbenog zahtjeva, isti iskazuje da nije, budući da ugrađene količine materijala, kao i sami radovi naznačeni na računima tužitelja, nisu sporni, te da ih je tužitelj zaista i izveo u utuženom iznosu. Na poseban upit suda tuženik ističe kako je njemu sporna osnova tužbenog zahtjeva, budući da on smatra da on ne treba platiti tužitelju predmetne radove sve dok se ne naplati on od investitora. U odnosu na činjenicu da je račun 33/1/1 izdan na iznos od 322.196,36 kn, a da je utužen iznos od 222.196,36 kn, isti iskazuje kako je on podmirio iznos od 100.000,00 kn po tom računu tužitelju, a upravo radi daljnjeg lakšeg poslovanja, odnosno podmirenja obveza. Na upit pun. tužitelja da li je isti obavijestio investitora, odnosno nadzornog inženjera, da mu je tužitelj ispostavio račune sa specifikacijama, stranka iskazuje da je obavijestio i investitora i nadzornog inženjera koji je imao uvid u te specifikacije koje je tužitelj napravio ručno, te su investitor i nadzorni inženjer rekli da neće priznati te radove dok ne dobiju građevinsku knjigu ili dokaznicu materijala od strane tužitelja.Na upit tko je vodio građevinsku knjigu na gradilištu, stranke da je građ.knjigu vodio njegov voditelj radova, te na daljnji upit da li je predao tu građ.knjigu investitoru odnosno nadzornom inženjeru, stranka iskazuje da jest. Stranka pojašnjava da je on predao prvotno građ.knjigu koja je sadržavala sve izvedene količine radova koje je tužitelj izveo, međutim da nadzorni inženjer nije htio potpisati tu građ.knjigu, te je po nalogu nadz.inženjera ponovno napravljena građ.knjiga po količinama iz troškovnika, a ne po stvarno izvedenim radovima.

13. Člankom 620. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) određeno je da se ugovorom o građenju izvođač obvezuje prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu, odnosno na postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu. Također je u stavku 2. istog članka određeno da ugovor o građenju mora biti u pisanom obliku. Uvidom u predmetni ugovor između stranaka i to u članak 3. stranke su ugovorile da će se plaćanje radova prema ovom ugovoru obavljati avansno, te po fazama radova i predanim privremenim situacijama i okončanom situacijom sa dokaznicom mjera u građevinskoj knjizi do max 99%, 1% iznosa ostaje za uslugu voditelja građenja. Nadalje, člankom 623. st.1. ZOO-a određeno je da za svako odstupanje od projekta, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja. Stavkom 2. istoga članka određeno je da on ne može zahtijevati povećanje ugovorne cijene za radove što ih je izveo bez takve suglasnosti. Nadalje, člankom 341. st. 3. ZOO-a određeno je da obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili dopustiti trećeg ne obvezuje, a obećavatelj odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći ne pristaje obvezati se ili ispuniti određenu radnju. Također, člankom 342. st. 1. ZOO-a određeno je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

14. Slijedom iznijetoga, budući da su u ugovornom odnosu bile ovdje stranke tužitelj i tuženik, činjenica da je treći (investitor) obećao nešto učiniti, a što eventualno nije, ne isključuje mogućnost tužitelja u ovom postupku da upravo od tuženika zahtjeva ispunjenje njegove obveze.

15. Naime, iako iz samog iskaza ŠM proizlazi kako je dogovoreno sa glavnim investitorom da tužitelj ispostavi fakturu glavnom izvođaču, odnosno ovdje tuženiku za te vantroškovničke radove, a da će potom iste platiti glavni investitor i to na način da on plati tuženiku, kao glavnom izvođaču predmetne radove, a da zatim glavni izvođač podmiri te radove podizvođaču, odnosno tužitelju, sud je stava kako upravo zbog činjenice da tužitelj nema mogućnosti utjecaja na isplatu investitora izvođaču, može u ovom postupku potraživati isplatu od izvođača (tuženika), a koji eventualno naknadno u drugom postupku može iznos tražbine tužitelja u ovom postupku potraživati od investitora. Ovdje valja naglasiti kako je tuženik kao ugovorna strana znao za postojanje vantroškovničkih i viška radova, te način dogovora oko plaćanja istih, a isti nije reagirao na način da otkloni svoju odgovornost za isplatu tih radova ovdje tužitelju. Naime, neovisno o nedostatku pisanog naloga za izvođenje tih radova, sud je stava kako su i ugovorne stranke, a i treća osoba (investitor) bili upoznati sa činjenicom da te radove treba izvesti tužitelj. Također, činjenica da je tuženik znao za predmetne radove izvedene od strane tužitelja proizlazi iz činjenice što je tuženik tužitelju platio iznos od 100.000,00 kn po računu tužitelja broj 33/1/1, te da je stoga utuženi iznos umanjen za upravo taj iznos.Također je bitno za naglasiti kako upravo činjenica da je tuženik znao za predmetne radove koje je tužitelj izveo proizlazi i iz iskaza LM u kojem je iskazao da je on predao glavnom investitoru građevinsku knjigu koja je sadržavala sve izvedene količine radova koje je tužitelj izveo, međutim da nadzorni inženjer nije htio potpisati tu građevinsku knjigu, te je po nalogu nadzornog inženjera ponovno napravljena građevinska knjiga po količinama iz troškovnika, a ne po stvarno izvedenim radovima. Slijedom iznijetoga, tuženik je znao prilikom predavanja prvotne građevinske knjige da je tužitelj izveo sve radove koji su predmet ovoga postupka.

16. Slijedom svega navedenog, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj izvršio sve radove koji su predmet ovoga postupka, da je tuženik odgovoran za plaćanje istih, a kako visina tužbenog zahtjeva nije niti sporna, sud je stava da je tužbeni zahtjev osnovan i valjalo ga je prihvatiti te primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a platni nalog iz rješenja o ovrsi održati na snazi kao u točki I. izreke presude. Sud je ujedno tužitelju priznao i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), od dospijeća kako je to u računu navedeno pa da isplate. Sud je također tužitelju priznao trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.374,66 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja rješenja o ovrsi, a sve sukladno članku 29. st. 1. i 2. ZOO- a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s člankom 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/2025.; dalje: Tarifa) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/2023; dalje: Uredba), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23), te članka 29. ZOO-a

18. Sud je tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu priznao troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 5.966,53 eura i to na ime troška pristupa na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja dana 11.10.2024. u iznosu od 250,00 eura (Tbr.9.4. Tarife) uvećano za PDV u iznosu od 62,50 eura, ukupno 312,50 eura, troška pristupa na ročištima 26.11.2024., 29.1.2025., 30.9.2025., svaki u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr.9.1. Tarife) uvećano za PDV u iznosu od 250,00 eura, ukupno svako 1.250,00 eura, pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.3. Tarife) uvećano za PDV u iznosu od 25,00 eura, ukupno 125,00 eura, obrazloženi podnesak od 11.10.2024. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 eura uvećano za PDV u iznosu od 250,00 eura, ukupno 1.250,00 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 529,03 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

19. Preko dosuđenog iznosa sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troška u ukupnom iznosu od 6.072,47 eura, odnosno iznosu od 750,00 eura uvećano za pripadajući PDV od 187,50 eura na ime zastupanja na ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja 11.10.2024., u iznosu od 1.250,00 eura sa PDV- om na ime pristupa na ročište od 16.9.2025., budući da je tužitelj na istom ročištu izjavio da ne potražuje trošak za pristup na to ročište (str. 144 spisa), iznos od 1.250,00 eura za sastav podneska od 22.7.2024. na ime prijedloga za određivanje prethodne mjere, budući da je isti prijedlog na ročištu održanom 30.9.2025. povukao, iznos od 1.250,00 eura na ime zajedničkog podneska stranaka od 18.3.2025. budući da isti nije bio potreban za vođenje postupka, a radi se i o zajedničkom podnesku stranaka kojim traže odgodu ročišta, te podnesak od 16.9.2025. u iznosu od 1.250,00 eura, budući da isti podnesak sa prilogom nije bio predviđen u skladu sa člankom 299.a ZPP-a, kao i za razliku između dosuđenog iznosa sudske pristojbe na presudu u iznosu od 134,97 eura.

20. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku 14. studenog 2025.

S U D A C

Augustin Jalšovec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana pismeno putem ovog suda.