Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-148/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Irena Vujčić, odvjetnica iz Siska, S. i A. Radića 6/2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 2. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 14. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju OI na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu broj 158-50-3839490 od 13. prosinca 2006. isplati iznos od 4.614,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi, na iznos od:

- 0,45 eur od 31.03.2008. god. do isplate

- 5,95 eur od 31.10.2008. god. do isplate

- 0,17 eur od 30.11.2008. god. do isplate

- 7,52 eur od 31.12.2008. god. do isplate

- 8,65 eur od 31.01.2009. god. do isplate

- 9,16 eur od 28.02.2009. god. do isplate

- 7,75 eur od 31.03.2009. god. do isplate

- 8,02 eur od 30.04.2009. god. do isplate

- 5,87 eur od 31.05.2009. god. do isplate

- 4,29 eur od 30.06.2009. god. do isplate

- 4,71 eur od 31.07.2009. god. do isplate

- 5,55 eur od 31.08.2009. god. do isplate

- 5,47 eur od 30.09.2009. god. do isplate

- 4,63 eur od 31.10.2009. god. do isplate

- 6,22 eur od 30.11.2009. god. do isplate

- 7,49 eur od 31.12.2009. god. do isplate

- 9,30 eur od 31.01.2010. god. do isplate

- 8,88 eur od 28.02.2010. god. do isplate

- 11,34 eur od 31.03.2010. god. do isplate

- 10,88 eur od 30.04.2010. god. do isplate

- 11,78 eur od 31.05.2010. god. do isplate

- 19,65 eur od 30.06.2010. god. do isplate

- 18,03 eur od 31.07.2010. god. do isplate

- 23,50 eur od 31.08.2010. god. do isplate

- 21,76 eur od 30.09.2010. god. do isplate

- 18,95 eur od 31.10.2010. god. do isplate

- 24,88 eur od 30.11.2010. god. do isplate

- 32,43 eur od 31.12.2010. god. do isplate

- 27,10 eur od 31.01.2011. god. do isplate

- 28,97 eur od 28.02.2011. god. do isplate

- 26,59 eur od 31.03.2011. god. do isplate

- 27,02 eur od 30.04.2011. god. do isplate

- 37,15 eur od 31.05.2011. god. do isplate

- 38,64 eur od 30.06.2011. god. do isplate

- 47,21 eur od 31.07.2011. god. do isplate

- 42,81 eur od 31.08.2011. god. do isplate

- 38,00 eur od 30.09.2011. god. do isplate

- 37,48 eur od 31.10.2011. god. do isplate

- 37,12 eur od 30.11.2011. god. do isplate

- 39,42 eur od 31.12.2011. god. do isplate

- 41,43 eur od 31.01.2012. god. do isplate

- 41,71 eur od 29.02.2012. god. do isplate

- 40,33 eur od 31.03.2012. god. do isplate

- 41,26 eur od 30.04.2012. god. do isplate

- 41,91 eur od 31.05.2012. god. do isplate

- 40,84 eur od 30.06.2012. god. do isplate

- 41,13 eur od 31.07.2012. god. do isplate

- 40,32 eur od 31.08.2012. god. do isplate

- 38,58 eur od 30.09.2012. god. do isplate

- 40,45 eur od 31.10.2012. god. do isplate

- 41,35 eur od 30.11.2012. god. do isplate

- 40,73 eur od 31.12.2012. god. do isplate

- 37,22 eur od 31.01.2013. god. do isplate

- 40,21 eur od 28.02.2013. god. do isplate

- 40,48 eur od 31.03.2013. god. do isplate

- 39,31 eur od 30.04.2013. god. do isplate

- 35,67 eur od 31.05.2013. god. do isplate

- 35,58 eur od 30.06.2013. god. do isplate

- 36,49 eur od 31.07.2013. god. do isplate

- 3.128,95 eur od 28.08.2013 god. do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju OI isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 719,76 eur i to:

- 127,82 eur od 28.08.2013 god. do 30. 9. 2015.,

- 20,47 eur od 31.08.2013 god. do 30. 9. 2015.,

- 21,55 eur od 30.09.2013 god. do 30. 9. 2015.,

- 21,00 eur od 31.10.2013 god. do 30. 9. 2015.,

- 21,39 eur od 30.11.2013 god. do 30. 9. 2015.,

- 21,84 eur od 31.12.2013 god. do 30. 9. 2015.,

- 22,02 eur od 31.01.2014 god do 30. 9. 2015.,

- 22,61 eur od 28.02.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 22,41 eur od 31.03.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 21,77 eur od 30.04.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 21,56 eur od 31.05.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 21,66 eur od 30.06.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 22,39 eur od 31.07.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,00 eur od 31.08.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 22,88 eur od 30.09.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,41 eur od 31.10.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,77 eur od 30.11.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,56 eur od 31.12.2014 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,85 eur od 31.01.2015 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,85 eur od 28.02.2015 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,85 eur od 31.03.2015 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,85 eur od 30.04.2015 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,85 eur od 31.05.2015 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,85 eur od 30.06.2015 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,85 eur od 31.07.2015 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,85 eur od 31.08.2015 god. do 30. 9. 2015.,

- 23,85 eur od 30.09.2015 god. do 30. 9. 2015.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju EI na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sadržane u Ugovoru o kreditu broj 158-50- 3839490 od 13. prosinca 2006. isplati iznos od 1.836,59 eur sa zakonskom zateznom kamatom sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi, na iznos od:

- 29,11 eur od 31.01.2008. god. do isplate

- 29,38 eur od 29.02.2008. god. do isplate

- 29,87 eur od 31.03.2008. god. do isplate

- 29,12 eur od 30.04.2008. god. do isplate

- 28,82 eur od 31.05.2008. god. do isplate

- 29,17 eur od 30.06.2008. god. do isplate

- 28,64 eur od 31.07.2008. god. do isplate

- 28,65 eur od 31.08.2008. god. do isplate

- 28,95 eur od 30.09.2008. god. do isplate

- 31,30 eur od 31.10.2008. god. do isplate

- 29,70 eur od 30.11.2008. god. do isplate

- 31,70 eur od 31.12.2008. god. do isplate

- 31,99 eur od 31.01.2009. god. do isplate

- 32,13 eur od 28.02.2009. god. do isplate

- 31,73 eur od 31.03.2009. god. do isplate

- 31,79 eur od 30.04.2009. god. do isplate

- 31,19 eur od 31.05.2009. god. do isplate

- 30,75 eur od 30.06.2009. god. do isplate

- 30,84 eur od 31.07.2009. god. do isplate

- 31,06 eur od 31.08.2009. god. do isplate

- 31,02 eur od 30.09.2009. god. do isplate

- 30,78 eur od 31.10.2009. god. do isplate

- 31,20 eur od 30.11.2009. god. do isplate

- 31,52 eur od 31.12.2009. god. do isplate

- 32,00 eur od 31.01.2010. god. do isplate

- 31,88 eur od 28.02.2010. god. do isplate

- 32,52 eur od 31.03.2010. god. do isplate

- 32,38 eur od 30.04.2010. god. do isplate

- 32,61 eur od 31.05.2010. god. do isplate

- 34,71 eur od 30.06.2010. god. do isplate

- 34,26 eur od 31.07.2010. god. do isplate

- 25,22 eur od 31.08.2010. god. do isplate

- 24,88 eur od 30.09.2010. god. do isplate

- 24,34 eur od 31.10.2010. god. do isplate

- 25,42 eur od 30.11.2010. god. do isplate

- 26,81 eur od 31.12.2010. god. do isplate

- 25,80 eur od 31.01.2011. god. do isplate

- 26,13 eur od 28.02.2011. god. do isplate

- 25,67 eur od 31.03.2011. god. do isplate

- 25,73 eur od 30.04.2011. god. do isplate

- 27,59 eur od 31.05.2011. god. do isplate

- 21,48 eur od 30.06.2011. god. do isplate

- 22,68 eur od 31.07.2011. god. do isplate

- 22,04 eur od 31.08.2011. god. do isplate

- 21,33 eur od 30.09.2011. god. do isplate

- 21,25 eur od 31.10.2011. god. do isplate

- 21,18 eur od 30.11.2011. god. do isplate

- 21,48 eur od 31.12.2011. god. do isplate

- 21,75 eur od 31.01.2012. god. do isplate

- 21,76 eur od 29.02.2012. god. do isplate

- 21,55 eur od 31.03.2012. god. do isplate

- 21,67 eur od 30.04.2012. god. do isplate

- 21,74 eur od 31.05.2012. god. do isplate

- 21,56 eur od 30.06.2012. god. do isplate

- 21,58 eur od 31.07.2012. god. do isplate

- 21,46 eur od 31.08.2012. god. do isplate

- 21,19 eur od 30.09.2012. god. do isplate

- 21,43 eur od 31.10.2012. god. do isplate

- 21,53 eur od 30.11.2012. god. do isplate

- 21,43 eur od 31.12.2012. god. do isplate

- 20,91 eur od 31.01.2013. god. do isplate

- 21,31 eur od 28.02.2013. god. do isplate

- 21,32 eur od 31.03.2013. god. do isplate

- 21,14 eur od 30.04.2013. god. do isplate

- 20,62 eur od 31.05.2013. god. do isplate

- 20,58 eur od 30.06.2013. god. do isplate

- 20,68 eur od 31.07.2013. god. do isplate

- 12,23 eur od 31.08.2013. god. do isplate

- 12,38 eur od 30.09.2013. god. do isplate

- 12,28 eur od 31.10.2013. god. do isplate

- 12,32 eur od 30.11.2013. god. do isplate

- 12,37 eur od 31.12.2013. god. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja OI u dijelu radi isplate iznosa od 719,76 eur, kao neosnovan.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja OI radi isplate na ime zakonskih zateznih kamata preko iznosa dosuđenog toč. II. izreke presude, kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. prema tužitelju OI u iznosu od 8.199,45 eur, sa zateznim kamatama od 1. 10. 2015. do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju OI naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.502,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj OI je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da su stranke sklopile 13. prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj 158-50-3839490, u kojem je u točki 1. pod naslovom iznos kredita navedeno: Iznos kredita=39.802,50 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja." U točki 2. Ugovora pod naslovom kamatna stope ugovorena je stopa redovne kamate u visini 3,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U točki 7. Ugovora pod naslovom način otplate navedeno je "kredit se otplaćuje u 348 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem za dan dospijeća, prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita." Citirane odredbe ugovora o kreditu su nepoštene i kao takve, povrijedile su prava tužitelja kao korisnika kredita, jer tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti se o odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. U primjedbi odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija, može procijeniti rizik koji se sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. U tom smislu je i Trgovački sud u predmetu P- 1401/12 po kolektivnoj tužbi za zaštitu interesa potrošača utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik inervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema suru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skoro uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačni pregovaralo činio nepoštenim pa samim time i ništetnim. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 je zaključeno: Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim rancima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Sud je dakle, utvrdio da je svaki pojedini tuženik u predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a među njima i tuženik u ovom predmetu, povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što ugovornih stranaka na štetu potrošača. Sve okolnosti prisutne su u ugovornom odnosu stranaka u pogledu predmetnog kredita. S obzirom na činjenicu da je tuženik kredit sa valutnom klauzulom u CHF tužitelju ponudio kao gotov proizvod, tužitelj nije mogao pregovarati, a time niti utjecati na svojstva bilo kojeg drugog gotovog proizvoda u ponudi, slijedom navedenog, nedvojbeno je da niti o jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovarao, pa tako ni o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je jedino mogao takav kredit prihvatiti ili ne prihvatiti. Ovo je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Pored činjenice da nije bio informiran o rizicima koje nosi ugovaranje valutne klauzule u CHF, on nije raspolagao ni osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. 27.1.2016. tužitelj i tuženik su sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 158-50-3839490 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)-konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12.2.2019. Prema stavu Vrhovnog suda RH korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postoje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30.9.2015.,a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Tužitelj je temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od dana konverzije 30.9.2015. platio tuženiku veći iznos od noga koji bi platio da nije bilo ništetnih odredbi Ugovora i to za iznos od ukupno 56.454,59 kn od čega se iznos od 42.612,71 kn odnosi na ništetnu valutnu klauzulu, a iznos od 13.841,88 kn na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika. kako je sve ono što je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredbi ugovora stečeno bez pravne osnove, tuženik je to dužan vratiti tužitelju. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Također, tužitelj ukazuje na ništetnost odredbe o ugovorenoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora jer je u ugovor o kreditu uvrštena isključivo voljom tuženika dok tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ukazuje i da tuženik ima poslovnu jedinicu u [adresa] u kojoj je sklopljen ugovor o kreditu.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Tužitelj prorogacijsku klauzulu smatra nepoštenom odnosno ništetnom u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, a stav o nadležnosti naslovnog suda temelji na postojanju tuženikove poslovne jedinice u [adresa]. Tuženik osporava navode tužitelja da bi navedena ugovorna odredba bila nepoštena odnosno da bi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništentima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeve kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu ZIDZPK). Postupajući po odredbama čl. 19.c.st.1. toč. 2 ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetno ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednako kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003 i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuje se na ugovorne odredbe kojima se ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne stran trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani, kao što je predmetni. Slijedom navedenog neosnovani su tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve ciđe ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR o kamatama primjenjivim na kredite veza uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovno ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18 kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjen, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti. Međutim, ova odluka ima isključivo procesno značenje. Odnosi se isključivo na pitanje dopuštenost takve tužbe, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje. U odnosu na navode tužitelja da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati, ukazuje se na stav Vrhovnog suda republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-1172/18. U konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja. Drugim riječima, tužitelj je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Opreza radi, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

4. U podnesu od 17. 12. 2019. tuženik ističe, ukoliko bi sud prethodno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, prigovor radi prebijanja te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu 5.493,23 kn, uvećano za zateznu kamatu od 1. 10. 2015. do isplate.

5. U podnesu od 17. 2. 2020. tuženik ističe, ukoliko bi sud prethodno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, prigovor radi prebijanja te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu 61.778,73 kn, uvećano za zateznu kamatu od 1. 10. 2015. do isplate. Tuženik navodi da iznos od 61,778,23 kn predstavlja zbroj preplate iz konverzije (5.493,23 kn) i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (7.374,86 eur, u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB za eur na dan 30. 9. 2015. 58.493,50 kn). Na ročištu za glavnu raspravu održanom2. 10. 2025. tuženik je iznos istaknut u prigovoru radi prebijanja konvertirao u valutu euro i to na način da predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika u iznosu od ukupno 8.199,45 eura (61.778,73 kune).

6. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 13- 17 spisa), punomoć (str. 18-19 spisa), izvadak iz zemljišnih knjiga (str. 20-21 spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 (str. 22-23 spisa), otplatni plan (str. 24-26 spisa), otplatnu tablicu (str. 27-36), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 37-40 spisa), izračun preplate (str. 41-48 spisa), dopis (str. 72-75 spisa), otplatni plan (str. 76-81 spisa), novi otplatni plan (str. 82-87 spisa), pregled izvršenih uplata (str. 88-91 spisa), izjavu o prihvatu izračuna konverzije (str. 92 spisa), dopis (str. 93 spisa), otplatni plan (str. 95-100 spisa), zahtjev za kredit (str. 144 i 145 spisa), akcijsku ponudu banke 8str. 146-150 spisa), pregled kretanja tržišnih parametara (str. 151 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Kseniji Vrebac te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

7. Tužitelj OI iskazao je da je kredit podigao kod tuženika iz razloga što je u toj banci imao tekući račun na koji je primao plaću. Radi se o stambenom kreditu kojim je kupio stan koji mu je tada bio potreban za život i u kojem i sada živi te je isti isključivo koristio za svoje stanovanje. On zapravo nije imao izbora jer je kreditno sposoban bio samo za kredit u valuti CHF te Ugovor o kreditu zapravo nije niti pročitao iz razloga što je morao podići kredit kako bi kupio stan. Ističe da mu je u banci rečeno da će kamatna stopa biti ugovorena u iznosu od 3,95 % i da će takva i ostati te mu nitko nije pojašnjavao da bi moglo doći do promjene iste, a niti pod kojim uvjetima. Ističe da je znao da će mu otplatna rata kredita u vrijeme sklapanja istog iznositi 1.400,00 kuna, te je očekivao da će to tako biti tijekom cijelog perioda otplate kredita. Sjeća se da je prilikom ugovaranja kredita dobio otplatni plan i da su u njemu bile navedene rate, no ne sjeća se visine iste. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu zapravo nije bio upoznat sa značenjem valutne klauzule i nitko mu u banci nije pojasnio da bi visina rate kredita ovisila o odnosu tečaja kune i ugovorene valute, a niti pod kojim uvjetima bi do toga došlo. On je samo potpisao ugovor i banka je prebacila novac. Ističe da nije ni znao niti da se ugovorom o kreditu ugovora nadležnost suda kreditora niti mu je u banci tko što o tome uopće govorio te ističe da je ugovor potpisao u poslovnici tuženika u [adresa]. Ističe da ovu parnicu ne bi niti pokretao pred sudom u Zagrebu obzirom da za to nema financijskih sredstava. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio je u trgovačkom društvu Komunalac u [adresa], kao pomoćni stolar, a sad je u mirovini. Tijekom otplate kredita zbog rasta kamate i tečaja CHF narasla mu je rata kredita na iznos od oko 1.700,00 kuna i tada je odlučio prodati stan u [adresa] i novčanim iznosom od prodaje stana 100.000,00 kn uplatio je u svrhu otplate kredita kako bi mu se smanjila rata. To je bilo prije konverzije Ugovora o kreditu. Na konverziju ugovora o kreditu koju mu je banka ponudila odlučio se kako bi spriječio da mu rata otplate kredita ponovno naraste uslijed rasta kamatne stope. Ističe da je rate kredita plaćao on. Ističe da nije iskoristio mogućnost promjene valute kredita prije konverzije niti je on uopće znao da takva mogućnost postoji jer mu to nitko nije rekao. Ističe da je njemu nuđen samo kredit u CHF jer je imao malu plaću.

8. Podneskom od 26. 9. 2025. tužitelj je, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka te odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022), precizirao tužbeni zahtjev radi isplate, na način da toč. I. od tuženika J na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule zahtijeva isplatu iznosa od 5.334,50 eur, sa zateznim kamatama te da toč. II. na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 1.836,59 eur, sa zateznim kamatama, a prema navodima tuženika s ročišta za glavnu raspravu održanog 2. listopada 2025. nije sporno da je tužbeni zahtjev tužitelja konvertiran u valuti eur u skladu s nalazom i mišljenju vještakinje Ksenije Vrebac koji je izražen u valuti kn.

9. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu od 13. 12. 2006., kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, a tuženik nije dokazao suprotno, sklopljen je prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.

12. Kako je prebivalište tužitelja u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom, se nalazi u Zagrebu (prema sjedištu kreditora), dolaskom na sud u Zagrebu bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

13. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

14. Konačno, nadležnost ovog suda temelji se i na odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svo sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a imajući u vidu da iz Ugovora o kreditu od 13. 12. 2006. proizlazi da je isti sklopljen u Podružnici Sisak.

15. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

16. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

17. Uvidom u Ugovor o kreditu od 13. 12. 2006. (dalje: Ugovor), broj ugovora 158-50-3839490, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 39.802,50 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit otplaćuje u 348 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 360 mjeseci (čl. 4. Ugovora), te je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno da redovna kamata iznosi 3,95 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora.

18. Nadalje, između stranka nije sporno, a također proizlazi iz priloženog otplatnog plana tuženika po kreditu broj 158-50-3839490, da su odlukama tuženika, mijenjane visine kamatne stope po navedenom kreditu i to na način da od 1. 1. 2008. ista iznosi 5,45 % godišnje, od 1. 8. 2010. ista iznosi 5,00 % godišnje, od 1. 6. 2011. ista iznosi 4,75 % godišnje te na način da od 1. 1. 2014. ista iznosi 3,23 % godišnje.

19. Uvidom u Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 158-50- 3839490 od 27. 1. 2016. (dalje: Dodatak o konverziji) utvrđeno je da Dodatkom o konverziji temeljem odredaba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: Zakon) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR (čl. 1. Dodatka o konverziji), da ugovorne strane utvrđuju kao nesporno da su sklopile osnovni ugovor na iznos od 39.802,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, s redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno odredbama osnovnog ugovora, s rokom otplate od 348 mjeseci u jednakim mjesečni anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, da je stanje preostalog neotplaćenog dugovanja korisnika kredita temeljem osnovnog ugovora na dan 30. 9. 2015. sljedeće: dospjelo dugovanje iznosi 0,00 kn, preostala neotplaćena glavnica 17.819,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća te broj preostalih anuiteta/obroka 243 (čl. 2. Dodatka o konverziji), zatim, da su ugovorne strane suglasne da temeljem izračuna konverzije kojeg je kreditor sačinio sukladno odredbama čl. 19.c. zakona, a korisnik kredita prihvatio početno odobrena glavnica u kunama s valutnom klauzulom u eur po tečaju na dan isplate kredita iznosi 24.811,43 eur, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. 9. 2015. prije provedbe konverzije iznosi 16.299,12 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, da ukupno utvrđen iznos anuiteta/obroka prema eur otplatnom planu do 30. 9. 2015. iznosi 26.770,72 eur, da ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u eur sukladno čl. 19.c. toč. 4. Zakona do 30. 9. 2015. iznosi 27.490,48 eur, da tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 719,76 eur što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća iznosi 5.493,23 kn te da preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eur nakon provedene konverzije na dan 30. 9. 2015. iznosi 8.924,26 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća (čl. 4. Dodatka o konverziji). Prema odredbi čl. 5. st. 1. Dodatka o konverziji utvrđeno je da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 7.374,86 eur. Prema odredbi čl. 8. st. 1. Dodatka o konverziji ugovorene strane su suglasne da se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita temeljem konverzije iz čl 4. Dodatka o konverziji koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50 % anuiteta preračunato u kune na dan dospijeća namiruje iz te tražbine sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita u potpunosti ne iskoristi.

20. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

22. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

23. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 2. i čl. 7. ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

24. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 3,95 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

25. U odnosu na odredbu čl. 2. ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te uzimajući u obzir iskaz tužitelja za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

26. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

27.Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

28. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

29. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovora promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

30. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 2. i 7. ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

31. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490, konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. Zakona o obveznim

odnosima,

Narodne

novine

br.

35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

32. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 O od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

33. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

34. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj, temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takvih odredaba.

35. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Kseniji Vrebac te iz pismenog nalaza i mišljenja iste od 31. 3. 2020. proizlazi da je predmetom vještačenja razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi kamata i predmetnog ugovora stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope tj. da je kamatna stopa iznosila i odgovarala prvotno ugovorenoj u utuženom razdoblju od 31.1.2008. do 31.12.2013., zatim razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, od 29.2.2008. do 30.9.2015. te očitovanja od kakvog je utjecaja konverzija na potraživanje tužitelja, a s obzirom na promjenu strukture anuiteta sa svakom promjenom kamatne stope odnosno sa svakom promjenom tečaja CHF. Vještakinja Ksenija Vrebac utvrdila je da temeljem promjenjive redovne kamatne stope tužitelj kroz utuženo razdoblje od 31.1.2008. do 31.12.2013. godine stvarno platio kamatu u iznosu od 11.010,95 CHF, a da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, redovnu kamatu bi platio u iznosu od 11.010,95 CHF, a da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, redovnu kamatu bi platio u iznosu od 8.415,30 CHF. Ova razlika na štetu tužitelja ukupno iznosi 2.595,65 CHF, odnosno preračunato u kune uz važeći tečaj na dan dospijeća pojedinog anuiteta, to je 13.837,65 kuna. Nadalje, navodi da je temeljem valutne klauzule tužitelj kroz utuženo razdoblje od 29.2.2008. do 30.9.2015. stvarno platio iznos od 174.868,62 kuna a da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, platio bi 134.675,86 kuna. Ova razlika na štetu tužitelja iznosi 40.192,76 kn. Ukupna razlika na štetu tužitelja sa oba temelja iznosi 54.030,41 kn. U izračunu konverzije kredita, banka je uzela u obzir sve uplaćene kunske iznose tužitelja koje je uplatio na račun kredita do 30.9.2015. , te je u novom otplatnom planu izraženom u EUR-ima umanjila iznos neotplaćene EUR glavnice za 7,374.86 EUR, kao što je priznala preplatu za EUR anuitete od 5,493.23 kn. Međutim, u razdoblju otplate kredita do konverzije, zbog drastičnog porasta tečaja i povećanja redovne kamatne stope, kunske uplate za mjesečne anuitete velikim dijelom su iskorištene za podmirivanje tako povećanih anuiteta, a mijenjala se i struktura unutar samog anuiteta u korist kamata, a na štetu glavnice, pa se nedospjela glavnica minimalno smanjivala u odnosu na visinu uplaćenih kuna. Pod pretpostavkom otplate kredita uz početno ugovorenu kamatnu stopu (3,95) i tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita preostala glavnica izražena u CHF-u, na dan konverzije, bi iznosila manje za 6.466,02 CHF, odnosno iznosila bi 11.353,81 CHF. Ukupan trošak otplate kredita u analiziranim varijantama je: za nekonvertirani kredit u CHF iznos od 375,198 kn, za konvertirani kredit u EUR iznos od 310,811 kn, a za CHF kredit uz ništetne predmetne odredbe iznos od 270,463 kn. U trenutku ponude Dodatka Ugovoru o kreditu, tužitelju je bilo povoljnije prihvatiti prijedlog za konverziju kredita u EUR valutu, nego nastaviti daljnju otplatu kredita sa valutnom klauzulom u CHF, reklo bi se da je odabrao "manje lošu varijantu", jer u usporedbi sa naknadno otvorenom mogućnošću za utvrđenje ništetnih ključnih odredbi ugovora o kreditu, obje varijante su financijski daleko nepovoljnije, za tužitelja. Tužitelj je dodatkom ugovora konvertirao kredit u EUR valutu, te preuzeo daljnju otplatu pod novim uvjetima, ali mu nije priznata razlika na ime preplaćenih iznosa redovne kamate (referentna kamatna stopa od 3,95 %, kao i razlika temeljem ništetne CHF valutne klauzule, koje je uplatio na ime kredita do dana konverzije, 30.9.2015.

36. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrebac dok je tuženik u podnesku od 28. 5. 2020. prigovorio da je ista iskazala samo razliku anuiteta u odnosu na one plaćanje po kamati većoj od početno ugovorene i tečaju veće od oog na dan islplte kredita te da se nije očitovala o istaknutom prigovoru radi prebijanja.

37. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. 10. 2025. tuženik je naveo da nema prigovora matematičkom izračunu vještaka, stranke su se suglasile da se pročita pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka te da nema potrebe izvoditi dokaz usmenim saslušanjem istog te sud navedeni izračun u cijelosti prihvaća, kao stručan i obrazložen.

38. Prema tome, nalazom i mišljenjem vještakinje Ksenije Vrebac utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, iznosi 40.192,76 kn (5.334,50 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), dok razlika po osnovi kamata koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao i iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope iznosi 13.837,65 kn (1.836,59 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), dakle, preplata temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, a prema Dodatku o konverziji (čl. 4.) tražbina korisnika kredita (preplata tužitelja), obračunata na dan 30. 9. 2015. iznosi 719,76 eur odnosno 5.493,23 kn te se radi se o razlici između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur (na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit sa valutnom klauzulom u valuti eur, sa istim rokom otplate i uz primjenu kamatne stope koja je važila za kredit sa valutnom klauzulom eur i to tako da su sve kunske uplate koje su bile izvršavane u korist CHF kredita obračunate u eur, prema tečaju na dan uplate, te razlika između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur valuti predstavlja navedenu preplatu) te je u konačnici utvrđeno da je prema čl. 8. Dodatka o konverziji iznos preplate (tražbina korisnika kredita) korišten za namirenje budućih anuiteta dok se utvrđeni iznos tražbine u potpunosti ne iskoristi.

39. Nadalje, tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja je mu je priznata Dodatkom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba, u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak i u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužitelju, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa utuženog toč. I. tužbenog zahtjeva od 5.334,50 eur (utvrđenog izračunom vještaka po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490 u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak) i iznosa preplate od 719,76 eur (utvrđenog Dodatkom o konverziji) i to u iznosu od 4.614,74 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, kao i iznos preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490 u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora u iznosu od 1.836,59 eur u cijelosti, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrebac i prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO i to od datuma dospijeća anuiteta, također sukladno sve sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.

40. Nadalje, tužitelj, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 719,76 eur, i to od datuma dospijeća do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužitelja na ime preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490, u dijelu radi isplate iznosa od 719,76 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje Ksenije Vebac, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu tužitelju već priznata preplata Dodatkom o konverziji, dok Dodatkom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata (od dana plaćanja do datuma konverzije) .

41. Stoga je odlučeno kao u toč.I., II. i III. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja, sukladno odredbi čl. 221.a ZPP odbijen je kao neosnovan (toč. IV. i V. izreke presude).

42. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, uzimajući u obzir izračun konverzije od strane tuženika, proizlazi da bi pod pretpostavkom otplate kredita uz početno ugovorenu kamatnu stopu (3,95) i tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita preostala glavnica izražena u CHF-u, na dan konverzije iznosila bi 11.353,81 CHF, što znači da neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj, početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita za iznos od 6.466,02 CHF iznosila manje od neotplaćene glavnice konvertiranog kredita na dan konverzije, tužitelj i tuženik su sklapanjem Dodatka o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Dodatak o konverziji je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

43. Zakonitost i provedba konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., stranke niti ne osporavaju valjanost Dodatka o konverziji, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika i navedeni dodatak je zaključen i izaziva pravne učinke te, po mišljenju ovog suda, navedena činjenica nije od utjecaja na odluku suda o tužbenom zahtjevu tužitelja.

44. Nadalje, prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi i isplate podnesena sudu 11. 6. 2019., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta vezanih uz valutu CHF i promijenjenu kamatnu stopu, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

45. Dokazni prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka ŠI odbijen je na pripremnom ročištu održano 17. 2. 2020. (u kasnijem tijeku postupka isti je preminuo) kao nepotreban jer između stranaka nije sporno da je isti kao javni bilježnik izvršio ovjeru ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490, pod br. OU-1658/2006, a iz koje ovjere jasno proizlazi da je navedenu ispravu ispitao i utvrdio da po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, te da je sudionicima pravnog posla ispravu pročitao te ih upozorio da potvrđena isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a sudionici izjavljuje da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njega i da to odgovara njihovoj volji, međutim, po mišljenu ovog suda, navedena okolnost ne upućuje na zaključak da bi javni bilježnik pri ovjeri takve isprave upoznao tužitelja sa parametrima koji utječu na formiranje kamatne stope ili o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak.

46. Prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje JI, predložene na okolnost pregovaranja o odredbama ugovora o kreditu, uputa koje su osobni bankari davali korisnicima kredita, informacijama o rizicima koje su korisnici dobivali, također je odbijen kao nepotreban jer iz navoda tuženika na pripremnom ročištu održanom 17. 2. 2020. jasno proizlazi da navedena svjedokinja nije osobno pregovarala s tužiteljem vezano za sklapanje spornog ugovora o kreditu niti je tužitelja upoznavala s informacijama vezano za rizike spornog ugovora o kreditu, a prema navodima s ročišta za glavnu raspravu održanog 2. 10. 2025. tuženik je odustao od tog dokaznog prijedloga.

47. Odbijen je i prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem, predloženim na okolnost povijesnog kretanja 6. mj libor za CHF trogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6. mj troška regulacije, te usporedbe zbroja tih parametara sa promjenom i visinom promjenjive kamatne stope iz tužiteljevog kredita i prosječnim stopama sličnih kredita u RH kao nepotreban, kraj prethodnog utvrđenja ovog suda ništetnim odredbe ugovora o kreditu od 13. 12. 2006., broj ugovora 158-50-3839490, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak.

48. Nadalje, istaknuti prigovor radi prebijanja, u dijelu kojem tuženik navedeni prigovor ističe po osnovi tražbine za iznos preplate priznat Dodatkom o konverziji bespredmetan je, obzirom da je tužitelju dosuđena razlika preplate priznate konverzijom i preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, a nije niti osnovan, kao niti prigovor radi prebijanja u dijelu kojem tuženik navedeni prigovor ističe po osnovi tražbine – iznosa za koji je tužitelju provedenom konverzijom umanjena neotplaćena glavnica jer, po ocjeni ovog suda, ne postoje navedene tražbine tuženika prema tužitelju.

49. Naime, nije sporno da je Dodatkom o konverziji (čl. 4.) utvrđen iznos preplate od 719,76 eur, kao i čl. 5. razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije, no kao što je prethodno navedeno, radi se o razlici ukupno uplaćenih iznosa radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru o kreditu primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na ukupni iznos anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, a iznos preplate je prema sporazumu stranaka iskorišten za plaćanje budućih (nakon konverzije) anuiteta s valutnom klauzulom u EUR te je zakonitost i provedba konverzije utemeljena i nije sporna i po mišljenju ovog suda, tuženik nije dokazao postojanje kakve svoje tražbine.

50. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

51. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi uspio 100%, a po visini 90 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 95 % (100%+90%=95%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 10 %, odnosno u konačnici 5 % (10%:2). Stoga uspjeh tužitelja iznosi 90 % (95%-5%).

52. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 17. 12. 2019., 17. 2. 2020. i 2. 10. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), za sastav podneska od 26. 9. 2025 u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. st.1.), PDV u iznosu od 275,00 eur, ukupno 1.375,00 eur, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 90 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 1.237,50 eur te trošak vještačenja kojeg u iznosu od 265,45 eur u cijelosti, sveukupno 1.502,95 eur.

53. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 17. 2. 2020. jer je isti predan na ročištu održanom istog dana za koje je tužitelju priznata nagrada za zastupanje (čl. 155. st. 1. ZPP).

54. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 14. studenoga 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku