REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-244/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženice Slatinska Banka d.d., Slatina, Vladimira Nazora 2, OIB: 42252496579, zastupane po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 1. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, a odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 14. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl.12. stavka 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 6139060056 sklopljenog između tužiteljice i tuženog dana 5. srpnja 2012. godine, u Zagrebu, koja glasi:

"Korisnik kredita je dužan uplatiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima u visini od 2,50%, na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun Banke: 2412009 -1039990928 s pozivom na broj: 14 – 6139060056."

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 141,78 Eur koji je tužiteljica platila tuženiku na ime naknade sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2012. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 20. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 6139060056 sklopljenog između tužiteljice i tuženog dana 5. srpnja 2012. godine, u Zagrebu, koja glasi:

" U slučaju spora po ovom Ugovoru stranke ugovaraju nadležnost Općinskog suda u Slatini."

IV Nalaže se Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da iz sredstava državnog proračuna u roku od 15 dana isplati troškove delegacije (putni trošak) tužiteljici u iznosu od 3,80 Eur-a (tri eura i osamdeset centi).

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da je 5. srpnja 2012. sa tuženikom zaključila Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 6139060056 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Da je čl. 12. navedenog ugovora regulirano pitanje naknade za odobrenje kredita, pa je tako propisano da je korisnik kredita dužan uplatiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju sa građanima u visini od 2,50 % na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun banke. Da je temeljem navedene odredbe tuženik tužitelju 6. srpnja 2012.iz sredstava kredita naplatio naknadu u iznosu od 1.068,31 kn, odnosno, 141,37 Eur-a. Navodi da je navedena odredba ništetna, jer da je ista nametnuta tužiteljici, da je ista bila sastavni dio tipskog/standariziranog, unaprijed na obrascu pripremljenog ugovora koju je sačinio tuženik i nije bila predmet pregovaranja među ugovornim strankama. Da tužiteljica nije mogla utjecati na navedenu odredbu, njenu visinu, a nije joj ni objašnjeno zašto se navedena naknada određuje i zašto u tom postotku. Nadalje, da se radi o jednostranoj odluci tuženika, da tužiteljici nije objašnjeno na što se naknadi odnosi, te od čega ovisi visina naknade, niti joj je službenik banke prezentirao strukturu poslova ili troškova zbog kojih se naplaćuje naknada, te s obzirom da tužiteljici nije pružena mogućnost pregovaranja o njenoj visini, jer je odredba bila inkorporirana u tipski, unaprijed sastavljeni na obrascu ugovor o kreditu, ista je ništetna. Nadalje, da je cijelo vrijeme tuženi naplaćivano tužiteljici i kamatu na taj iznos kredita koji nije bio isplaćen jer je umanjen za visinu naknade. Također, navodi i da je ništetna odredba čl. 20. Ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile nadležnost suda u Slatini jer je i ta odredba inkorporirana u tipski obrazac ugovora sačinjen od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a pored toga da je ugovor sklopljen u poslovnici u Zagrebu, i da tužiteljica ima prebivalište u [adresa]. Nadalje, ugovaranjem mjesne nadležnosti za tužiteljicu bi nastali materijalni troškovi u vidu naknade za prijevoz u drugi grad, izostanak s posla, korištenje godišnjeg odmora radi odlaska na sud u drugi grad. I navedena je odredba ništetna jer se o istoj nije pregovaralo. Slijedom navedenog podnosi tužbu kako je pobliže opisano u izreci ove Presude.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. pod brojem Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (list 26-27 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi kako osporava osnovu tužbe, ističe prigovor zastare, da je naplata naknade za odobrenje kredita dopuštena pozitivnim propisima, nadalje da je ista odredba jasno i razumljivo sastavljena i da je tužitelj mogao procijeniti ekonomke i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze, također da je sporna naknada prije sklapanja ugovora bila objavljena u Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu, a da je tužitelj potpisom na ugovoru potvrdio da je upoznat s istom. Ističe i da su ugovorne strane prije sklapanja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu, rok otplate, način otplate, dospijeće otplate, vrstu kamatne stope, visinu kamatne stope, instrumente osiguranja plaćanja, slijedom čega da je tužitelj taj koji je u bitnom odredio sadržaj ugovora jer da se radilo o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Da je u odnosu na sve ugovorne odredbe, pa tako i na ovu o naknadi imao mogućnost utjecati odnosno pregovarati o njenom sadržaju. Nadalje, da navedena odredba nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osporava tužitelju i svojstvo potrošača, te spori tijek zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice. Naposljetku predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te obvezati tužiteljicu da nadoknadi parnični trošak tuženiku.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o nenamjenskom kreditu (list 4-8 spisa), uplatni listić (list 9 spisa), detaljni izvadak prometa (list 10-25 spisa), odluka o tarifi naknada u poslovanju banke s građanima (list 45 spisa), odluka o dopuni i izmjeni odluke o tarifi naknada u poslovanju banke s građanima (list 63-64 spisa), saslušana je tužiteljica na ročištu od 1. listopada 2025. (list 77 spisa).

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP-a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je tuženik s tužiteljicom (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu 5. srpnja 2012., te da je u odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu određeno da je korisnik kredita dužan uplatiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima u visini od 2,50% na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun banke, kao i da je čl. 20. u slučaju spora ugovorena nadležnost Općinskog suda u Slatini.

7. Sporno je je li odredba čl. 12. st.2. Ugovora o kreditu kojom je određeno da je korisnik kredita dužan uplatiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima u visini od 2,50% na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun banke, kao odredba čl. 20. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost Općinskog suda u Slatini, ništetna ili ne.

8. Čitanjem Ugovora o nenamjenskom kreditu (list 4-8 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 5. srpnja 2012., te da je isti ovjeren u potpisu tužiteljice kod javnog bilježnika Lucije Popov iz Zagreba, 6. srpnja 2012. pod brojem OV-7106/12, utvrđeno je da se radi o nenamjenskom gotovinskom kreditu u iznosu od 42.732,46 kn (čl.1. Ugovora), kao i da je ugovoreno da je korisnik kredita dužan uplatiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima u visini od 2,50% na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun banke (čl. 12. st.2. Ugovora), te da je u slučaju spora ugovorena nadležnost Općinskog suda u Slatini (čl.20. Ugovora).

9. Uvidom u uplatni listić (list 9 spisa) utvrđeno je da je 6. srpnja 2012. od strane tužiteljice uplaćena naknada za odobrenje kredita u iznosu od 1.068,31 kn.

10. Iz iskaza saslušane tužiteljice na ročištu od 1. listopada 2025. (list 77 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopila jer su joj trebala sredstva u njene privatne svrhe, za kupnju pojedinih osobnih stvari, te da u to vrijeme nije bila vlasnik trgovačkog društva ni obrta, već da je zaposlena u državnoj službi. Da ju je predmetni ugovor dočekao pripremljen od strane banke, da nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja oko odredbi tog ugovora, pa tako ni oko odredbe o ulaznoj naknadi. Da je nitko od strane banke nije obavijestio radi čega treba platiti tu naknadu, i način na koji se ista određuje. Koliko se može sjetiti da joj je naknada naplaćena od kredita, odnosno, da joj je za iznos naknade manje isplaćen kredit. Nadalje, da je ona mogla ugovor prihvatit kako je bio pripremljen ili ne prihvatiti pa ne bi dobila kredit.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao uvjerljiv, logičan i iskren.

11. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009 dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

Nadalje, čl. 96.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 99.st.1. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 102. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužiteljica potrošač jer je predmetni kredit podigla u privatne svrhe, za kupnju osobnih stvari, te da ista u to vrijeme nije bila imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnica obrta.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužiteljice da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Pri tome je za istaknuti i kako sam tuženik u odgovoru na tužbu u dijelu u kojem obrazlaže da su ostale odredbe ugovora pripremljene na način da je ugovor pripremljen u skladu sa željama i potrebama tužiteljice ne navodi i spornu odredbu o ulaznoj naknadi, slijedom čega već i iz navedenog proizlazi da se o odredbi o ulaznoj naknadi nije pregovaralo.

Nadalje, utvrđeno je da je člankom 12.st.2. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Dakle, tuženik osim činjenice da je naknada regulirana Odlukom o tarifi naknada u poslovanju banke s građanima, kao i Dopunama te odluke, koji akti su također doneseni jednostrano od strane tuženika kao jače ugovorne strane, nije ničim dokazao da je tužiteljicu informirao o visini tih troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

Također, temeljem iskaza tužiteljice ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača. Da je tome tako upravo dokazuje sama činjenica da ugovoreno da se predmetna naknada plaća jednokratno

- unaprijed, dakle ista je bila uvjet da tužiteljica ishodi predmeti kredit.

Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 12. st.2. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza o kojoj nije mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 6. srpnja 2012.

Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da je tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011 dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da za tuženika nisu nastali nikakvi posebni troškovi prilikom obrade kredita, a koji nisu ulazi u redovno poslovanje banke.

Sve navedeno sporni dio odredbe čl.12. st.2. Ugovora o kreditu čini nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se to posebnom trošku uopće radi, u visini od 2,50 % od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 12. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 96. st.1., 102.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

Također, kako se u konkretnom predmetu dakle radi o potrošačkom ugovoru, ovaj sud je mišljenja kako je i odredba čl. 20. predmetnog ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora također ništetna, a sve iz razloga kako slijedi.

U konkretnom slučaju ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu kreditora formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a za koju tuženik nije dokazao da se o istoj pregovaralo. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužiteljicu, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 180 km do Slatine), što bi za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Dakle, kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, pa je ona je u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP također ništetna.

13. Slijedom prethodno navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 12. st.2. i 20. Ugovora o kreditu. Odredbom čl. 12.st.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je korisnik kredita dužan uplatiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima u visini od 2,50% na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun banke, a tužiteljica je iznos naknade platila tuženiku 6. srpnja 2012. u iznosu od 1.068,31 kn/141,78 Eur-a.

14. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 12.st.2. Ugovora o kreditu, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je nesporno da je ista naplaćena 6. srpnja 2012. u iznosu od 1.068,31 kn/141,78 Eur-a.

15. Na iznos od 141,78 Eur-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naknada za obradu kredita naplaćena je 6. srpnja 2012. u iznosu od 1.068,31 kn/141,78 Eur-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom tekuće od 7. srpnja 2012. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

16. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10.st.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju pravomoćnošću ove presude.

17. U odnosu na trošak postupka, a s obzirom da je ovaj spisa delegiran od Općinskog građanskog suda u Zagrebu rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, Su- 198/2025 od 4. travnja 2025., to je trebalo putni trošak u visini povrate karte iz Zagreba do Dugog Sela u iznosu od 3,80 Eur-a dosuditi tužiteljici na teret državnog proračuna u skladu sa odredbom čl. 11.st.4 i 5. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024), slijedom čega je riješeno kao u točki IV. izreke ove Presude.

Dugo Selo, 14. studenog 2025.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun putem OPS uz pristojbu presude

2. Tuženiku putem OPS

3. RH po ODO Sesvete