REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-32/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola po sucu tog suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužiteljice ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koje zastupaju punomoćnici iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi ništetnosti i dr., nakon zaključene glavne rasprave 3. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu i zamjenika punomoćnika tuženika, 14. studenog 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.12 Ugovora o kreditu broj: 112-50-2602458 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. prosinca 2004., a koja glasi:

„U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.3. Ugovora o kreditu 112-50- 2602458 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. prosinca 2004.god. koja propisuje iznos naknada, a koja glasi:

„3. /treće/ Naknada

3,30% (slovima: trizareztridesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 439,25 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 22. prosinca 2004. pa do konačne isplate po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka 901,54 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 21. prosinca 2004. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 112-50-2602458, kojim ugovorom joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.500,00 CHF.

1.1. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu (čl.12.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba da tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor solemniziran u [adresa].

1.2. Odredba čl. 3. Ugovora br. 112-50-2602458 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita od 21. prosinca 2004. propisuje iznos naknade od 3,30% (slovima: trizareztridesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, po kojem osnovu je naplaćen iznos od 3.309,51 kn odnosno 439,25 eura dana 28. prosinca 2004. godine. Navedena naknada naplaćena je sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom isplate kredita, dakle ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva ali tuženik uredno naplaćuje navedenu naknadu prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. Takve odredbe su nejasne i nerazumljive uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Obzirom da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane banke (tuženika) temeljem kojeg se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate.

1.3.Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će prihvatiti njezin zahtjev i naložiti tuženiku da tužiteljici isplatiti iznos od 439,25 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća navedenog iznosa do konačne isplate uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da su tužitelj i tuženik 21. prosinca 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 112-50-2602458 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 20.500,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. propisa). Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita.

2.1. Zakon o parničnom postupku propisuje mogućnost stranaka da ugovore mjesnu nadležnost pa je u čl. 13. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora. Mjesna nadležnost propisana je čl. 46., a u vezi s čl. 48. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika. Budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, no odluku o mjesnoj nadležnosti tuženik prepušta sudu.

2.2. U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je da naknada za obradu kredita iznosi 3,30% od iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. U tom smislu da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, a pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik da je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke da su zaključile predmetni ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

2.3. Tuženik osporava navode tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.4. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, potvrda tuženika te je saslušana tužiteljica.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 21. prosinca 2004., i to u dijelu kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda Kreditora i naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužiteljica tuženiku platila za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik 21. prosinca 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 112- 50-2602458 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 20.500,00,

- da čl. 12. Ugovora o kreditu glasi: „U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“

- da čl. 3. Ugovora o kreditu glasi:« 3,30% (slovima: trizareztridesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita,

- visina tužbenog zahtjeva.

7. Iako je u odgovoru na tužbu osporio tvrdnju da se o ugovornoj odredbi u vezi isplate naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, tuženik nije osporio da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika.

8. Među strankama je sporno u osnovi pravno pitanje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi te osnovanosti prigovora zastare.

9. Iz iskaza tužiteljice, kojem sud u cijelosti pridaje vjeru, utvrđeno je da prilikom podizanja kredita nije imala izbora već da je ako je željela kredit morala platiti tuženiku naknadu za obradu kredita. U banci da su joj rekli da je to trošak obrade kredita no da joj nisu ništa detaljnije pojasnili na što se taj trošak odnosi. Predmetni kredit podigla je radi kupnje osobnog automobila. O odredbi ugovora kojom je ugovorena mjesna nadležnost uopće se nije pregovaralo već ju je u ugovor unio tuženik.

10. U pravu je tuženik kada tvrdi da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu od 21. prosinca 2004. razumljiva, određena odnosno odrediva. Naime, tim je člankom točno određeno da naknada za obradu kredita iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

11. Odlukom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 sud je rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Sud je stoga ocijenio da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe.

11.1. Budući da tuženik tijekom postupka, prema teretu dokaza, nije dokazao koje je to usluge naplatio odnosno objektivno koje je nastale troškove pretrpio prilikom obrade predmetnog kredita utvrđeno je da je ta odredba čl. 3. Ugovora o kreditu od 21. prosinca 2004. ništetna jer je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka (suprotna članku 3. Direktive 93/13).

11.2. Tuženik tijekom postupka nije dokazao svoje tvrdnje da je tužiteljici prilikom ugovaranja kredita detaljno pojasnio na što se, odnosno na koji trošak odnosi konkretna naknada koja joj se naplaćuje.

11.3. Tužiteljica je tuženiku 22. prosinca 2004. na ime navedene naknade platila iznos od 439,25 EUR, pa potražuje isplatu tog iznosa sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od plaćanja 22. prosinca 2004. do isplate.

12. Kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe tuženik je dužan na temelju odredbe članka 323. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22 – dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. ZOO-a vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništetne) odredbe odnosno 439,25 EUR.

13. Prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. (ZOO/05) i čl. 104. st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13.1. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice obzirom da je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

14. Na iznos isplaćene naknade tuženik je dužan platiti i zatezne kamate po stopi propisanoj čankom 29. stavkom 2. ZOO-a, čija je visina precizirana u izreci presude, i to od dana kada je navedeni iznos primio.

15. Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu koja glasi: „U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“ protivna je odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22., 59/23.), te članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, odredba čl. 12. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, predstavlja odredbu o kojoj stranke nisu međusobno pojedinačno pregovarale, na nju tužiteljica nije mogla utjecati, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača budući tužiteljica ima prebivalište u [adresa]. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, odnosno odredba čl. 12.

Ugovora o kreditu utvrđena je ništetnom.

16. Budući da je tužiteljica uspjela u sporu, tuženik joj je dužan naknaditi parnične troškove na temelju članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/2023.). Visina troškova odmjerena je prema odredbama važeće Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. dalje: Odvjetnička tarifa).

16.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćnici-odvjetnici za sastavljanje tužbe, podneska od 25. travnja 2025. kojim se očitovala na odgovor na tužbu i zastupanje na ročištu od 9. lipnja 2025., 3. studenog 2025. za svaku radnju po 75 bodova, te za ročište za objavu 50 bodova, ukupno 350 bodova, što uvećano za vrijednost boda i PDV iznosi 875,00 EUR.

16.2. Na ime sudskih pristojbi na tužbu tužiteljici je priznato 13,27 EUR koliko je iznosila njezina obveza uslijed korištenja sustava e-komunikacije prema članku 7. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.). Jednako toliko priznato joj je i za sudsku pristojbu za presudu, jer plaćanjem pristojbe u roku od tri dana ima mogućnost smanjiti pristojbenu obvezu za polovicu, prema članku 7. stavku 3. ZPP-a.

16.3. Stoga ukupni parnični troškovi tužitelja iznose 901,54 EUR.

16.4. Na taj iznos tužiteljici su priznate zatezne kamate od dana donošenja odluke prema članku 151. stavku 3. ZPP-a.

U Puli 14. studeni 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.