REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-624/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja ZĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 7. listopada 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika TĐ, na ročištu za objavu presude dana 14. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju GĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 20.580,78 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 5,63 EUR od 16.8.2007. godine do isplate

na iznos od 5,57 EUR od 16.9.2007. godine do isplate

na iznos od 8,50 EUR od 16.11.2007. godine do isplate

na iznos od 18,24 EUR od 16.1.2008. godine do isplate

na iznos od 14,55 EUR od 16.2.2008. godine do isplate

na iznos od 35,77 EUR od 16.3.2008. godine do isplate

na iznos od 33,18 EUR od 16.4.2008. godine do isplate

na iznos od 5,43 EUR od 16.5.2008. godine do isplate

na iznos od 15,89 EUR od 16.6.2008. godine do isplate

na iznos od 7,69 EUR od 16.7.2008. godine do isplate

na iznos od 5,96 EUR od 16.8.2008. godine do isplate

na iznos od 5,65 EUR od 16.9.2008. godine do isplate

na iznos od 37,15 EUR od 16.10.2008. godine do isplate

na iznos od 56,31 EUR od 16.11.2008. godine do isplate

na iznos od 29,08 EUR od 16.12.2008. godine do isplate

na iznos od 102,55 EUR od 16.1.2009. godine do isplate

na iznos od 103,31 EUR od 16.2.2009. godine do isplate

na iznos od 78,63 EUR od 16.3.2009. godine do isplate

na iznos od 84,30 EUR od 16.4.2009. godine do isplate

na iznos od 85,42 EUR od 16.5.2009. godine do isplate

na iznos od 75,68 EUR od 16.6.2009. godine do isplate

na iznos od 77,38 EUR od 16.7.2009. godine do isplate

na iznos od 73,11 EUR od 16.8.2009. godine do isplate

na iznos od 84,01 EUR od 16.9.2009. godine do isplate

na iznos od 71,90 EUR od 16.10.2009. godine do isplate

na iznos od 79,73 EUR od 16.11.2009. godine do isplate

na iznos od 78,48 EUR od 16.12.2009. godine do isplate

na iznos od 99,61 EUR od 16.1.2010. godine do isplate

na iznos od 113,19 EUR od 16.2.2010. godine do isplate

na iznos od 110,25 EUR od 16.3.2010. godine do isplate

na iznos od 123,73 EUR od 16.4.2010. godine do isplate

na iznos od 148,44 EUR od 16.5.2010. godine do isplate

na iznos od 150,44 EUR od 16.6.2010. godine do isplate

na iznos od 178,86 EUR od 16.7.2010. godine do isplate

na iznos od 179,44 EUR od 16.8.2010. godine do isplate

na iznos od 238,87 EUR od 16.9.2010. godine do isplate

na iznos od 204,25 EUR od 16.10.2010. godine do isplate

na iznos od 212,26 EUR od 16.11.2010. godine do isplate

na iznos od 238,26 EUR od 16.12.2010. godine do isplate

na iznos od 241,46 EUR od 16.1.2011. godine do isplate

na iznos od 228,70 EUR od 16.2.2011. godine do isplate

na iznos od 236,43 EUR od 16.3.2011. godine do isplate

na iznos od 236,83 EUR od 16.4.2011. godine do isplate

na iznos od 260,39 EUR od 16.5.2011. godine do isplate

na iznos od 310,46 EUR od 16.6.2011. godine do isplate

na iznos od 367,45 EUR od 16.7.2011. godine do isplate

na iznos od 420,52 EUR od 16.8.2011. godine do isplate

na iznos od 324,41 EUR od 16.9.2011. godine do isplate

na iznos od 292,07 EUR od 16.10.2011. godine do isplate

na iznos od 294,23 EUR od 16.11.2011. godine do isplate

na iznos od 298,69 EUR od 16.12.2011. godine do isplate

na iznos od 326,59 EUR od 16.1.2012. godine do isplate

na iznos od 334,99 EUR od 16.2.2012. godine do isplate

na iznos od 325,84 EUR od 16.3.2012. godine do isplate

na iznos od 324,47 EUR od 16.4.2012. godine do isplate

na iznos od 329,10 EUR od 16.5.2012. godine do isplate

na iznos od 337,15 EUR od 16.6.2012. godine do isplate

na iznos od 327,10 EUR od 16.7.2012. godine do isplate

na iznos od 324,33 EUR od 16.8.2012. godine do isplate

na iznos od 299,69 EUR od 16.9.2012. godine do isplate

na iznos od 320,93 EUR od 16.10.2012. godine do isplate

na iznos od 330,82 EUR od 16.11.2012. godine do isplate

na iznos od 324,25 EUR od 16.12.2012. godine do isplate

na iznos od 313,79 EUR od 16.1.2013. godine do isplate

na iznos od 311,10 EUR od 16.2.2013. godine do isplate

na iznos od 308,31 EUR od 16.3.2013. godine do isplate

na iznos od 327,77 EUR od 16.4.2013. godine do isplate

na iznos od 299,15 EUR od 16.5.2013. godine do isplate

na iznos od 294,47 EUR od 16.6.2013. godine do isplate

na iznos od 297,26 EUR od 16.7.2013. godine do isplate

na iznos od 294,32 EUR od 16.8.2013. godine do isplate

na iznos od 304,79 EUR od 16.9.2013. godine do isplate

na iznos od 311,57 EUR od 16.10.2013. godine do isplate

na iznos od 314,88 EUR od 16.11.2013. godine do isplate

na iznos od 326,67 EUR od 16.12.2013. godine do isplate

na iznos od 314,77 EUR od 16.1.2014. godine do isplate

na iznos od 282,02 EUR od 16.2.2014. godine do isplate

na iznos od 288,32 EUR od 16.3.2014. godine do isplate

na iznos od 282,83 EUR od 16.4.2014. godine do isplate

na iznos od 274,96 EUR od 16.5.2014. godine do isplate

na iznos od 276,66 EUR od 16.6.2014. godine do isplate

na iznos od 282,28 EUR od 16.7.2014. godine do isplate

na iznos od 286,77 EUR od 16.8.2014. godine do isplate

na iznos od 287,91 EUR od 16.9.2014. godine do isplate

na iznos od 292,72 EUR od 16.10.2014. godine do isplate

na iznos od 299,63 EUR od 16.11.2014. godine do isplate

na iznos od 300,93 EUR od 16.12.2014. godine do isplate

na iznos od 301,94 EUR od 16.1.2015. godine do isplate

na iznos od 301,42 EUR od 16.2.2015. godine do isplate

na iznos od 301,42 EUR od 16.3.2015. godine do isplate

na iznos od 301,42 EUR od 16.4.2015. godine do isplate

na iznos od 301,42 EUR od 16.5.2015. godine do isplate

na iznos od 301,42 EUR od 16.6.2015. godine do isplate

na iznos od 301,42 EUR od 16.7.2015. godine do isplate

na iznos od 301,42 EUR od 16.8.2015. godine do isplate

na iznos od 301,42 EUR od 16.9.2015. godine do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju GĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.587,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju GĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 3.187,50 EUR, u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa dijelom zahtjeva naknadu parničnih troškova u iznosu od 562,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su stranke dana 06.06.2007. godine sklopile Ugovor o kreditu br. 3209567178/07 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 225.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita.

Tužitelj se sukladno članku 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 4,30%.

Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

Razvidno je kako su u predmetnim Ugovorima postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda RH Rev- 3142/2018- 2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.

Tužitelj tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Neovisno o sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu broj: 3209567178/07 kojim se regulirala konverzija kredita iz vlautne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora te prava tužitelja na isplatu. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona, te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu ništetna, budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Također, u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja. Naime, tuženik je izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK.

Slijedom navedenog tužitelj je tražio da mu tuženik isplati iznos od 20.567,17 EUR na ime tečajnih razlika, te iznos od 9.587,10 EUR na ime manje obračunate glavnice u konverziji, a nakon provedenog financijskog vještačenja specificirao je tužbeni zahtjev kako je to navedeno pod stavkom I izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i visinu postavljenih tužbenih zahtjeva, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 6.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 6.06.2018. godine nastupila zastara.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 15.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.

Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.

Tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EUR korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Nadalje tuženik citira Odluku Suda EU u predmetu C-567/20 tvrdeći da je taj sud zaključio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: - što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke); što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke); - što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.

Sud EU iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, , a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tuženik smatra da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Nadalje napominje da je u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje naveo:

“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Na kraju tuženik zaključuje: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita; zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 05.11.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Glede zatjeva za isplatu navodne razlike glavnice kredita, tuženik ističe da utuženi iznos ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita u CHF više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom ugovoru, već je taj iznos posljedica sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve.

3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužitelj je ustvrdio da su tuženikovi navodi sadržani u odgovoru na tužbu u cijelosti netočni i neosnovani.

Prvenstveno, tuženik neosnovano i paušalno osporava tužitelju svojstvo potrošača. Tužitelj se nikada nije bavio poslovnom djelatnošću u koje svrhe bi koristio nekretninu koja je kupljena iz sredstava predmetnog kredita. Tužitelj ne može dokazivati negativne činjenice pa je teret dokaza ovdje na tuženiku.

Tužitelj ističe da samim potpisivanjem Dodatka koje se može tumačiti svojevrsnim „obeštećenjem“ zbog naglog skoka valute CHF u periodu otplate, nije riješeno pitanje ugovaranja bitnog sastojka ugovora o kreditu koji je ništetan. Isto tako ništave odnosno djelomično ništave odredbe Ugovora o kreditu ne mogu izgubiti navedena obilježja nevaljanosti samim time što je uz takav ugovor sklopljen Dodatak kojim se pojedini pravni odnos regulira kao posljedica izmjene samog zakona, a ne volje ugovornih strana. Naime Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) „prisilio“ je tuženika na proces konverzije, a što tuženik ističe kao u odgovoru na tužbu tako i u samom Dodatku. Slijedom navedenog ne može se sklapanjem takvog Dodatka tumačiti gubitkom pravnog interesa.

Tužitelj ističe da ništetnost pojedinih odredbi postoji po samom zakonu i djeluje ex tunc slijedom čega ugovorne strane ne mogu naknadnim sporazumom čak i kada bi u njima tako što bili izrijekom navedeno – što ovdje nije slučaj, mogle izvršiti konvalidaciju ništetnih odredbi.

Tužitelj je Dodatak ugovoru sklopio samo i isključivo kako bi se oslobodio rizika ponovnog skoka CHF valute, te kako bi bar na neki način bio obeštećen zbog povijesnih kretanja švicarskog franka, te si omogućio fiksnu kamatnu stopu u daljnjoj otplati kredita.

Tužitelj ponovno ukazuje kako je u odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi isplate povodom ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

Netočan je navod tuženika da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužitelja.

Naime tuženik zanemaruje činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20.3.2018. godine vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav koji stav je obvezujući i za ovaj sud, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

Dakle, u konkretnom slučaju u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. postala je pravomoćna 14.06.2018. godine te je danom pravomoćnosti presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava tek 14.06.2023.godine. Dakle, budući da je tužitelj tužbu podnio 14.6.2023. godine to je razvidno kako zastara za povrat stečenog bez osnove još nije nastupila.

Vezano za odredbe ugovora kojima je određeno da je glavnica kredita vezana uz švicarski franak tzv. valutna klauzula tužitelj ističe kako je neosnovan navod tuženika kako navedene odredbe nisu nepoštene, odnosno ništetne jer je ta odredba dopuštena.

Naime, prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03,dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13).

Nadalje, člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije sporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.).

Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.

Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR.

Slijedom svega navedenog, razvidno je kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO- a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P- 1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu

O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

Tužitelj smatra prigovor tuženika vezan uz tijek zatezne kamate u cijelosti neosnovanim. Takva tvrdnja nema uporišta u odredbi članka 1115. ZOO-a koja odredba ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Odredbom članka 55. st 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identično je bilo određeno i člankom 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

Nadalje, Građanski odjel VSRH je na svojoj sjednici 20.1.2020. godine donio Zaključak koji glasi: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323 st.1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke u kojem u je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora .

4. Tijekom postupka pročitan je ugovor o namjenskom kreditu broj 3209567178/07 sklopljen dana 6. lipnja 2007. godine, dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR sklopljen između stranaka dana 1. veljače 2016., pregled promjena kamatnih stopa, otplatna tablica, promet po kreditu/specifikacija uplate, obavijest o izračuna efekata konverzije od 15. siječnja 2006. sa otplatnom tablicom, izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2025., pregled otvorenih stavki po kreditu na isti dan, prijedlog izmjene ugovora o kreditu, saslušan je tužitelj te je provedeno je financijsko vještačenje po mr. sc. AĐ iz Ručević vještačenja d.o.o.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Nije sporno da su stranke dana 6. lipnja 2007. godine. godine sklopile ugovor o namjenskom kreditu broj 3209567178/07 , kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 225.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na da isplate kredita, i to za kupnju stana i dva vanjska parkirališna mjesta u [adresa].

Rok otplate iznosio je 25 godina, obveza tužitelja bila je da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.214,83 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

8. Isto tako nije sporna činjenica da su stranke dana 21. siječnja 2016. godine zaključile Dodatak tom ugovoru, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), kojim se, a kako to stoji u članku 2. , "U skladu s odredbama Zakona, a temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od stranke Korisnika kredita , ovim Dodatkom Ugovoru o kreditu mijenjaju se odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže Zakon."

9. Također, u članku 5., stranke su utvrdile su koliko sukladno izračunu konverzije iznosi zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, odnosno da je veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kreditu u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., godine, te da ta razlika iznosi 56.669,34 HRK, a prema članku 6. koristiti će za podmirenje anuiteta kredita u EUR.

10. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

11. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

12. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje prve nekretnine, odnosno konkretno stana u [adresa]. U banci mu je upravo ponuđena ova vrsta kredita koji je bio vezan uz valutu švicarski franak. Predočen mi je i otplatni plan te mu je bilo prihvatljivo s obzirom na visinu rate da sklopi takav ugovor. Nitko od strane banke nije mu ništa posebno govorio o predmetnoj valuti, odnosno valutnoj klauzuli niti ga upozoravao da bi moglo doći do rasta tečaja i nekih problema vezano za to.

Tijekom otplate kredita rata je enormno narasla te je to financijski bilo gotovo neizdrživo pa je iz tog razloga prihvatio ponudu banke za konverziju kredita u euro i sklopio aneks ugovora. Prethodno mu je banka dostavila izračun te konverzije i prema novom otplatnom planu kredit je bilo lakše otplaćivati tako da je iz tog razloga pristao. Banka je pripremila aneks ugovora te tu nije imao nikakvog utjecaja, na njemu je bilo da to prihvati ili ne, a nije se odricao nikakvih svojih prava koja bi ga pripadala neovisno o konverziji ugovora.

14. S obzirom na ove ničim u sumnju dovedene navode tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe da je tužitelj sklopio ugovor u svojstvu potrošača, a i sam tuženik je s tužiteljem kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK- a.

15. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelja bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.

16. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće: Zagrebačka banka d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 6. lipnja 2007. Ugovor o kreditu kreditna partija broj 7103690991 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 225.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita,

- ugovoren je rok otplate od 25 godina (otplata u jednakim anuitetima) te kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,30 % godišnje na dan sklapanja Ugovora (fiksna prve dvije godine, a nakon toga promjenjiva),

- prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. kolovoza 2007., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

Kredit je isplaćen 19. lipnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj Hrvatske narodne banke za valutu CHF iznosio 4,415040 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 225.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 993.384,00 kn Zagrebačka banka d.d. kao Banka i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su Dodatak Ugovoru o kreditu broj računa 7103690991 sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 110.983,93 EUR,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 86.669,34 kn.

Uvidom u Pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, razvidno je kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

- 4,30 % godišnje od prvog anuiteta do anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007.,

- 4,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008.,

- 5,60 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. travnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009.,

- 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2010.,

- 5,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2010. do zaključno anuiteta sdospijećem 1. srpnja 2010.,

- 6,05 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010.,

- 5,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011.,

- 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2012.,

- 5,15 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2013. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio tuženik u razdoblju od isplate kredita (28. listopada 2010.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), , te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'jᵢ' Tabele 1), odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi kao i konačan prijeboj više plaćenih sa manje plaćenim iznosima, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja1, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'm' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015.

Mišljenje je vještaka da:

1.ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 20.580,78 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 16.229,48 EUR i u cijelosti se odnosi na glavnicu,

2. ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 20.567,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 16.202,87 EUR i u cijelosti se odnosi na glavnicu.

Razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 7.533,35 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije,

Prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 11.503,00 EUR,

Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, Sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, a preplata iz konverzije je utvrđena kao razlika tih uplata i obveza po konvertiranom kreditu.

17. Očitujući se o tužiteljevom prigovoru o izračunu u dijelu u kojem je vještak izračunao razliku neotplaćene glavnice po konverziji u iznosu od 7.533,35 EUR, iz razloga štoje u vještak u nalazu i mišljenju uzeo iznos glavnice u CHF koji je proizašao iz stvarnog stanja s promjenama kamatne stope, a ne po početnim uvjetima koji bi važili na taj dan, vještak je naveo kako se odgovor na primjedbu tužitelja krije se upravo u postavljenom zadatku, jer je vještak glavnicu u CHF koja je preostala na 30. rujna 2015. pomnožio tečajem za CHF važećim na dan korištenja kredita, dakle takvim je izračunom odgovoreno na postavljeni zadatak.

Nadalje, da tužitelj u svojoj primjedbi ukazuje na to da bi se trebao primijeniti početni otplatni plan, dakle otplatni plan bez ikakvih promjena kamatnih stopa, što bi vještak i napravio da je predmet postupka ništetnost ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope. Kako promjene kamatne stope nisu predmet postupka, iste nisu sporne i vještak ne može u tom smislu mijenjati stvarni otplatni plan, pa se razlike (manje obračunato umanjenje glavnice kod konverzije) obračunavaju u odnosu na stvarni otplatni plan.

Slijedom iznesenoga, u cijelosti je ostalo kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.

18. Nastavno, na traženje tužitelja, a vezano za isti prigovor, vještak je dopunio mišljenje te je naveo da ako sud utvrdi da se u konkretnom slučaju, bez obzira na činjenicu da ništetnost promjenjivosti kamatne stope nije bila utužena, izračun razlike glavnice treba sačiniti kao da to jest bilo utuženo, tada je vještak mišljenja da razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem i glavnice preostale nakon konverzije, na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.587,10 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

19. Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, te je vještak argumentirao otklonio primjedbe tužitelja.

20. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

21. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

22. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 21. siječnja 2016.. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

23. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

24. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

25. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

26. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

28. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

29. Dakle, uplate koje je izvršila tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

30. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19.e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

31. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

32. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

33. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

34. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen.

35. Zbog toga je prigovor zastare bespredmetan.

36. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

37. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, naloženo mu je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023).

38. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 10. prosinca 2024., po Tbr. 8. t. 4. u visini od 25 bodova, sastav podneska od 20. ožujka 2025. i 24. srpnja 2025., po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 250 bodova, te zastupanja na ročištu dana 6. studenog 2024. i 7. listopada 2025., po Tbr. 9. t. 1. u visini od 250 bodova za svako ročište.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 2.550,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 637,50 EUR.

39. Zbog toga je tužitelju naloženo da tuženiku plati iznos od 3.187,50 EUR, a preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupa u iznosu od 565,50 EUR valjalo je odbiti kao neosnovan.

U Zlataru, dana 14. studenog 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika