P-2643/2022-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku iz Solina, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društava Anić & Anić d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 16. rujna 2025. god. u nazočnosti pun. tužitelja i zam. pun. tuženika, dne 14. studenoga 2025. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 060117279137 - SF od 16. siječnja 2006.g., zaključenog između tužitelja i OTP BANKA HRVATSKA d.d., Zadar, Domovinskog rata 3, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, te obračunava po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, u dijelu u članku 1. u kojem je ugovoreno da će se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu broj 060117279137 - SF od 16. siječnja 2006.g.., zaključenog između tužitelja i OTP BANKA HRVATSKA d.d., Zadar, Domovinskog rata 3, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 3.357,51 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

6.91 eura od 20.01.2009.

8.17 eura od 20.02.2009.

2.77 eura od 20.03.2009.

3.09 eura od 20.04.2009.

3.89 eura od 20.05.2009.

1.98 eura od 20.06.2009.

2.33 eura od 20.07.2009.

1.74 eura od 20.08.2009.

1.88 eura od 20.09.2009.

0.84 eura od 20.10.2009.

2.60 eura od 20.11.2009.

3.58 eura od 20.12.2009.

6.29 eura od 20.01.2010.

7.63 eura od 20.02.2010.

10.76 eura od 20.03.2010.

10.61 eura od 20.04.2010.

14.89 eura od 20.05.2010.

17.29 eura od 20.06.2010.

19.07 eura od 20.07.2010.

24.25 eura od 20.08.2010.

24.80 eura od 20.09.2010.

26.00 eura od 20.10.2010.

24.55 eura od 20.11.2010.

36.19 eura od 20.12.2010.

33.95 eura od 20.01.2011.

34.36 eura od 20.02.2011.

36.08 eura od 20.03.2011.

33.66 eura od 20.04.2011.

39.52 eura od 20.05.2011.

48.22 eura od 20.06.2011.

56.79 eura od 20.07.2011.

63.84 eura od 20.08.2011.

50.86 eura od 20.09.2011.

43.40 eura od 20.10.2011.

45.16 eura od 20.11.2011.

48.73 eura od 20.12.2011.

52.10 eura od 20.01.2012.

52.72 eura od 20.02.2012.

51.42 eura od 20.03.2012.

51.18 eura od 20.04.2012.

53.02 eura od 20.05.2012.

52.82 eura od 20.06.2012.

50.99 eura od 20.07.2012.

50.14 eura od 20.08.2012.

47.25 eura od 20.09.2012.

51.31 eura od 20.10.2012.

51.90 eura od 20.11.2012.

51.32 eura od 20.12.2012.

45.27 eura od 20.01.2013.

48.29 eura od 20.02.2013.

50.10 eura od 20.03.2013.

51.89 eura od 20.04.2013.

46.25 eura od 20.05.2013.

45.44 eura od 20.06.2013.

45.53 eura od 20.07.2013.

46.38 eura od 20.08.2013.

48.93 eura od 20.09.2013.

49.01 eura od 20.10.2013.

49.63 eura od 20.11.2013.

51.27 eura od 20.12.2013.

47.33 eura od 20.01.2014.

50.76 eura od 20.02.2014.

51.26 eura od 20.03.2014.

49.97 eura od 20.04.2014.

48.68 eura od 20.05.2014.

48.86 eura od 20.06.2014.

50.68 eura od 20.07.2014.

51.24 eura od 20.08.2014.

52.22 eura od 20.09.2014.

53.20 eura od 20.10.2014.

54.55 eura od 20.11.2014.

53.96 eura od 20.12.2014.

97.34 eura od 20.01.2015.

54.72 eura od 20.02.2015.

54.72 eura od 20.03.2015.

54.72 eura od 20.04.2015.

54.72 eura od 20.05.2015.

54.72 eura od 20.06.2015.

54.72 eura od 20.07.2015.

54.72 eura od 20.08.2015.

54.72 eura od 20.09.2015.

54.72 eura od 20.10.2015.

54.72 eura od 20.11.2015.

54.72 eura od 20.12.2015.

54.70 eura od 20.01.2016.

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, u iznosu od 2.337,35 Eur.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.650,00 Eur sa zateznom kamatom koja teče od 14. studenoga 2025. god. do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi se navod da je tužitelj 16. siječnja 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj: 060117279137 - SF (dalje: Ugovor) sa tuženikom, odnosno sa tuženiku pripojenim društvom OTP BANKA HRVATSKA d.d. (podaci dostupni u javnom registru Trgovačkog suda u Splitu), a temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 23.000,00 CFH, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB. Tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak i otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u članku 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,89 % godišnje, ugovorivši kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („...Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke...“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, (tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate), tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

1.1. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13. 06. 2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je Societe Generale-Splitska banka d.d. (u tom postupku kao sedmotuženik) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008. g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je Societe Generale-Splitska banka d.d. (u tom postupku kao sedmotuženik) u razdoblju od 01. 10. 2004. g. do 31. 12. 2008. g., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO.

1.2. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 4,89 %, te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita.

1.3. Na temelju dokumentacije po ovom kreditu sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak. Iz navedenog vještva proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznos od 27.059,96 kn.

1.4. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl. 1111. ZOO.

1.5. Slijedom navedenog, predlaže se sudu donijeti presudu kojom bi se utvrdilo da su ništetne bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe čl. 1. predmetnoga ugovora, u dijelu u kojemu je ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, te obračunava po srednjem tečaju HNB, kao i dijelu u čl. 1., u kojemu je ugovoreno da će se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta. Također da se utvrdi ništetna i bez pravnog učinka i nepoštena ugovorna odredba čl. 3. ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke V na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Uz to, da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.059,96 kn sa zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose od dana dospijeća pa do isplate.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Osporava osnovu i visinu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka, a za slučaj da sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja.

2.1. Tvrdi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer tužitelj nema pravne osnove za vođenje ove parnice budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc.

2.2. Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019., Vrhovni sud RH je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci, posl. broj: Rev- 2868/18 od 12.02.2019., irelevantno je u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje i na odredbu čl. 19.a st. 1. alineja 3. ZID ZPK (NN 102/15) koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka. Slijedom navedenog, tužitelj nema pravne osnove i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi čl. 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Sporazum o konverziji. U skladu s odredbom čl. 19.b ZPK konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Sporazuma o konverziji dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Sporazuma o konverziji, konverzija ovog kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena;utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 2.337,35 EUR / 17.610,79 kn, koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK i sporazumom o korištenju preplate isplaćena 21.01.2016. na tekući račun tužitelja; utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR.

2.3. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate. Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Sporazuma o konverziji dopisom od 13.11.2015., predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu.

2.4. Tuženik posebno ističe da odredbe ZID ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retroaktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona broj: 899. od 10.09.2015. Kako nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Sporazuma o konverziji ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to Sporazum o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.

2.5. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom čl. 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje Sporazuma o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Sporazum o konverziji. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Sporazum o konverziji, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl. 19.e st. 6. ZPK). Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Sporazumom o konverziji. Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Sporazuma o konverziji i sporazuma o korištenju preplate, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz odredbe čl. 2. ZOO-a, a sklopljeni Sporazum o konverziji izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15).

2.6. Nastavno na naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud RH zauzeo u odluci, posl. broj: Rev-1172/18 od 19.03.2019. Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u npr. kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi čl. 329. st. 3. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora.

2.7. Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje, posl. broj: U-I- 3685/15 i dr. od 04.04.2017., kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZID ZPK (NN 102/15) s Ustavom RH, valja ukazati da je Ustavni sud RH ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Ustavni sud RH je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz CHF “…dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenom, Ustavni sud RH je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…”

2.8. Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti presudu Suda EU u predmetu L, posl. broj: C-118/17 od 14.03.2019., jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu L radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., navodeći da: „…temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.”

2.9. Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Sporazuma o konverziji proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), te da je sklapanjem ovog sporazuma konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b po kojem je položaj potrošača-ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.

2.10. Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud RH je donio rješenje, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., kojim je odgovorio na postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen „…predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

2.11. U vezi s prethodnim, tuženik ističe da se u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) donose presude kojima se pravomoćno odbijaju tužbeni zahtjevu i to upravo s izričitim upućivanjem na pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj:

Gos-1/19 od 04.03.2020., pa tuženik ukazuje na neke od njih: Županijski sud u Puli, posl. broj: Gž-925/17 od 20.03.2020.; Županijski sud u Karlovcu, posl. broj: Gž-73/19 od 28.04.2020.; Županijski sud u Splitu, posl. broj: Gž-2427/18 od 10.06.2020.; Županijski sud u Varaždinu, posl. broj: Gž-1658/18 od 07.12.2020. Za ukazati je i na presudu Županijskog suda u Splitu, posl. broj: Gž-1487/22 od 06.10.2022., kojom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, i to upravo pozivom na obvezujuća pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH zauzetima u rješenju, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020. Također, i recentnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž244/19 od 14.06.2023., potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan zbog provedene konverzije kredita.

2.12. Za potvrdu svojih navoda tuženik upućuje i na presudu Suda EU, posl. broj: C-452/18 od 09.07.2020., u kojoj odluci je sud u postupku, koji se doduše ne temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo Europske unije (Direktivu 93/13/EEZ) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav: da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava; da Direktiva 93/13/EEZ ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim. Polazeći od naprijed navedenih stavova, Sud EU je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.

2.13. U vezi s prethodno navedenim, za istaknuti je da je u rješenju, posl. broj:

Gos-1/19 od 04.03.2020., Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti nastali spor među strankama.

2.14. Bez obzira na sve prethodno navedeno, tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu (način promjene kamatne stope) u dijelu kako je to označeno točkom II. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi.

2.15. Naime, ova tužba podnesena je 29.06.2022., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa između ostalog i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijedom navedenog, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovoj osnovi, pa čak niti prihvaćanje prekida tijeka zastare uslijed donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014., ne bi izmijenilo činjenicu da je zastara nastupila, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon eventualnog prekida zastare) protekao s 13.06.2019., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužba podnesena tek 29.06.2022., dakle nakon nastupa zastare - 13.06.2019. Prethodno navedeno je nedvojbeno potvrđeno donošenjem objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF kreditima, zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj: Su-IV-33/22 od 31.01.2022., prema kojem u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

2.16. Tuženik opreza radi, osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je metodologijom tužitelj došao do utuženog iznosa.

2.17. Ako sud ipak prihvati izvesti po tužitelju predloženi dokaz financijskim vještačenjem, iako ga tuženik drži suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva zbog provedene konverzije iz svih prethodno navedenih razloga, za istaknuti je sljedeće: s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPPa, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i tzv. negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

2.18. Opreza radi, za slučaj da sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda RH i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., te prihvati tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 2.337,35 EUR / 17.610,79 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 22.01.2016. do 31.12.2022. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostruke plateži dovelo bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem. Naime, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na isplatu usprkos činjenici da je sklopljen Sporazum o konverziji kojim je provedena konverzija, a na temelju kojeg je tužitelju već, u suštini, isplaćen iznos od 2.337,35 EUR / 17.610,79 kn po osnovu preplaćenih anuiteta. Dakle, tužitelj podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke. Pravno je i logički neodrživo da tužitelj zadrži isplaćeno na temelju Sporazuma o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju presude primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, eventualno donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ipso facto dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj stekao iznos od 2.337,35 EUR / 17.610,79 kn, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ali samo za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

3. U podnesku od 27. veljače 2025. god., a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži isplatu, te sada od tuženika potražuje iznos od 3.357,51 Eur sa zateznim kamatama koje teku kako je navedeno u toč. III. izreke presude.

4. Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu.

5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 060117279137-SP od 16. siječnja 2006. god., rješenja Trgovačkog suda u Splitu br. Tt-18/9779 od 03. prosinca 2018. god., nalaza sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića iz lipnja 2022. god., amortizacijskoga plana, obavijesti o dospijeću obroka redovne kamate, prometa po računu 724700914998 od 01.01.2006 do 20.01.2016., ponude tuženika za konverziju kredita s prilozima, potvrde o iznosu preplate, prometa po tekućem računu tužitelja, isplate preplate, nalaza i mišljenja stalnoga sudskoga vještaka za financije Marijana Jovića od 24.02.2025. god., preslušanjem tužitelja.

6. Stranke su zatražile trošak postupka.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Tuženikov prigovor prebijanja nije osnovan.

9. U postupku je neprijeporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 16. siječnja 2006. god., zaključen Ugovor o kreditu broj 060117279137-SP, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao tužitelju kredit u iznosu od 23.000,00 CHF (švicarski franak), s kamatnom stopom u visini od 4,89% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Otplata kredita vrši se u 120 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka Planom otplate.

10. Prijeporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva.

11. Tuženik je tvrdio da je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u Eur kredit, slijedom čega su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, pa da tužitelj nema pravne osnove za vođenje parnice. Tužitelj je osporavao tvrdnje tuženika, navodeći da ugovor o kreditu nije konvertiran.

12. Tuženik je prigovorio zastari tužiteljeva potraživanja u odnosu na povrat mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

13. Prigovor tuženika nije osnovan.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

15. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 04. srpnja 2022. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

16. Tuženik je nadalje prigovarao da prijeporne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne.

17. Tužitelj je u iskazu danom sudu naveo da je predmetni ugovor sklopio s OTP bankom Hrvatska d.d. 2006. godine, radilo se o namjenskom kreditu za kupnju stana koji je sklopljen u kunskoj protuvrijednosti švicarskih franaka. Kredit nije konvertiran i u cijelosti ga je otplatio osam godina prije davanja iskaza. Kredit je podigao u CHF zbog toga što su ga u banci tuženika uvjeravali da je to najisplativiji kredit s praktični nepromjenjivom kamatnom stopim. Nisu mu dali nikakva upozorenja vezano za mogućnost povećanja kamatne stope ili jačanja švicarskog franka u odnosu na kunu ili euro. Ni javni bilježnik, prilikom solemnizaicje ugovora, ništa mu nije govorio o sadržaju ugovora nego ga je samo ovjerio. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti su mu službenici banke uopće rekli da ima na to pravo. Nisu mu objasnili na koje će se načine kamatna stopa mijenjati. Ne sjeća se da je od tuženika dobio bilo kakvu ponudu za konverziju kredita. Ne sjeća se da je od banke primio bilo kakva iznos na ime preplate po predmetnom kreditu.

18. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.

19. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određena. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Nadalje, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

21. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

24. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

25. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

26. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

27. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dragovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.

28. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

29. Dakle, tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pozornost prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano je čl.4. ZOO-a.

30. Navedeno isto tako prouzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.

31. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

32. Razvidno je iz navedenoga kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

33. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

34. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

35. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

36. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

37. Tuženik neutemeljeno ističe kako tužitelj u ovom postupku nema pravo tražiti isplatu i postavljati kondemnatorni tužbeni zahtjev jer da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti prijeporne odredbe o kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli, odnosno da su konverzijom ugovorne strane naknadno stvorile pravnu osnovu i dale opravdanje prethodno učinjenim plaćanjima preplaćenih iznosa.

38. Prigovori tuženika su neosnovani iz razloga što tužitelj nije konvertirao predmetni kredit. Tuženik u postupku nije dokazao svoje tvrdnje da je predmetni kredit konvertiran.

39. Na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću. Taj vještak je u svome nalazu i mišljenju od 24. veljače 2025. god. naveo da je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu te je na osnovi podataka izvršio obračun i izradio nalaz. Tužitelj kao korisnik i tuženik kako kreditor sklopili su ugovor o kreditu broj 060117279137-SP, a za plaćanje anuiteta korišten je srednji tečaj HNB važeći na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu 3.357,51 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 3 do 5 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.

40. Vještak je izračunao i tzv. negativne razlike. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog promjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižega tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 24,25 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 5 i 6 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.

41. Nalazu i mišljenju vještaka Marijana Jovića prigovorio je tuženik tražeći da se vještak očituje je li konverzija predmetnoga kredita provedena sukladno priloženom izračunu konverzije i tužitelju isplaćenoj preplati.

42. Vještak Jović je u svome očitovanju od 11. lipnja 2025. god. naveo da tuženik nije dostavio aneks predmetnoga ugovora (konverzija) i detalje o knjiženju isplate, preplate već samo ispis iz sustava na kojemu je uz tekući račun navedeno ime tužitelja. Stoga, može samo ponovit svoje mišljenje kako je logičan zaključak da je tužitelju isplaćena preplata, i to u iznosu navedenom u izračunu konverzije, ali ne može dati definitivan odgovor je li uopće izvršena konverzija, naročito konverzija temeljem sklapanja aneksa ugovora o kreditu.

43. Sud je nalaz i mišljenje vještaka Jovića u cijelosti prihvatio kao logično, objektivno i dano u skladu s pravilima struke i znanosti. Tužitelj je prema nalazu i mišljenju precizirao tužbeni zahtjev, vještačenjem je sa sigurnošću utvrđen iznos pozitivne preplaćene razlike kao i negativne razlike, a osnovanost tužiteljeve tražbine utvrđena je kako je to navedeno naprijed u obrazloženju presude. Tuženik nije dokazao da je izvršena konverzija predmetnoga ugovora temeljem sklapanja aneksa ugovora o kreditu.

44. Sukladno izračunu vještaka, pozitivne tečajne razlike odnosno preplate anuiteta iznose s osnove primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu razdoblju cjelokupne otplate 3.357,51 Eur. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev prema izračunu iz nalaza vještaka.

45. S obzirom na sve navedeno tužbeni zahtjev je prihvaćen te je suđeno kao u izreci presude.

46. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.

47. Negativne razlike, po izračunu vještaka iznose 240,25 Eur.

48. Između parničnih stanaka nije prijeporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja odnosi na razdoblje od 20. veljače 2006. god. do 20. prosinca 2008. god. (to proizlazi i iz nalaza vještaka Jovića), dok je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u odgovoru na tužbu od 21. kolovoza 2024. god., odnosno po proteku općega zastarnog roka od 5 godina od dospijeća, pa je očito da je potraživanje koje tuženik ističe prigovorom radi prebijanja u zastari.

49. Ovaj sud isto tako prihvaća i pravna stajališta sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. god. i posl. br. Rev-2624/15 od 23. siječnja 2019. god., da je onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, nesavjestan, zbog čega nema pravo na povrat danoga.

50. Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.

51. Slijedom navedenoga, prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan te je donijeta odluka o nepostojanju potraživanja tuženika spram tužitelja po osnovi potplaćenih anuiteta(tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja postavio za iznos od 2.337,35 Eur za taj iznos je i odbijen njegov prigovor.

52. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

53. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na četiri ročišta (09.10.2024., 16.01.2025., 13.05.2025., 16.09.2025.) i sastav četiri obrazložena podneska (03.09.2024., 17.01.2025., 27.02.2025., 06.05.2025.) po 100 bodova, ukupno 900 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za PDV i 400,00 Eur troškova vještačenja to je dalo dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju od 2.650,00 Eur.

U Splitu, dne 14. studenoga 2025. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis