Pr-1880/2022-16

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, iz Splita, Spinčićeva 1, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. listopada 2025., u nazočnosti tužiteljice i zamjenika tužiteljice ZŽ te izočnosti tuženika, a po objavi presude dana 14. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 2.250,00 EUR- a neto za razdoblje od 01.04.2017.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 25,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena“.

Obrazloženje

I. U svojoj tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 25. travnja 2022., tužiteljica, navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara na citostaticima na Klinici za unutarnje bolesti. Odlukom koja da se primjenjuje od 01.srpnja 2016.g., tuženik da je utvrdio da ima pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza od adrese prebivališta [adresa], do mjesta rada Split, Spinčićeva 1, prema prijeđenom kilometru. Tužiteljica da ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru; Odredbom iz čl.67.st.18.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), čl.66.st.18. TKU-a (NN br.24/2017), čl.66.st.9.TKU- a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) da je propisano redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl.67.st.6.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.6. TKU-a (NN br.24/2017) koji da su primjenjivani do 30.11.2017.g. da je propisano ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g. da je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Obzirom na radno vrijeme tužiteljice i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz da ne omogućava tužiteljici redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega tužiteljica da ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru, a što je i tuženik utvrdio svojom odlukom od 01.srpnja 2016.g. Međutim, tužiteljica posljednjih 5 godina ima prebivalište na adresi [adresa] (koja adresa da je evidentirana u platnim listama tužitelja), koje adresa da je udaljena od mjesta rada 34,51 km prema planeru putovanja HAK-a. Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, tužiteljica da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla): - za razdoblje do 30.11.2017.g. u dnevnom iznosu od 51,77 kuna; - za razdoblje od 01.12.2017.g. u dnevnom iznosu od 69,02 kuna, koji iznos da nije isplaćivan tužitelju za utuženo razdoblje. Tuženik da je pogrešno vršio umanjivanje naknade troškova prijevoza; Odredbom čl.67.st.14.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.14. TKU-a (NN br.24/2017) koji da su primjenjivani do 30.11.2017.g. propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljinog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce da nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom iz čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020) koji da se primjenjuje od 01.12.2017.g. da je propisano da se zaposleniku naknada prijevoza neće isplatiti za dana godišnjeg odmora, rodiljinog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaziti na posao. Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se mogu manjiti samo za određene dane i to kada tužitelj nije u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. 1.1. Podneskom od 22. travnja 2025., tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev kao u izreci presude.

2.U svom odgovoru na tužbu od 27. rujna 2023. tuženik, navodi kako u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik da je tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru o radu kojeg je s njim sklopio odredbama Zakona o radu i odredbama kolektivnog ugovora. Tuženik da je sukladno čl. 66. točci 16. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama imao pravo tužitelju umanjiti troškove prijevoza za one dane kada nije došao na radno mjesto. Ako tužitelj nije došao na radno mjesto kod tuženika da nije imao ni troškove za prijevoz taj dan. Upravo da je na tužitelju teret dokaza tvrdnji iz tužbe jer da se ovdje ne radi o slučaju za koji je čl. 135. Zakona o radu normirano da je teret dokaza na poslodavcu tj. tuženiku. Stoga tužitelj da treba dokazati i osnov tužbenog zahtjeva tj. tužitelj da mora dokazati kakvo mu je radno vrijeme bilo u utuženom razdoblju te da u gore dokazano radno vrijeme nije mogao stići koristeći javni prijevoz. Tužitelj da se paušalno poziva na odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, međutim, u utuženom razdoblju da je bilo na snazi nekoliko Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koji da su na različit način regulirali troškove prijevoza. Nadalje, tuženik da se protivi prijedlogu da se saslušava tužitelj radi utvrđivanja činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari , naime, notorna da je činjenica kako tužitelj ne može biti objektivan jer da je osobno zainteresiran da uspije u ovom sporu i od strane svog punomoćnika instruiran kakav bi iskaz trebao dati. Postoje druga dokazna sredstva kojima da se može utvrditi činjenično stanje, tj. kako je tužitelj radio i je li na radno mjesto mogao stići javnim prijevozom. Sukladno iznijetom, imajući u vidu teret dokaza, predlaže se tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku pregledao Odluku KBC od 1. srpnja 2016., obračunske isprave, HAK izlist, Odluke od 2. listopada 2018., 25. listopada 2018., 15. rujna 2020., 24. svibnja 2022. i 18. kolovoza 2022., Google karte, Cjenik Prometa d.o.o. Split, Obavijest Prometa d.o.o. Split, saslušanje tužiteljice.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

5.Među strankama nije sporno da je tužiteljica radnik tuženika i da joj je mjesto prebivališta [adresa].

Kao sporno ostalo je za raspraviti osnov i visinu potraživanja tužiteljice odnosno da li je tuženik tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno svojim Odlukama, Ugovoru u radu kojeg je s njom sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama Kolektivnog ugovora koji je važio u spornom vremenskom periodu.

6. Odredbom čl. 67. TKU/12 propisano da se zaposleniku nadoknađuju troškovi međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla međumjesnim javnim prijevozom koji omogućava zaposleniku redovit dolazak na posao i povratak s posla u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte, ukoliko je adresa stanovanja udaljena do 100 km od adrese rada, da stavak 10. propisuje da ako zaposlenik iz stavka 1. i 5. ovoga članka, mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci se utvrđuju u visini zbroja troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza sukladno odredbama ovoga članka, osim u slučaju kada mjesni javni prijevoz obuhvaća i međumjesni prijevoz (tzv. prijevozne zone).

7. TKU/17 je u primjeni od 1. prosinca 2017., te čl. 66. st. 1. TKU/17 propisuje da zaposlenik ima pravo na troškove prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu-naknada troškova prijevoza) pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada najmanje 2 km, st.7. propisuje da ako je od prebivalište, odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte, st. 8. propisuje da se pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Prema toč. 15. istog članka zaposlenik se o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine ako dođe do promjena načina korištenja toga prava ili ako dođe do promjene prebivališta ili boravišta radnika.

9. U svom iskazu na ročištu od dana 9. listopada 2025. tužiteljica navodi da je zaposlena u KBC Split, trenutno na Križinama, inače da je jedno vrijeme bila na Firulama kao medicinska sestra s tim da zadnje četiri godine radi kao viša medicinska sestra na citostaticima. Što se tiče troškova prijevoza njoj da se oduvijek koliko se sjeća isplaćuje trošak mjesnog prijevoza na relaciji [adresa] i to samo za relaciju [adresa] iako ista da iz [adresa] dolazi na Splitski kolodvor, a ne na radno mjesto a sa autobusnog kolodvora na tržnici hvata autobus gradski da je preveze do mjesta rada. Takvim načinom prijevoza da joj treba sat vremena duže odlaziti na posao tako da ista cijelo vrijeme koristi svoj vlastiti prijevoz iako da joj tuženik ne isplaćuje prijevoz po prijeđenim kilometrima, već samo po pokaznoj karti i to za međugradski prijevoz između [adresa] i [adresa]. Inače njeno mjesto prebivališta do radnog mjesta udaljeno je cca 33,29 kilometara. O tome da li je tražila izmjenu odluke ili se žalila na odluku o prijevozu ista da se više puta obraćala telefonskim putem u kadrovsku službu da joj obrazlože način na koji se isplaćuje prijevoz, ali da nije dobila nikakav konkretan odgovor dok se nije žalila na odluke koju je dobivala od tuženika vezano za određenu visinu prijevoza koja joj se priznavala. Inače kod tuženika da radi u turnusima 12 sati dan, 12 sati noć i dva dana slobodna, što također onemogućava korištenje prijevoza jer da u noćnim satima kod takvog načina rada nema adekvatne veze, a pogotovo vikendom, praznikom tako da bi autobusnim prijevozom bilo prosto nemoguće doći uredno na posao, odnosno s posla kući. O tome da li je na istoj adresi [adresa] od 1. travnja 2017., tužiteljica navodi da je, a na kojoj adresi da poslodavac nije utvrdio točnu kilometražu niti da je ona to tražila od istog da to utvrdi , jer da je smatrala da ona to nije dužna.

10. Pregledom Odluka tuženika vezano za isplatu naknade prijevoza tužiteljici i to od 1. srpnja 2016., 25. listopada 2018. i 15. rujna 2020. razvidno je da je u točci 3. određeno da će se tužiteljici naknada za trošak međumjesnog i mjesnog prijevoza iz točke 1. te odluke isplaćivati sukladno broju dolazaka na posao i cijeni godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte odnosno mjesečne karte ili pojedinačne karte najpovoljnijeg javnog prijevoznika koji pruža usluge javnog prijevoza na relaciji [adresa]. Naime, razvidno je da sve te Odluke kojim je tužiteljici priznata naknada troškova prijevoza tužiteljica je imala pravo izjaviti i zahtjev za zaštitu prava, a posebno sukladno čl. 66. TKU /17 iz točke 15. ista se o načinu korištenja prava naknade troškova prijevoza ukoliko joj isti nije odgovarao trebala izjasniti na početku kalendarske godine odnosno tijekom kalendarske godine ako je smatrala da je došlo do promjene korištenja tog prava ili promjene boravišta ili prebivališta. Iz navoda tužiteljice jasno proizlazi da stvarne troškove prijevoza nikada nije tražila, te unatoč činjenici što radnik ima pravo na naknadu stvarnih troškova prijevoza sukladno odredbama čl. 66. i 67. Kolektivnog ugovora, potrebno je da radnik naknadu tih troškova zatraži od poslodavca, budući da poslodavac ne može imati saznanja o načinu dolaska radnika na posao, ukoliko radnik o tome ne izvijesti poslodavca, jer sama činjenica da neki radnik ima prijavljeno prebivalište u određenom gradu ne znači automatski da se za tu relaciju radniku trebaju naknaditi stvarni troškovi prijevoza, budući te troškove radnik treba zatražiti, treba navesti od kuda putuje ( moguće je da ima boravište na nekoj drugoj adresi) kao i način na koji putuje, odnosno koji mjesni ili međumjesni prijevoz koristi. Poslodavac ne može imati saznanja o tome bez podataka od strane radnika. Kako je tužiteljica jasno navela da se nije pisano obraćala tuženiku te da podatke o stvarnoj kilometraži nikada nije dostavila tuženiku niti je stavila zahtjev za naknadu stvarnih troškova prijevoza, ovaj sud smatra da nisu relevantni predloženi dokazi da ovaj sud utvrđuje stvarne troškove prijevoza tužiteljice. Dakle, TKU ustanovljuje pravo na naknadu stvarnih troškova prijevoza, međutim za primjenu te odredbe neophodno je izvijestiti poslodavca o stvarnim troškovima prijevoza, te staviti zahtjev za naknadu istih, što je tužiteljica propustila učiniti, stoga ovaj sud smatra da ne postoji obveza poslodavca za isplatu stvarnih troškova prijevoza dok takvi troškovi nisu traženi od strane radnika. Nadalje tužiteljica u ovom postupku nije ni dokazala da joj je tuženik pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza jer se ni u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije obraćala svom poslodavcu. Ovaj sud u tom smislu ne može zamijeniti poslodavca jer je tužiteljici tuženik redovito isplaćivao mjesečno naknadu troškova prijevoza sukladno citiranim Odlukama, a da tužiteljica ništa drugo pored toga nije tražila, niti osporavala pravilnost obračuna. Kako tuženik nije ni mogao imati saznanja o tome da navedeni iznos ne obuhvaća stvarne troškove prijevoza, odnosno da joj je pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza, jer mu se tužiteljica nije ni obraćala pisanim putem, iste nije ni mogao naknaditi tužiteljici, stoga je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude.

15.Odluka o parničnom trošku je izostala jer sukladno čl. 154.st.1., tuženik iste nije ni zatražio.

Split, 14. studenog 2025.

Sudac

Jelena Kvarantan Karuza

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika