Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], BS

Poslovni broj: P-343/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda, u pravnoj stvari 1.tužiteljice ĆS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2.tužitelja FS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Bojanu Bacingeru,odvjetniku iz Čakovca protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana.7.listopada 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 14.studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev 1.tužiteljice ĆS i 2.tužitelja FS koji glasi:

„1.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 33-037-00265-3 zaključen između 1. tužitelja ĆS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja FS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Radnička cesta 50, Zagreb,OIB: 02535697732 od dana 11.07.2005. godine, ovjeren po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz Čakovca, dana 11.07.2005. godine, broj ovjere OU-974/05- 1.

2. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, 1. tužitelju MAKAR DIJANI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelju SS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.“

II. Tužitelji su dužni tuženiku nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.625,00 eura sa zateznom kamatom od dana donošenja presude, pa do isplate.

Obrazloženje

1. 1.tužiteljica ĆS i 2.tužitelj FS (dalje: tužitelji ) su podnijeli tužbu protiv tuženika dana 16.5.2023. kojom traže utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Tužitelji navode da su dana 11.7.2005. godine sklopili s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj: 33-037-00265-3, te je 1. tužitelju temeljem istog Ugovora, tuženik odobrio kredit u iznosu od 70.000,00 kuna Predmetnim osnovnim Ugovorom stranke su ugovorile da će se na iznos kredita od dana puštanja kredita u tečaj pa do iskorištenja kredita, obračunavati interkalarna kamata u visini redovne kamate iz članka 6. ugovora, a koja kamata se naplaćuje na dan iskorištenja kredita, odnosno da će se primjenjivati promjenjiva redovna kamatna stopa u visini od 7% godišnje. Tužitelji tvrde da je analizom sadržaja navedene odredbe jasno je da je odredbom članka 5. i 6. Ugovora o kreditu, koji su tužitelji potpisali bez da su imali mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj njegovih odredbi, propisano da je kamatna stopa iz Ugovora promjenjiva temeljem jednostrane odluke o kamatnim stopama tuženika. Dakle, jasno je da, prema navedenoj odredbi, promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope. Tužitelji ističu i pozivaju se da je Udruga „Potrošač“ – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo je tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, između ostalog i radi utvrđenja da su iste banke, među kojima i tuženik, korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu, u kojima je ugovarana promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, kao i da je Presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž- 7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015. godine. Tim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

2. Tužitelji u tužbi nadalje ističu da dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), i da su te presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Tvrde da kod zaključenja pravnog posla kreditiranja, pa tako i u slučaju predmetnog Ugovora o kreditu, činidba koju korisnik kredita ima izvršiti u odnosu na činidbu kreditora koji sa svoje strane stavlja određeni iznos novčanih sredstava na raspolaganje, jest plaćanje cijene u vidu ugovorenih kamata na dani iznos novca. Stoga odredbe svakog ugovora o kreditu koje se tiču ugovaranja kamatne stope, njezine visine, obračuna, otplate i promjenljivosti, predstavljaju bitan sastojak takvih ugovora, obzirom u potpunosti determiniraju činidbu koju korisnik kredita ima izvršiti. S tim u vezi, ukoliko se utvrdi ništetnost odredbe ugovora o kreditu koja se tiče kamatne stope, u ovom slučaju njezine promjenjivosti, ništetan je i cijeli ugovor, obzirom se ništetnost odnosi na njegov bitan sastojak bez valjanosti kojeg ugovor ne može ostati na snazi, odnosno nevaljan je od samog početka i ne proizvodi pravne učinke. Tužitelji se pozivaju na revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali se primjećuje da su iste starijeg datuma donošenja. Tužitelji smatraju da se tuženik i u konkretnom slučaju sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljima koristio ništetnom odredbom čl. 5. i 6. istog Ugovora kojom je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Tužitelji tvrde da je ništetnost istaknute odredbe navedenog Ugovora o kreditu utvrđena je kao prethodno pitanje važno za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu presudama Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. te Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013.g. i da se u ovom postupku kao logična posljedica prethodno utvrđene ništetnosti navedene odredbe, uzevši u obzir prethodno izneseno ima utvrditi u cijelosti ništetnim Ugovor o kreditu. Temeljem svega naprijed navedenog tužitelji predlažu da sud presudom odluči da je cijeli taj sporni ugovor o kreditu ništetan, te da obveže tuženika da mu naknadi troškove postupka.

3. Dakle, 1. i 2.tužitelji u svom tužbenom zahtjevu traže utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, ne samo pojedine ugovorne odredbe istog, a ne traže nikakvu isplatu od tuženika.

4. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da se tužitelj u predmetnom postupku ne može pozvati na utvrđenja iz presuda VTS broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/17 s obzirom da se iste ne odnose na pravnog prednika tuženika ( Međimursku banku) s kojom je tužitelj sklopio ugovor o kreditu jer Međimurska banka nije bila tuženik u kolektivnoj tužbi. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je tužitelj cijelu tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi. Poziva se na odredbu čl. 131 ZZP/09 u kojoj je navedeno da interes za podizanje tužbe postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Nadalje, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora što je u cijelosti neosnovano budući da jasno proizlazi kako je zahtjev tužitelja usmjeren na jednu ili dvije odredbe navedenog ugovora, te ističe kako sukladno odredbi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Tuženik ističe da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, te ni na koji način nije počinio povrede koje tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe. Slijedom navedenog predlaže da sud odbaci tužbu tužitelja. U podnesku 21.2.2024. tuženik ističe kako se kamatna stopa u visini od 7 % nije mijenjala, te ukazuje na čl. 3. ugovora u kojem je navedena namjena kredita, a to je nabava opreme u proizvodnji mlijeka i nabava uzgojno valjanih rasplodnih grla u kozarstvu što potvrđuje da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude donesenih u kolektivnom sporu potpuno neosnovano budući da isti uopće nemaju svojstvo potrošača.

5. Podneskom od 12.3.2024. tužitelji navode da se ne pozivaju na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu već se pozivaju na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima.

6. Stranke su tijekom postupka dodatno obrazlagale svoja stajališta.

7. Na ročištu održanom dana 6.veljače 2024..god. sud je donio Rješenje kojim je temeljem čl. 233. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) naložio tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u spis dokumentaciju i to obavijest o promjenama kamatne stope i specifikaciju uplata po kreditu, time da je tuženik 21.2.2024. uz podnesak u kojem navodi da se kamatna stopa u visini od 7 % nije mijenjala dostavio preslike dokumentacije iz kojeg su razvidne kamatne stope kredita, kao i uplate po partiji predmetnog kredita.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zapisnik o solemnizaciji i list 2 i 3 predmetnog ugovora o kreditu ( list 5-8 spisa), odgovor na tužbu ( list 26-29 spisa – istovjetno s listom 30-33 spisa), te priloge uz odgovor na tužbu ( list 34-69 spisa), podnesak tužitelja od 30.1.2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu (list 77-81 spisa), podnesak tuženika od 21.2.2024. sa prilozima, podnesak tužitelja od 12.3.2024. (list 93-95 spisa), podnesak tuženika od 18.3.2024. (list 96 spisa), podnesak tuženika od 22.4.2024. (list 102 i 103 spisa), podnesak tužitelja od 14.5.2024. (list 106 spisa) sa priloženim predmetnim ugovorom ( list 108-111 spisa), podnesak tuženika od 24.7.2024. sa prilozima (list 115-122 spisa), te su saslušane svjedokinje ČS i VS, te 1.tužiteljica ĆS, time da se odustalo od saslušanja 2.tužitelja.

9. Svjedokinja ČS je izjavila da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora radila u Međimurskoj banci koja je tijekom 2012. prešla na Privrednu banku Zagreb. Čini joj se da je 2005.godine do 10.mjeseca radila u Sektoru sa poslovima sa stanovništvom. Parnične stranke ne poznaje i ne sjeća se ničeg glede predmetnog kredita. Navodi da u praksi djelatnik banke ovlašten za obradu kredita isprinta ugovor , da se radi o tipskom ugovoru, a ugovori se rade na temelju odobrenja i kakva je odluka donijeta od strane uprave banke kreditnog odbora ili ovlaštene osobe banke tako ugovor mora izgledati. Ne sjeća se da bi ona imala direktan kontakt sa klijentima, a da su klijenti od djelatnika banke dobivali informacije o uvjetima kredita koji se odnosi na iznos, kamatne stope i sredstva osiguranja. Ne sjeća se da li je tužiteljima bila prezentirana odluka banke o promjeni kamatnih stopa, nije joj poznato da li takva odluka postoji, ne sjeća se parametara glede izračuna kamatne stope , te pojašnjava da se vezano uz sve gore navedeno glede promjenjive kamatne stope tu radilo o detaljima. Ne sjeća se da li je bila nazočna kada su tužitelji potpisivali kredit, time da zna da ona i njena kolegica VS nisu bile zajedno nazočne prilikom potpisivanja ugovora o kreditu. Izjavila je da je ona radila u sektoru koji se odnosio na kredite fizičkim osobama.

10. Svjedokinja VS izjavila je da je 2005.godine radila u Međimurskoj banci, čini joj se na kreditima, a tužitelje ne poznaje. Njen posao odnosio se na zaprimanje kreditnih zahtjeva, dostavu istih kreditnom odboru i sklapanje ugovora o kreditu. Klijente su upozoravali na činjenicu da je kamatna stopa promjenjiva, nisu navodili koliko bi ista mogla rasti ili padati, jer to sami nisu znali. Nije upoznata da li je banka imala Odluku ili neki drugi akt kojim bi bili regulirani mehanizmi odnosno parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Nakon što je klijent uputio svu potrebnu dokumentaciju zahtjev za kredit se upućivao kreditnom odboru koji je odobravao ili nije odobravao kredit. Ugovori o kreditu bili su tipski, klijenti nisu mogli utjecati na odredbe ugovora. Ona je bila nazočna potpisivanju ugovora osim kada se radilo o solemnizaciji kada je bio nazočan netko iz pravne službe. Potpis je ovlaštenih osoba bili su deponirani kod javnog bilježnika i isti su ranije potpisali ugovor prije nego što se odnosio k javnom bilježniku.

11. 1.tužiteljica ĆS je izjavila da su predmetni kredit uzeli za nabavku muznih uređaja i za nabavku koza, što je navela djelatnici banke, a što je i navedeno u samom Ugovoru o kreditu. Nema saznanja zbog čega je u ugovoru o kreditu navedeno da se radi o ugovoru o poslovnoj suradnji. Ona je bila u banci i tražila je kredit od 70.000,00 HRK, te je kazala za koju namjenu joj treba predmetni kredit, te ju je naknadno banka pozvala na potpis ugovora o kreditu. Prije potpisivanja ugovora o kreditu, dakle prilikom razgovora o kreditu s djelatnikom banke isti je kazao da je kamata 7 % , da je to to, te je ista kamata bila i navedena u Ugovoru o kreditu. Kamata se tijekom otplate kredita mijenjala, te je sa početne rate od 1.500,00 kuna mjesečno došla do iznosa od 3.000,00 kuna, a najviša rata bila je 4.000,00 kuna, što ona nije mogla više otplaćivati, s obzirom da je samo suprug radio. Bila je u banci pitati radi čega je došlo do povećanja rate, te joj je odgovoreno da je kamata 7 % , nisu joj odgovorili radi čega je došlo do povećanja rate kredita. Kada se rata kredita mijenjala banka joj nije slala obavijesti o promjeni kamate.

12. Djelatnik banke nije joj predočio niti objašnjavao Odluku banke o promjeni kamatne stope, nije naveo koji parametri utječu na promjenu iste, a javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz kamatnu stopu, već je kazao da se rate kredita trebaju otplaćivati jer će joj u suprotnom banka oduzeti kuću. Rate kredita plaćala je na šalteru banke.

13. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev 1.tužiteljice i 2.tužitelja u cijelosti neosnovan.

14. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. S obzirom na istaknute progovore tuženika sud smatra da 1.tužiteljica i 2.tužitelj imaju pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje ništetnim u cijelosti predmetnog ugovora o kreditu kojom traži da se donese presuda kojom će se zaštiti prava i interes tužitelja, odnosno temeljem koje će tužitelj ubuduće osigurati svoja prava i pravni interes iz razloga jer je tijekom postupka utvrđeno da se temeljem predmetnog Ugovora o kreditu se protiv I. i II. tužitelja vodi ovršni postupak radi naplate tražbine iz tog ugovora o kreditu, te će u slučaju utvrđenja da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, I. i II. tužitelj s uspjehom moći osporavati ovršni zahtjev ovdje tuženika.

17. Sukladno recentnoj sudskoj praksi dopušteno je podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a bez da se u tom istom postupku istodobno traži povrat preplate tj. isplatu preplaćenih iznosa, kako je odlučio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Odluci broj: Rev 18/2018-2, od dana 26. svibnja 2020. godine, a u kojem je postupku Sud usvojio upravo takav tužbeni zahtjev.

18. Dakle, ovaj sud smatra da tužitelji imaju pravni interes za vođenje ovog postupka, te je stoga sud ovaj postupak nastavio i proveo je sve predložene dokaze.

19. Sud je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu za ovdje tuženika, odnosno Sudski registar Trgovačkog suda u Varaždinu za Međimursku banku d.d. [adresa], utvrdio da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb pravni slijednik Međimurske banke d.d. [adresa] koja mu je pripojena temeljem Ugovora o pripajanju od dana 22. veljače 2012.god., a izvadak iz Sudskog registra je u priložen u spis.

20. S obzirom na podatke iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Varaždinu, kao i prednje utvrđenje, sud je nedvojbeno utvrdio da je tuženik kao pravni slijednik Međimurske banke d.d., pa je tako, kao tuženik, pasivno legitimiran u ovom postupku.

21. Nije sporno da su 1.tužiteljica ĆS kao korisnik kredita i 2.tužitelj FS kao založni dužnik sa pravnim prednikom ovdje tuženika tada Međimurskom bankom d.d. [adresa] sklopili Ugovor o namjenskom kreditu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 33-037-00265-3 dana 11.7.2005. god. Taj Ugovor je solemniziran po Javnom bilježniku Marodi Ivanu iz [adresa] dana 11.srpnja 2005.

22. Uvidom u sklopljeni Ugovor o kreditu utvrđuje se da je u čl.1. Ugovora utvrđeno da je banka – tuženik sa Međimurskom županijom 4.2.2003. zaključila ugovor o međusobnom poslovnoj suradnji na realizaciji programa za poticanje poljoprivredne proizvodnje na području Međimurske županije za 2002./2003.godinu , a temeljem kojeg se banka obvezala da će uskladiti sa svojom poslovnom politikom, kreditnim potencijalom i mogućnostima kao i načelom sigurnosti novčanih plasmana odobravati kratkoročne i dugoročne kredite fizičkim i pravnim osobama, vlasnicima odnosno korisnicima poljoprivrednog zemljišta i gospodarskih objekata koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom na području međimurske županije. Navedenim ugovorom banka je stavila korisniku kredita na raspolaganje 70.000,00 kuna obračunato prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita je nabava opreme u proizvodnji mlijeka i nabava uzgojno valjanih rasplodnih grla u kozarstvu. Čl. 5. predmetnog ugovora određeno je da od dana puštanja kredita u tečaj, pa do iskorištenja kredita banka obračunava interkalarnu kamatu u visini redovite kamate utvrđene u čl. 6. ovog ugovora, dok je čl. 6. određeno da banka i korisnik kredita ugovaraju promjenjivu redovnu kamatnu stopu u visini od 7 % godišnje.

23. Takav ugovor su potpisali i korisnik kredita ovdje 1.tužiteljica i ovdje 2.tužitelj kao založni dužnik.

24. Tuženik je u spis dostavio popis uplata ( list 117 spisa), te podatke o promjeni kamatnih stopa po predmetnom kreditu ( list 116).

25. Međutim, koliko je uplaćeno i koliko još eventualno iznosi potraživanje po tom sklopljenom ugovoru o kreditu, niti nije predmet ovog postupka, niti postavljenog tužbenog zahtjeva.

26. Nije sporno, a što je vidljivo iz dostavljene dokumentacije tuženika i to iz prikaza kamatne stope, da je kamatna stopa cijelo vrijeme iznosila 7% ( sedam posto ) godišnje. Toj predanoj dokumentaciji po tuženiku tužitelji nisu prigovorili, niti su se posebno očitovali.

27. Sporno je u ovom postupku da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

28. Sporno je da li je ništetan taj cijeli Ugovor o nenamjenskom kreditu zbog sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

29. Sporno je da li je utvrđenja iz tzv. kolektivne tužbe odnose i na ovaj konkretni spor, budući da je ugovor o kreditu sklopljen za valutu EUR ( euro ), a to iz razloga jer se tužitelj u podnesenoj tužbi poziva upravo na te sudske odluke.

30. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

31 .1. i 2. tužitelji u svojoj tužbi od tuženika traže utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu zbog ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

32. Točno je da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d., a koji je kao pravni slijednik tadašnje Međimurske banke d.d. [adresa] kao takav preuzeo sva prava i obveze svog pravnog prednika, pa tako i po spornom ugovoru o kreditu sklopljenom dana 25. siječnja 2007.god., konkretno u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

33. Ista odluka se odnosi na ugovore o kreditu koji su sklopljeni u valuti CHF ( švicarski franak ), dok je predmet ovog postupka ugovor o kreditu koji je sklopljen u valuti EUR (euro ).

34. Nadalje, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Isti pravni stav VSRH se može prihvatiti i u ovom postupku.

35. Bitno je istači da prema recentnoj sudskoj praksi presuda donijeta u tzv. kolektivnom sporu (ranije navedena ) glede utvrđenja ništetnosti promjenjive kamatne stope isključivo odlukom Banaka, odnosi se samo na kredite u valuti CHF (švicarski franak ), a ne na sve kredite između banaka i potrošača u kojima je implementirana takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ( npr. Županijski sud u Varaždinu broj Gž-187/23, Županijski sud u Osijeku broj Gž-130/23 ).

36. Međutim u tim II-stupanjskim odlukama je jasno navedeno da se može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako je ugovor o kreditu sklopljen u drugoj valuti, dakle osim u valuti CHF (švicarski franak ), pa je tako utvrđenje ništetnosti moguće tražiti i utvrditi i kada je kredit sklopljen u valuti EUR (euro), a kroz primjenu mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

37. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svezi istog pod brojem Rev 210/2023 dana 20. rujna 2023.god. donio Presudu u kojoj je Revizija tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (isti tuženik kao i u ovom postupku ) odbijena.

38. U toj Odluci Rev 210/2023 Vrhovni sud RH navodi da učinci kolektivne tužbe iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. odnose se na kredite sklopljene u vezi CHF valute. Navedena odluka zato nema učinak na kredite u kojima je ugovorena druga valuta vezana za glavnicu, kao u konkretnom slučaju (konkretno valuta EUR ).

39. Isto tako Vrhovni sud RH u toj odluci navodi da sud može ocjenjivati i utvrđivati (kao u tom postupku ) nepoštenost ugovorne odredbe, te da bi se odredba utvrdila kao nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke: 1) izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Nadalje VSRH navodi da prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi koje su bile predmetom tog tužbenog zahtjeva u toj parnici (konkretno u tom postupku kredit u valuti HRK – hrvatske kune ) prvostupanjski sud je ocijenio postojanje tih pretpostavki te je uzeo u obzir i ostale relevantne okolnosti sklapanja ugovora i zaključio je da je na štetu potrošača, tužitelja, ugovornim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

40. Prema stavu Vrhovnog suda RH iz te odluke, odluka iz spora za zaštitu individualnih interesa potrošača indirektno može imati utjecaj na način da ukazuje na parametre koje je potrebno cijeniti. U tom smislu ukazuje se na odluku Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.: „ (...) Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu (...).“ U tom smislu i ovaj sud u Rev 1089/2020-2 od 25. travnja 2023.

41. Svoje pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-953/2020 od 11.siječnja 2023.god. prema kojem shvaćanju se ugovorna odredba o promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke smatra nedovoljno određenom i preciznom neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjena ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

42. U konkretnom slučaju u ovom parničnom postupku 1.tužiteljica i 2.tužitelj upravo svojom tužbom traže utvrđenje ništavosti cijelog ugovora o kreditu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke, a jer smatraju da bez te odredbe ugovor ne može opstati.

43. Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje, a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

44. Svakako i u konkretnom slučaju valja primijeniti recentnu sudsku praksu koja se odnosi na ništetnost odredbi iz sklopljenih ugovora o kreditu.

45. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

46. Iz Ugovora o predmetnom kreditu proizlazi da je kao korisnik kredita navedena 1.tužiteljica kao fizička osoba, a koja je sklopila ugovor sa tuženikom odnosno pravnim prednikom tuženika. Uvidom u rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj: Gž Ovr-65/2024-2 od 10.svibnja 2024. utvrđeno je da se u točci VIII. navodi da u konkretnom slučaju ovršenici, ovdje tužitelji, nemaju svojstvo potrošača sukladno odredbi čl. 2. točke B. Direktive 93/13 prema kojoj potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta poduzeća ili profesije. Naime, iz ugovora o kreditu razvidno je da je određeno da je namjena kredita nabava opreme u proizvodnji mlijeka i nabava uzgojno valjanih rasplodnih grla u kozarstvu.

47. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

48. Međutim, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja u slučaju ništetnosti ugovora određuje da je svaka strana dužna vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora i stoga zastarni rok u slučaju institucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

49. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

50. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

51. Valja istači da je u konkretnom slučaju I i II.tužitelji svojim tužbenim zahtjevom traže utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora ( zbog ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarijevaju.

52. Dakle, nije nastupila zastara potraživanja I i II.tužitelja s osnova ništetnosti, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

53. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

54. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedokinje, saslušao je 1.tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, a sve kako su stranke predložile i kako je utvrđeno na pripremnom ročištu prilikom zaključenja prethodnog postupka.

55. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

56. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika, te da li je to za posljedicu onda imalo ništetnost cijelog tog ugovora o kreditu.

57. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

58. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

59. Odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/2007 dalje - ZZP/07 ) određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, u stavku 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Nadalje, u odredbi su članka 97. ZZP/07 propisane ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

60. Konačno, odredbom su članka 102. ZZP/07 propisane posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

61. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

62. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

63. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

64. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

65. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika.

66. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

67. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva.

68. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

69. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

70. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

71. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

72. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

73. Sporne odredbe čl. 5 i čl. 6. konkretnog Ugovora o kreditu ne sadrži podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja. Stoga tužitelj, na temelju tako neodređenih uvjeta promjene kamatnih stopa nije mogao usporediti uvjete primjene kamatne stope tuženika s uvjetima promjene kamatne stope drugih banaka niti je mogao pratiti uvjete promjene kamatne stope pa time ni ocijeniti opravdanost povišenih kamatnih stopa u trenutku njihova povišenja. Sporna odredba Ugovora o kreditu ne sadrži jasne uvjete promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču.

74. Terminologija korištena u propisima tuženika u odnosu na uvjete za promjenjivost kamatne stope, tako i razlozi koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, prosječnim potrošačima nisu mogle biti razumljive. Razlozi za promjenjivost kamatne stope, a na koje razloge ukazuje tuženik tijekom postupka ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

75. Dakle, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Stoga takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovore strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

76. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati koja je promjenjiva u skladu s odlukama Banke ( tuženika ) u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene to su u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/2007) te ugovorne odredbe ništetne.

77. Pri tom valja voditi računa i o tome da je notorna činjenica da se korisnik kredita kao pojedinac ne može suprotstaviti niti utjecati na odluke banke o promjenjivosti kamate stope i načina njezine primjene. Odredbe u Ugovoru o kreditu koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile su lako uočljive te je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala odlukom banke, dakle te ugovorne odredbe bile su jasne. Međutim te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive potrošačima. Iz ugovora proizlazi samo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Ne navode se kriteriji za promjenu, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno.

78. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema tome, a s obzirom na sadržaj ugovornih odredbi kojima je regulirana kamata, kako je to već naprijed navedeno, sud nalazi da ima mjesta ocjeni njihove poštenosti u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

79. Tužiteljici su u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovara tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlazi. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba i ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da banka jednostrano određuje obvezu tužitelju koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

80. Navedeno upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obvezni odnosima (ZOO-a ) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Valja reći da Zakon o zaštiti potrošača, a isto tako ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu da li je pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 12. ZOO-a kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

81. Prema odredbi čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez naprijed formiranog čvrstog kriterija za promjenu protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

82. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju. Kako tuženik u ugovoru u kojem koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope nije odredio referentnu stopu, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, a vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, odredbe koje prouzročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

83. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, točnije ugovorne odredbe prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odlukama banke tuženik je mogao postupiti kako je htio tj. savjesno i nesavjesno te je isto u suprotnosti s navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli cijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

84. Tuženik je ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu postupio suprotno odredbama čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj: 96/03 dalje ZZP /03) te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost na temelju odredbe čl. 87 ZZP/03, a sve to stoga jer kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim o odnosima ( N.N. 35/05 dalje ZOO ) zbog čega je ništava odredba čl. 5. i čl. 6. konkretnog Ugovora o kreditu, dakle navedena ugovorna odredba je ništetna. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

85. Još valja navesti da prema čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti. Sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dakle ne zastarijeva. Ništetnost se sukladno čl. 322. i čl. 326. Zakona o obveznim donosima utvrđuje u trenutku zaključenja ugovora ( ex tunc ), a ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, niti nagodbom stranaka. Ništetan ugovor predstavlja najtežu povredu javnih interesa.

86. Eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, jer tuženik osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može povlačiti ništetnost samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

87. U odredbi čl. 342. Zakona o obveznim odnosima je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako isti može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Slijedom navedenog ukoliko bi se smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli ugovor o kreditu.

88. Prema članku 87. st.1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

89. Prema članku 322.st.1. ZOO-a ugovor je ništetan ako je protivan prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakonom u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

90. Prema članku 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

91. Odredbama čl.1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu su prije svega novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, te iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu.

92. Osnovno je načelo obveznog prava da ništetnost pojedine ugovorne odredbe sama po sebi ne povlači sa sobom ništetnost i cijelog ugovora.

93. Zakonodavac je propisao iznimku, odnosno odstupanje od tog načela u čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, na način da će ugovor biti ništetan u slučaju ništetnosti pojedine njegove odredbe i to: a) ako ugovor ne može opstati bez te ništetne odredbe (dakle, ako je riječ o bitnom sastojku ugovora) ili b) ako je ta ugovorna odredba bila uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda, odnosno motiv za njegovo sklapanje. U slučaju takvih iznimki ništetnost pojedine ugovorne odredbe povlači sa sobom ništetnost cijelog ugovora; no i tada ugovor ostaje valjan ako je ništetnost ustanovljena upravo radi toga da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i bez nje vrijedio.

94. Prema stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u Odluci, Rev-1172/18 od 19.ožujka 2019. ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj zaštitnoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 1172/2018 naveo da "u ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je tu odredbu ovaj sud protumačio i primijenio na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora. Ništetni dio odredbe čl. 2. i 7. Ugovora, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,90%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,90%, sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. "

95. Prema odredbi čl. 1065. i čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci Ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja danog iznosa uz plaćanje ugovorenih kamata u vrijeme i na način kao što je to utvrđeno ugovorom. Eventualna ništetnost odredbi u dijelu ugovorene zaštitne klauzule i načina mijenjanja kamatne stope nisu bitni elementi ugovora, te ugovor može opstati bez njih.

96. Odredbom čl. 87. i 102. ZZP. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost samog ugovora ako isti može opstati bez te ništetne odredbe. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na glavni predmet, početno ugovorenu kamatnu stopu mogu opstati i bez zaštitne klauzule i bez načina određivanja kako se mijenja kamatna stopa. S obzirom na navedeno tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu nije osnovan

97. Stav recentne sudske prakse da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna (valutna) klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa ne bi povlačila ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost ugovora s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih

98. Vrhovni sud RH je 4. ožujka 2020. godine u oglednom postupku pod posl. br. Gos 1/2019-36 koji u svom rješenju jasno zaključuje kako je “presudama u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, a navedeni stav se može primijeniti i na konkretan predmet i postavljeni tužbeni zahtjev.

99. Sukladno praksi Suda Europske Unije (presuda C 26/13 u predmetu B od 30. travnja 2014. godine ) prvostupanjski sud se prilikom utvrđenja činjenice uživa li tužitelj potrošačku zaštitu bio dužan rukovoditi standardom prosječnog potrošača. Prema tom standardu prosječni potrošač je onaj koji je uredno informiran te postupa s dužnom pažnjom i razboritošću tijekom cijelog procesa pregovaranja i sklapanja ugovora

100. Naime, sve kada bi i bile ništetne ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, a kako to 1.tužiteljica i 2.tužitelj traže svojim tužbenim zahtjevom.

101. Tako i npr. Županijski sud u Puli u odluci od 4. studenog 2024. presudom Gž-1216/2024 je odlučio da nije ništetan cijeli ugovor, iako je ništeno više ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu. U tom postupku je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud donese presudu i to ukoliko sud ne prihvati tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora tada predlaže da se presudom utvrde ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi, i dr., a kakav tužbeni zahtjev u ovom konkretnom postupku nije postavljen.

102. Prema odredbi čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima je u st.1. određeno da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

103. Stoga je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev 1.tužiteljice i 1.tužitelja i odlučio kao u toč. I. izreke ove presude.

104. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tuženik u cijelosti uspio u ovom postupku jer je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen.

105. Trošak tuženika odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti). Sud tuženiku priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

106. Tuženiku se priznaje trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 21.2.2024., 24.7.2024., 29.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 6.2.2024., 14.5.2024., 15.10.2024., 15.1.2025., 27.2.2025., 7.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 2.100,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr. 42. u iznosu od ukupno 525,00 EUR, a slijedom čega su tužitelji dužni nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.625,00 EUR.

107. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 14.studeni 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4.Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelji po pun.

2. tuženik po pun.