Poslovni broj P-297/2021-19

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NH, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nikoli Sabljaru, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Erste & Steiermärksiche Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 03. listopada 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženice, 14. studenog 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. t. 1. Ugovora o kreditu, koji je 04. lipnja 2007. godine, pod brojem 2402006-1031262160/51401652-5103579767, sklopljen između tužiteljice NH i tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., potvrđen 05. lipnja 2007. godine po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić-Deklevi pod brojem OV-13370/2007, kojom je ugovorena godišnja kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, kao i odredba čl. 8. t. 2. istog Ugovora o kreditu pa od 01. travnja 2009. godine nadalje tužiteljica NH nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa imenovane tuženice.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici NH isplati iznos od 1.846,60 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 13. svibnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 31,42 eura od 13. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 30,78 eura od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 30,90 eura od 12. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 30,38 eura od 12. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 30,66 eura od 15. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 30,19 eura od 10. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 30,29 eura od 12. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 30,16 eura od 12. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 30,80 eura od 13. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 31,04 eura od 12. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 30,75 eura od 12. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 31,26 eura od 10. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 31,33 eura od 12. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 32,05 eura od 12. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 32,81 eura od 10. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 31,78 eura od 11. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 33,42 eura od 22. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 6,22 eura od 29. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 26,61 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 33,82 eura od 11. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 35,13 eura od 11. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 34,16 eura od 02. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 33,78 eura od 11. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 32,92 eura od 12. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 33,96 eura od 07. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 36,64 eura od 13. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 26,53 eura od 12. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 13,79 eura od 25. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 35,31 eura od 29. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 34,67 eura od 12. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 34,33 eura od 17. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 34,48 eura od 14. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 22,31 eura od 24. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 17,32 eura od 28. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 4,96 eura od 08. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 22,01 eura od 27. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 21,97 eura od 25. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 21,94 eura od 30. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 21,70 eura od 27. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 21,58 eura od 27. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 21,35 eura od 25. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 20,87 eura od 26. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 21,11 eura od 23. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 21,06 eura od 27. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 20,84 eura od 22. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 20,79 eura od 11. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 20,38 eura od 12. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 20,43 eura od 29. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 20,17 eura od 30. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 19,92 eura od 11. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 19,60 eura od 11. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 19,29 eura od 29. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 19,25 eura od 31. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 19,16 eura od 15. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 19,27 eura od 21. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 19,12 eura od 23. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 19,06 eura od 15. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 19,06 eura od 30. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 18,75 eura od 15. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 18,92 eura od 25. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 18,78 eura od 25. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 18,57 eura od 28. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 18,38 eura od 23. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 18,14 eura od 22. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 2,38 eura od 05. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 2,38 eura od 11. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 17,55 eura od 18. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 17,53 eura od 14. studenog 2014. godine do isplate

- na iznos od 17,44 eura od 14. studenog 2014. godine do isplate

- na iznos od 17,32 eura od 20. prosinca 2014. godine do isplate

- na iznos od 17,13 eura od 24. veljače 2015. godine do isplate

- na iznos od 16,67 eura od 28. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 16,51 eura od 31. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 16,35 eura od 05. svibnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 16,20 eura od 02. srpnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 16,03 eura od 02. srpnja 2015. godine do isplate te

- na iznos od 15,86 eura od 02. rujna 2015. godine do isplate,

u roku od 15 dana."

III . Svaka stranka snosi svoje troškove .

r i j e š i o  j e

Smatra se da je u uvodno opisanoj pravnoj stvari tužba djelomično povučena u svom kondemnatornom dijelu, i to s iznosa od 2.021,87 eura na iznos od 1.846,60 eura, s pripadajućim kamatama.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 08. siječnja 2019. godine, navodi se da je 04. lipnja 2007. godine tužiteljica NH (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.000,00 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Prvotno istaknutim kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva traži se isplata iznosa od 2.021,87 eura (15.233,80 HRK) po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavljen 05. veljače 2020. godine, tužbeni zahtjev je smanjen u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi; s iznosa od 2.021,87 eura (15.233,80 HRK) na iznos od 1.846,60 eura (13.913,19 HRK).

3. U podnesku koji je tužiteljica sudu dostavila 27. siječnja 2025. godine kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva izražen je u eurima te je zatražena isplata iznosa od 1.846,60 eura, s kamatama.

4. Smanjenje tužbenog zahtjeva formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

5. Stoga je, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), tuženica imala pravo dati ili uskratiti svoj pristanak u odnosu na djelomično povlačenje tužbe, i to posebno zato jer se podnošenjem odgovora na tužbu od 22. ožujka 2019. godine upustila u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 1. i 2. ZPP- a).

6. Podnesak tužiteljice od 05. veljače 2020. godine uredno je dostavljen tuženici 07. veljače 2020. godine (prema dostavnici, s poleđine lista 165. sudskog spisa), nakon čega se ona, u 15-dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, nije izjasnila o djelomičnom povlačenju tužbe.

7. Stoga je trebalo smatrati da na takvu procesnu dispoziciju aktivno legitimirane strane u sporu (presumirano) pristaje pa je, posljedično, donesena odluka iz izreke rješenja. Takva odluka počiva na primjeni pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

8. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi isključene od ispitivanja (ne) poštenosti budući da su odraz zakonske regulacije, kao i zato jer su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naglašeno je da je 10. veljače 2016. godine između stranaka spora zaključen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu te da, stoga, tužiteljici niti ne pripada pravo na zaštitu koju traži u okviru ove parnice jer za to nema niti pravnog interesa.

9. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

10. Također, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Katici Pehar.

11. Iako su obje stranke predlagale (i) provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke, od takvog su dokaza personalne naravi odustale; tužiteljica izrijekom na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 25. lipnja 2020. godine (list 169. sudskog spisa), a tuženica konkludentno (izostankom predlaganja bilo kakvih daljnjih dokaza) na istom ročištu za glavnu raspravu.

12. Uz izvedene dokaze i onaj od čijeg su izvođenja stranke odustale, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 22. kolovoza 2019. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 114. sudskog spisa).

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

14. Među strankama nije sporno da su 04. lipnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 66.000,00 CHF, koji joj se tužiteljica obvezala vratiti otplatom kroz 168 mjesečnih anuiteta. Također, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 04. lipnja 2007. godine ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja tog pravnog posla iznosila 8,250% godišnje, a za koju je regulirano da je promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke (tuženice). Konačno, nije sporno niti da je 10. veljače 2016. godine između tužiteljice i tuženice sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, na temelju kojega je došlo do konverzije kredita; iz onog u CHF u onaj u eurima.

15. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi, i to posebno u kontekstu sklopljenog Aneksa broj 1 od 10. veljače 2016. godine

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene kamatnih stopa te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

16. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokaz personalnog karaktera (nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke Katice Pehar) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

17. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, dok su nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke Katice Pehar izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

18. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

20. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine, a to je, pak, bilo prije no što je, u smislu odredbe čl. 155. Zakona o zaštiti potrošača od 30. srpnja 2007. godine (Narodne novine broj 79/07; u daljnjem tekstu: ZZP/07) na snagu stupio ZZP/07. To, posljedično, znači da pravni odnos tužiteljice i tuženice tangiraju pravila ZZP-a jer je to u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

21. Također, treba navesti da, uz ZZP, u primjenu dolaze i odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

22. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

23. Da bi uopće došao u poziciju odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, kako onom deklaratorne naravi (radi utvrđenja ništetnosti), tako i onom kondemnatorne prirode (radi isplate), sud je najprije razmotrio mogućnost traženja takve zaštite u ovoj parnici pored činjenice da je 10. veljače 2016. godine između stranaka spora sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog uz valutnu klauzulu u CHF u onog uz valutnu klauzulu u eurima).

24. Tuženica je, naime, tvrdila da je sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu prestalo i samo pravo tužiteljice da traži onu zaštitu koju je u ovom sporu zahtijevala. Pritom je tuženica ustvrdila da je konverzijom koja je obavljena kroz sklapanje Aneksa ona postupila u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama ZPK (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), da je Aneksom broj 1 stvorena nova pravna osnova, bez značaja obnove, te da je time položaj tužiteljice izjednačen s položajem u kojemu bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

25. U kontekstu tzv. konverzije nužno je pojasniti sljedeće.

26. Prije svega, valja naglasiti da je kroz sve izvedene dokaze utvrđeno da je izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo 10. veljače 2016. godine, na temelju Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu, proveden u potpunosti uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK.

27. Stoga treba spoznati da je konverzija provedena po zakonu i da po toj osnovi ne postoji iznos koji bi tuženica, možebitno, bila u obvezi isplatiti tužiteljici.

28. Iako nije krucijalno, nije nevažno navesti da je ZID ZPK bio predmetom ocjenjivanja ustavnosti i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske te da je netom imenovani sud utvrdio da je ZID ZPK bio nužan kao jednokratna mjera zakonodavca za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji se njime želio postići (U-I/3685/2015).

29. Usprkos tome što sud prvog stupnja dijeli razmišljanje tuženice vezano uz to da je konverzijom stvorena nova pravna osnova, ipak nije na odmet napisati nekoliko okolnosti koje su uz to vezane.

30. Prva od tih okolnosti tiče se toga da je nova pravna osnova stvorena tek pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Aneksa broj 1 od 10. veljače 2016. godine, kojim je provedena konverzija.

31. Druga od tih okolnosti odnosi se na to da, protivno razmišljanju tuženice, unatoč provedenoj konverziji, potrošači imaju pravni interes tražiti zaštitu onog prava za koje drže da im je povrijeđeno provođenjem konverzije.

32. Pravni interes takvih potrošača gotovo je notoran i očituje se u očekivanju isplate onog iznosa (ili onih iznosa) koji (koje) takvi potrošači tuže u sporovima.

33. S obzirom na to da je u tim parnicama predmet tužbenog zahtjeva (i) kondemnacija (činidba), po odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 187. st. 1. ZPP- a, isključeno je i samo ispitivanje pravnog interesa jer se on ispituje samo onda kada tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi (ne) postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili (ne) istinitost kakve isprave.

34. U predmetnoj parnici takvo što nije slučaj jer je tužbeni zahtjev upravljen i na činidbu pa nema apsolutno nikakve dvojbe da se pravni interes tužiteljice iscrpljuje već u samom njezinom zalaganju za isplatu onih iznosa za koje drži da joj pripadaju kao posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Uostalom, u predmetu Rev-2868/2018, u odluci od 12. veljače 2019. godine, u povodu izvanredne revizije tužiteljice u tom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu (konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR) korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u toj odluci, korisnica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedenih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

36. Stoga je potpuno nedvojbeno da i tužiteljica u ovom sporu ima pravni interes za traženje deklaratorne zaštite unatoč sklopljenom Aneksu broj 1 od 10. veljače 2016. godine.

37. Ispravnost upravo iznesenog shvaćanja ovog suda prvog stupnja potvrđuje i drugostupanjska odluka donesena u ovoj parnici, konkretno rješenje Gž-4445/2020- 2 Županijskog suda u Osijeku, od 04. veljače 2021. godine (s lista 252. do 259. sudskog spisa).

38. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

39. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine, kojima je predviđena promjenjiva kamatna stopa, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s već spomenutim načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, a posebno da nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, za zaključiti je da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati).

40. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 04. lipnja 2007. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljicom, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužiteljicu porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da su odredbe Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine, o kamatnoj stopi, stipulirane na štetu tužiteljice, kao potrošača.

41. Pri tome nije naodmet pripomenuti da svojstvo potrošača na strani tužiteljice tuženica niti nije posebno dovodila u dvojbu, a posebno ne predlaganjem kakvih bitnih dokaza iz kojih bi proizlazilo da je Ugovor o kreditu od 04. lipnja 2007. godine tužiteljica s tuženicom sklopila u svrhe koje bi, možebitno, bile namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

42. Kako tuženica to nije dokazala, tako treba smatrati da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

43. Uz to, nije nevažno primijetiti da i iz samog Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine proizlazi da je njegova namjena bila hipotekarni kredit građana (čl. 3. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine, s lista 8. sudskog spisa), što sugerira da ga je tužiteljica s tuženicom sklopila kao potrošač.

44. Zbog toga sud prvog stupnja status potrošača na strani tužiteljice nalazi nepobitno dokazanim.

45. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) u Ugovoru o kreditu od 04. lipnja 2007. godine biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu tog Ugovora kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužiteljici u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

46. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine, koji je obuhvaćao 14-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine otplata kredita ugovorena kroz 168 mjeseci, dakle kroz 14 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužiteljica mogla pročitati i da su joj oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužiteljica došla u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za nju proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

47. U svakom slučaju suprotnom od potonje prikazanog, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužiteljica je dovedena u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

48. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

49. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužiteljice, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

50. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 04. lipnja 2007. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (t. 8. st. 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine), na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužiteljica nije mogla biti čak niti upoznata, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljicom.

51. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da su ništetne odredbe čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s važećim odlukama banke, i to zato jer te odredbe predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a.

52. Iako iz načina na koji je tužiteljica stipulirala deklaratorni dio svog zahtjeva slijedi da ona nalazi da su odredbe čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine ništetne zbog same činjenice da je tim odredbama ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tužiteljica u tome nije u pravu.

53. Upravo suprotno, te su odredbe ništetne jer one promjenu kamatne stope vezuju uz odluke tuženice ("/…/ u skladu s važećim odlukama Banke."), a ne uz valjani, ugovorom predviđeni razlog, kako to predviđa odredba čl. 82. st. 1. t. 11. ZZP-a.

54. Za ugovornu odredbu koja je protivna odredbi čl. 82. st. 1. t. 11. ZZP-a predviđeno je da je nepoštena, a za nepoštenu odredbu ugovora da je ništava (čl. 87. st. 1. ZZP-a).

55. Budući da su odredbe čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine nepoštene (jer su protivne regulaciji iz odredbe čl. 82. st. 1. t. 11. ZZP-a), a da je odredba koja je nepoštena ništava, tužbeni zahtjev je pravno utemeljen u dijelu kojim se traži utvrđenje ništetnosti citiranih ugovornih odredaba.

56. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev usvojen i odlučeno je kao u t. I. dispozitiva presude.

57. Osim toga, taj je dio tužbenog zahtjeva osnovan i s aspekta ZOO-a.

58. Odredbe čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine protivne su odredbama čl. 3. ZOO-a (ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu) te čl. 4. ZOO-a (načelo savjesnosti i poštenja), a to znači da se radi o odredbama ugovora koje su protivne prisilnim propisima pa je time ostvaren uvjet iz odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a uz koji se ugovorne odredbe ukazuju ništetnima.

59. Dakle, sumarno, odredbe čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine, kojima je predviđena promjenjiva kamatna stopa koja je vezana uz odluke tuženice, ništetne su i po odredbama ZZP-a i po odredbama ZOO-a pa je zato odluka iz t. I. izreke presude pravilna i na zakonu osnovana.

60. Što se, pak, tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica na teret tuženice traži isplatu, za pojasniti je sljedeće.

61. Prvostupanjski sud nalazi da je taj dio tužbenog zahtjeva utemeljen na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, dakle na restituciji kao posljedici ništetnosti ugovornih odredaba iz čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine.

62. Budući da se tuženica kondemnatornom dijelu zahtjeva tužiteljice suprotstavljala prigovorom zastare, sud je razmotrio utemeljenost tog materijalnopravnog prigovora.

63. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

64. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

65. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

66. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

67. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i tijekom čitavog spora, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

68. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

69. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 04. lipnja 2007. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice, upravljenom na ništetnost odredaba čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi, donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici, ukazuje pravno neutemeljenim.

70. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčane iznose o kojima je odlučeno u t. II. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO- a.

71. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

72. Iz nalaza i mišljenja vještakinje Katice Pehar vidljivo je da je na temelju odredaba Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine), tuženica od tužiteljice primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužiteljica dobila od tuženice otplatni plan. Ta je vještakinja utvrdila da se radi o iznosu od 13.913,19 HRK (2.413,72 CHF). U tom je iznosu tužiteljica konačno i postavila tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici. Ponavlja se da je ona to učinila u podnesku od 05. veljače 2020. godine (kada je tužbeni zahtjev izrazila u kunama) te potom i u podnesku od 27. siječnja 2025. godine (kada je tužbeni zahtjev izrazila u eurima).

73. Kada bi se takvo utvrđenje vještakinje razmatralo isključivo kao posljedica ništetnosti, za tuženicu bi bila predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu konačno postavljenim, smanjenim tužbenim zahtjevom, istaknutim u podnesku od 05. veljače 2020. godine i izraženim u eurima u podnesku od 27. siječnja 2025. godine.

74. Međutim, ono što je u okolnostima konkretnog slučaja krucijalno, a što je tužiteljica evidentno ispustila iz vida, očituje se u tome da je kroz provedeni dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Katici Pehar, čije rezultate je u potpunosti prihvatila i sama tužiteljica, a što je uočljivo iz sadržaja njezina podneska od 05. veljače 2020. godine (s lista 163. sudskog spisa), utvrđeno da su sve uplate koje je tužiteljica obavila u periodu od 20. lipnja 2007. godine do 30. rujna 2015. godine, koje su iznosile ukupno 383.657,68 HRK i u kojima su bile sadržane i više plaćene kamate iz predmetne tužbe, uzete u obzir prilikom konverzije.

75. Takvo mišljenje imenovane vještakinje vidljivo je iz njezinih nalaza i mišljenja, dostavljenih sudu 04. prosinca 2019. godine (s lista 119. do 123. sudskog spisa), i to, konkretno, iz posljednje rečenice tih nalaza i mišljenja.

76. Ponavlja se da je tužiteljica nalaz i mišljenje vještakinje Katice Pehar prihvatila u potpunosti, dok se tuženica u odnosu na nalaz i mišljenje te vještakinje niti nije posebno očitovala, iako ih je uredno primila 04. veljače 2020. godine (prema dostavnici s poleđine lista 162. sudskog spisa).

77. Navedeno znači da su oni iznosi koje je tužiteljica tuženici više platila zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukama tuženice uzeti u obzir prilikom konverzije, do koje je u pravnom odnosu tužiteljice i tuženice došlo sklapanjem Aneksa broj 1 od 10. veljače 2016. godine, a to onda podrazumijeva i da ne postoji iznos na koji bi tužiteljica imala pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredaba čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu od 04. lipnja 2007. godine.

78. Iznosi preplate ukalkulirani su u provedenu konverziju i zato je u dijelu u kojemu je tužiteljica zahtijevala da joj tuženica te iznose iznova plati tužbeni zahtjev pravno neutemeljen.

79. Ispravnost upravo iznesenog zaključka suda prvog stupnja svoju potkrjepu ima u dijelu nalaza i mišljenja vještakinje Katice Pehar iz kojega slijedi da su više plaćene kamate uzete u obzir prilikom konverzije.

80. Zato je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva odbijen i odlučeno je kao u t. II. izreke presude.

81. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

82. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 14. studenog 2025. godine, tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima. Utoliko je i tužiteljica bila u pravu kada je u podnesku od 27. siječnja 2025. godine tužbeni zahtjev izrazila u eurima.

83. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke III. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, ali i na načelima poštenog suđenja i mirnog uživanja vlasništva iz čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija), odnosno iz čl. 1. st. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (u daljnjem tekstu: Protokol br. 1).

84. Iako je, na prvi pogled, uspjeh tuženice u ovom sporu veći od uspjeha tužiteljice (jer je tuženica uspjela u dijelu kojim je tužiteljica od nje tražila isplatu, s obzirom na to da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen), svakako treba imati u vidu da je tužiteljica morala dokazivati i osnovanost i visinu svoje tražbine te da je, k tome, tuženica pravna, a tužiteljica fizička osoba.

85. Zato ovaj sud nalazi da bi dosudom troškova postupka tuženici (čiji je uspjeh u sporu, uvjetno napisano, veći) sud u odnosu na tužiteljicu povrijedio načela poštenog suđenja i mirnog uživanja vlasništva.

86. Ocjena je suda prvog stupnja da je, posljedično, odluka o tome da svaka stranka snosi svoje troškove pravična, s tim da pravičnost predstavlja jedan od osnovnih elemenata prava na pošteno suđenje iz odredbe čl. 6.1. st. 1. Konvencije.

87. Iako nije krucijalno, nije nevažno pojasniti još jednu okolnost. Ta se okolnost tiče ukazivanja drugostupanjskog suda na mogućnost primjene odredbe čl. 213. st. 1. t. 2. ZPP-a u kontekstu predmeta Rev-1042/2017 u kojemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije.

88. Naime, činjenica je da je mišljenje Suda EU prvo zatražio Vrhovni sud Republike Hrvatske u slučaju revizije postupka korisnika kredita u CHF iz Osijeka, koji je tražio preplaćenu kamatu nakon konverzije. No, isto tako je činjenica da je taj predmet povučen jer je klijent odustao od zahtjeva te da je Sud EU na kraju razmatrao zahtjev sutkinje Općinskog suda iz Zagreba u slučaju spora protiv Zagrebačke banke, vezanog uz kredit u CHF iz listopada 2007., te da je u tom slučaju donio odluku C-567/20.

89. Donošenjem odluke u predmetu C-567/20 prestala je i potreba razmatranja uvjeta za određivanje prekida postupka po odredbi čl. 213. st. 1. t. 2. ZPP-a.

90. Navedeno se spominje jer je, po odredbi čl. 377. st. 2. ZPP-a, prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju.

91. Stoga, kako je Županijski sud u Osijeku u svom rješenju Gž-4445/2020-2 od 04. veljače 2021. godine, kojim je ukinuo presudu i rješenje koje je u konkretnom predmetu već donio Općinski sud u Rijeci, upozorio prvostupanjski sud na mogućnost donošenja rješenja o određivanju prekida postupka, a kako ovaj sud prvog stupnja ima ne samo obvezu iz odredbe čl. 377. st. 2. ZPP-a, već i kako iznimno cijeni motrište višeg suda koje za njega djeluje snagom svog autoriteta, tako se sud prvog stupnja u postupku u ponovnom suđenju osvrnuo na opisano upozorenje drugostupanjskog suda.

92. Naglašava se, pritom, da je, u skladu s točkom III. rješenja koje je Županijski sud u Osijeku donio 04. veljače 2021. godine pod poslovnim brojem Gž- 4445/2020-2, postupak u ponovnom suđenju proveden pred drugim sucem pojedincem, zbog čega je, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 315. st. 3. ZPP-a, glavna rasprava počela iznova, s tim da je obavljen uvid u sve isprave u sudskom spisu. Stranke se tome nisu protivile. O tome svemu svjedoči sadržaj raspravnog zapisnika s ročišta za glavnu raspravu koje je održano 03. listopada 2025. godine.

U Rijeci 14. studenog 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).