REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2513/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivanu Županu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mateu Mandiću, odvjetniku iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 3. listopada 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika EN i punomoćnika tuženika, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 028-50-3960940 od 9. ožujka 2007., sklopljenog između korisnika kredita IN i tuženika, sadržana u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„ 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se pr ilikom prvog korištenja kredita“.

II/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 028-50-3960940 od 9. ožujka 2007., sklopljenog između korisnika kredita IN i tuženika, sadržana u odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor“.

III/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 266,11 eur, sa zateznim kamatama obračunatim do 31. prosinca 2007. na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine” broj 50/94., 19/95., 36/96., 76/96., 72/02. i 153/04.), u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdoblju kako slijedi:

- na iznos od 133,39 eur, počevši od 17. ožujka 2007. do isplate,

- na iznos od 132,72 eur, počevši od 18. svibnja 2022. do isplate,

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 14. studenog 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev u dijelu kojim isplatu zateznih kamata na iznos od 266,11 eur te na iznos dosuđenog parničnog troška od 1.099,54 eur, sve u razdoblju navedenom pod točkom I/ izreke ove presude, potražuje po stopi koja prelazi stopu zatezne kamate dosuđenu pod točkom I/ izreke ove presude, kao i u dijelu kojim naknadu parničnih troškova potražuje preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 28. studenog 2024. navodi da su IN kao korisnik kredita i tuženik 9. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu. Tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački, što da je razvidno iz njegove namjene. Tužitelj da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tvrdi da je ništetna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je utvrđena obveza korisniku kredita plaćanja jednokratne naknade u visini od 1,00% iznosa kredita, prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, tvrdi da je ništetna i odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovoreno pravo korisnika na prijevremenu otplatu, samo uz suglasnost tuženika i uz uvjete koje tuženik odredi, a ne temelju koje da je, u skladu s općim aktima tuženika, tuženik korisniku naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tvrdi, u bitnome, da su predmetne odredbe ništetne, u skladu s odredbama mjerodavnih Zakona o zaštiti potrošača, jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameću obvezu koju da on u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na nju na bilo koji način utjecati. Tvrdi da se o predmetn im odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tuženik korisniku na bilo koji način pojasnio koje bi troškove imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva ili prijevremene otplate kredita pa da bi ih korisnik plaćanjem ovih naknada bio dužan podmiriti. Tvrdi da ove odredbe nisu lako razumljive niti uočljive. Osim toga, u odnosu na odredbu na temelju koje je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tvrdi i da je odredba ništetna jer da je visina naknade prepuštena na jednostranu odluku tuženika, dakle da je u ovom dijelu ugovorna odredba o činidbi neodređena i neodrediva. Tužbom stoga potražuje povrat plaćenog tuženiku temeljem predmetnih ništetnih odredba, u iznosu od 133,39 eur, po osnovi naknade za obradu kredita, i u iznosu od 132,72 eur po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim po stopi mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora, počevši od dana nakon izvršenog plaćanja do vraćanja, jer tvrdi da je tuženik nepošteni stjecatelj.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik, u bitnome, osporava osnovanost tužiteljevog zahtjeva. Prije svega, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da se, prema navodima tužitelj, u odnosu na ustupljenu tražbinu radi o tražbini potrošača, koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga. Ističe da je tužitelj pravna osoba koja ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače. Osporava da bi se radilo o ništetn im odredbama ukazujući da je iznos naknade točno i jasno određen, da je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe, da je korisnik kredita kao prosječan potrošač bio sposoban izračunati visinu ov ih naknada, shvatiti financijske obveze koje iz predmetnih odredba za njega proizlaze te procijeniti da li su predmetne odredbe za njega prihvatljiva. Osim toga, da je obveza plaćanja predmetne naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu propisana i tuženikovim općim aktima, na primjenu kojih je, potvrđujući da je s njima upoznat, korisnik kredita pristao. Sve i kada bi bila dopuštena ocjena (ne)poštenosti, tvrdi da predmetne odredbe nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazuje da u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama i uputama regulatornog tijela, nije bio dužan korisniku navoditi troškove na koje se predmetne naknade odnose. Tek kasnije da je zakonodavac propisao da naknada za obradu kredita mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita, no i tada bez obveze banke da popiše te troškove, a konačno da je naplata naknade zabranjena samo u odnosu na potrošačke stambene kredite. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu, tvrdi da, s obzirom da je ugovorom stipulirano da se naknada naplaćuje u skladu s tuženikovim općim aktima, nisu osnovane tvrdnje da bi činidba u ovom dijelu bila neodređena ili neodrediva. Konačno, ističe da se radi o zabrani manjeg značenja, predviđenoj ne radi zaštite javnog, već interesa jedne od stranaka ugovora, a ugovor da je u cijelosti ispunjen pa da se ništetnost ne može isticati. Ističe prigovor zastare, a u odnosu na pravno shvaćanje o početku tijeka zastare od utvrđenja ništetnosti, prigovor nedospjelosti tražbine. Osporava tijek zateznih kamata jer tvrdi da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, nije nesavjesni stjecatelj. Konačno, smatra da je, s obzirom da je tužba radi povrata podnesena po proteku većeg broja godina od izvršenog plaćanja, protivno načelu pravne sigurnosti obvezati tuženika na plaćanje zateznih kamata za cijelo razdoblje od stjecanja.

3./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: obavijest o ustupu i zahtjev za dostavom dokumentacije (list 10-11, 15 spisa), potvrda o naplati naknada (list 14 spisa), ovjerovljeni pisani iskaz svjedoka (list 17-19 spisa), ugovor o kreditu s dodatkom o konverziji (list 20-28 spisa), ugovor o ustupu (list 29-34 spisa), sudska praksa (list 35-77, 94-103, 113-165 spisa), promotivni uvjeti tuženika (list 84- 89 spisa), tuženikove naknade (list 90-93 spisa). Nadalje, s obzirom da je tuženik osporio ovjerovljeni pisani iskaz (čl. 492.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka IN (list 177 spisa).

4./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 9. ožujka 2007., u čl. 3., kojom je ugovoreno plaćanje naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini od 1,00% iznosa kredita (naknada za odobrenje kredita) uz zahtjev za povratom iznosa koji je tuženik primio po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe, te u čl. 10. kojom je ugovoreno da korisnik kredit može prijevremeno otplatiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik, a temeljem koje odredbe je tuženik, u skladu s općim svojim aktima, naplatio naknadu za prijevremenu otplatu, kao i zahtjev za povratom iznosa koji je tuženik primio po osnovi potonje ništetne ugovorne odredbe, a koje je tražbine tužitelju ustupio korisnik kredita IN.

6./ Nije sporno da je tuženik sa IN kao korisnikom kredita zaključio Ugovora o kreditu od 9. ožujka 2007., koji sadrži osporavane ugovorne odredbu, a po osnovi kojih je tuženik 16. ožujka 2007. naplatio od korisnika kredita iznos od 133,39 eur po osnovi jednokratne naknade prilikom prvog korištenja (naknade za obradu kredita), a 17. svibnja 2002. iznos od 132,72 eur po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7./ Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, odnosno da li je ustupom mogao steći tražbinu korisnika kredita kao potrošača po osnovi plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu. Sporno je da li su predmetne ugovorne odredbe ništetne kako to tužitelj tvrdi, odnosno može li se isticati ništetnost ovih odredaba. Sporan je prigovor zastare kao i tijek zatezne kamate.

8./ Ugovorom o kreditu od 9. ožujka 2007. tuženik je kao kreditor odobrio IN kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovoreno je, odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora, plaćanje naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, ugovorena je, odredbom čl. 10., mogućnost prijevremene otplate, uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, uz primjenu općih akata banke na sve što nije predmetnim ugovorom uređeno, a na temelju koje je odredbe, u visini prema tuženikovoj Tarifi naknada u poslovima kreditiranja građana, tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Naime, tuženikovom je Tarifom naknada u poslovima kreditiranja građana, koja je važila u vrijeme prijevremene otplate predmetnog kredita, predviđeno naplaćivanje naknade za prijevremenu djelomičnu i končanu otplatu stambenih kredita uz valutnu klauzulu u CHF, isplaćenih do 31. prosinca 2009., u visini od 1% iznosa koji se prijevremeno otplaćuje, odnosno minimalno 150,00 kn, maksimalno 1.000,00 kn. Konkretno je, a kako je utvrđeno na temelju potvrde tuženika, naknada za prijevremenu otplatu naplaćena u maksimalnom iznosu od 1.000,00 kn.

9./ Sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

10./ Na temelju priloženih isprava i iskaza korisnika kredita, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, zaposlenik u radnom odnosu, kao stambeni kredit, dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

11./ Posljedica ništetnosti ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

12./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO - a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. IN ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13./ Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama.

14./ Utvrđeno je stoga da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

15./ U odnosu na među strankama sporno pitanje ništetnosti odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, dakle naknada naplaćenih na temelju odredbe čl. 3. i čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, valja navesti sljedeće.

16./ Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa st. 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača). Prema odredbi čl. 87. st. 1. ovog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

17./ Radi utvrđenja osnovanosti navoda tužitelja vezanih uz ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, proveden je dokaz saslušanjem korisnika kredita IN.

18./ Iz iskaza ovog svjedoka, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi, a nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, utvrđeno je da se o ugovornim odredbama vezanim uz naplaćivanje naknade za obradu kredita, odnosno naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da od djelatnika banke nije dobio nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetnih naknada i usluge banke koje bi se njima podmirivale.

19./ Pri tome, po ocjeni ovog suda, iz navoda tuženika da je plaćanje spornih naknade propisano i tuženikovim općim aktima na primjenu kojih , na predmetni ugovor, je korisnik pristao, proizlazi istinitost navoda svjedoka da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,00% od iznosa kredita, odnosno naknadu u slučaju prijevremene otplate, glede koje se niti ne navodi u Ugovoru izrijekom naplaćivanje naknade, već se upućuje na uvjete koje će za prijevremenu otplatu odrediti banka, odnosno primjenu općih akata banke kojima je regulirano kreditiranje građana, na sve što ugovorom o kreditu nije regulirano.

20./ Osim toga, opći akti tuženika, kojima je prema navodima samog tuženika predviđeno plaćanje spornih naknada, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe dijelom sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu vezanoj uz naplatu naknade za obradu kredita, kao niti o odredbi čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno odredbi općeg akta kojim je, na temelju ove ugovorne odredbe, tuženik predvidio obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita kao jedan od uvjeta prijevremene otplate kredita.

21./ Konačno, u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno tuženikovoj Tarifi naknada u poslovima kreditiranja građana, nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada za odobrenje kredita, odnosno prijevremenu otplatu, odnosno zašto je određena baš u visini 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, odnosno 1% iznosa koji se prijevremeno otplaćuje (uz ograničenja za naknadu za prijevremenu otplatu da iznos od najmanje 150,00 kn do najviše 1.000,00 kn). Tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnim naknadama, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njihova visina određena u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale, prilikom obrade kreditnog zahtjeva odnosno prijevremene otplate. Tuženik nije stoga u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza svjedoka da nikakva pojašnjena vezana uz predmetne naknade nije dobio. Dakle, utvrđeno je da informacije s ovim naknadama u vezi, izvan navedenog u predmetnom ugovoru o kreditu, korisnik kredita prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dobio.

22./ S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnim naknadama, što one uključuju i na koji se način određuje njihova visina, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njima podmirivale, zaključak je ovog suda da odredbe kojima je ugovoreno plaćanje ovih naknada korisniku nisu bile jasne, lako uočljive i razumljive. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi (1,00% od ukupnog iznosa kredita, odnosno iznosa koji se prijevremeno otplaćuje), već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje upravo u iznosu koji je banka odredila na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita, odnosno za koju uslugu ili troškove prijevremene otplate kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje ili prijevremenu kredita ovisi o visini iznosa kredita, odnosno prijevremene otplate, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita, odnosno prijevremenom otplatom u vezi. Pri tome, okolnost da tuženik nije bio dužan, prema važećim propisima, u ugovoru o kreditu navesti na što se predmetne naknade odnose i koje troškove tuženik njima namiruje, ne dokida obvezu koja za tuženika proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača, vezano uz potrošačku zaštitu, dati potrošaču jasne, potpune i točne informacije. Konačno, kasnijim je zakonskim izmjenama, iz Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), izloženo pravno shvaćanje i potvrđeno jer je zakonodavac propisao da naknada za odobrenje kredita mora biti vezana uz stvarni trošak kredita, a ona određena u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao u konkretnom slučaju, ne proizlazi da jest.

23./ Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da li je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, odnosno sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

24./ Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o sporn im se naknadama nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, odnosno naknade u slučaju prijevremene otplate. Nadalje, u samom ugovoru, odnosno Tarifi naknada tuženika nije navedena visina ovih naknada, već način izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita (pri čemu je visina naknade za prijevremenu otplatu ograničena minimalnim iznosom od 150,00 kn, odnosno maksimalnim od 1.000,00 kn), a ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetnih naknada u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita, odnosno iznosa prijevremene otplate, niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje ovih naknada. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedenih naknada jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje ovih naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

25./ Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, odnosno ugovorna odredba temeljem koje je predviđena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita) , slijedom čega su ove odredbe ništetne.

26./ Za dodati je da su po ocjeni ovog suda, u odnosu na ugovornu odredbu iz čl. 10., kojom je prijevremena otplata vezana uz uvjete koje odredi tuženik, ništetna i stoga što je njome ugovorena činidba korisnika kredita koja međutim nije niti određena niti odrediva. Naime, činidba mora biti moguća, dopuštena, određena odnosno odrediva (čl. 269. st. 2. ZOO-a), a kada ona takva nije, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a). Činidba je, u skladu s odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a, odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Naplatu naknade za prijevremenu otplatu tuženik osniva na odredbama Tarife o naknadama u poslovima kreditiranja građana, za koje smatra da kao opći akti tuženika, obvezuju korisnika kredita jer da je prilikom zaključivanja ugovora izjavio da je s njima upoznat i da pristaje na njihovu primjenu. Navedeno se međutim, po shvaćanju ovog suda, ne može prihvatiti. Naime, iz odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, na sadržaj koje se tuženik poziva u prilog ovih svojih navoda, razvidno je da se, na sve što ugovorom nije regulirano, primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana, sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora, a korisnik da izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita. Iz ovako stipulirane odredbe, ne proizlazi, po shvaćanju ovog suda, da bi tuženikova Tarifa o naknadama kao opći akt tuženika uopće obvezivala korisnika kredita. Naime, prema odredbi čl. 295. st. 1. i st. 5. ZOO-a opći uvjeti (prema tuženiku predmetna Tarifa kao njegov opći akt) obvezuju drugu ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik, niti tvrdi niti dokazuje da bi korisniku odredbe predmetne Tarife bile poznate, ili da su mu morale biti poznate, a navedeno se svakako ne može zaključiti iz ugovorne stipulacije da korisnik paušalno navodi da je upoznat sa svim uvjetima kredita, i da se primjenjuju svi opći akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana, jer ugovor ne sadrži određenje niti koji su to uvjeti kredita uređeni općima aktima (jer nisu uređeni ugovorom o kreditu), niti koji su to opći akti tuženika na koje se ugovor poziva (a kojima je regulirano kreditiranje građana). Naime, kod tumačenja pojma i obvezatnosti općih uvjeta u smislu odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a, potrebno je barem odrediti na koje, od većeg broja općih uvjeta koje sastavljač primjenjuje, se konkretni ugovor poziva ili ih barem jasno navesti, jer nije moguće prihvatiti da bi druga strana inače uopće mogla biti upoznata sa sadržajem svih općih akata sastavljača. Sve kada bi se i prihvatile tvrdnje tuženika da predmetna Tarifa o naknadama u poslovima kreditiranja građana, kao opći uvjet ugovora, obvezuje korisnika kredita, niti uz primjenu ove Tarife, po ocjeni ovog suda, odredba čl. 10. predmetnog Ugovora, u osporavanom dijelu ne bi bila određena niti odrediva. Prije svega, samim pozivanjem na opće uvjete koje kreditor može jednostrano mijenjati tijekom trajanja ugovora, bez određivanja kriterija izmjena koje se odnose na činidbu korisnika kredita, proizlazi zaključak o ništetnosti već i takve odredbe općih uvjeta. Nadalje, predmetni Ugovor u osporavanoj odredbi čl. 10. ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti činidba korisnika kredita u slučaju prijevremene otplate, odnosno koji su to uvjeti koje banka za prijevremenu otplatu može predvidjeti, niti je ostavljeno trećoj osobi da to odredi, već upravo tuženiku, kao trgovcu u predmetnom potrošačkom ugovoru. Stoga je, jer je činidba korisnika kredita u slučaju prijevremene otplate neodređena i neodrediva odredba (koje će uvjete morati ispuniti da bi mogao izvršiti prijevremenu otplatu), odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da "korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor". Konačno, za ukazati je da je u skladu s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, koja odredba predstavlja prisilan propis, bankama zabranjeno uračunavati kamate (za vrijeme od dana vraćanja do dana kad je po ugovoru kredit trebalo vratiti) u slučaju vraćanja kredita prije roka. U slučaju prijevremene otplate banka stoga ima pravo jedino na naknadu štete koju je uslijed prijevremene otplate pretrpjela (primjerice operativnih troškova vezanih uz prijevremeno otplaćivanje kredita). Međutim, tuženik niti tvrdi da bi mu šteta u vezi s prijevremenom otplatom nastala, niti u čemu bi se sastojali njegovi troškovi i da bi ih spornom naknadom namirivao. Stoga je, jer nije nedvojbeno da se naknadom na prijevremenu otplatu ne namiruje potraživanje koje banci nije dopušteno namiriti u smislu odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO-a, naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita kao u konkretnom slučaju, jer je suprotno prisilnom propisu, ništetno (čl. 322. st. 1. ZOO-a).

27./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tužitelju zatezne kamate na iznose povrat kojeg tužbom potražuje pripadaju počevši od dana nakon dana izvršenog plaćanja, u skladu s postavljenim zahtjevom (čl. 2. st. 1. ZOO- a).

28./ Neosnovano pri tome tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata, jer je po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu utvrđenje o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita odnosno za prijevremenu otplatu kao nepoštene ugovorne odredbe, kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredba. Nisu stoga osnovani prigovori tuženika, kao nesavjesnog stjecatelja, vezani uz tijek zatezne kamate s obzirom na podnošenje zahtjeva za povrat stečenog bez osnove nakon većeg broja godina, jer je predmetna njegova obveza plaćanja zatezne kamate od stjecanja pripisana zakonom pa nije protivna načelu pravne sigurnosti.

29./ Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO - a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u više zatraženom po osnovi stope zatezne kamate tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan

30./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Suprotno shvaćanju tuženika, zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, na temelju kojih je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena, ne štiti se samo interes jedne ugovorne strane, već javni interes poštenog i ravnopravnog poslovanja i zaštite potrošača. S obzirom na razloge zbog kojih je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena, nisu od utjecaja navodi tuženika vezani uz kontrolu regulatora nad općim aktima kojima je plaćanje spornih naknada tuženik propisao. Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe.

31./ U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina , sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO -a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pogrešno je shvaćanje tuženika da se navedeno pravno shvaćanje u konkretnom slučaju ne bi moglo primijeniti. Naime, od utjecaja na početak tijeka zastare prema izloženom pravnom shvaćanju nisu okolnosti na koje tuženik ukazuje, jer na početak tijeka zastare nije od utjecaja da se radi o djelomičnoj, a ne ništetnosti cijelog ugovora, dok su navodi o zabrani manjeg značaja svakako neosnovani.

32./ S obzirom da je tužitelj tek u ovoj parnici istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita , odnosno ugovorne odredbe temeljem koje je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita , to je prigovor zastare neosnovan.

33./ Konačno, za ukazati je, s obzirom na izloženo shvaćanje o početku tijeka zastare, da navedeno nije po shvaćanju ovog suda od utjecaja na početak tijeka zateznih kamate. Naime, radi se o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

34./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

35./ Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora (u iznosu od 1.593,34 eur) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), priznat trošak odvjetničkog zastupanja za:

- sastav tužbe (T.br. 7/1 Tarife) iznosu od 200,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima (T.br. 9/2 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanje na ročištu na kojem se izvodio dokaz saslušanjem (T.br. 9/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanje na ročištu za objavu presude (T.br. 9/3 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,

dakle ukupno 800,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez (T.br. 46. Tarife), što ukupno iznosi 1.000,00 eur.

36./ Trošak za sastav podneska kojim je, prije pokretanja predmetnog postupka, tužitelj od tuženika zatražio dostavu dokumentacije nije priznat jer se, po ocjeni ovog suda, ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Osim toga, iz predmetnog je zahtjeva razvidno da se odvjetnik tuženiku ne obraća kao punomoćnik tužitelja, već korisnice kredita, pa nema mjesta priznavanju ovog troška tužitelju.

37./ Nadalje, tužitelju je, priznat iznos troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 eur i za presudu u iznosu od 66,36 eur.

38./ Dakle, sveukupno je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 1.099,54 eur, dok je u više zatraženom njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

39./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, mjerodavnoj za ostale odnose. Naime, čak i kada glavno potraživanje proizlazi iz trgovačkog ugovora, što u konkretnom predmetu i nije slučaj, zatezne kamate na parnični trošak obračunavaju se po stopi mjerodavnoj za ostale odnose (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1114/2023-2 od 4. lipnja 2024.).

40./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 14. studenog 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.