Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d

Krk 51500

Poslovni broj: P Ob-48/2021.-34.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Nataliji Denona, u pravnoj stvari tužitelja CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženice 1. EP (ranije CP) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Vladi Vladiku, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja i podjele bračne stečevine, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene 9. listopada 2025., javno objavivši odluku 14. studenog 2025.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Tuženica EP dužna je trpjeti upis brisanja njezinog prava vlasništva na navedenoj nekretnini u jednoj polovini dijela i upis prava suvlasništva navedene nekretnine u jednoj polovini dijela za korist Tužitelja KP u navedenom zk. ulošku, u roku 15 dana.

2. Utvrđuje se da je u odnosu na Tužitelja KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], djelomično bez pravnog učinka Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 09. listopada 2012. godine kojeg su sklopile 1.Tuženica EP OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2.Tuženica PP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], a koji Ugovor je istog dana potvrđen/ovjeren u Općinskom sudu u Zaprešiću pod brojem R1-108/2012 i zabilježen u gruntovnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici Zemljišnoknjižni odjel Krk rješenjem od 10. listopada 2014. godine pod brojem Z-5780/14, i to u dijelu kojim u članku 1. Ugovora 1.Tuženica EP ostavlja 2. Tuženici poslije svoje smrti više od 1/2 dijela nekretnine iz točke I. ove presude, zatim u dijelu kojim u članku 3. Ugovora 2.Tuženica PP do svoje smrti ostaje u suposjedu na više od 1/2 dijela iste nekretnine, i u dijelu kojim u članku 4. Ugovora 1.Tuženica dopušta 2.Tuženici da u zemljišnim knjigama izvrši zabilježbu toga Ugovora i zemljišnoknjižni prijenos vlasništva predmetne nekretnine u svoju korist poslije smrti 1.Tuženice na više od 1/2 dijela predmetne nekretnine.

Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda u Krku da temeljem ove presude, u roku 15 dana po njezinoj pravomoćnosti, izvrši upis brisanja zabilježbe postojanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz točke 2. st. 1. ove presude i to na jednoj polovini dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] Kuća i dvorište površine 466 m2, upisane pri Općinskom sudu u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Krk u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina].

3. Nalaže se Tuženicama da Tužitelju solidarno nadoknade troškove ovog parničnog postupka, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na te troškove teku od slijedećeg dana od dana objave ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana."

II Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirajući tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su Tužitelj CP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 1.Tuženica EP OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], suvlasnici svaki u jednoj polovini dijela k. č. br. [katastarska čestica] Kuća i dvorište površine 466 m2, upisane pri Općinskom sudu u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Krk u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina], pa je 1.Tuženica EP dužna trpjeti upis brisanja njezinog prava vlasništva na navedenoj nekretnini u jednoj polovini dijela, a nalaže joj se da Tužitelju KP izda tabularnu ispravu podobnu za upis njegove jedne polovine suvlasničkog dijela na navedenoj nekretnini, koju će u suprotnom zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana.

Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda u Krku da temeljem ove presude, izvrši upis brisanja zabilježbe postojanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz točke 2. st. 1. ove presude i to na jednoj polovini dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] Kuća i dvorište površine 466 m2, upisane pri Općinskom sudu u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Krk u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana.

III Nalaže se tužitelju da naknadi tuženicama trošak parničnog postupka u iznosu od 6.703,12 EUR-a, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, zahtjev tuženica za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 19. srpnja 2021. podnio pred ovim sudom tužbu protiv uvodno navedenih tuženika (svoje bivše supruge i kćerke) radi utvrđenja bračne imovine stečene za vrijeme trajanja braka između tužitelja i prvotuženice, i to konkretno nekretnine u [adresa], koja je izgrađena na k. č. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište površine 466 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], glede koje je prvotuženica EP raspolagala u korist njihove zajedničke kćeri, ovdje drugotuženice, PP, zaključivši sa istom Ugovor o doživotnom uzdržavanju dana 9. listopada 2012. godine. Držeći da je zaključenjem tog Ugovora prvotuženica raspolagala ½ dijela predmetne nekretnine koja predstavlja suvlasništvo tužitelja, tužitelj je uz tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je predmetna nekretnina bračna stečevina stranaka, i to svake u ½ dijela, tražio i da se utvrdi da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju bez pravnog učinka u odnosu na njegov udio od ½ suvlasničkog dijela na toj nekretnini. U tužbi je naveo da su on i prvotuženica EP (ranije PP) još 22. listopada 1983. godine zaključili brak, koji da je upisan u Maticu vjenčanih matičnog područja Zagrebačke županije, Matični ured Brdovečko prigorje za godinu 1983., pod rednim brojem 00022, a koji da je brak prestao 4. rujna 2017., i to razvodom, sve temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P Ob-171/2017 od 4. rujna 2017.godine. Nadalje je naveo da su on i prvotuženica EP za vrijeme trajanja bračne zajednice radom stekli nekretninu u [adresa], mjesto [adresa], i to obiteljsku kuću koja je izgrađena na k. č. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište površine 466 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te da je tuženica samo formalno upisana kao vlasnica te nekretnine. Prvotuženica EP da je 9. listopada 2012., i to u svojstvu primateljice uzdržavanja, zaključila sa njihovom zajedničkom kćerkom PP kao davateljicom uzdržavanja Ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji da je ovjeren kod Općinskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem R1-108/2012, te zabilježen u zemljišnim knjigama pod poslovnim brojem Z-5780/14, a kojim da je obuhvaćena predmetna nekretnina,. Tužitelj da je za činjenicu postojanja tog Ugovora o doživotnom uzdržavanju saznao neposredno prije podnošenja predmetne tužbe, i to kada je provjeravao stanje u zemljišnim knjigama, a nakon što je dobio informaciju da tuženice namjeravaju prodati predmetnu nekretninu. Citirani Ugovor da je bez pravnog učinka u odnosu na tužitelja, budući da je prvotuženica tim Ugovorom raspolagala i u odnosu na ½ suvlasničkog dijela nekretnine koji da je u stvarnom su/vlasništvu tužitelja, dok da je drugotuženica u trenutku sklapanja tog Ugovora bila nesavjesni stjecatelj, budući da joj je kao kćeri bivših supružnika bilo dobro poznato izvanknjižno stanje predmetne nekretnine. Naveo je da u trenutku zaključenja Ugovora, kao i danas, stvarnih potreba za uzdržavanjem prvotuženice nema, zbog čega da se taj Ugovor uopće ne izvršava, a da su tuženice njegovim zaključenjem stvorile samo privid o postojanju naplatnog pravnog posla. Tuženice da su zaključile predmetni Ugovor samo sa ciljem da oštete tužitelja u odnosu na njegovih ½ suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, a što da je protivno prisilnim propisima i moralu društva. Smatra da je spomenuti Ugovor o doživotnom uzdržavanju bez pravnog učinka u dijelu u kojem je prvotuženica ostavila drugotuženici, poslije njezine smrti, više od ½ dijela predmetne nekretnine, zatim u dijelu u kojem drugotuženica, do svoje smrti, ostaje u suposjedu na više od ½ dijela predmetne nekretnine, te u dijelu u kojem prvotuženica dopušta drugotuženici da u zemljišnim knjigama izvrši zabilježbu tog Ugovora i zemljišnoknjižni prijenos vlasništva predmetne nekretnine u svoju korist poslije smrti prvotuženice na više od ½ dijela predmetne nekretnine. Zbog svega navedenog, predložio je da ovaj sud, nakon provedenog dokaznog postupka, donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude. Osim glavnog tužbenog zahtjeva, tužitelj je u tužbi postavio i eventualno kumulirajući tužbeni zahtjev, koji je u svemu istovjetan osnovanom tužbenom zahtjevu, osim u dijelu točke 1. zahtjeva, gdje je tužitelj, umjesto formulacije iz glavnog tužbenog zahtjeva u kojem je naveo da je tuženica EP dužna trpjeti upis brisanja njezina prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u ½ dijela i upis prava suvlasništva u ½ dijela u korist tužitelja, tražio da se naloži tuženici EP da izda tužitelju tabularnu ispravu podobnu za upis njegova prava suvlasništva u ½ dijela na predmetnoj nekretnini.

2. U odgovoru na tužbu od 4. siječnja 2022. tuženice su u cijelosti osporile sve navode tužitelja kao netočne i neosnovane, osim činjenice da su stranke zaključile brak 22. listopada 1983. godine. Navele su da nije točno da je brak tužitelja i prvotuženice prestao formalnim razvodom braka (2017.), već da je isti prestao odlaskom tuženika iz njihova zajedničkog domaćinstva 2012. godine. Osporile su navode tužitelja da je isti pomagao/pridonosio stjecanju predmetne nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], budući da navedena nekretnina predstavlja vlastitu imovinu prvotuženice EP, kako je to ispravno navedeno i u vlasničkom listu. Pojasnile su da je navedena nekretnina stečena isključivo sredstvima prvotuženice, budući da je prvotuženica, nakon smrti svojeg oca IP, a sve sukladno pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju od 11. ožujka 1996. godine, stekla vrjedniju imovinu, i to kako nekretnine, tako i novčana sredstva koja potječu od štednje, zatim automobil, te vrijednosne papire, i to u ½ dijela, zajedno sa svojom sestrom ZP. Pojasnile su da je prvotuženica dana 7. svibnja 1998. godine zaključila Ugovor o kupoprodaji nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], kojim je zajedno sa svojom sestrom ZP, prodala navedenu nekretninu kupcu HP, i to za iznos od 330.000,00 DEM, a koja da su sredstva utrošena u kupnju nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], što da je vidljivo i iz priloženog Ugovora o kupoprodaji od 27. kolovoza 1999. godine, te kasnije i u izgradnju stambenog objekta (kuće). Osim toga, prvotuženica da je zajedno sa svojom sestrom ZP 1996. godine prodala nekretnine u k. o. [katastarska općina] (Republika Slovenija), a ujedno i da je naslijedila oko 40.000,00 DEM-a ušteđevine iza svojeg pok. oca, te dana 20. studenog 2000.godine Ugovorom o kupoprodaji otuđila svoj udio u temeljnom kapitalu tvrtke Intercommerce, a koja sredstva da su također utrošena za gradnju/uređenje kuće na predmetnoj nekretnini. Osporile su tvrdnje tužitelja da isti nije znao za zaključenje predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, s obzirom da je isti zaključen još 2012. godine, i to sa zajedničkom kćeri stranaka, ovdje drugotuženicom, a životno nelogičnim drže postupak tužitelja koji čak niti u postupku razvoda braka nije "provjeravao" zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine, za koju u predmetnoj tužbi tvrdi da je djelomično njegova. Zbog svega navedenog, predložile su da ovaj sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja je priložena uz tužbu (vlasnički list, vjenčani list), zatim u svu materijalnu dokumentaciju koja je naknadno, ali do zaključenja prethodnog postupka, dostavljena po tužitelju (list 108 do 180 spisa), kao i materijalnu dokumentaciju koja je također do zaključenja prethodnog postupka dostavljena po tuženicama (list 66 do 104 spisa, te list 255 do 274 spisa), a isto tako, proveo je dokaz saslušanjem stranaka, te svjedoka SP, FP, JP, ZP, ČP i ĐP. Ostali dokazni prijedlozi, predloženi po tužitelju, nisu izvedeni, jer su prije svega bili predloženi/dostavljeni nakon zaključenja prethodnog postupka, a pritom je ocijenjeno da isti, sve i da su pravodobno predloženi, ne bi utjecali na donošenje drugačije odluke ovog suda, i to zbog razloga koji će biti nastavno navedeni.

4. Iz zemljišnoknjižnog izvatka na listu 9 spisa razvidno je da je nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koja ja predmet spora, upisana kao vlasništvo prvotuženice EP, uz zabilježbu postojana Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 9. listopada 2012, koji je zaključen između MP kao primateljice uzdržavanja i PP kao davateljice uzdržavanja, a koja je zabilježba provedena 10. listopada 2014. (Z-5780/14).

5. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji nekretnine, koji je ovjeren po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću iz Velike Gorice, poslovni broj OV-7351/99, dana 27. kolovoza 1999.godine, proizlazi da je isti zaključen između ŠP kao prodavateljice i ovdje prvotuženice MP kao kupca radi kupnje nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to za iznos od 110.000,00 kuna, koji je kupcu isplaćen odmah po zaključenju Ugovora.

6. Uvidom u Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 9. listopada 2012. godine, koji prileži na listu 324 spisa, proizlazi da je isti zaključen između prvotuženice EP kao primatelja uzdržavanja i drugotuženice PP kao davateljice uzdržavanja, a u kojem se Ugovoru davateljica uzdržavanja obvezala brinuti i skrbiti o primateljici osiguranja sve do njezine smrti (čl. 3.), dok je primateljica uzdržavanja za uzvrat dozvolila davateljici uzdržavanja da se nakon smrti primateljice uzdržavanja upiše kao vlasnica nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (čl. 1. i čl. 4.). U čl. 3 Ugovora je ugovoreno da davateljica uzdržavanja, do svoje smrti, ima pravo na suposjed predmetne nekretnine, zajedno sa primateljicom uzdržavanja.

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj i prvotuženica sklopili brak 22. listopada 1983. u mjestu [adresa], sve sukladno dostavljenom vlasničkom listu (list broj 8 spisa), koji je brak bio upisan u Maticu vjenčanih matičnog područja Zagrebačke županije, Matični ured Brdovečko Prigorje za godinu 1983., pod rednim brojem 00022, kao što nije sporno da, iako je njihov brak formalno razveden 2017. godine, da je bračna zajednica stranaka prestala puno ranije, i to još 2012. godine, kako je to tvrdila tuženica u postupku, a ujedno potvrdio i tužitelj prilikom svojeg saslušanja.

8. Sporno je da li je nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi kuća i dvorište, koja je nesporno kupljena kao zemljište i izgrađena tijekom trajanja braka, bračna stečevina tužitelja i prvotuženice, i to svakog u 1/2 dijela, kako je to tvrdio tužitelj tijekom postupka, ili ista predstavlja posebnu imovinu prvotuženice, stečenu njezinim vlastitim sredstvima koji potječu iz nasljedstva njezinog pok. oca IP, a kako je to pak tvrdila prvotuženica tijekom postupka. Posljedično tome, sporno je i da li je Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 9. listopada 2012., kojeg je prvotuženica zaključila sa svojom kćeri, ovdje drugotuženicom, bez pravnog učinka u odnosu na 1/2 dijela predmetne nekretnine za koji tužitelj tvrdi da predstavlja bračnu stečevinu i njegovo stvarno vlasništvo.

9. Iz iskaza tužitelja CP na ročištu od 23. svibnja 2023. proizlazi da je njegova bračna zajednica sa prvotuženicom, koja je započela 1983. godine, prestala 2012. godine, i to zbog neslaganja njegove bivše supruge sa njegovim roditeljima i sestrom. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on 2013.godine stupio u izvanbračnu zajednicu sa novom partnericom u kojoj da ima sina, koji sada ima 9 godina, ali da to nije bio razlog prestanka braka ovdje stranaka. Što se tiče predmetne nekretnine, tužitelj je naveo da je ugovor za kupnju terena u [adresa], na kojem je kasnije izgrađena kuća, potpisan 2000.godine, i to sa gospodinom C kao prodavateljem. Oni da su i ranije imali želju kupiti nekretninu na moru, te da su u konačnici odlučili kupiti predmetnu nekretninu u [adresa] u [adresa]. Obrazac ugovora o kupoprodaji na listu 53 spisa da je on ispunio, te da je tada pristao da njegova supruga bude navedena kao jedini kupac, i to sve zbog ljubavi prema njoj. Za zemljište da su dali u gotovini 30.000,00 DEM-a, i to odmah po zaključenja ugovora, s tim da ne spori da je njegova supruga prodala jednu svoju nekretninu, te da je sa tim novcem kupljeno to zemljište, ali da je daljnja izgradnja kuće bila financirana sredstvima iz poslovanja njegove firme koju da je tužitelj osnovao 1998. godine, te dodatnim sredstvima stečenim njegovim radom izvan poslovanja te firme, a ne sredstvima njegove supruge. Naveo je da je sav materijal, koji se kupovao većinom na [adresa] (primjerice u trgovinama Little Eagle Co. ili Šoto vento), kupljen preko njegove firme Eko Sprint d.o.o., odnosno sredstvima koje je on dao firmi kao pozajmicu. Njegova firma Eko sprint d.o.o. da se bavila prodajom strojeva i opreme za čišćenje, te da nije nikad poslovala sa gubicima, odnosno da su prihodi firme na početku bili manji, dok da su najveći bili 2002./2003. (s tim da se u pogledu konkretnih iznosa tužitelj nije mogao izjasniti), a da je zatvorena 2017.godine. U toj firmi da je najprije radio kao jedini zaposlenik, a kasnije da je zaposlio kćer PP. Prije nego što je osnovao firmu, tužitelj da je 5 godina radio u Italiji, a prije toga u Plivi. Ubrzo nakon kupnje terena, da je započeta izgradnja kuće, koja da je dovršena do kraja 2012. godine. Kuća da danas vrlo atraktivno izgleda, tj. da se sastoji od prizemlja i potkrovlja u kojem da su dvije sobe, te da ista danas zasigurno vrijedi oko 300.000,00 EUR-a. Njegovi roditelji da su im prilikom zaključenja braka darovali kuću u [adresa], na kojoj da su oboje upisani kao suvlasnici, svaki u ½ dijela. Oni da su tu kuću u nekoliko navrata adaptirali i nadograđivali, i to od 1984. godine pa sve do cca 2005. godine. Ta kuća da sada ima cca 260 m2 s poslovnim prostorom uz kuću, te da je prvotuženica upravo u tu kuću uložila znatna sredstva koja je stekla prodajom naslijeđenih nekretnina, s tim da je svoju polovicu na toj kući 13. rujna 2013. darovala njihovom zajedničkom sinu ĐP, što da je bilo u približno vrijeme kada je sa drugotuženicom, tj. njihovom zajedničkom kćeri PP, zaključen sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Tužitelj da je za taj Ugovor o doživotnom uzdržavanju saznao slučajno, i to kada ga je žena iz agencije nazvala i pitala da li on prodaje kuću u [adresa], nakon čega da je on istražio zemljišnoknjižno stanje i utvrdio da je kuća još 2012. prenesena na njihovu kćer. Zbog toga da je podnio predmetnu tužbu, jer da ga boli činjenica da će se prodati nešto u što je on ulagao cijeli svoj život. Kada je napustio bračnu zajednicu, on da je svjesno ostavio svojoj bivšoj supruzi i djeci predmetnu kuću da u istoj uživaju i odlaze na more, ali da ga smeta činjenica što je prvotuženica odmah sklopila ugovore sa njihovom djecom i prenijela time i njegov suvlasnički udio na kući. On da će svoju polovicu na kući zasigurno prenijeti djeci, ali onda kada za to dođe vrijeme, te ga na to ne treba prisiljavati. Činjenica da tužitelj ima sina iz druge bračne zajednice, prvotuženicu da ne bi trebala zabrinjavati, jer da je njegov sin, što se tiče imovine, već osiguran, budući da će mu pripasti stan u [adresa]. Osim kuće u [adresa] i [adresa], stranke da nisu stekle drugu zajedničku imovinu. Tužitelju da je poznato da je njegova supruga prodala imovinu u k. o. [katastarska općina] i da je ostvareni iznos kupovnine od 330.000,00 DEM- a podijelila sa svojom sestrom, a također da mu je poznato i da je njegova bivša supruga prodala staru kuću u k. o. [katastarska općina], dok da ne zna da je prodala i šumu i pašnjak u toj istoj katastarskoj općini. Također da mu nije poznato da bi njegova supruga naslijedila iznos od 40.000,00 DEM-a, kao i da bi prodala udjele u firmi njezinog pok. oca Intercommerce d.o.o. Tužitelj da je od posebne imovine za vrijeme trajanja braka stekao još 90-ih godina ½ dijela poljoprivrednog zemljišta u [adresa], dok da su drugu polovicu tog zemljišta, on i njegova bivša supruga kupili od njegovog strica. Tužitelj da je od 1995. do 1999. godine radio u Italiji, gdje mu je prosječna plaća u firmi Izbor iznosila 3 miliona lira, dok da mu je u Dulevu prosječna plaća iznosila 2 miliona lira uz naknadu za prekovremeni rad i ekstra troškove. Od 1999. godine da je osnovao firmu Eko sprint d.o.o., koja da je na početku ostvarivala manje prihode zbog znatnih ulaganja u firmu, a kasnije da je firma ostvarivala veće prihode. O visini tih prihoda/dobiti, tužitelj da se nije mogao izjasniti. Što se tiče plaće, tužitelj da je sebi isplaćivao plaću u visini od 4.000,00 kuna. U razdoblju od 1999. do 2000. da je možda uštedio 10.000,00 DEM-a, jer da se puno ulagalo u kuću u [adresa]. Što se tiče pozajmice koju je dao firmi, tužitelj je pojasnio da se za iznos te pozajmice snašao preko drugih pozajmica, te da su sve pozajmice prema firmi legalno vraćene. Sa suprugom da nije nikad razgovarao čija će firma biti nakon razvoda braka, s tim da je napomenuo da je on njezin jedini osnivač i direktor, te da se supruga nije nikad previše angažirala oko poslovanja firme.

10. Iz dopunskog iskaza tužitelja sa ročišta od 1. srpnja 2025. proizlazi da je tužitelj učinio nespornom činjenicu da je teren za kuću u [adresa] kupljen sredstvima njegove supruge, tj. njezinim nasljedstvom, ali da iznos od 165.000,00 DEM-a, kojeg je njegova supruga nesporno dobila od prodaje nasljedstva, nije bio utrošen za kuću u [adresa], već za kuću u [adresa], uz obrazloženje da u situaciji da su u vrijeme izgradnje kuće u [adresa] imali taj novac, da bi tada zasigurno podignuli kuću u godinu dana, a ne u pet koliko se kuća gradila. Kuća u [adresa] da se počela graditi 2000., te da je pod krov stavljena već 2001.godine. Na početku da su novac od 165.000,00 DEM- a držali doma u gotovini, a kako se u to vrijeme dovršavala kuća u [adresa], najviše novca da se trošilo za te radove. Kuća u [adresa], površine od 241 m2, te garaža uz nju da je dovršena 2000.godine, a čim je završena izgradnja kuće u [adresa] da se krenulo sa izgradnjom kuće u [adresa], tj. prvo kupnjom zemljišta, a onda i izgradnjom, koju da je financirao tužitelj preko svoje firme. Firma da je već na početku dobro poslovala, a na upit zbog čega je onda dao firmi pozajmicu, tužitelj je odgovorio da se radilo o pozajmici koja je isplaćena u više faza, a ne jednokratno, a što se tiče porijekla novca pozajmice tužitelj je odgovorio da je dio bio njegova zarada, a dio posudba od prijatelja koju da je kasnije vratio kroz poslovanje firme. Novac od pozajmice da je ubacio u firmu radi kompenzacije, tj. on je primjerice kupio materijal za gradnju kuće u [adresa], tj. njegova firma, jer su računi glasili na firmu, nakon čega je on to morao prodati sebi na neki način, a onda je to vraćao kroz pozajmicu. Osporio je da bi njegova supruga imala još kakvog novca od nasljedstva osim iznosa od 165.000,00 DEM-a, uz obrazloženje da zašto bi onda dizala kredit od 20.000,00 DEM-a, u kojem je i on bio sudužnik, ako je u kući bilo novaca, a također je osporio i njezinu tvrdnju da mu je ona dala ikakav novac od nasljedstva. Novac od prodaje nekretnina u Sloveniji da je također išao za gradnju kuće u [adresa]. Na upit kako su plaćeni računi koji su dostavljeni u sudski spis, a koji glase na firmu Eko sprint d.o.o., tužitelj je naveo da su plaćeni kompenzacijama, odnosno da bi račun platio, on da je morao pisati račun sa Eko Sprint d.o.o. na CP, nakon čega da je kao CP davao Eko Sprintu d.o.o. pozajmicu radi plaćanja tog računa, kojeg bi onda firma zatvorila.

11. Iz iskaza prvotuženice EP sa ročišta od 23. svibnja 2023.godine proizlazi da je u studenom 2012. godine prekinuta emocionalna veza između nje i njezinog bivšeg supruga, ovdje tužitelja, koji da se tada iselio s adrese u [adresa]. Prvotuženica da je još u listopadu 2005. godine saznala da ju suprug vara, što da je kod nje izazvalo veliku emocionalnu krizu, međutim, unatoč tome, njihov brak i emocionalna veza da je opstala do 2012. godine, kada da je prvotuženica ponovno saznala za njegovu vezu. Zbog stresa kojeg je tada doživjela da joj je kasnije dijagnosticirana celijakija. Ta kriza u 2012. da je imala za posljedicu prestanak njihove bračne zajednice, iako im je brak formalno razveden tek 4. rujna 2017., i to povodom tužbe koju je tužitelj podnio. Potvrdila je navode tužitelja da su im njegovi roditelji darovali kuću u [adresa].godine, s tim da je njoj prenesena polovica te kuće kako bi ista mogla podignuti kredit za renovaciju iste. Oni da su već 1985.godine krenuli u nadogradnju kuće u [adresa], i to uz pomoć dva stambena kredita koje da je ona podignula, i to jedan od 20.000,00 DEM i jedan od 10.000,00 DEM-a, dok da je njezin suprug podignuo kredit u PBZ d.d. u visini od 20.000,00 DEM, koji da je također bio uložen u kuću u [adresa]. Otac prvotuženice da je preminuo **.**.1995., a prvotuženica da je osim nekretnina koje je kasnije prodala naslijedila i 40.000,00 DEM-a gotovog novca kojeg je djelomično uložila u kuću u [adresa], a djelomično i za buduću kuću u [adresa]. Prvotuženica i njezina sestra da su 1996. godine prodale dio nasljedstva u Sloveniji, za što da im je isplaćena kupovnina u tri obroka, i to prvi obrok 1996. godine u iznosu od 30.000,00 DEM-a, drugi obrok 1997. godine u iznosu od 33.500,00 DEM-a, a treći obrok 1998. godine u iznosu od 15.000,00 DEM-a, a također da su ona i sestra 1998. godine prodale kuću u [adresa], te da je od te prodaje prvotuženici pripalo 165.000,00 DEM-a. Te godine (1998.) da se vratio i tužitelj iz Italije. Ona da je novac od nasljedstva najprije držala u kući, ali da joj je suprug savjetovao da to nije pametno, te da ju je nagovorio da kupe nekretninu na moru. Zbog toga da su kupili teren u [adresa]. Teren da je pronašao njezin suprug, a kupili su ga od ŠP koja je bila njegova vlasnica. Potvrdila je dio iskaza tužitelja da je on sastavio tekst kupoprodajnog ugovora, tj. popunjavao obrazac ugovora, te nadodala da je ona inzistirala na tome da nekretnina glasi na njezino ime, budući da je i kupljena novcem od nasljedstva njezinih roditelja, na što da je njezin suprug pristao. Kuća da se gradila od 2000. do 2005.godine, kada je navučen "sep" na kuću, dok su dvorište postepeno gradili sami. Projekt za kuću, kao i cijela izgradnja kuće da je financirana novcem od njezina nasljedstva. Ona da je dala suprugu novac od nasljedstva da njime raspolaže, što da je on i činio, budući je njime preko firme kupovao materijal i plaćao radnike. U to vrijeme da je raspolagala iznosom od kojih 250.000,00 DEM-a, te da je najveći dio novca bio utrošen za gradnju kuće u [adresa], dok da je svega jedan manji dio od kojih 20.000,00 DEM-a bio utrošen za kuću u [adresa]. Za vrijeme izgradnje kuće, prvotuženica da je rjeđe dolazila na [adresa], i to zbog poslovnih obveza, budući da je u to vrijeme, kao i tijekom cijelog trajanja braka radila, i to kao medicinska sestra najprije u Bolnici Bistra, a kasnije u Domu zdravlja Zaprešić, sa plaćom od kojih 4.500,00 kuna. Novac od njezine plaće da je uglavnom bio utrošen na plaćanje kredita, školovanje djece i plaćanje računa, a njezin suprug, dok je radio u Italiji, da je imao plaću od kojih 2 i pol miliona lira, s tim da je većinu te plaće davao za stan u [adresa], gdje je živio, te za troškove puta iz Italije u Hrvatsku, s obzirom da je najmanje dva puta mjesečno dolazio doma. Od njegove plaće da nije puno ostajalo, a ako bi i nešto ostalo, da se trošilo za kuću u [adresa]. Kuća u [adresa] da se adaptirala sve do 1997.godine. Nakon toga, točnije 1999.godine, njezin suprug da je osnovao firmu u kojoj je na početku bio prijavljen na minimalac. Prvotuženica da ne zna ništa o dobiti firme, ali da zna da firma nije poslovala sa gubicima, te da su oni u to vrijeme živjeli prosječno. Osim kuće u [adresa] i kuće u [adresa], ona i suprug da su za vrijeme trajanja braka kupili i zemljište u [adresa], kojeg da je njezin suprug 2016. godine prodao kao građevinsko zemljište, za što da je prvotuženica saznala slučajno i od te prodaje da za sebe nije ništa potraživala. Do podnošenja ove tužbe da nije smatrala spornim njezino vlasništvo na kući u [adresa], jer da ona nije imala novca od nasljedstva, da oni zasigurno ne bi imali kuću na moru. Nakon što je saznala da je muž vara, slijedom čega joj je zbog stresa dijagnosticirana celijakija, prvotuženica da je odlučila sa svojom djecom zaključiti kako sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju sa kćeri PP glede kuće u [adresa], tako i Ugovor o darovanju za potkrovlje kuće u [adresa] sa svojim sinom ĐP, budući da isti tamo živi već duže vrijeme sa svojom obitelji.

12. Iz dopunskog iskaza prvotuženice EP sa ročišta od 1. srpnja 2025. proizlazi da su ona i sestra, nakon smrti njihovog oca, naslijedile imovinu vrijednosti od zasigurno 250.000,00 DEM-a. S tim u svezi, prvotuženica je ispravila svoj raniji iskaz u dijelu u kojem je rekla da je u vrijeme gradnje kuće u [adresa] raspolagala iznosom od 250.000,00 DEM-a, budući da je taj iznos predstavljao ukupnu vrijednost cjelokupno naslijeđene imovine. Ponovila je da su ona i sestra naslijedile kuću u [adresa], od čije prodaje da je svaka zaradila 165.000,00 DEM-a, zatim da su naslijedile imanje u Sloveniji (Stara Vas), koje da je također prodano, a od koje prodaje da je prvotuženica ostvarila prihode koji su joj isplaćeni u tri obroka, i to 1996., 1997. i 1998. godine, nadalje da je stekla i vlasništvo nad dionicama pok. oca od čije prodaje da je zaradila nekih 30.000,00 kuna, zatim da su naslijedile novac po štednim knjižicama pok. oca, ali da se tu nije radilo o nekim krupnim iznosima, a osim toga, da je naslijedila i policu osiguranja iza pok. oca, te gotovi novac od kojeg da su ona i sestra podijelile po 40.000,00 DEM-a svakoj. Također da je naslijedila i Golf iz 1991., kojeg da je kasnije prodala, ali da ne zna za koji iznos. Novac od 30.000,00 DEM-a, koji da je dat za kupnju terena u [adresa], da je izdvojen od iznosa od 165.000,00 DEM-a. Njezin suprug da je išao u Italiju 1994. godine prvenstveno s namjerom da se adaptira i proširi kuća u [adresa], te se od njegove zarade tamo, zatim od kredita kojeg je podignula prvotuženica 1995. u iznosu od 20.000,00 DEM-a, te od prodaje njegovih dionica u Plivi, za koje da je dobio lijep novčani iznos, završila kuća u [adresa]. Kuća u [adresa] da je dovršena 1998. godine, nakon čega da se tužitelj i odlučio vratiti kući, jer više nije bilo potrebe da radi u Italiji. U to vrijeme, tj. u proljeće 1998., da se prodala i kuća u [adresa], te da je u kući bilo dovoljno novaca. Tužitelj da je otvorio firmu Eko sprint d.o.o. 1. siječnja 1999.godine, koja da je surađivala sa firmom u Italiji, gdje je tužitelj prethodno radio. Što se tiče novca ostvarenog od prodaje imanja u Sloveniji, koji da je u cijelosti isplaćen 1998., isti da se nije trošio, već svega 15.000,00 DEM-a za centralno grijanje u [adresa]. Što se tiče garaže u [adresa], ista da se gradila tek 2005. godine. Sjeća se da je Eko sprint d.o.o. podignuo kredit za proširenje tog poslovnog objekta, tj. garaže.

13. Iz iskaza drugotuženice PP sa ročišta od 23. svibnja 2023. proizlazi da ista nije bila upoznala sa financijama svojih roditelja. Ona da je imala 15 godina kada je kupljeno zemljište u [adresa]. Poznato joj je da je njezin djed, otac njezine majke, bio jako bogat i da je njezina majka, nakon njegove smrti, naslijedila određenu imovinu, i to imanje u Sloveniji i obiteljsku kuću u [adresa], što da je kasnije prodala, ali da ne zna za koje iznose. Oni da su živjeli u [adresa], koje da se počelo adaptirati u vrijeme kada je njezin otac otišao u Italiju, te je dovršeno otprilike u vrijeme kada se otac vratio iz Italije. U obitelji da se nije nikad pričao čije bi kuća u [adresa] bila, ali da se prešutno znalo da pripada mami, budući da je ona i upisana kao vlasnica na toj nekretnini. Ne zna od kojeg je novca kupljen teren u [adresa] i od kojih se novaca gradila kuća, ali zna da je mama negdje u to vrijeme prodala svoje naslijeđe. S obzirom da je mama imala fiksno radno vrijeme, a tata klizno, tata da je bio više angažiran oko gradnje kuće u [adresa]. Ona da je dolazila na [adresa] dok se kuća gradila, a i kasnije, i to većinom u ljetnom periodu. Kuća da je izgrađena 2005., odnosno tada da je bila useljiva, nakon čega da su oni kao obitelj svake godine dolazili na [adresa] ljetovati. Njezina majka, kada je saznala za suprugovu nevjeru 2005., da je doživjela šok, te da je bila u teškom psihičkom stanju, od kojeg da se nije nikad u potpunosti oporavila. Oni da su unatoč tome nastavili funkcionirati kao obitelj sve do 2012. kada se zbog nove krize njezin otac odselio. O prihodima firme, u kojoj da je radila od 2006., drugotuženica da ne zna puno, budući da nije radila u knjigovodstvu, već na administrativnim poslovima. Do zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju da je došlo na nagovor njezine majke. Naime, tuženica da je 2012. bila u jako lošem psihičkom stanju, a kako se odselila iz kuće u [adresa] u iznajmljeni stan u [adresa], da je upala i u ekonomske poteškoće. Zbog tih razloga, te dijagnosticirane celijakije, da joj je trebala pomoć, zbog čega da se oslonila na drugotuženicu, kojoj je potom odlučila prepustiti kuću u [adresa]. Kod tuženice da je u to vrijeme postojao i strah od nove izvanbračne supruge njezinog bivšeg muža, koja da se raspitivala o imovinskom stanju svojeg supruga. Drugotuženica da od zaključenja Ugovora pomaže majci, kako financijski, tako i u svakog drugom obliku, u onoj mjeri koliko ona zatraži, dok da se ocem nije u najboljem odnosu, ali ne njezinom krivnjom.

14. Iz iskaza svjedokinje SP sa ročišta od 14. rujna 2023. proizlazi da je ista vodila knjigovodstvene poslove za firmu tužitelja Eko Sprint d.o.o. u vrijeme kada je ta firma osnovana. Navela je da se sjeća da je firma već na početku poslovala pozitivno, te da se njezino poslovanje većinom odvijalo sa inozemnim poslovnim partnerima (Dulevo iz Italije i drugi). Također da se sjeća da je vrlo brzo nakon što je firma osnovana tužitelj došao kod nje u ured kako bi se posavjetovao oko kupnje građevinskog materijala preko firme, zbog čega da je svjedokinja zakazala sastanak sa poreznom referenticom koja da im je tada rekla da ne postoje zapreke da kupnju odrađuje preko pozajmica koje bi tužitelj u tom slučaju unosio u firmu. Godišnji limit pozajmice da je iznosio 300.000,00 kuna godišnje, s tim da joj je poznato da je tužitelj ukupno u firmu preko pozajmica unio oko 450.000,00 kuna. One da su većinom kompenzirane, s tim da je jedan manji dio ostao neplaćen. Što se tiče porijekla novca koji je dat na ime pozajmica, svjedokinja je navela da joj je tužitelj rekao da je taj novac zaradio u Italiji. Vezano uz visinu njegove plaće, svjedokinja je navela da je tužitelj sebi na ime plaće isplaćivao osnovicu koja sada iznosi 780,00 EUR-a, dok da ne zna koliko je tada iznosila. Sjeća se da je dobivala račune od Little Eagle iz [adresa], koje da je ona knjižila, a isto tako da joj je poznato da se materijal sa tih računa vozio na [adresa]. Tužitelj da je znao platiti neki račun za materijal u gotovini, koju je znao podignuti sa računa firme, nakon čega da bi ona taj račun knjižila kao nabavka u gotovini i tim iznosom zatvarala pozajmicu. Što se tiče računa za kuću u [adresa], svjedokinja je navela da za to nema knjiženu dokumentaciju.

15. Iz iskaza svjedokinje FP proizlazi da je ista sestra tužitelja. Ona da nije nikad uživo vidjela kuću na [adresa], niti zemljište, a također da nije bila upoznata sa financijskom situacijom tužitelja i njegove bivše supruge. Sa prvotuženicom da nije bila u najboljem odnosu, jer da ju je ona smatrala čudnom, slijedom čega da većinu saznanja crpi od svojeg brata. Poznato joj je da je prvotuženica sa svojom sestrom prodala kuću u [adresa], te da je tim novcem, kao i kreditom kojeg je podignula prvotuženica, za koji da ne zna kada je podignut i u kojem iznosu, financirana adaptacija kuće u [adresa]. U to vrijeme da je radio i njezin brat, i to u Plivi, nekog čega da je otišao raditi u Italiju, a nakon toga da je osnovao svoju firmu. On da je također pridonio adaptaciji kuće u [adresa]. Što se tiče kuće u [adresa], svjedokinja je navela da se sjeća da joj je brat rekao da mu je prvotuženica rekla kako će ona financirati kupnju zemljišta ako će se kasnije i uknjižiti, na što da je tuženik pristao, a daljnju izgradnju da je financirao njezin brat u cijelosti. Ne zna kada je kuća građena i kada je izgrađena, ali zna da je materijal kupovan preko firme, a dijelom i gotovinom. Prvotuženica da je u to vrijeme također radila, ali da nije imala neki ekstra prihod kojim je mogla financirati izgradnju kuće. Poznato joj je i da je prvotuženica imala nešto u Sloveniji, ali ako je morala podignuti kredit u Zagrebačkoj banci, onda da nije imala neka veća sredstva za ulaganje. Nije joj poznato kada je točno njezin brat napustio svoju bračnu zajednicu, ali zna da je to bilo nakon smrti njihove majke. Za Ugovor o doživotnom uzdržavanju da zna preko PP i ĐP koji da su joj to rekli. Na upit tužitelja, svjedokinja je odgovorila da joj se čini da je prvotuženica od prodaje kuće u [adresa] dobila nekih 70.000,00 EUR-a, ali da se radilo o iznosu kojeg je morala dijeliti sa sestrom. Kuća u [adresa] da nije bila gotova u cijelosti kada se počela graditi kuća u [adresa]. Sa bratom da nije pričala o njegovoj financijskoj situaciji, ali da se sjeća da joj se znao pohvaliti kada bi primjerice prodao neki stroj, kupio materijal za [adresa] ili nešto napravio na kući.

16. Iz iskaza svjedoka JP proizlazi da je isti bivši šogor tužitelja i ujedno prijatelj, s obzirom da je u zajedno otišli raditi u Italiju. Za kuću u [adresa] da zna po pričanju tužitelja, budući ju nije nikad vidio, dok za kuću u [adresa] zna da su je tužitelj i prvotuženica adaptirali negdje 1995./1996.godine. Poznato mu je da je tužitelj radio u Italiji do 1998.godine, kada se vratio u Republiku Hrvatsku i osnovao svoju firmu koja se bavila prodajom strojeva koje da oni provode u Italiji. Tužitelj da mu se prilikom jednog dolaska u Italiju pohvalio da je kupljeno zemljište u [adresa], ali svjedok da ne zna kojim novcem, niti kojim je novcem građena kuća, ali pretpostavlja da je građena preko firme, jer da je njegova firma u to vrijeme jako dobro poslovala. Osim toga, tužitelj da je uvijek bio štedljiv dok je radio u Italiji, a njegova plaća da je u to vrijeme iznosila 3 milijuna lira ili sada oko 3.000,00 EUR-a. Što se tiče troškova u Italiji, svjedok je naveo da su oni troškove dijelili, a jedno vrijeme da ih je u stanu bilo troje, tako da su osim stanarine koja je iznosila oko 300.000,00 lira, znali dijeliti i troškove hrane i puta u Hrvatsku. Čini mu se da je veća financijska sredstva u kuću unio tužitelj, budući da je njegova bivša supruga radila za plaću čime da nije mogla financirati izgradnju kuće. Poznato mu je da je prvotuženica zajedno sa svojom sestrom naslijedila i prodala roditeljsku kuću u [adresa], te nešto u Sloveniji, ali da ne zna za koji iznos, niti je čuo da bi prvotuženica novcem od nasljedstva financirala izgradnju kuće. Kuća u [adresa] da nije bila u potpunosti adaptirana kada se tužitelj vratio iz Italije, a na upit sa kojim je novcem ista adaptirana, svjedok je rekao da ne zna. Pretpostavlja da je kuća na [adresa] upisana na ime tuženice, a da je kuća u [adresa] prepisana na tužitelja.

17. Iz iskaza svjedokinje ZP, sestre prvotuženice, koja je saslušana na ročištu 6. studenog 2023., proizlazi da je istoj poznato da je brak njezine sestre sa tužiteljem na početku bio idiličan i to sve do njegova preljuba 2006. godine, za koji da zna po pričanju sestre. Ona da sa sestrom nije bila u najboljim odnosima od 2000. do 2010. godine, tako da ne zna što se događalo sa njihovim brakom, ali nakon 2010. da su one ponovno bile u dobrim odnosima. Tada da je njezina sestra još uvijek bila u braku sa tužiteljem, odnosno oni su još uvijek živjeli skupa, iako to više nije bio brak kakav je nekoć bio. Poznato joj je da su njezina sestra i tužitelj živjeli u kući u [adresa], koju da su oni u dva navrata renovirali, i to prvi put odmah nakon vjenčanja kada su dizali kat kako bi napravili potkrovlje i stan za sebe i obitelj u koji su uselili 1990.godine, te drugi put između 1995. i 1998. godine kada se radio produžetak kuće, zatvaralo stubište, radila nova fasada, volte, te se uređivalo dvorište. U to vrijeme njezina sestra da je radila u Ambulanti u Šenkovcu, dok da je tužitelj radio najprije u Plivi, zatim u Italiji, a nakon povrata iz Italije 1998.godine, da je osnovao svoju firmu negdje 1999.godine. S obzirom da je njezina sestra bila kreditno sposobna, ona da je stalno dizala neke kredite, te se svjedokinja sjeća da joj je sestra znala reći da nikad nema cijelu plaću za sebe, jer da stalno nešto mora vraćati banci. Čini joj se da je jednim kreditom financirala kuću u [adresa]. Nakon smrti njihova oca 1995.godine, svjedokinja i njezina sestra da su naslijedile gospodarstvo u Sloveniji, zatim obiteljsku kuću u [adresa], gotov novac u visini od 80.000,00 DEM-a, a njezina sestra da je još naslijedila i dionice Intercommerca d.o.o. Ona i sestra da su svu tu imovinu prodale, pa su tako od gospodarstva u Sloveniji, kojeg su prodale 1996. godine, dobile iznos od 75.000,00 DEM-a, kojeg su međusobno podijelile, dok da su u ožujku 1998. godine prodale kuću u [adresa] za iznos od 330.000,00 DEM-a, kojeg da su također podijelile na način da je svakoj pripala polovica tog iznosa. Novac da im je isplaćen odmah po prodaji kuće. Svjedokinji da je poznato da su njezina sestra i šogor kupili gradilište u [adresa] negdje 1998./1999.godine, budući da joj je to sestra rekla, a osim toga da je vidjela i projekt buduće kuće. Čini joj se da je kuća u [adresa] taman bila završena kada je kupljeno gradilište na [adresa]. Nakon kupnje zemljišta u [adresa], oni da su vrlo brzo krenuli u izgradnju kuće i posljednje što je svjedokinji poznato jest da je 2000.godine kuća bila pod krovom. Tada da kuća nije bila useljiva, a 2010. godine, kada je svjedokinja prvi put vidjela kuću, kuća da je bila dovršena i useljiva. Nakon 2010. na kući u [adresa] da se više nisu izvodili radovi, jer da je kuća bila uređena iznutra, a izvana da je bila stavljena fasada. Njezina sestra da je uvijek govorila da je to njezina kuća, jer da je kupljena sredstvima od nasljedstva.

18. Iz iskaza svjedokinje ČP, koja je saslušana na ročištu 6. studenog 2023., proizlazi da je sestra pok. oca tuženice tj. nećakinja prvotuženice sa kojom da je često u kontaktu, slijedom čega da joj je poznato da su prvotuženica i njezina sestra ZP, naslijedile imovinu iza smrti brata svjedokinje koji da je preminuo 1995. godine. Brat svjedokinje da je bio imućan i da su one nakon njegove smrti, u polovici naslijedile vikendicu sa vinogradom u Brezovici u Sloveniji, zatim zemljište, gospodarsku zgradu i uređeni stan u [adresa] u Sloveniji, šumu iznad toga te njivu, kao i kuću u [adresa] sa dvorištem. Svjedokinji da je poznato kako su njih dvije svu tu imovinu prodale, i to negdje u razdoblju nakon smrti njihovog oca pa sve do 2000. godine. Sjeća se da je od nećakinje EP čula da je zadnji novac od kuće bio uložen za kupnju zemljišta na [adresa] i za grdnju kuće na tom zemljištu. Sjeća se da je kuću na [adresa] vidjela 2000.-2001. i da je kuća tada već bila formirana tj. u fazi završnih radova. Tada da je na kući već bio postavljen krov i stolarija. Ne sjeća se kada se njezina nećakinja sa bivšim suprugom uselila u kuću. Nije razgovarala o financijskim planovima njezine nećakinje i njezinog bivšeg supruga međutim, zna da je tužitelj negdje 1999.-2000. došao iz Italije te osnovao firmu za prodaju strojeva za čišćenje. Nije joj poznato koliko je firma zarađivala, niti da li je tužitelj od te zarade išta ulagao u izgradnju kuće. Čini joj se da je cijeli iznos nasljedstva kojeg je dobila EP, bio uložen u kuću na [adresa]. Ne zna kada je točno prestala njihova bračna zajednica, ali zna da su najprije imali neke trzavice, koje da su se prvotno primirile, a onda da je sve kulminiralo na način da je CP iselio i otišao živjeti u neki podstanarski stan, a kasnije da je to učinila i EP. Oni da su tijekom braka živjeli u [adresa], i to najprije u prizemlju, a onda u visokom prizemlju tj. potkrovlju. Poznato joj je da su njih dvoje ulagali i u kuću u [adresa] i to tako da su najprije uredili podrumski prostor, kako bi mogli tamo živjeti, a onda i potkrovlje, u koje su se preselili. Čini joj se da je ta adaptacija završila negdje kada se CP vratio iz Italije, moguće oko 2000. godine. Poznato joj je da je EP svoju kuću na [adresa] prepustila kćerki PP, a da je potkrovlje u [adresa] namijenila sinu ĐP. EP da je cijelo vrijeme bila u radnom odnosu, kao što je to i danas, dok je tužitelj jedno vrijeme radio u Plivi, zatim u Italiji, a na kraju je osnovao i svoju firmu. O njihovim zaradama svjedokinja se nije mogla izjasniti. Na upit da li se kuća u [adresa] mogla izgraditi samo od plaća stranaka, svjedokinja je odgovorila da se radi o velikoj kući, ali da uz eventualne kredite ukoliko su ih stranke digle, da je tada možda bilo moguće taj kompleks izgraditi. Nadodala je da je u to vrijeme CP radio u Italiji i to nekoliko godina pa je moguće da je i od njihovih primanja, izgrađena kuća u [adresa]. Na upit da li je bilo moguće samo od plaća izgraditi kuću u [adresa] i to 2001., svjedokinja je odgovorila da zasigurno to nije bilo moguće.

19. Iz iskaza svjedoka ĐP, sina tužitelja i prvotuženice, koji je također saslušan na ročištu 6. studenog 2023., proizlazi da mu je poznato kako je njegova mama, nakon smrti svojeg oca 1995., naslijedila kuću i zemljište u Sloveniji i u [adresa], nakon čega da je to prodala i to kroz period od smrti djeda pa na dalje. Čini mu se da je kuća u [adresa] prodana 1998. godine, ali da ne zna za koji iznos. Zna samo da je njegova majka dobila polovicu tog iznosa, jer se kupoprodaja cijelila između nje i njezine sestre. Po pričanju roditelja zna da je u to vrijeme bio veliki iznos te se sjeća da je jednim dijelom od tog iznosa tata osnovao svoju firmu, a drugim dijelom da je kupljeno zemljište u [adresa], dok se sa ostatkom novca financirala izgradnja kuće na [adresa]. Što se tiče kuće u [adresa], ona da je većinom adaptirana iz kredita kojeg je podignula njegova majka. Njegov otac da se 1998. vratio iz Italije i otvorio ovdje svoju firmu, s tim da na početku nije bio kreditno sposoban. Negdje 1998. -1999. da se adaptirao vanjski dio stubišta kuće u [adresa], te je ta kuća 2000. bila u potpunosti dovršena, a nakon toga da se počelo sa izgradnjom kuće na [adresa]. Kuća na [adresa] da je negdje između 2000. i 2001. stavljena pod krov, dok da je u potpunosti završena negdje 2004. -2005., budući da su tada mogli useliti. Svjedok da je često odlazio sa ocem na [adresa] dok se gradila predmetna kuća, te da je isto tako često išao s njim u nabavku materijala. Firma oca da je imala oscilacije u poslovanju pa je tako nekad dobro poslovala, a nekad je poslovala i u minusu. Sve to da mu je poznato iz priče roditelja. Vjerojatno je da je i njegov otac sa svojom firmom nešto doprinjeo oko izgradnje kuće na [adresa], ali ne zna o kojim bi se iznosima radilo. Što se tiče braka njegovih roditelja, zna da je tata imao nekoliko afera te da su se negdje 2010. -2011. počele osjećati trzavice između njih, koje su rezultirale time što se otac odselio i to najprije u stan u [adresa], a zatim u [adresa]. Njegova financijska situacija u to vrijeme da je bila dosta loša, zbog čega da mu je i svjedok znao pomoći, jer je tada već radio. Što se tiče ugovora kojim je mama prepustila kuću na [adresa] njegovoj sestri PP, svjedok je naveo da je sa tim ugovorom bio upoznat i da se s njim složio, jer je i njemu mama prepisala svoju polovicu kuće u [adresa]. Kuća na [adresa] da je bila upisana kao isključivo vlasništvo njegove majke, jer da je zemljište kupljeno, a i kuća izgrađena od mamine djedovine. Njegova majka da je stalno vraćala neke kredite, pa se tako sjeća da je majka negdje 1998. digla kredit za uređenje stepeništa u [adresa] i to u Zagrebačkoj banci, koji je u međuvremenu otplaćen. Sjeća se da se kuća na [adresa] od faze kada je stavljena pod krov pa do faze useljivosti, postepeno uređivala, ali da ne zna razloge za isto. Što se tiče vrijednosti kuće u [adresa], svjedok je po svojoj laičkoj procjeni naveo kako bi ista danas vrijedila između 300.000,00 i 350.000,00 eura. Što se tiče kuće u [adresa], svjedok je naveo da se ista adaptirala od 1999. -2000., dok da se garaža gradila negdje 2011. te da je za istu tužitelj dignuo kredit međutim, kako ga nije isplatio, da je na kuću došla ovrha, koju da je svjedok zatim zatvorio, i to dijelom od ušteđevine, a dijelom od kredita. Pojasnio je da se radilo o dugu od cca 20.000,00 eura, a budući da je svjedok u to vrijeme (2011. -2012.), već bio upisan kao suvlasnik polovice te kuće, ovrha da je došla na njegovo ime.

20. Analizom svih provedenih dokaza u postupku, i to primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, dalje ZPP), ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, i to zbog razloga navedenih u nastavku ove odluke.

21. Naime, odredbom čl. 252. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 162/1998, 116/2003 dalje ObZ), koji je bio na snazi kako u vrijeme trajanja braka tužitelja i prvotuženice (koji je nesporno zaključen 1983. te je faktično prestao 2012.), tako i za vrijeme stjecanja sporne nekretnine u Bogovićima 1999. godine, propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine.

22. Odredbom čl. 253 ObZ-a je propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili, dok je odredbom čl. 257. st. 1. i st. 2. ObZ-a propisano da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, s tim da je vlastita imovina i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 252. ovoga Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

23. Za prosudbu radi li se o bračnoj stečevini stranaka, pored činjenice da je imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, i to radom ili na drugi način koji potječe od rada, mjerodavan je i kriterij, radi li se o imovini u koju su bračni drugovi ulagali vlastitu imovinu, pa je stoga u ovom postupku bilo nužno utvrdili o kakvoj je imovini riječ, jer sama činjenica da se radi o nekretnini koja je nesporno kupljena i izgrađena tijekom trajanja bračne zajednice, nema sama po sebi dovoljnu dokaznu snagu u smislu dokazanosti da ista predstavljala bračnu stečevinu stranaka, i to svake u ½ dijela, a kako to tvrdi tužitelj.

24. Prema tome, na tužitelju je bio teret dokaza da dokaže da imovina koja je predmet njegovog tužbenog zahtjeva, osim što je stečena za vrijeme trajanja braka, predstavlja bračnu stečevinu sukladno čl. 252. ObZ-a, tj. da je stečena radom supružnika ili na drugačiji način koji potječe od njihova rada, dok je prvotuženica trebala dokazati suprotno, dakle da se radi o njezinoj posebnoj imovini koja je stečena na drugačijem pravnom temelju od onog koji je propisan čl. 252. ObZ-a.

25. Na te okolnosti ovaj sud je izveo sve predložene dokaze, izuzev dokaznog prijedloga za građevinsko-procjeniteljskim i financijskim vještačenjem. Naime, te dokazne prijedloge predložili su tuženici, a ne tužitelj, s tim da su tuženici od njihova izvođenja na kraju odustali, dok je tužitelj ustrajao na njihovom izvođenju, iako je iste kao svoj dokazni prijedlog predložio tek nakon zaključenja prethodnog postupka. Osim što tužitelj nije pravovremeno predložio izvođenje procjeniteljskog i financijskog vještačenja, isti nije naveo niti jedan valjani razlog zbog čega te dokazne prijedloge nije predložio ranije tijekom postupka, tj. do zaključenja prethodnog postupka. Zbog navedenog, a imajući u vidu odredbu čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, ti dokazni prijedlozi nisu prihvaćeni. Međutim, sve i da su isti pravovremeno predloženi po tužitelju, ovaj sud drži da isti niti tada ne bi bili izvedeni u okviru dokaznog postupka, jer se prema ocjeni ovog suda ne radi o dokaznim prijedlozima od kojih ovisi odluka o predmetnom tužbenim zahtjevu. Naime, građevinsko-procjeniteljsko vještačenje tužitelj je bio predložio na okolnost utvrđenja koji je materijal ugrađen u kuću u [adresa], kao i kada je isti ugrađen, a što je prema ocjeni ovog suda posve nepotrebno u predmetnom sporu, jer su se o eventualnom vremenu izgradnje predmetne kuće već očitovale kako stranke, tako i svjedoci saslušani tijekom postupka, a okolnost koji je materijal ugrađen u kuću uopće nije relevantna za donošenje predmetne odluke. Što se pak tiče financijskog vještačenja, koje je predloženo na okolnost utvrđenja je li firma Eko Sprint d.o.o. sudjelovala u kupnji materijala za izgradnju kuće, valja istaći da ta okolnost uopće nije bila sporna tijekom postupka, tj. nije bilo sporno da se materijal plaćao preko firme Eko Sprint d.o.o., koja je također stečena (osnovana) tijekom trajanja bračne zajednice stranaka, pa stoga na te okolnosti nije niti bilo potrebe provoditi predmetno vještačenje. U konkretnom slučaju bilo je sporno pitanje porijekla novca kojim se materijal kupovao, a sve s obzirom na činjenicu da u spisu prileži Ugovor o pozajmici od 01.01.2000. (na listu 198 spisa), temeljem kojeg je tužitelj dao firmi Eko Sprint d.o.o. pozajmicu na iznos od 300.000,00 kuna, a odgovor na to pitanje ne može dati financijski vještak, već jedino sud, i to kroz analizu iskaza stranaka i svjedoka koji su saslušani tijekom postupka.

26. Nadalje, ovaj sud nije cijenio kao dokaz niti ispravu koju je tužitelj dostavio sudu i protivnoj strani na ročištu za glavnu raspravu 1. srpnja 2025. ( list 319 spisa). Naime, i ta je isprava dostavljena u sudski spis nakon zaključenja prethodnog postupka, a tužitelj pritom nije naveo niti jedan opravdan razlog zbog čega istu nije dostavio ranije tijekom postupka. Tvrdnja tužitelja sa tog ročišta da je isti tek naknadno pronašao dokumente dostavljene na tom ročištu, nije prihvatljiva i u odnosu na predmetnu ispravu, jer se radi o vlastoručno napisanoj ispravi, koja je zasigurno mogla biti i ranije sastavljena te dostavljena u sudski spis, a što nije učinjeno, niti je tužitelj za isto pružio sudu opravdane razloge.

27. Jednako tome, nije prihvaćena niti cjelokupna dokumentacija koja bi prema tvrdnji tužitelja trebala predstavljati račune iz arhive Eko Sprint d.o.o. koji su predani poreznoj upravi ("zeleni svezak"), a koju je tužitelj dostavio na posljednjem ročištu 9. listopada 2025., jer se također radi o dokumentaciji koja nije dostavljena do zaključenja prethodnog postupka, iako je tužitelj, na upit suda, naveo da je sa tom dokumentacijom i ranije raspolagao.

28. Slijedom navedenog, ovaj sud je o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja odlučivao u okviru pravovremeno predloženih i izvedenih dokaznih prijedloga, i to sve sukladno odredbi čl. 220.a ZPP-a, jer neizvođenje dokaznih prijedloga u pogledu kojih bi tužitelj bio prekludiran, ne priječi primjenu pravila o teretu dokazivanja.

29. Prema odredbama čl. 219. i čl. 220.a ZPP-a stranke su dužne u parnici iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi, a sud je sukladno tome ovlašten uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

30. Kao što je već prethodno navedeno, tužitelj je u tužbi, te tijekom postupka tvrdio da je kuća u [adresa], koja je nesporno izgrađena na zemljištu kojeg je kupila prvotuženica vlastitim novcem, tj. svojom posebnom imovinom, izgrađena novčanim sredstvima iz poslovanja njegove firme Eko Sprint d.o.o., koju da je tužitelj osnovao 1998./1999. godine, te dodatnim sredstvima stečenim njegovim radom izvan poslovanja te firme, a ne sredstvima njegove bivše supruge, dok je prvotuženica tvrdila da je kupnja zemljišta, kao i izgradnja cijele kuće u [adresa] bila financirana novcem koji je predstavljao njezinu posebnu imovinu, a kojeg da je ista stekla prodajom imovine koju je naslijedila od svojeg pok. oca. Navela je da je njezin otac preminuo 1995., nakon čega da su ona i njezina sestra ZP, koja je saslušana kao svjedok u ovoj pravnoj stvari, prodale naslijeđenu imovinu i od te prodaje samostalno ostvarile prihode u visini od cca 250.000,00 DEM-a. Najprije da su prodale nekretninu u Sloveniji, za koju da im je kupovnina bila isplaćena u tri obroka, i to prvi obrok 1996. godine u iznosu od 30.000,00 DEM, zatim drugi obrok 1997. godine u visini od 33.500,00 DEM i treći obrok 1998. godine u iznosu od 15.000,00 EUR-a, zatim da su 1998. godine prodale kuću u [adresa] za iznos od 330.000,00 DEM-a, od kojeg da je iznosa svaka dobila 165.000,00 DEM-a, a također i da su naslijedile gotovi novac u visini od 80.000,00 DEM-a, od kojeg da je iznosa svaka uzela 40.000,00 DEM-a. S tim u svezi, prvotuženica je tijekom postupka tvrdila da je u vrijeme kupnje zemljišta u Bogovićima 1999.godine, kao i tijekom izgradnje kuće na tom zemljištu, koja da je izgradnja započela negdje 2000.godine, raspolagala iznosom od kojih 250.000,00 DEM-a, od kojeg da je možda samo manji dio u visini od kojih 20.000,00 DEM-a bio utrošen za kuću u [adresa], dok da je sav ostali novac bio korišten za gradnju kuće u [adresa]. Navela je da je taj novac predala tužitelju da s njim raspolaže, što da je on i činio, jer da je njime kupovao materijal preko firme i plaćao radnike. Te tvrdnje prvotuženice, tužitelj je osporavao, navodeći da je sav novac dobiven prodajom naslijeđene imovine u visini od 165.000,00 DEM-a bio utrošen u izgradnju kuće u [adresa], a ne u izgradnju kuće u [adresa], jer da je izgradnju kuće u [adresa] financirao isključivo on novčanim sredstvima iz poslovanja njegove firme i dodatnim sredstvima koje je stekao radom izvan poslovanja te firme. S tim u svezi naveo je da je kuća u [adresa] dovršena negdje 2000.godine i da se nakon toga počelo ulagati u kuću u [adresa], za koju je najprije u svojem glavnom iskazu naveo da se gradila pet godina, dok je u primjedbi na iskaz drugotuženice PP iskazao da se gradila cijelo vrijeme do 2012. godine.

31. Analizom tako oprečnih iskaza stranaka, ovaj sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 220.a ZPP-a, a imajući pritom u vidu ostale provedene dokaze, i to prije svega sadržaj dostavljene materijalne dokumentacije, kao i iskaze saslušanih svjedoka, zaključio da tužitelj nije uspio tijekom postupka dokazati da bi nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], predstavljala bračnu stečevinu stranaka sukladno čl. 252. i 253. ObZ-a.

32. Ovo stoga što je prvotuženica, kroz dostavljenu materijalnu dokumentaciju koja potkrjepljuje njezine tvrdnje, kao i kroz iskaze saslušanih svjedoka, pa čak i kroz iskaz tužitelja, koji je potvrdio činjenicu da je prvotuženica 1998. godine raspolagala iznosom od 165.000,00 DEM-a, uspjela dokazati da je u vrijeme kupnje zemljišta na [adresa] i izgradnje kuće na tom zemljištu, koja se prema ocjeni ovog suda gradila od 2000. do 2005., raspolagala posebnom imovinom u visini od minimalno 165.000,00 DEM-a (kako to tvrdi tužitelj), a maksimalno 250.000,00 DEM-a (kako to tvrdi prvotuženica s obzirom na prodaju ostale naslijeđene imovine), a koji je iznos, s obzirom na stanje tržišne ekonomije u ono vrijeme, vrlo vjerojatno bio dostatan da se sa istim započne i privede kraju izgradnja predmetne kuće. Protivno tvrdnji tužitelja, ovaj sud drži da je prvotuženica u to vrijeme zasigurno raspolagala iznosom od cca 200.000,00 DEM/250.000,00 DEM, kako je to i sama navela, jer je visinu ukupno naslijeđene i prodane imovine koja odgovara vrijednosti od cca 200.000,00 DEM/250.000,00 DEM dokazala kako dostavljenom materijalnom dokumentacijom, tako i kroz iskaze saslušanih svjedoka koji su to potvrdili (ZP, ČP, ĐP i dr.). Zbog navedenog, nije prihvaćena kao istinita tvrdnja tužitelja da je iznos njezine posebne imovine bio manji, tj. da je iznosio najviše 165.000,00 DEM-a i da tužitelj kao njezin suprug za preostali iznos koji je ostvaren prodajom naslijeđene imovine nije znao. Budući da je najveći dio tog novca ostvaren samo godinu dana prije kupnje terena u [adresa] na kojem je izgrađena predmetna kuća, to je ovaj sud stava da već ta okolnost dovoljno govori u prilog zaključku da je taj novac bio utrošen za kupnju zemljišta na [adresa] i izgradnju kuće na tom zemljištu, a ne za dovršetak radova u [adresa], kako je to tvrdio tužitelj. Naime, tužitelj je u postupku samo tvrdio, ali nije ničim dokazao da je iznos od 165.000,00 DEM-a, koji nesporno predstavlja posebnu imovinu prvotuženice, bio utrošen za dovršetak radova na kući u [adresa], a osim toga, prema iskazima stranaka i svjedoka u postupku, u to su vrijeme radovi na kući u [adresa] bili pri kraju, s obzirom da je njezina adaptacija započela još 1995.godine, pa je stoga malo vjerojatno da bi cijeli iznos od 165.000,00 DEM- a ili više, a kako to tužitelj tvrdi, bio utrošen za dovršetak tih radova. Međutim, sve i da je nešto od posebne imovine prvotuženice bilo utrošeno za financiranje završnih radova na kući u [adresa], a što u jednom dijelu iskaza nije osporila niti sama prvotuženica, s obzirom da je navela da je možda kojih 20.000,00 DEM- a od tog iznosa išlo na financiranje radova na kući u [adresa], to ne znači da ostatak tog novca nije bio uložen u izgradnju kuće u [adresa], jer je posve neživotno i nelogično da bi se stranke u situaciji u kojoj već imaju izvjesne troškove zbog izvođenja radova na adaptaciji kuće u [adresa] upuštale u još jedan građevinski poduhvat koji uključuje kupnju zemljišta na moru i kompletnu izgradnju kuće na tom zemljištu, a da prethodno nisu raspolagale određenim novčanim sredstvima kojim bi taj poduhvat mogle realizirati. Prema tome, ovaj sud drži da je izgradnja kuće u [adresa] bila financirana posebnom imovinom prvotuženice, a ne prihodima firme Eko Sprint d.o.o. ili drugim prihodima za koje je tužitelj tvrdio, ali ne i dokazao, da su stečene njegovim radom izvan poslovanja te firme. Naime, tužitelj je u jednom dijelu svojeg iskaza na ročištu od 23. svibnja 2023. naveo da je u razdoblju od 1999. do 2000. , i to od rada u Italiji i poslovanja firme, uštedio možda kojih 10.000,00 DEM-a, jer da se u to vrijeme puno ulagalo u radove na kući u [adresa]. Iz navedenog se može zaključiti da su upravo radovi na kući u [adresa] bili financirani prihodima od njegovog rada u Italiji, te od poslovanja firme, s obzirom da je tužitelj očito svu ušteđevinu utrošio na te radove, a da je imovina koju je prvotuženica ostvarila nakon smrti svojeg pok. oca bila utrošena na financiranje radova koji su se ticali izgradnje kuće u [adresa] (projektna dokumentacija, materijal, radnici i sl.).

33. Nadalje, iz iskaza prvotuženice proizlazi da je ista sav novac ostvaren prodajom naslijeđenih nekretnina dala tužitelju da sa istim raspolaže, tj. da sa njim kupuje materijal i plaća radnike za kuću u [adresa]. Ukoliko bi se taj iskaz usporedio sa sadržajem Ugovora o pozajmici od 01.01.2000.godine, koji prileži spisu na listu 129 spisa, a iz kojeg proizlazi da je tužitelj u vrijeme započinjanja izgradnje kuće u [adresa] dao firmi Eko Sprint d.o.o. pozajmicu u iznosu od 300.000,00 kuna (cca 77.900,00 nekadašnjih DEM-a), kao i nastavno sa iskazom tužitelja, te iskazom njegove svjedokinje SP (knjigovođe firme Eko Sprint d.o.o.), koja je sadržajno potvrdila da je predmetna pozajmica bila predana firmi Eko Sprint d.o.o. radi kupnje građevinskog materijala za gradnju kuće u [adresa], to je ovaj sud stava da je upravo novac kojeg je prvotuženica naslijedila nakon smrti pok. oca poslužio kao pozajmica firmi Eko Sprint d.o.o. Naime, što se tiče porijekla novca koji je kao pozajmica predan firmi Eko Sprint d.o.o., tužitelj je tijekom dopunskog saslušanja naveo da je taj novac djelom njegova zarada, a dijelom posudba od prijatelja, međutim taj dio njegova iskaza ovaj sud nije prihvatio kao istinit i vjerodostojan, jer je sam tužitelj u svojem ranijem iskazu naveo da je u to vrijeme (razdoblje od 1999. do 2000.) imao ušteđevinu od zarade u visini od svega 10.000,00 DEM-a, pa je stoga upitno od kuda mu preostali novac za pozajmicu. Naime, sve i da je cijeli taj iznos ušteđevine predao firmi kao pozajmicu, što tužitelj nije dokazao, postavlja se pitanje što je sa preostalim iznosom koji bi u konkretnom slučaju iznosio otprilike 67.900,00 DEM-a. Glede tog preostalog iznosa, koji dakle ne predstavlja njegovu zaradu/ušteđevinu, tužitelj je izjavio da je isti posudio od prijatelja. Osim što tužitelj nije dokazao da je svoju zaradu, glede koje je u postupku različito iskazivao (najprije je u jednom od svojih iskaza naveo da je u to vrijeme od zarade imao ušteđeno svega 10.000,00 DEM-a, dok je kasnije tijekom saslušanja naveo da je njegova zarada u to vrijeme iznosila 100.000,00 kuna), predao na ime pozajmice firmi Eko Sprint d.o.o., isti također nije dokazao da je preostali iznos, glede kojeg se također nije izjasnio koliko bi isti iznosio, posudio od prijatelja. Štoviše, ta njegova tvrdnja vezana uz posudbu od prijatelja čini se posve nelogičnom, i to pogotovo u situaciji kada je njegova tadašnja supruga, ovdje prvotuženica, u to vrijeme nedvojbeno raspolagala sredstvima od nasljedstva/prodaje u visini od najmanje 165.000,00 DEM-a, a najviše do cca 250.000,00 DEM-a. Zbog svega navedenog, ovaj sud ne prihvaća kao istinit iskaz tužitelja da su na ime pozajmice uložena sredstva od njegovog rada i/ili ušteđevine (čak i posudbe prijatelja), jer te tvrdnje tužitelj nije ničim dokazao, a pritom valja nadodati i da se ne bi radilo o njegovoj posebnoj imovini, a kako to očito tužitelj smatra, jer za prihode od zarade/ušteđevine, koja je stečena tijekom braka bivših supružnika, kao i za prihode od poslovanja firme, koja je također stečena u braku supružnika, vrijedi presumpcija da ista predstavlja bračnu imovinu supružnika, sve dok se ne dokaže drugačije. Slijedom iznijetog, ovaj sud prihvaća kao istinitu tvrdnju prvotuženice da je upravo ona predala tužitelju novčana sredstva ostvarena prodajom naslijeđene imovine, jer je prije svega dokazala da je u to vrijeme raspolagala iznosom koji odgovara, pa čak i premašuje iznos pozajmice, a kako su stranke u tom periodu još uvijek bile u braku, dakle, između istih je vladao odnos povjerenja, a pritom su imale zajednički cilj izgraditi kuću u [adresa], to i nije neobično da je prvotuženica predala svojem suprugu novčana sredstva koja predstavljaju njezinu posebnu imovinu, i to bez prethodnog sastavljanja svojevrsnog pisanog dokumenta kao dokaza te predaje.

34. Slijedom navedenog, posve je irelevantna i nesporna tvrdnja tužitelja da je materijal za izgradnju kuće u [adresa] kupovan preko firme Eko Sprint d.o.o., jer iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da su u pozadini svih tih transakcija između firme Eko Sprint d.o.o., tužitelja i trgovina u kojima se kupovao građevinski materijal, zapravo bila sredstva koja predstavljaju posebnu imovinu prvotuženice. Međutim, ukoliko je tužitelj, povrh posebne imovine prvotuženice koja je uložena u izgradnju kuće, ipak svojim radom i prihodima pridonio izgradnji predmetne kuće, što kroz postupak nije dokazano, tada je po mišljenju ovog suda, na tužitelju bio teret dokaza da isto i dokaže. Naime, opseg njegovog eventualnog doprinosa utječe na visinu mogućeg suvlasničkog udjela u toj imovini, međutim u situaciji kada tužitelj niti ne tvrdi da bi mu pripadao manji suvlasnički udio od onog koji je propisan čl. 253. ObZ-a, a kamoli da je u tom pravcu predložio adekvatne dokaze, to je ovaj sud stava da sve i da je kojim slučajem dokazao da je prihodima od svojeg rada pridonio izgradnji predmetne kuće, odnosno da je dokazao visinu tih ulaganja, da niti tada tužbeni zahtjev tužitelja ne bi bio osnovan, jer isti ne bi bilo moguće ispitati bez provođenja građevinskog vještačenja na tu okolnost, a koji dokazni prijedlog nije predložen.

35. Prema tome, u situaciji kada se činjeničnim tvrdnjama tužitelja da predmetna nekretnina u [adresa] predstavlja bračnu stečevinu stranaka, a koje isti nije dokazao, s uspjehom usprotivila prvotuženica, koje je sudu pružila dovoljno dokaznog materijala da predmetna nekretnina predstavlja njezinu posebnu imovinu stečenu prodajom imovine koju je naslijedila od svojeg pok. oca, tada je valjalo pozivom na ranije citirane odredbe ObZ-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Navedeno se odnosi kako na točku 1. njegovog tužbenog zahtjeva, tako i na točku 2. tužbenog zahtjeva, u kojem je tužitelj tražio da se utvrdi da su bez pravnog učinka pojedine odredbe Ugovora o doživotnom raspolaganju od 9.10.2012., kojima se raspolaže njegovim suvlasničkim dijelom na predmetnoj nekretnini, jer tužitelj nije dokazao da bi predmetna nekretnina predstavljala bračnu imovinu stranaka i da je prvotuženica raspolagala njegovim suvlasničkim udjelom u toj imovini, i to protivno odredbi čl. 115. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZV). Budući da se osnovni tužbeni zahtjev, koji je odbijen kao neosnovan, temelji na istoj činjeničnoj te pravnoj osnovi kao i eventualno kumulirajući zahtjev, to je u konkretnom slučaju, zbog istih razloga, valjalo odbiti i eventualno kumulirajući zahtjev, s tim da je ovdje valjalo nadodati da tužitelj svoje pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini temelji na odredbama ObZ-a, dakle na temelju zakona, a ne na temelju pravnog posla sa prvotuženicom, pa je i to razlog zbog čega nije osnovan njegov eventualno – kumulirajući tužbeni zahtjev u kojem se traži utvrđenje prava suvlasništva na predmetnoj čestici i izdavanje tabularne isprave od strane prvotuženice. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke ove presude

36. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, u svezi sa relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2022, dalje Tarifa). Naime, s obzirom da tužitelj nije uspio u predmetnom sporu, već tuženice, to je valjalo istog obvezati na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženicima, sve uz uvećanje za trošak zastupanja više osoba (Tbr. 40. Tarife), i to za sastav odgovora na tužbu nagradu u visini od 550,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zatim za sastav podneska od 4.01.2021. nagradu u visini od 550,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), nadalje za pristup na ročišta 20.09.2022., 1.02.2023., 23.05.2023., 14.09.2023., 6.11.2023., 1.07.2025. i 9.10.2025. nagradu u iznosu od po 550,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 3.850,00 EUR-a, zatim za pristup na ročište 5.05.2025. nagradu u visini od 137,50 EUR-sa (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), nadalje nagradu za sastav podneska od 2.02.2023. u iznosu od 137,50 EUR-a (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), jer se na radi o obrazloženom podnesku, već o podnesku u kojem su tuženice samo dostavile adresu svjedokinje ZP, te nagradu za sastav podneska od 6.10.2022. u iznosu od 137,50 EUR-a (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), a što sveukupno iznosi 5.362,50 EUR-a. Tom trošku valjalo je pribrojiti i trošak PDV-a, što ukupno iznosi 6.703,12 EUR-a, te za taj iznos obvezati tužitelja da isti naknadi tuženicima (djeljiva obveza). Preko dosuđenog iznosa, zahtjev tuženica za naknadom troškova postupka je valjalo odbiti kao neosnovan, jer je zatražen protivno sadržaju relevantnih odredbi Tarife. Naime, navedeno se odnosi na pogrešno, tj. previsoko zatražen trošak za sastav podneska od 2.02.2023., kao i za pristup na ročište od 5.05.2025., koje je odgođeno prije početka raspravljanja zbog nedolaska tužitelja na isto. Također, tuženicama nije priznat niti trošak za sastav dva podneska od 20.(19.)09.2022 i 6.10.2022., već trošak samo jednog od tih podnesaka, i to trošak koji je nastao dostavom podneska od 6.10.2022. Ovo stoga što su tuženice tim podnescima dostavile sudu istu materijalnu dokumentaciju, samo što je u prvom podnesku ista dostavljena bez prijevoda na hrvatski jezik, dok je kasnije u podnesku od 6.10.2022. ista dostavljena s ovlaštenim prijevodom. Zbog navedenog, tuženicima je priznat samo trošak jednog podneska, i to onog od 6.10.2022., ali ne u visini od 550,00 EUR-a, već u visini od 137,50 EUR-a, jer se radi o neobrazloženom podnesku koji sadržajno odgovara Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Što se tiče podneska od 20.(19.)09.2022., valja istaći da isti nije priznat tuženicima, jer osim što je tim podneskom dostavljena dokumentacija bez ovlaštenog prijevoda na hrvatski jezik, radi se o podnesku koji je predan sudu neposredno pred pripremno ročište 20.09.2022., pa su sve dokazne prijedloge iz tog podneska tuženice imale priliku iznijeti i na tom ročištu, bez potrebe pisanja predmetnog podneska te stvaranja dodatnih i nepotrebnih troškova. Što se tiče zatraženih sudskih pristojbi, valja istaći da je i taj zahtjev tuženica odbijen kao neosnovan, i to prije svega iz razloga što isti nije konkretiziran, pa se iz istog uopće ne može utvrditi koju to naknadu za sudsku pristojbu tuženice potražuju od tužitelja, s tim da ukoliko se radi o sudskoj pristojbi na odgovor na tužbu, tada valja navesti da ista još uvijek nije dospjela na naplatu sukladno čl. 4 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023), pa ju stoga tuženice niti ne mogu potraživati od druge strane kao svoj parnični trošak. Zbog navedenog, odlučeno je kao u točki III izreke ove presude (rješenja).

U Krku 14. studenog 2025.

Sutkinja

Natalija Denona

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte