Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Stalna služba u Slatini
Slatina, Trg sv. Josipa 12
Poslovni broj: P-202/2025-12
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice SC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Knezović & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 7. listopada 2025., održane u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja IC, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 14. studenoga 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
II/ Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija, OIB: 14036333877, da tužitelju SC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 481,50 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 10. srpnja 2009. godine pa do 30. lipnja 2011. g. po stopi od 14 % godišnje, od 01.srpnja 2011.g do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“
II Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 750,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba s deklaratornim tužbenim zahtjevom, koji glasi:
"I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5140060242-63000114873/2005 sklopljenog dana 04. listopada 2005. g. između prednika tužitelja i prednika tuženika, a koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema prema Odluci o visini naknada Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke."
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su sada pok. UC i Slavonska banka d.d. Osijek, pravni prednik tuženika, sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140060242- 63000114873/2005 od 4. listopada 2005., prema kojem je prednik tuženika, kao kreditor, predniku tužiteljice, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 81.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke Osijek na dan korištenja kredita, koji kredit je prijevremeno otplaćen 10. srpnja 2009. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 5 godina (60 mjeseci), kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Korisnik kredita UC preminuo je 21. siječnja 2021. te je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, posl.br. O-264/2021, UPP/OS- VIROVITICA 56/2021-7 od 11. ožujka 2021., po povjereniku suda javnom bilježniku Sandri Naumovska iz [adresa], kao njegov oporučni nasljednik proglašena ovdje tužiteljica SC. Odredbom čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Odluci o visini naknada Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Obzirom da je prednik tužitelja, kao korisnik kredita, odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit, tuženik je 10. srpnja 2009. predniku tužiteljice naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 3.627,89 kn, odnosno 481,50 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn. Sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO/05 dopušteno je ugovoriti ovakvu odredbu, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu. Stoga, ova odredba je ništetna iz razloga što je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu, odnosno ni na koji način prilikom prijevremene otplate kredita nije pojasnio tužitelju u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je obračun naknade transparentan i razumljiv. Nadalje, čl. 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“, a usto se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno čl. 269. -272. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj napominje da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 5. studenoga 2020. donio zaključak pod brojem Su IV-308/2020 u kojem navodi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Nakon toga, Vrhovni sud RH donosi presudu broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022., kojom prihvaća reviziju tužitelja, preinačava presudu drugostupanjskog suda i potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu utvrđena ništetnom, a kreditor obvezan da isplati naplaćenu naknadu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Nakon toga, Vrhovni sud RH u presudama posl. broj Rev-43/2022 i Rev-659/2022 izražava identičan stav. Potom Ustavni sud RH 13. srpnja 2023. donosi Odluku u objedinjenim predmetima broj U-III-
3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023, kojom odbija ustavne tužbe banaka, a ujedno i tužbu banke podnesene protiv prethodno navedene presude Vrhovnog suda RH broj Rev-112/2018. Uzimajući u obzir odredbe čl. 96. ZZP/07, te odredbe čl. 3. i 10. ZOO i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ i stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je prednik tuženika ugovaranjem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita postupao nepošteno i time pravnog prednika tužiteljice, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a, kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbi čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, s tim da zastara restitucije nije ni počela teći. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da nakon provedenog postupka sudu donese presudu kojom će utvrditi ništetnost dijela odredbe članka 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5140060242-63000114873/2005 sklopljenog dana 4. listopada 2005., te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 481,50 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Imajući na umu da je pravni prednik tužiteljice Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 81.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 481,50 EUR, tuženik smatra da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik izričito osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosim (NN-35/05, dalje ZOO/05). Slijedom toga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev. U odnosu na čl. 8. Ugovora o kreditu (prijevremeno zatvaranje kredita), tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. U čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade, odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Na tužitelju je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno. Novac s kojim tuženik posluje je novac za koji se zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu. Tuženik matičnoj banci za to plaća kamatu. Ne zadužuje se beskamatno. Kako tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci, dakle nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa, u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. To je razlog zašto je čl. 1024. ZOO/05 glasio: Odustajanje od ugovora i vraćanje kredita prije roka. Prema čl. 1068. ZOO/05 korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (1), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (2). U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (3). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen (4). Zakonska odredba identičnog sadržaja nalazila se i u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, koji je nastao u drugom ekonomskom sustavu. Dakle, zakonodavac je i tada imao na umu da banke uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Naknada za prijevremenu otplatu kredita višedesetljetni je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. Tuženik je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio štetu. Tuženik smatra da je na temelju čl. 173. Zakona o bankama i sukladno načelu dispozitivnosti imao pravni temelj za ugovaranje sporne odredbe, a čak i ako je sporna odredba ništetna riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu spomenutog članka ZOO.
3. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem preslike rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice Sandre Naumovske iz [adresa] posl. br. O-264/2024, UPP/OS – Virovitica 56/2021-7 od 11. ožujka 2021., dopisa tuženika od 14. lipnja 2024. dostavljen punomoćnici tužiteljice e-mailom, pregleda prometa po predmetnom ugovoru o kreditu, preslike Ugovora o kreditu br. 5140060242-63000114873/2005 od 4. listopada 2005., zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. te saslušanjem svjedokinje OC.
4. Nije sporno da je između prednika tužiteljice, sada pok. UC, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 5140060242-63000114873/2005 od 4. listopada 2005., na iznos od 81.000,00 EUR kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 60 mjeseci, niti je sporno da je u čl. 8. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed, u kojem slučaju se korisnik kredita obvezao izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Odluci Banke o visini naknada u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.
5. Nije sporno, što je razvidno iz dopisa tuženika od 14. lipnja 2024. dostavljen punomoćnici tužiteljice e-mailom (list 22 spisa), da je prednik tužiteljice prijevremeno u cijelosti otplatio kredit, te da je tuženik dana 10. srpnja 2009. predniku tužiteljice UC naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 3.627,89 kn, odnosno 481,50 EUR prema fiksnom tečaju konverzije kune u euro 1 EUR =7,53450 kn.
6. Sporno je da li je za utuženu tražbina nastupila zastara, da li je sporna odredba čl. 8 predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe sa deklaratornim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti i kondemnatornim zahtjevom za isplatom, odnosno da li tužiteljica kao nasljednica korisnika kredita, sada pok UC, ima pravo na isplatu utuženog iznosa, i ako ima, po kojem pravnom osnovu.
7. Tuženikovog prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 388. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list" SFRJ – 29/78, 39,/85 i 57/98, "Narodne novine" RH - 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/78), koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti jer se radi o zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornih odnosa koji su proizašli iz predmetnog Ugovora o kreditu, određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
7.1. Ovakav pravni stav sukladan je pravnom stavu Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/78) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
7.2. Istovjetni pravni stav zauzeo je Vrhovnog suda RH u presudi posl. broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
7.3. Slijedom navedenog utvrđeno je da u konkretnom slučaju u odnosu na utuženu tražbinu nije nastupila zastara, budući da je podnošenjem predmetne tužbe došlo do prekida zastare, a zastara bi ponovno počela teći od trenutka pravomoćnosti odluke koja bi bila donesena u ovom postupku povodom deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe.
8. Na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra tužbeni zahtjev za isplatom u cijelosti neosnovanim, jer je utvrđeno da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu temeljem koje od tuženika zahtjeva isplatu utuženog novčanog iznosa, a u odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje da je sporna odredba čl. 8 predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, sud smatra da tužiteljica nije dokazala postojanje pravnog interesa za podnošenje takve tužbe.
9. Naime, tužiteljica nije sudionik obvezno pravnog odnosa iz predmetnog Ugovora o kreditu br. 5140060242-63000114873/2005 od 4. listopada 2005. Predmetni govor zaključen je između prednika tužiteljice sada pok. UC, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora. Slijedom toga, prednik tužiteljice, kao ugovorna stranka, a ne tužiteljica, imao je pravni interes podnijeti tužbu na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe čl. 8. Ugovora, a u slučaju utvrđenja njezine ništetnosti je mogao, po osnovi povrata stečenog bez osnove, zahtijevati vraćanje utuženog iznosa naplaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za prijevremeno zatvaranje kredita. Naime, odredbom čl. 210. ZOO/78 propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, dok je odredbom čl. 104. st. 1. ZOO/78 određeno da u slučaju ništenosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora. Slijedom toga, u slučaju da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je sporna odredba čl. 8 Ugovora o kreditu ništetna, tuženik bi kao stjecatelj utuženog novčanog iznosa, koji je od prednika tužiteljice naplaćen temeljem ništetne odredbe Ugovora, bio dužan utuženi iznos vratiti predniku tužiteljice, kao jedinom ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove.
10. Činjenica što je tužiteljica, kako je to razvidno iz priložene preslike pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice Sandre Naumovska iz [adresa], posl. br. O- 264/2024, UPP/OS - Virovitica 56/2021-7 od 11. ožujka 2021., donesenog u ostavinskom postupku iza prednika tužiteljice pok. UC, kao oporučna nasljednica proglašena jedinim nasljednikom, u konkretnom slučaju nije od relevantnog značaja. Ovo stoga što sporna tražbina kao imovina nije bila vlasništvo prednika tužiteljice u trenutku njegove smrti, slijedom čega utuženi iznos, sukladno odredbi čl. 4. st. 3. i čl. 129. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (NN-48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje ZN), u vrijeme otvaranja nasljedstva, odnosno u trenutku smrti prednika tužiteljice nije niti mogao prijeći na tužiteljicu. Naime, odredbom čl. 4. st. 3. ZN određeno je da se nasljedno pravo stječe u trenutku ostaviteljeve smrti. Odredbom čl. 129. st. 1. ZN određeno je da u trenutku ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo, dok je odredbom st. 2. istog članka određeno da u istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane uz njegovo svojstvo nasljednika, ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi.
10.1. Tužiteljica bi imala pravo na isplatu utuženog iznosa u slučaju da je po tužbi njezinog prednika pok. UC bila donesena pravomoćna presuda kojom bi bilo utvrđeno da je sporna ugovorna odredba ništetna i da je tuženik dužan predniku tužiteljice isplatiti utuženi novčani iznos, ili da je to na drugi način utvrđeno, te da predniku tužiteljice, iz nekog razloga, za njegova života utuženi iznos nije isplaćen. Naime, u tom slučaju navedeni novčani iznos predstavljao bi imovinu, koja bi kao vlasništvo prednika tužiteljice u vrijeme otvaranja nasljedstva, odnosno u trenutku njegove smrti, po sili zakona temeljem odredbe čl. 129. st. 1. ZN prešla na njegove nasljednike.
10.2. Budući da nije sporno da prednik tužiteljice nije podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom sporne ugovorne odredbe i za isplatom utuženog novčanog iznosa, cijeneći da tužiteljica nije sudionik obvezno pravnog odnosa iz predmetnog Ugovora o kreditu br. 5140060242-63000114873/2005 od 4. listopada 2005., zaključen između prednika tužiteljice sada pok. UC, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora, te cijeneći da pravo na povrat stečenog bez osnove pripada isključivo ovlašteniku tog prava, u konkretnom slučaju predniku tužiteljice S, i da se stoga radi o osobnom pravu koje ne prelazi na nasljednike, utvrdivši da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu temeljem koje od tuženika zahtjeva isplatu utuženog novčanog iznosa, sud je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za isplatom utuženog novčanog iznosa te presudio kao u st. I izreke presude.
11. U odnosu na postojanje pravnog interesa tužiteljice za podnošenje tužbe na utvrđenje, tužiteljica u postupku nije u smislu odredbe čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) dokazala postojanje pravnog interesa da se utvrdi da je odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna. Naime, odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva tužba se sukladno odredbi čl. 187. st. 2. ZPP može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Dakle, t užiteljica je morala dokazati da tužbu na utvrđenje podnosi radi pravne zaštite nekog njezinog subjektivnog prava koje je povrijeđeno ili ugroženo te učiniti vjerojatnim da će njezin tužbeni zahtjev, ako bude usvojen, za nju predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogla ostvariti, što tužiteljica ničim nije dokazala. Naime, već je istaknuto da pravo na povrat stečenog bez osnove pripada isključivo ovlašteniku tog prava, odnosno onaj čiji je dio imovine na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, ili onaj koji ima pravo na naknadu vrijednosti postignute koristi, kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju pravo na povrat stečenog bez osnove, odnosno pravo na naknadu vrijednosti postignute koristi pripada isključivo predniku tužiteljice pok. UC, koji je osnovano mogao zahtijevati povrat naplaćene naknada zbog prijevremene otplate kredita, ako bi bilo utvrđeno da je do naplate naveden naknade došlo temeljem ništetne odredbe čl. 8. Ugovora. Dakle, radi se o njegovom osobnom pravu koje ne prelazi na nasljednike.
12. Utvrdivši da tužiteljica nije dokazala postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje da je sporna odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, sud je tužbu s deklaratornim tužbenim zahtjevom odbacio te riješio kao u izreci rješenja
13. Sud se nije upuštao u ocjenu da li je sporna ugovorna odredba ništetna, slijedom čega kao irelevantne sud nije posebno cijenio ostale provedene dokaze, odnosno pregled prometa po predmetnom Ugovoru o kreditu te iskaz svjedokinje OC.
14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od ukupno 750,00 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika tuženika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 400,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 20. kolovoza i 25. rujna 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) te 150,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife). Na dosuđeni iznos troškova tužiteljica je dužna tuženiku platiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude 14. studenoga 2024. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).
U Slatini, 14. studenoga 2025.
S u d a c:
Josip Bočkai
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.
Dostaviti:
1. Željka Radoš Radičević, odvjetnica iz Osijeka - punomoćnica tužiteljice.
2. OD Knezović & Partneri iz Zagreba - punomoćnik tuženika.
