Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj P-725/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Marijani Brajak Mateša, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivi Zlatić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice OČ, po objavi 14. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ĐČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime tečajne razlike isplati iznos od 5.705,65 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. do isplate na valutu EUR po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku na iznos od:

− 2,26 EUR tekućom od 16.11.2008.g. pa do isplate,

− 0,06 EUR tekućom od 16.11.2008.g. pa do isplate,

− 23,59 EUR tekućom od 16.01.2009.g. pa do isplate,

− 0,76 EUR tekućom od 16.01.2009.g. pa do isplate,

− 23,86 EUR tekućom od 16.02.2009.g. pa do isplate,

− 0,84 EUR tekućom od 16.02.2009.g. pa do isplate,

− 12,47 EUR tekućom od 16.03.2009.g. pa do isplate,

− 0,48 EUR tekućom od 16.03.2009.g. pa do isplate,

− 15,02 EUR tekućom od 17.04.2009.g. pa do isplate,

− 0,63 EUR tekućom od 17.04.2009.g. pa do isplate,

− 15,48 EUR tekućom od 16.05.2009.g. pa do isplate,

− 0,70 EUR tekućom od 16.05.2009.g. pa do isplate,

− 11,01 EUR tekućom od 16.06.2009.g. pa do isplate,

− 11,51 EUR tekućom od 16.07.2009.g. pa do isplate,

− 8,47 EUR tekućom od 16.08.2009.g. pa do isplate,

− 13,22 EUR tekućom od 08.09.2009.g. pa do isplate,

− 7,92 EUR tekućom od 16.10.2009.g. pa do isplate,

− 11,45 EUR tekućom od 16.11.2009.g. pa do isplate,

− 10,88 EUR tekućom od 16.12.2009.g. pa do isplate,

− 20,39 EUR tekućom od 16.01.2010.g. pa do isplate,

− 26,50 EUR tekućom od 16.02.2010.g. pa do isplate,

− 25,18 EUR tekućom od 16.03.2010.g. pa do isplate,

− 31,25 EUR tekućom od 16.04.2010.g. pa do isplate,

− 42,36 EUR tekućom od 16.05.2010.g. pa do isplate,

− 44,74 EUR tekućom od 16.06.2010.g. pa do isplate,

− 57,81 EUR tekućom od 16.07.2010.g. pa do isplate,

− 57,37 EUR tekućom od 16.08.2010.g. pa do isplate,

− 1.064,89 EUR tekućom od 24.08.2010.g. pa do isplate,

− 57,58 EUR tekućom od 16.09.2010.g. pa do isplate,

− 46,83 EUR tekućom od 16.10.2010.g. pa do isplate,

− 49,31 EUR tekućom od 16.11.2010.g. pa do isplate,

− 61,00 EUR tekućom od 16.12.2010.g. pa do isplate,

− 62,04 EUR tekućom od 16.01.2011.g. pa do isplate,

− 57,88 EUR tekućom od 16.02.2011.g. pa do isplate,

− 60,40 EUR tekućom od 16.03.2011.g. pa do isplate,

− 60,53 EUR tekućom od 16.04.2011.g. pa do isplate,

− 68,21 EUR tekućom od 16.05.2011.g. pa do isplate,

− 84,53 EUR tekućom od 16.06.2011.g. pa do isplate,

− 103,10 EUR tekućom od 16.07.2011.g. pa do isplate,

− 123,37 EUR tekućom od 16.08.2011.g. pa do isplate,

− 1.471,63 EUR tekućom od 01.09.2011.g. pa do isplate,

− 52,80 EUR tekućom od 16.09.2011.g. pa do isplate,

− 46,58 EUR tekućom od 16.10.2011.g. pa do isplate,

− 46,99 EUR tekućom od 16.11.2011.g. pa do isplate,

− 47,85 EUR tekućom od 16.12.2011.g. pa do isplate,

− 621,29 EUR tekućom od 18.12.2011.g. pa do isplate,

− 32,45 EUR tekućom od 15.01.2012.g. pa do isplate,

− 33,19 EUR tekućom od 12.02.2012.g. pa do isplate,

− 366,19 EUR tekućom od 12.02.2012.g. pa do isplate,

− 20,55 EUR tekućom od 16.03.2012.g. pa do isplate,

− 20,44 EUR tekućom od 16.04.2012.g. pa do isplate,

− 20,79 EUR tekućom od 16.05.2012.g. pa do isplate,

− 21,39 EUR tekućom od 16.06.2012.g. pa do isplate,

− 20,64 EUR tekućom od 16.07.2012.g. pa do isplate,

− 20,43 EUR tekućom od 16.08.2012.g. pa do isplate,

− 18,60 EUR tekućom od 16.09.2012.g. pa do isplate,

− 19,51 EUR tekućom od 06.10.2012.g. pa do isplate,

− 448,45 EUR tekućom od 06.10.2012.g. pa do isplate.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 425,82 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,10 EUR od 14.10.2006. pa do isplate,

- 5,01 EUR od 01.11.2006. pa do isplate,

- 3,37 EUR od 15.11.2006. pa do isplate,

- 7,63 EUR od 15.12.2006. pa do isplate,

- 10,77 EUR od 15.01.2007. pa do isplate,

- 15,01 EUR od 15.02.2007. pa do isplate,

- 9,84 EUR od 15.03.2007. pa do isplate,

- 15,38 EUR od 15.04.2007. pa do isplate,

- 22,88 EUR od 15.05.2007. pa do isplate,

- 23,28 EUR od 15.06.2007. pa do isplate,

- 25,83 EUR od 15.07.2007. pa do isplate,

- 21,36 EUR od 15.08.2007. pa do isplate,

- 21,39 EUR od 15.09.2007. pa do isplate,

- 28,99 EUR od 15.10.2007. pa do isplate,

- 20,13 EUR od 15.11.2007. pa do isplate,

- 26,86 EUR od 15.12.2007. pa do isplate,

- 15,21 EUR od 15.01.2008. pa do isplate,

- 17,07 EUR od 15.02.2008. pa do isplate,

- 6,34 EUR od 15.03.2008. pa do isplate,

- 8,67 EUR od 15.04.2008. pa do isplate,

- 21,85 EUR od 15.05.2008. pa do isplate,

- 16,88 EUR od 15.06.2008. pa do isplate,

- 20,77 EUR od 15.07.2008. pa do isplate,

- 0,26 EUR od 15.07.2008. pa do isplate,

- 21,33 EUR od 15.08.2008. pa do isplate,

- 0,34 EUR od 15.08.2008. pa do isplate,

- 21,40 EUR od 15.09.2008. pa do isplate,

- 0,41 EUR od 15.09.2008. pa do isplate,

- 6,66 EUR od 15.10.2008. pa do isplate,

- 0,15 EUR od 15.10.2008. pa do isplate,

- 10,35 EUR od 15.12.2008. pa do isplate,

- 0,30 EUR od 15.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pa do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o je

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju ĐČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.724,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženom kao kreditorom dana 14.09.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 3207376355, na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 54.000,00 CHF, na rok od osam godina, sa kamatnom stopom koja je promjenjiva i uz valutnu klauzulu, koji kredit je tužitelj podmirio u listopadu 2012. Tužena banka je u Ugovor o kreditu ugovorila valutnu klauzulu u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). U članku 7. Ugovora o kreditu u podnaslovu "Otplata kredita" tužitelj se kao korisnik kredita obvezao kredit vratiti uz valutnu klauzulu, a na dan dospijeća plaćanja prve rate kredita dana 01.11.2006. srednji tečaj za CHF po tečajnoj listi HNB iznosio je 4,589544 HRK/CHF, a na dan dospijeća plaćanja posljednje rate kredita, dana 01.10.2012. srednji tečaj za CHF iznosio je6,151082 HRK/CHF. Nadalje tužitelj ističe da je predmet ovog spora članak Ugovora o kreditu koji predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu i to sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07), Direktivi Vijeća 3/13 EEZ-a od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i relevantnoj i opće prihvaćenoj sudskoj praksi. Smatra da je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN br. 96/13 ) i to čl. 81.,82. i 90., a od 07.08.2007.g. do 31.12.2008.g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 269. i čl. 272. ZOO-a. Ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva. Kako je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava. VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužiteljice i tužene. Tužitelj smatra kako je zbog promjene tečaja CHF/HRK tijekom otplatnog razdoblja odnosno zbog valutne klauzule za navedeni kredit isplaćeno više no što bi bilo da tijekom otplate nije dolazilo do promjene tečaja, to tužitelj smatra kako je odredba Ugovora u odlomku koji se odnosi na valutnu klauzulu sukladno zakonu ništetna. Tužitelj stoga predlaže da sudski vještak financijske struke izvrši obračun koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti CHF između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koji je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosim i ukupno.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu te usprotivila tužbenom zahtjevu u pogledu pravne osnove, visine te istakla prigovor zastare u odnosu na potraživanje dospjelo prije 02. studenog 2016. U svojem odgovoru tužena navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Ističe da je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tužena) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a u odnosu na te odluke tuženik ističe kako smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužena navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. Podneskom od 04. srpnja 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 424,84 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu s prilozima (list 6 do 13 spisa), tablicu efektivne kamatne stope (list 14 do 26 spisa), promet po kreditu (list 41 do 47 spisa), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 49 do 82 spisa), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 107-185 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka (list 197 do 204 spisa), čita se sudska praksa dostavljena po tuženiku (list 221 do 287 spisa), tijekom postupka saslušan je tužitelj (list 191 do 192 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnivanim u cijelosti.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovorne odredbe napisan unutar podnaslova „otplata kredita“ koja je sadržana u Ugovoru o namjenskom kreditu broj:3207376355 od 14.09.2006., čl. 7. ugovora, a koji glasi "korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF" .

6. Među strankama nije sporno da su zaključile naprijed navedeni ugovor o kreditu u kojem je sadržana i osporena odredba.

7. Sporno je pitanje je li naprijed navedeni ugovor potrošački ugovor, je li u odnosu na potraživanje tužitelja nastupila zastara, je li osporena ugovorna odredbe ništetna te ima li tužitelj pravo na povrat iznosa plaćenih temeljem iste, kao i te postoji li tražbina tužene prema tužitelju istaknuta u tuženikovom prigovoru radi prebijanja.

8. Tužitelj saslušan na ročištu održanom dana 10. srpnja 2024. (list 191 – 192 spisa) iskazao je je predmetnu ugovor o kreditu podignuo radi kupovine stana u kojem živi i iznos ostvaren kreditom je isplatio prodavatelju stana. Kredit je podigao kod tužene zato što su bili najpovoljniji uvjeti kreditiranja jer je radio u firmi Siemens koja je bila u ugovornom odnosu sa tuženom zbog kojih su bili povoljniji uvjeti kreditiranja zaposlenika Siemensa, a kod tužene je imao i tekući i devizni račun zbog čega je bio svrstan u povoljnije klijente. Kredit u valuti CHF je podigao na sugestiju zaposlenika banke s obzirom je tada u odnosu na kunu bio CHF najpovoljniji po tečaju, a imao je i najpovoljniju kamatu tako da opcije kredita u konačnici u nekoj drugoj valuti npr. EUR nisu niti razmatrane. Ne sjeća se da bi od strane zaposlenika banke bio upozoren da se tečaj CHF može i mijenjati posebno ne drastično mijenjati, a ako je tako nešto i rečeno to je rečeno više usput. On nije ispitivao oko valutne klauzule koja je ugrađena u ugovor niti mu je podalo na pamet da bih se raspitivao o tome postoji li mogućost da tečaj drastično poraste jer kao i masa ljudi, a posebno i njegovih kolega koji su dizali kredit kod tuženika, se rukovodio time da je tečaj CHF najpovoljniji, da je vrlo povoljna kamata te da će kao takve anuitete moći podmirivati. Što se tiče samoga ugovora pročitao je ugovor, ne detaljno baš od riječi do riječi ga je pročitao. Kreditne anuitete je uplaćivao nakon nekih godinu dana je počeo primjećivati da su anuiteti sve veći i veći te se informirao u banci zašto je to tako i rečeno mu je da raste tečaj CHF, da je kamatna stopa promjenjiva, a da su to sve uvjeti koji su naznačeni u ugovoru kojeg je potpisao te da banka tj. tužena na te promjene jednostavno ne može utjecati. Kredit je otplatio ranije od predviđenog roka tako što je u tri puta uplaćivao veće iznose i na taj način smanjivao preostali iznos za otplatu, a četvrti puta ga je na taj način konačno i zatvorio tako da nije niti vršio konverziju u EUR jer mu je ova opcija bila bolja varijanta, posebno što se tiče kamata na franak.

9. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju iskaza utvrđeno da je kredit u valuti CHF tuženik podignuo na sugestiju djelatnika tužene jer je isti bio najpovoljniji, pri čemu se tužitelj ne sjeća da bi od strane zaposlenika banke bio upozoren da se tečaj CHF može i mijenjati posebno ne drastično mijenjati, a ako je tako nešto i rečeno to je rečeno više usput. Tužitelj se nije ispitivao oko valutne klauzule koja je ugrađena u ugovor niti mu je podalo na pamet da bih se raspitivao o tome postoji li mogućost da tečaj drastično poraste, a ugovor je pročitao, ali ne detaljno.

10. Sud je prije svega cijenio istaknuti prigovor zastare i utvrdio da isti nije osnovan jer je u postupku utvrđeno:

- da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj podnio 02. studenoga 2021.,

- da je prema tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat preplaćene kamate te za povrat s osnova valute tj. tečajne razlike od 10/2008 do 09/2019,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012.,

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

11. Odredbom članka 214. stavka 1. - 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje – ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

12. Nadalje, čl. 215. st. 1. ZOO – a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOO – a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, dok je čl. 245. st 1. ZOO – a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

13. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

14. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017. gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa člankom 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu člankom 241. ZOO-a, odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

15. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

16. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

17. Tužba tužitelja podnesena 02. studenoga 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i u odnosu na kamatu) tj. 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

18. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku Dariu Jankoviću iz D&S d.o.o. [adresa], a zadatak vještaka je bio:

- koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom, po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj plaćao zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno.

- izračunati razliku između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od početnog, a u svezi istaknutog prigovora radi prebijanja od strane tuženika

19. Vještak je u svom Nalazu i mišljenju od 19. prosinca 2024. (list 197 – 204 spisa) na temelju dokumentacije priložene spisi utvrdio sljedeće:

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 39.781,28 kuna, u čemu pozitivne tečajne razlike (u korist tužitelja) iznose 42.989,53 kune, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 3.208,25 kuna,

- iskazano u eurima razlika zbog ugovorene valutne klauzule iznosi 5.279,83 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 5.705,65 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 425,82 eura.

- pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 tablice u kunama, a u stupcu 18 u eurima.

20. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi i sukladno nalazu vještaka tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 18. veljače 2025. (list 206 – 208 spisa).

21. Tuženik u očitovanju na nalaz podneskom od 04. travnja 2025. (list 212 - 220 spisa) ustvrdio je da je tužitelj postavljenim zahtjevom od 18. veljače 2025. preinačio tužbu pa se takvom preinačenju protivi, pa u koliko sud prihvati preinaku tada podnosi prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev.

22. Odlučujući o prigovoru tuženog u konkretnom slučaju sud je primijenio odredbu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje – ZOO) kojim je propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2. istog članka zakona propisano je da ako tuženik preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti, dok iz st. 3. proizlazi da a tužba nije preinačena ako je tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

23. Budući da tužitelj nije mogao precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev prije provedbe financijskog vještačenja, ovaj sud je dopustio uređenje odnosno preinaku istog kako je to svojim podneskom od 18. veljače 2025. učinio tužitelj te drži da se tuženik neosnovano protivi istoj kako u pogledu preinake tako u pogledu istaknutog prigovora zastare.

24. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio kao detaljan, stručan i objektivan.

25. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva postavljenog po tužitelju sud je utvrdio kako slijedi:

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita dana 14. rujna 2006. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 54.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja kredita s rokom vraćanja od osam godina;

- da je kao kredit odobren za kupnju stana uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine,

- da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja,

- da je među strankama zaključeni ugovor standardni, tipski ugovor sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane banke, a što je u konačnosti vidljivo i iz sadržaja Ugovora,

- da je tužitelj kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke tijekom trajanja Ugovora o kreditu zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 39.781,28 kuna, u čemu pozitivne tečajne razlike (u korist tužitelja) iznose 42.989,53 kune, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 3.208,25 kuna, iskazano u eurima razlika zbog ugovorene valutne klauzule iznosi 5.279,83 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 5.705,65 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 425,82 eura, a koji pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 tablice u kunama, a u stupcu 18 u eurima,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod poslovni broj Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane.

- Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

26. Obzirom na istaknuti prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač te da predmetni ugovor ne predstavlja potrošački ugovor valja navesti da u čl. 6. predmetnog ugovora jasno stoji da je namjena kredita kupnja stana, a i tužitelj saslušan tijekom postupka je u svom iskazu izjavio da je novčana sredstva ostvarena kreditom utrošio na kupnju stana u kojem živi.

27. Stoga po ocjeni ovoga suda u pogledu spornog ugovora o kreditu zaključenog s tuženikom dana14. rujna 2006. tužitelj ima položaj potrošača te se na tužitelja reflektira sadržaj pravomoćnih presuda donesenih u postupku po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača u kojem postupku je prvotno pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007., a od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

28. Pojam „potrošač” u smislu članaka 17. i 18. Uredbe br. 1215/2012 treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., Đ, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

29. Stoga su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (presuda od **.**.2018., Đ, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 30. i navedena sudska praksa).

30. Konkretnije, Sud Europske unije je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini (presuda od **.**.2018., Đ, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 32. i navedena sudska praksa).

31. U vezi s naprijed iznijetim valja naglasiti da je na nacionalnom sudu, kao što je konkretni u okviru okolnosti konkretnog slučaja procijeniti da li je dužnik kao što je to tužitelj u situaciji kada se ugovori o kreditu sklapaju mogu smatrati „potrošačem” pri čemu ovaj nacionalni sud mora uzeti u obzir ne samo sadržaj, prirodu i svrhu ugovora nego i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., O, C-464/01, EU:C:2005:32, t. 47.).

32. Naime, tužitelj je kao dužnik sklopio sporni Ugovor o kreditu s tuženikom 14. rujna 2006. kao fizička osoba, a sve s ciljem kupnje stana s ciljem da u istome živi, ane s ciljem npr. iznajmljivanja i obavljanja poduzetničke djelatnosti u istom, odnosno s ciljem ostvarivanja prihoda.

33. Kako je na temelju sadržaja iskaza tužitelja utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba te cilj ugovora nije bio zadovoljenje potreba profesionalne djelatnosti to je među strankama zaključeni ugovor potrošački ugovor te tužitelj uživa zaštitu koja pripada potrošačima kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja konkretnog ugovora.

34. Slijedom svega iznijetog tužitelj ima položaj potrošača te isti kao potrošač uživa zaštitu prava prema odredbama ZZP/03 koji se primjenjuje na konkretni ugovor odnos stranaka te se učinci presude donijete u kolektivnom sporu u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF reflektiraju i na tužitelja.

35. Polazeći od sadržaja spornog dijela odredbe čl. 7. među strankama zaključenog Ugovora koja odredba, kako je to već naprijed iznijeto ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije o promjeni valutnog tečaja to tužitelj, na temelju sadržaja te odredbe ne može niti je mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Činjenica je da je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato, a kako je to i naznačeno u ugovoru da će se povrat obveza iz ugovora vršiti po srednjem tečaju banke za CHF te je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjene tečaja, no ta činjenica sama po sebi ne predstavlja okolnost zbog kojih bi među strankama ugovorena valutna klauzula u CHF u konkretnom slučaju bila valjana. Ono što je odlučno u konkretnom slučaju je činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na duže vremensko razdoblje, a da tužena banka kako je to konačno i utvrđeno u postupku radi zaštite prava i interesa potrošača, prilikom sklapanja ugovora kao što je konkretni povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

36. Sporni Ugovor o kreditu zaključen je 14. rujna 2006. pa se na sadržaj tog Ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

37. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

38. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03). Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

39. Polazeći od sadržaja spornog dijela odredbe čl. 7. među strankama zaključenog Ugovora koja odredba, kako je to već naprijed iznijeto ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope to ni osoba kao što je tužitelj, na temelju sadržaja te odredbe ne može niti je mogla u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osoba mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu valutne klauzule jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba ništetna.

40. Konačno valja naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog, suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tužena u razdoblju od 1 travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

41. Zaključno se navodi da se potrošači mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

42. Po ocjeni ovoga suda vezano za osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja i u tom dijelu u situaciji kao što je konkretna kada tužitelja ima položaj potrošača dovoljno je pozvati se na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 i Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017.

43. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP- a. S obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženu po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2 u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku.

44. Kako je među strankama zaključeni ugovor ništetan u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (djelomična ništetnost) to među strankama ugovorena ugovorna odredba o valutnoj u CHF sadržana u odredbi 7. Ugovora ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljem navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

45. Po ocjeni ovoga suda, po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tom tražbinom tužitelja nije osnovan, obzirom da po ocjeni ovoga suda ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u toj visini.

46. Naime, ocjena je ovoga suda da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. minusa tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužielju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF vrijedeći na dan korištenja kredita.

47. Naime, razlika anuiteta, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, tijekom trajanja ugovora u razdobljima kada je tuženik obračunavao anuitete kredita, a tužitelj vršila otplatu kredita po tečaju nižem od početnog tečaja tj. tečaja važećeg na dan korištenja kredita ukupno iznosi 425,82 EUR.

48. Međutim, unatoč tome što je tužitelj u tom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećem na dan korištenja kredita, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelja niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan.

49. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 14. rujna 2006. nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

50. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju kada je tuženik obračunavao i naplaćivao anuitete kredita po tečaju koji je bio niži od onog utvrđenog u osnovnom ugovoru tj. niži od početnog tečaja, tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

51. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

52. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

53. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 425,82 EUR valjalo je odlučiti kao u II. izreke.

54. Zaključno sud nije prihvatio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda istaknut po tuženik iz razloga jer u odnosu na navedeno treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti čl. 49. ZZP.

55. Ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, odnosno suda u sjedištu tužene zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužiteljice, zaista je tužiteljici otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

56. Odredba čl. 21. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja, a i put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. S druge strane tuženik je pravna osoba koju u postupku pred sudom zastupa odvjetnik te ne trpi nikakvu štetu odnosno poteškoće zbog činjenice da se ovaj postupak vodi pred sudom u [adresa], a ne u Zagrebu.

57. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tužene, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tužene, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača

– tužitelja.

58. Slijedom naprijed navedenog sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti sudu izjavljen po tuženoj kao neosnovan.

59. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP – a te tužitelju pripadaju troškovi u visini odmjerenoj primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, 107/2025; dalje Tarifa) kako slijedi.

60. Tužitelju pripadaju sljedeći troškovi: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 03. siječnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 18. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja za rasprava održanim 10. srpnja 2024. i 16. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište na kjem se objavljuje odluka u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, PDV – a na naprijed odmjerene troškove u ukupnom iznosu od 275,00 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife, kao i trošak uplaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 250,00 EUR kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 49,67 EUR.

61. Dakle ukupni trošak tužitelja iznosi 1.724,34 EUR slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.

U Karlovcu, 14. studenog 2025.

Sudac: Marijana Brajak Mateša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok za žalbu računa se od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Iva Zlatić, odvjetnica u Karlovcu

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb