REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-198/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja NB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Vjekoslavu Cestaru, odvjetniku u Vinkovcima protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, [adresa], zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva br. 18, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, MB, odvjetnika u [adresa], kao zamjenika punomoćnika tužitelja i Sanjina Piljića, odvjetnika u Vukovaru, kao zamjenika punomoćnika tuženika 2. listopada 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 14. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju NB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od 1.841,93 eura (slovima: jednutisućuosamstočetrdesetjedaneuroidevedesettricenta) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.860,07 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

i

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva povećanjem istoga na način kako je to tužitelj učinio u podnesku od 10. lipnja 2025.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 02535697732, da tužitelju NB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 772,82 eura (slovima:sedamstosedamdesetdvaeuraiosamdesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 933,36 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 6. lipnja 2019. podnio tužbu ovom sudu radi isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 31. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9011851863, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 67.254,80 CHF, da je s tuženikom zaključio dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je tuženik u Ugovor o kreditu uglavio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, da je takav ugovor protivan kogentnim odredbama čanka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07) koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača slijedom čega postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj P- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. s tim da je Vrhovni sud RH u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene presude. Nadalje Vrhovni sud Republike Hrvatske u svome obrazloženju odluke, br. Revt-249/1 4-2 Od 09. travnja 2015. godine (kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda RH, a što je učinio i Ustavni sud RH svojom odlukom br. Cl-III252 1/ 15) u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je „visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

1.2. Tuženik kao kreditor imao je mogućnost samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenjati odluku o visini kamatne stope iz Ugovora. Konkretno takva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo ne samo tužitelju nego i ostalim korisnicima kredita, posebice jer se radilo o ugovoru koji je tuženik pripremio na unaprijed pripremljenom i odštampanom obrascu, gdje se uopće nije pregovaralo o načinu obračuna kamata, što se treba tumačiti u skladu sa člankom 320. ZOO-a. Tuženik je kao kreditor na ovakav način iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu kojom je naknadno pravdao povećanje kamatne stope kredita. Nadalje na ovakav način, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika, s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit, s druge strane, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega tužitelj smatra navedenu odredbu ništetnom.

1.3. U ovome postupku tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi razlike svakomjesečnog iznosa kamata na kredit, koja odgovara razlici od naplaćene kamate i ugovorne kamate. Tužitelj, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tuženik. Stoga tužitelj ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate, da je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Nadalje budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata „preplaćenih kamata po kreditu u CHF“, neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF.

2.1. Nadalje navodi da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Gos-1/2019, odlučio kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2.2. Tuženik navodi da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; da su konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope.

2.3. Pored toga tuženik tvrdi da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Rješenjem ovog suda broj P-198/2019-19 od 13. veljače 2025., određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Ivanu Šnajderu iz Županje i to na okolnost utvrđenja preplate svakomjesečnih rata kredita nastalih radi promjene kamatnih stopa i to u razdoblju od početka otplate kredita do provedene konverzije te isto umanjiti za novčani iznos priznat u konverziji u skladu sa člankom 171., 172. i 202. ZOO-a (NN 35/05 i dr.) kojima je određen način prijeboja kod više obveza i redoslijed uračunavanja kamata. Vještak će se očitovati i o tome je li konverzija provedena sukladno zakonu, odnosno na okolnost ispravnosti konverzije te će pri izračunu uzeti u obzir i tzv. negativne razlike.

4. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 10. lipnja 2025. naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka financijsko - knjigovodstvene struke jer smatra da je isti sačinjen objektivno i prema pravilima struke. Međutim, tužitelj ne prihvaća izračun vezano uz tzv. negativne anuitete te ističe prigovor zastare tražbine tuženika po toj osnovi. S obzirom da je potraživanje tuženika zastarjelo, to prema odredbama članka 198. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima nisu ispunjene zakonske pretpostavke za prijeboj tražbina parničnih stranaka. Specificirao je tužbeni zahtjev i zatražio da mu tuženik isplati iznos od 3.702,00 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. godine pa do isplate.

5. Tuženik je u podnesku od 18. lipnja 2025. naveo da se protivi povišenju tužbenog zahtjeva, ističe da je sukladno čl.190. Zakona o parničnom postupku nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, a koji pristanak tuženik uskraćuje, budući se isti već upustio o raspravljanje o prvotnoj glavnoj stvari.

6. Nesporno je da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 10. lipnja 2025. nakon provođenja dokaza knjigovodstveno – financijskim vještačenjem promijenio tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 2.000,00 CHF postavljenog u tužbi sada potražuje iznos od 3.702,00 eura. S obzirom na gore navedeno proizlazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljem tekstu ZPP) izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva za isplatu.

6.1. Člankom 190. st. 2. ZPP-a propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud temeljem citiranih odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a uz, unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku uz napomenu da je tek s provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrđen preplaćeni iznos. Ovdje valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 26. studenoga 2021. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Su IV – 162/2021 donio zaključak: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 9011851863 od 31. kolovoza 2006. (list 5-11 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011851863 od 10. prosinca 2015. (list 12-15 spisa), zahtjev za dostavu dokumentacije (list 16 spisa), dopis tuženika tužitelju od 29. svibnja 2019. (list 17 spisa), plan otplate u EUR (list 18-21 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 22-25, 53-59 spisa), plan otplate u CHF (list 26-29 spisa), izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. za Ugovor o kreditu broj 9011851863 (list 30 spisa), izračun konverzije kredita (list 31-36 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 10. svibnja 2019. (list 37-38 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (list 39-52 spisa), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja (list 151-164 spisa), dopunu i ispravak vještačenja (list 175-183 spisa), saslušao je tužitelja NB u svojstvu parnične stranke, saslušao je vještaka Ivana Šnajdera, dok dokaz saslušanjem osobnog bankara sud nije provodio jer je tuženik na pripremnom ročištu 6. veljače 2025. odustao od navedenog dokaznog prijedloga.

8. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 9011851863 od 31. kolovoza 2006., a koje se odnose na način promjene kamatne stope i zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

9. Prije svega, valja istaknuti da je obveza suda da po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, u daljnjem tekstu ZOO), radi čega je sud u konkretnom slučaju dužan provesti kontrolu ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima kao i ocjenjivati jesu li u konkretnom slučaju odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene.

10. Nadalje prema odredbi čl. 502 a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502. b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502 a ZPP-a, dok je čl. 502 c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011851863 od 31. kolovoza 2006. (list 5-11 spisa) nesporno je da su tužitelj i tuženik 31. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 9011851863, koji je potvrđen 4. rujna 2006. od strane javnog bilježnika Marijana Mendeša iz Vinkovaca pod brojem OU-686/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 67.254,80 CHF s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 360 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,75%, s tim da je člankom 4. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.

11.1. Nesporno je da su tužitelj i tuženik 14. prosinca 2015. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011851863 od 10. prosinca 2015. (list 12-15 spisa), temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) i time je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te su stranke utvrdile da nakon provedene konverzije iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 36.767,15 eura, da iznos preplate iznosi 1.860,07 eura, da je u prijelaznom razdoblju od 30. rujna 2015. do sklapanja Dodatka vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF te da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 52,97 eura te se smatra preplatom. Također su utvrdili da ukupni iznos preplate nakon namirenja manje plaćenog iznosi 1.913,04 eura te da će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog novim otplatnim planom namirivati preplatom sve dok se ista u potpunosti ne iskoristi, a da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita. Također je utvrđeno da nakon sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene glavnice iznosi 36.620,75 eura koji se uvećan za kamatu Korisnik kredita obvezuje isplatiti u 250 jednakih mjesečnih anuiteta prema novom otplatnom planu te da mjesečni anuitet iznosi 257,16 eura.

11.2. Dakle, nesporno je da su stranke tim Dodatkom izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, dospjelih redovnih kamata, dospjelih zateznih kamata i dospjelih troškova na način da su kredit konvertirali u valutu EUR.

11.3. Uvidom u otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 22-25, 53-59 spisa), plan otplate u CHF (list 26-29 spisa), izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. za Ugovor o kreditu broj 9011851863 (list 30 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 10. svibnja 2019. (list 37-38 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (list 39-52 spisa), utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita, te da se i kamatna stopa mijenjala zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

11.4. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

11.5. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tužena banka u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

11.6. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđena je naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4, odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

12. Sporno je među parničnim strankama pripada li pravo tužitelju na preplaćeni iznos po predmetnom Ugovoru posebice uzimajući u obzir provedenu konverziju kredita te je li nastupila zastara tražbine tužitelja.

12.1. Sporno je među parničnim strankama primjenjuju li se na predmetni spor pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019.

12.2. Sporna je među strankama i visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

13. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

14. Prema zauzetom shvaćanju Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022. o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga, a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu podigao u PBZ banci čiji klijent nije bio inače i to radi kupnje obiteljske kuće u [adresa] u kojoj i danas živi. U banci su mu ponudili ugovor u CHF kao najvoljniji pa je iz tog razloga na to i pristao. Službenica u banci mu nije ni ponudila druge opcije jer je rekla da je ovaj kredit najpovoljniji pa je zato i podigao takav. U početku su mu uvjeti odgovarali, ali je s vremenom kamata rasla pa su tako rasli i anuiteti i to mu je bilo teže za otplatiti. U banci nije pregovarao o pojedinim ugovornim odredbama niti je mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Ponuđena mu je konverzija na koju je pristao jer nije mogao više podmirivati takav kredit s obzirom da je imao dvoje male djece. Nakon konverzije mu je bilo malo lakše otplaćivati kredit jer je rata bila manja. Kredit još uvijek nije otplatio, ostalo mu je još 11 godina. Naveo je da sada zna što znači promjenjiva kamatna stopa ali da to nije znao kada je sklapao ugovor o kreditu, da je djelomično pročitao ugovor o kreditu, bilo mu je važno riješiti stambeno pitanje te je postupao s povjerenjem u službenicu banke. Prije ovog kredita nije imao neki drugi ugovor o kreditu i to mu je jedini ugovor o kreditu do danas. Naveo je i da mu banka nije slala obavijesti o promjeni kamatne stope, da je jednom prilikom dobio poziv banke da mora uplatiti određenu svotu novca jer je bio dužan s obzirom da mu firma odnosno bolnica u kojoj je zaposlen nije podizala ratu kredita koja se skida s njegove plaće sukladno promjenama kamatne stope, te mu nije poznato je li bolnica kao njegov poslodavac dobivala odluke banke o promjeni kamatne stope. Također je naveo da nikad ne bi sklopio taj ugovor o kreditu da je znao da će tako biti jer je jedva uspio othraniti djecu te da ne bi ni bio kreditno sposoban za podizanje tolikog iznosa kredita. Iz iskaza tužitelja kojeg ovaj sud prihvaća kao istinitog i uvjerljivog proizlazi kako tužitelj od strane tuženika nije upozoren na mogućnost promjene kamatne stope te da je tužitelj imao status potrošača.

16. U konkretnom slučaju upravo je na tuženiku teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora upozorio tužitelja na metodologiju promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF i koliko će konkretno mjesečni anuiteti porasti. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati navedeno, imajući u vidu da je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara, a da iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke slijedi da ga prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu u banci nisu upozorili na rizike sklapanja takvog ugovora odnosno na mogućnost da bi rata mogla toliko rasti uslijed promjene tečaja i kamatne stope. S obzirom da tuženik nije ponudio niti jedan drugi dokaz, slijedi da takva upozorenja i informacije nije pružio tužitelju, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka na način da su obveze tužitelja značajno porasle.

17. U odnosu na primjenjivost pravnih utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" na predmetni spor, valja navesti da ranije citirane presude trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH, odnosno presude u kolektivnom sporu imaju učinak i na ugovor kreditu za kupnju stambenog objekta sklopljen između stranka ovog postupka 31. kolovoza 2006. odnosno u razdoblju na koje se odnosi presuda iz kolektivne tužbe.

18. Odluka o kolektivnom sporu na osnovi odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Naime, odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovo je značajno zbog toga što potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena i promjenom tečaja CHF došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

19. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

20. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju se jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedene odredbe čl. 502 c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15- Dalje ZZP) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj pravnoj stvari u rješenju Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. kojim je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku ističe da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

21. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

22. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, sud je utvrdio u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope da je u čl. 4. ugovora ugovoreno da promjenjiva kamatna stopa iznosi 4,75 godišnje i da je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Očigledno je iz citirane odredbe da o istoj ugovorne strane nisu pregovarale, da ne postoje parametri poznati korisniku kredita koje će banka primjenjivati prilikom promjene ugovorene kamatne stope što stvara neravnotežu u pravima i obvezama i da tuženik može ugovorenu kamatu mijenjati isključivo na temelju svojih odluka. Stoga je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i sukladno naprijed citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) i ništetnom.

22.1. Pored toga nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

23. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da su takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjeni posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu promjenjive kamatne stope. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

24. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.) koji je bio na snazi za vrijeme otplate kredita, odnosno sada važeći Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Riječ je o Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

25. Zaštita koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

26. Uzimajući u obzir odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača slijedi zaključak da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 PB od 23. travnja 2015.).

27. Iz svih navedenih razloga kao i obveze provođenja kontrole ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima po službenoj dužnosti ovom sudu je bilo dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope poštene.

28. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vraćanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos preplaćen radi promjene tečaja CHF, a kako je to tužbom i zatraženo.

29. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

30. Što se tiče konverzije kredita, odnosno nesporno između stranaka 10. prosinca 2015. sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' 102/2015 ), kojim je tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi sklopljeni Dodatak kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR imao značenja za ovaj postupak, s time da taj Dodatak ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

31. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama, dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi promjenjive kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

32. U vezi predmetnog Dodatka kojim je provedena konverzija kredita u valutu EUR za navesti je da je sud na temelju pisanog i usmenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ivana Šnajdera utvrdio da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama ZIDZPK. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne, a za navesti je da o tome Vrhovni sud još nije zauzeo jedinstveno pravno shvaćanje.

33. Nadalje, u odnosu na konverziju, presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to: nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora, a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

34. Sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U navedenoj odluci izraženo je pravno stajalište prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu do sklapanja predmetnog Dodatka o konverziji, a restitucijski zahtjev u ovom slučaju se odnosi upravo na period koji je prethodio provedenoj konverziji, odnosno na period od 1. siječnja 2009. do 30 rujna 2015.

35. Prema tome, u konkretnom slučaju, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom o konverziji nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana uslijed ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi već je za ubuduće definiran ugovorni odnos, a temeljem tog Dodatka tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, odnosno time tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

36. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu, a time i značajnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako izbjegli daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Također, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno važno je istaknuti da se korisnik kredita, ovdje tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

37. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje ZOO) u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

38. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

39. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. ZOO tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

40. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ivanu Šnajderu iz Županje.

41. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, odnosno dopune i ispravka vještačenja proizlazi da je vještak isto sačinio na način da je iznose preplate izračunao s danom 30. rujna 2015. godine, da je izračunao iznose zakonske zatezne kamate na izračunate iznose preplate, i to kumulativnim obračunom, a radi jednostavnosti prikaza, na dan 30. rujna 2015. godine zbrojio je iznose preplate i izračunatu zakonsku zateznu kamatu, a potom je navedeni zbroj umanjio za preplatu izračunatu od strane tuženika i to u dijelu izračuna sa 30. rujnom 2015. godine i tako dobiven rezultat je stanje potraživanja tužitelja na dan 30. rujna 2015. godine, te na isti iznos, u slučaju prihvaćanja ovakvog načina izračuna, pripadaju i zakonske zatezne kamate od 30. rujna 2015. godine pa do isplate. Imao je u vidu Imao sam u vidu i slučajeve kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio da nije bilo promjene uvjeta u odnosu na prvotno ugovorene uvjete, a takav zadak je bio i postavljen rješenjem suda.

41.1. Iz takvog nalaza i mišljenja slijedi da je s danom 30. rujna 2015. godine iznos preplate prema zadatku vještačenja 2.156,55 EUR, da je zakonska zatezna kamata do 30. rujna 2015. godine 1.545,45 EUR, što ukupno daje 3.702,00 EUR. Zatim slijedi da je iznos preplate po izračunu tuženika 1.860,07 EUR, te kada se taj iznos oduzme od iznosa ukupno izračunate preplate od 3.702,00 eura slijedi da je sveukupna preplata na dan 30.09.2015. 1.841,93 EUR.

42. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj je u podnesku od 10. lipnja 2025. naveo da nema primjedbi jer smatra da je isti sačinjen objektivno i prema pravilima struke. Međutim, tužitelj ne prihvaća izračun vezano uz tzv. negativne anuitete te ističe prigovor zastare tražbine tuženika po toj osnovi. Navodi da je potraživanje tuženika zastarjelo, to prema odredbama članka 198. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima nisu ispunjene zakonske pretpostavke za prijeboj tražbina parničnih stranaka. Specificirao je tužbeni zahtjev i zatražio da mu tuženik isplati iznos od 3.702,00 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. godine pa do isplate.

43. Tuženik je u podnesku od 26. ožujka 2025. naveo da osporava predmetni nalaz i mišljenje iz razloga što je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je zadatak vještaka, a sukladno prijedlogu tužitelja odnosno rješenju suda, bilo utvrditi razliku preplaćenih kamata u slučaju da se kamatna stopa nije mijenjala, kao i preplatu kredita zbog promjena u tečaju. Uzimajući u obzir stavove koje je VSRH iznio u odluci Gos 1/2019 tuženik ističe kako je samo vještačenje bilo nepotrebno.

44. Vještak Ivan Šnajder saslušan je i usmeno na raspravi 2. listopada 2025. kojom prilikom je naveo da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja od 18. ožujka 2025. i dopune nalaza i mišljenja od 28. ožujka 2025. Na upit suda vještak je naveo da je iznos od 1.841,93 eura iznos koji se dobije kada se od preplate prema zadatku vještačenja, a prema kojem su uključeni tzv. negativni iznosi odbije iznos preplate priznate u konverziji i pridoda iznos obračunate zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate. Na daljnji upit vještak je naveo da iznos od 3.702,00 eura a koji tužitelj potražuje stoga nije iznos koji bi uključivao samo preplatu odnosno slučajeve kada je tužitelj plaćao više od početnog ugovorenog. U tom slučaju bi zakonska zatezna kamata bila obračunata drugačije. Vještak smatra da je prihvaćanje takvog zahtjeva pravno pitanje. Zamjenik punomoćnika tužitelja predložio je da se vještaku naloži da sačini dopunu osnovnog nalaza i mišljenja kako bi se utvrdio iznos preplate kredita po osnovi jednostrane promjene kamatne stope bez uračunavanja tzv. negativnih anuiteta tj. manje plaćenih anuiteta kredita u razdoblju kada je kamatna stopa bila manja. Zamjenik punomoćnika tuženika nije imao pitanja za vještaka, protivio se prijedlogu zamjenika punomoćnika tužitelja s obzirom da je vještak izradio nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda.

44.1. Sud je na glavnoj raspravi 2. listopada 2025. odbio prijedlog za dopunu vještačenja s obzirom da je vještačenje sačinjeno sukladno nalogu suda, a i sam tužitelj po punomoćniku u podnesku od 10. lipnja 2025. je naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje. Nadalje, negativna razlika su manje plaćeni iznosi pojedinih mjesečnih anuiteta zbog kamatne stope koja je u tim mjesecima bila manja od početne po kojoj je sud utvrđivao i dosudio tužiteljici povrat preplaćenih iznosa. Ugovorni odnos stranaka prema ugovoru o kreditu treba cijeniti kao cjelovit odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se po ocjeni ovog suda tužiteljici kao korisniku kredita ne može dosuditi više od onog kojeg je stvarno platila temeljem ništetne ugovorne odredbe. Dakle, neovisno o tome što banka kao tuženik nije podnijela protutužbu niti istaknula prigovor prijeboja u sporu o ništetnosti ugovora o kreditu, ovaj sud je uzeo u obzir tzv. negativnu razliku u pretplati, koja je nastala tako što su manje plaćeni iznosi pojedinih mjesečnih anuiteta zbog pada kamatne stope.

44.2. Pored toga, tužitelj je u podnesku od 10. lipnja 2025. naveo da ne prihvaća tzv. negativne razlike te postavlja tužbeni zahtjev na iznos od 3.702,00 eura, no navedeni iznos, a sukladno pojašnjenju vještaka, ne predstavlja iznos preplate u kojem su sadržani samo tzv. pozitivni iznosi, nego je to iznos ukupne preplate izračunate sukladno nalogu suda (preplata i zakonska zatezna kamata do 30. rujna 2015.), a od kojeg iznosa je potrebno odbiti iznos preplate koji je tuženik priznao tužitelju u postupku konverzije, odnosno iznos od 1.860,07 eura te se na taj način donije iznos od 1.841,93 eura, koji iznos je utvrđen vještačenjem kao iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sukladno zadatku vještačenja.

44.3. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda te je na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud utvrdio razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope u utuženom razdoblju i iz tog razloga tužitelju dosudio iznos od 1.841,93 eura s kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, dok je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.860,07 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

45. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.841,93 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne i upravo iz tog razloga iste odredbe je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir kamatnu stopu kakva je bila na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

46. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos od 1.841,93 eura uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od 30. rujna 2015. do isplate s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO. Tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

47. U odnosu na status potrošača sud je mišljenja kako je u postupku utvrđeno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Pored toga, iz iskaza tužitelja, koji ovaj sud cijeni istinitim, utvrđeno je da je kredit podigao za kupnju obiteljske kuće u kojoj i danas živi. Dodatno, tužitelj je prihvatio ponuđenu konverziju kredita temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, iz čega je dodatno potvrđeno kako se radilo o potrošačkom ugovoru. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz posebice jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge svrhe. Dakle, tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

48. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, to proizlazi da do podnošenja ove tužbe još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi. Takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Za navesti je i da je zastarijevanje u pogledu promjenjive kamatne stope ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 6. lipnja 2019. to sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju nije nastupila zastara za restitucijske zahtjeve koji se postavljaju temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

49. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.841,93 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

50. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

51. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., a u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, kojoj su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postupka u kojima su stranke uspjele u parnici.

51.1. Primjenjujući naprijed navedenu odredbu, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, a koji je postavljen u ukupnom iznosu od 3.702,00 eura to proizlazi da je s obzirom na uspjeh u pogledu visine zahtjeva, tužitelj kojem je ovom presudom dosuđen iznos od 1.841,93 eura uspio sa 49,76%, a tuženik sa 50,24%.

51.2. U pogledu osnove zahtjeva tužitelj je uspio sa 100%, pa je uspjeh tužitelja u ovom postupku, kako s obzirom na osnovu tako i na visinu 74,88 % (tužitelj: 100% + 49,76%=149,76% : 2 =74,88 %,; tuženik: 0% + 50,24 % = 50,24% : 2= 25,12%). Dakle, uspjeh tužitelja je 74,88%, a tuženika 25,12%.

51.3. Nadalje, od uspjeha postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela, odnosno tužitelj (74,88%), oduzet je uspjeh postotka stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, odnosno tuženika (25,12%), te se na taj način dolazi do razlike od 49,76%.

51.4. Uzimajući u obzir postavljeni zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje u tekstu: OT), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati su kao potrebni i nužni i to:

- trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova,

- trošak zastupanja na ročištima od 8. srpnja 2020., 6. veljače., 2. listopada 2025., prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 8. srpnja 2020. i 10. lipnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. OT i za svaki podnesak po 100 bodova odnosno ukupno 200 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 600 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura ukupno iznosi 1.200,00 eura.

51.5. Nadalje, tužitelju je priznat zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura.

51.6. Sud tužitelju nije priznao kao nužan trošak sudske pristojbe na presudu budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu. Također, sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak pristupa ročištu za objavu odluke jer punomoćnik tužitelja na isto ročište nije pristupio.

51.7. Sveukupni troškovi tužitelja iznose 1.553,09 eura.

52. Kada se od uspjeha tužitelja u sporu od 74,88% oduzme uspjeh tuženika od 25,12%, na taj način dolazi se do razlike od 49,76% pa je slijedom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a tuženik dužan nadoknaditi 49,76% tužiteljevih troškova, što iznosi 772,82 eura.

52.2. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

53. Budući da tuženik nije uspio u sporu, njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

54. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude. U [adresa] 14. studenoga 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika