REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5353/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Stjepanu Misbrener, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnicu tužiteljice Ivane Škare, odvjetnice i punomoćnice tuženika Jasminke Houška, odvjetnice, dana 14. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je u cijelosti ništetan i da ne proizvodi pravne učinke među ugovornim stranama Ugovor o kreditu broj 9013098455 sklopljen između tužiteljice CF, [adresa], iz [adresa], kao korisnika kredita i ujedno založnog dužnika i tuženika Privredne banke Zagreb, d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, kao davatelja kredita te založnih dužnika FF, [adresa], iz [adresa], EF, [adresa], iz [adresa] i TF, [adresa], iz [adresa] osim i dijelu odredbe čl. 7.2. tj. da bi bile ništetne ugovorne odredbe kojima su stranke ugovorile iznos kredita (čl.1.), namjena kredita (čl.2.), korištenje kredita (čl.3.), kamata na kredit (čl.4.), interkalarnu kamatu (čl.5.), kamata na zakašnjela plaćanja (čl. 6.), odredbe o roku otplate kredita, visine anuiteta, dospijeće anuiteta (čl.7.), ugovaranje osiguranja vraćanja kredita (čl.8.), odredbe kojim se regulira otkaz ugovora o kreditu (čl.9.), odredbe o prijevremenoj otplati kredita (čl.10), odredba o nadležnosti suda, te prelazne i završne odredbe.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9013098455 sklopljenog između tužiteljice CF, [adresa], iz [adresa], kao korisnika kredita i ujedno založnog dužnika i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, kao davatelja kredita te založnih dužnika FF, [adresa], iz [adresa], EF, [adresa], iz [adresa], MF, [adresa], iz [adresa] i TF, , [adresa], iz [adresa], i to u dijelu odredbe čl. 7.2. koja glasa: ".... U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete..."

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 7,98 % (slovima: sedam cijelih devedesetosam posto) godišnje. "

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"7.2. Kredit u iznosu od 171.000,00 kuna (slovima: stosedamdesetjednutisuću KN) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 60 (slovima: šezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. Mjesečni anuitet iznosi 3.465,63 kuna (slovima: tritisućečetristošezdesetpet KN i šezdesedtri lp).

Iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat je primjenom kamatne stope važeće na dan zaključenja ovog Ugovora. ... O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora."

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Završne odredbe

Ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru služe poslovne knjige i dokazna sredstva s kojima Banka raspolaže. Ugovorne strane su također suglasne da je Banka ovlaštena samostalno, sukladno ovom Ugovoru, odrediti dospijeće i visinu anuiteta, odnosno ukupne tražbine. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala.

Korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu."

VI. Nalaže se tužiteljici CF, iz [adresa], naknaditi tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, parnični trošak u iznosu od 1.833,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 25. rujna 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu na iznos od 171.000,00 kn za kupnju dionica društva HT – Hrvatske telekomunikacije d.d. Zagreb, da je kao sredstvo osiguranja povrata kredita tužiteljica u svojstvu založnog dužnika založila predmetne dionice društva HT-Hrvatske telekomunikacije d.d. za čiju kupnju je kredit i bio odobren, i to do 155 komada dionica te je tužiteljica dodatno uručila tuženiku ovjerovljenu ispravu o zapljeni po pristanku dužnika i ovjerovljenu zadužnicu, da su založni dužnici NF, EF, AF i RF, svi na adresi [adresa] sudjelovali u sklapanju spornog Ugovora o kreditu u svojstvu založnih dužnika te je svaki od navedenih založnih dužnika kao sredstvo osiguranja založio do najviše 155 komada dionica društva HT-Hrvatske telekomunikacije d.d. koje su bile predmet kupnje u inicijalnoj javnoj ponudi dionica. Tužiteljica navodi da Ugovor o kreditu sadrži ništetnu ugovornu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke te je iz navedenog razloga posljedično i cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Ističe da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa pri čemu nisu unaprijed određeni jasni i precizni parametri i uvjeti pod kojima banka kao ugovorna strana može promijeniti kamatnu stopu, te je ugovoreno čl. 7.2. Ugovora o kreditu da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete. Ističe da je u završnim odredbama Ugovora o kreditu ugovoreno da su strane suglasne da banka odredi dospijeće i visinu anuiteta odnosno ukupne tražbine, da je predviđena primjena Općih akata poslovanja banke s građanima i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana i da je utvrđeno da sve ugovorne strane prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune o kojima će ih banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u pogledu ništetnosti promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banaka u Republici Hrvatskoj. Ističe kako je iz sadržaja citiranog dijela odredbe čl.4.1. i 7.2. Ugovor o kreditu jasno da je tuženik povrijedio prava i interese tužiteljice kao potrošača, zaključujući Ugovor o kreditu koristeći ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu u ugovoru o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik i tužiteljica nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama stranka, pa je tuženik time postupio suprotno čl. 96. i čl. 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi kako ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi nužno dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu imajući u vidu odredbu čl. 1021. ZOO i čl. 270. stavak 1. ZOO-a, poziva se i na odluku Suda EU broj C-70/19 i C-179/19, broj C-269/19 i C-19/20. Tužiteljica ističe da je tuženik tražbinu po spornom Ugovoru o kreditu otuđio tj. cesijom prenio na novog vjerovnika Eos Matrix d.o.o., Horvatova 82, Zagreb i da se tužiteljici navedeni novi vjerovnik obratio dopisom u kojem je dostavio podatak da potražuje dug na osnovu spornog Ugovora o kreditu iz 2007. godine, koji dug je tužiteljica dopisom od 18. lipnja 2024. godine osporila kako osnov tako i visinu duga. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenog zahtjeva, osporava status potrošača tužiteljice, ističe prigovor zastare. Navodi imajući u vidu Ugovor o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik da se ne radi o potrošačkom kreditu niti se radi o ugovoru koji bi na bilo koji način bio predmetom kolektivne zaštite i kolektivnog spora, pa se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ne primjenjuju odluke iz kolektivnog spora poslovni broj P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu. Navodi da nema razloga ništetnosti Ugovora o kreditu kako to tvrdi tužiteljica jer isti nije sklopljen suprotno Ustavu, zakonu ili moralu društva, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dopuštene, da je tužiteljici odobren kredit za kupnju dionica, da kupnja vrijednosnih papira ne upućuje da se radi o nekom potrošaču jer neuki potrošač ne kupuje dionice, tužiteljica je bila u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i kupnje dionica obrtnica i dionica je kupovala radi stjecanja dobiti, pa se ne radi o potrošačkom kreditiranju prosječnih potrošača. Tuženik ističe da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa stoga nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, a pri tome treba imati u vidu da je tužiteljica nesumnjivo izrazila svoju volju vlastoručnim potpisivanjem Ugovora o kreditu kao javnobilježničkog akta. Osporava da bi Ugovor o kreditu bio ništetan u cijelosti niti djelomično u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, osporava da bi došlo do neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik ističe da odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glasi (čl. 319.stavak 1. ZOO-a), da su Ugovorom o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju i potvrdile tekst ugovora, time da javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje ugovorne strane. Tuženik navodi kako varijabilna kamatna stopa nije ništetna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Tuženik detaljno obrazlože kako je tuženik ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno pozitivnim zakonskim propisima, a tužiteljica je slobodnom voljom pristala na primjenu promjenjive kamatne stope. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onog iznosa koji tužiteljica potražuje. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9013098455 od 25.09.2007.g. (list 10-14 spisa), dopise od 12.04.2024.g., od 18.06.2024.g. (list 15-17 spisa), elektroničku poštu (list 18-20 spisa), Karticu prometa po kreditu tužiteljice (list 21-36 spisa), dopis od 10.07.2024.g. i od dana 02.08.2024.g. (list 37-39 spisa), saslušan je svjedok AF i tužiteljica.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. U tijeku postupka tužiteljica osporava činjenične navode iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 12.11.2024. godine (list 65-68 spisa). U bitnom navodi da je vrijednost predmeta spora 39.711,17 EUR koliko je visina duga po spornom ugovoru o kreditu novog vjerovnika Eos Matrix d.o.o. Zagreb, ističe kako je riječ o potrošačkom ugovoru jer je tužiteljica sklopila ugovor s tuženikom u svojstvu fizičke osobe radi kupnje dionica HT-Hrvatski telekom d.d. Zagreb, ističe kako se u ovoj pravnoj stvari trebaju primijeniti shvaćanja sudova koja su zauzeta u kolektivnom sporu na koje se odluke poziva tužiteljica u tužbi. Navodi da je nejasan prigovor radi prebijanja koji ističe tuženik budući da tužiteljica nije postavila zahtjev za isplatu već je predmet ovog spora utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu. Osporava istaknuti prigovor zastare.

Tuženik u tijeku postupka osporava navode tužiteljice sadržajno kao u podnesku od 10. prosinca 2024. godine i do dana 28.03.2025. godine, ostaje kod navoda kojim se osporava status potrošača tužiteljici. Nadalje poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU temeljem kojih sud treba prihvatiti kao osnovan prigovor zastare. Navodi kako je došlo do zatvaranje obveze tužiteljice te je u primjeni čl. 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a kako je došlo do ispunjenja ugovora u cijelosti to su otklonjene pravne posljedice koje bi mogle nastati temeljem ništetnih odredbi. Tuženik prigovora načinu utvrđivanja visine potraživanja kako je to predložila tužiteljica obzirom da isti ne uključuje parametre koji odgovaraju predmetnoj pravnoj stvari i materijalnim dokazima u spisu. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5659/2017 od 19.11.2019.g. u kojoj je zauzeto stajalište da se kolektivna presuda ne odnosi na Ugovore o kreditu u kunama i kreditima kojim je valutna klauzula vezana uz valutu EUR. Osporava i nadalje osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ostaje kod prigovora zastare.

5. Sud je na okolnost sklapanja ugovora o kreditu saslušao tužiteljicu i svjedoka. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je trebala potrošački kredit kako bi kupila dionice HT, otišla je u poslovnicu tuženika i tražila kredit, nije odlazila u neku drugu banku tražiti kredit, jer je kod tuženika imala otvoren račun. Iskazuje da nije zahtijevala neku posebnu vrstu kamate, ali joj nisu rekli da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ističe da je vjerojatno pročitala ugovor prije potpisivanja, da nije imala pitanja za djelatnicu banke, a niti joj je ona nešto posebno pojašnjavala ugovorne odredbe pa niti odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao ni parametre temeljem čega će se kamatna stopa mijenjati. Tužiteljica nadalje iskazuje da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane banke i isti se nije mogao mijenjati niti je mogla raspravljati o ugovornim odredbama, da je dobila nacrt ugovora i imala je povjerenja u banku. Navodi da nije primala odluku o promjeni kamatne stope od banke. Tužiteljica ističe da je kredit osobno otplaćivala, bila je nositelj obrta kada je sklapala ugovor i kupovala dionice, a kredit je koristila za kupnju dionica.

Svjedok AF, sin tužiteljice, u sbom iskazu navodi da je išao s tužiteljicom kad je trebalo potpisati ugovor, nije sudjelovao u postupku kada su se dogovarali uvjeti za sklapanje ugovora, da im prilikom preuzimanja ugovora radi ovjere potpisa nitko nije tumačio ugovorne odredbe, a on je potpisao ugovor u svojstvu založnog dužnika. Svjedok iskazuje da na njegov račun banka nije isplaćivala kredit time da je i on od iznosa kredita koji je predmet spora kupio dionice, ali kredit nije otplaćivao. Ne sjeća se da bi vratio novac tužiteljici za kupnju dionica na njegovo ime.

Iskazu saslušanog svjedoka i tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo.

Tuženik u tijeku postupka povlači prijedlog za saslušanjem svjedokinje DF.

6. Sporno je u ovoj pravnoj stvari da li je ništetan Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 25. rujan 2007. godine. Tužiteljica predlaže da sud usvoji podredni tužbeni zahtjev ako utvrdi da je neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetan u cijelosti Ugovor o kreditu broj 9013098455 koji su sklopili tužiteljica i tuženik dana 25. rujna 2007. godine na iznos od 171.000,00 kn, a kojim podrednim tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi da je ništetna ugovorna odredba čl. 4.1. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te odredba čl. 7.2. kojom je ugovoren rok otplate na 60 jednakih mjesečnih anuiteta i da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te da sud utvrdi da je ništetna ugovora odredba – Završna odredba kojom je ugovoreno da stranke pristaju da je dokaz visine tražbine poslovne knjige i druga dokazna sredstava kojima banka raspolaže, te kojim je ugovoreno da je banka ovlaštena samostalno odrediti dospijeće i visinu anuiteta, te da je tužiteljica upoznata s Općim uvjetima poslovanja tuženika i da se isti primjenjuju kao i drugi akti banke ako nešto nije regulirano Ugovorom o kreditu, te kojim korisnik kredita izjavljuje da je sukladno važećim propisima upoznata s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom i da joj je banka uručila otplatnu tablicu.

7. Nije sporno između stranaka da su sklopile Ugovor o kreditu dana 25. rujna 2007. godine na iznos u visini od 171.000,00 kn radi kupnje dionica HT-Hrvatski telekom d.d. Zagreb, s rokom otplate od 60 mjeseci (5 godina) i redovnom kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva koja na dan zaključenja ugovora iznosi 7,98% te se obračunava mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, i ista je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Nije niti sporno da je odredbom čl. 7.2. ugovorena otplata kredita u 60 jednakih mjesečnih anuiteta prema otplatnoj tablici koja je sastavi dio Ugovora o kreditu, da je mjesečni anuitet u iznosu od 3.454,63 kn, da je prvi iznos anuiteta obračunat primjenom kamatne stope važeće na dan zaključenja ugovora te u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se korisnik obvezuje tako utvrđeni mjesečni anuitet plaćati, a o izmijenjenom anuitetu korisnik će se kredita izvijestiti, stranke su suglasne da je obavijest dokaz o izmjeni iznosa anuiteta, a dan obavijesti se smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o izmjeni anuiteta. Nije sporno da su stranke ugovorile osiguranje vraćanja kredita predajom zadužnice te je tužiteljica uložila ne više od 155 dionica na ime zaloga, NF, EF, AF i RF ulažu kao sredstvo osiguranja tražbine (kredita) tuženika sve dionice koje su predmet Obvezujuće ponude ali ne više od 155 dionica društva HT-Hrvatski telekom d.d. Zagreb koje se nalaze registrirane na računu vrijednosnih papira Založnog dužnika u Središnjoj depozitarnoj agenciji pod oznakom HT-R-A. Nije sporno da su u završnim odredbama ugovorne stranke ugovorile da se kao dokaz o visini tražbine koriste poslovne knjige tuženika i dokazna sredstva kojim banka raspolaže, i da je banka ovlaštena samostalno odrediti dospijeće i visinu anuiteta odnosno ukupne tražbine, da su ugovorne strane izjavile da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja tuženika i pristaju na njihovu primjenu, te da će primjenjivati Opći uvjeti tuženika i drugi akti ako nešto nije regulirano Ugovorom o kreditu, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, kao i da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom i da mu je banka uručila otplatnu tablicu.

8. Po odredbi čl.272.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), Ugovor o kreditu je sadržavao podatke o činidbi tj. o kamatama, kako njihovoj početnoj visini, a sukladno po tadašnjoj tuženikovoj Odluci o kamatama i naknadama. Tuženik ne osporava da se tijekom ugovornog razdoblja mijenjala visina kamatne stope. Tužiteljica i tuženik ne dostavljaju podatke da bi sud sa sigurnošću utvrdio za koja vremenska razdoblja se primjenjivala visina kamatne stope, viša ili niža, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 7,98%.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužiteljici status potrošača te navodi da je tužiteljica bila nositeljica obrta i da je kupovala dionice, pa stoga da nema status potrošača i da na ugovorni odnos tužiteljici tuženika ne primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača kako to tvrdi tužiteljica niti odluke donese u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Franak.

Sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica nema status potrošača budući je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba i da je tužiteljica kupovala dionice HT-Hrvatskog telekoma u svoje ime i za svoj račun.

10. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba, namjena kredita – kupnja dionica HT- Hrvatski telekom d.d. Zagreb, (čl.2. Ugovora o kreditu), a Ugovor o kreditu sklopljen je od strane tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza, a koji osporava svojstvo potrošača tužiteljici nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da tužiteljica nije koristila kreditna sredstva kao fizička osoba u potrošačke svrhe. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu korištenja kredita, pa ukoliko tužiteljica nije koristila sredstva u potrošačke svrhe ili ih je koristila u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita jer je isti sklopljen s tužiteljicom kao fizičkom osobom u svojstvu potrošača. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

Sud je pri tome imao u vidu i da je tužiteljica radi osiguranja vraćanja kredita založila dionice HT-Hrvatskog telekoma d.d. Zagreb a koje se nalaze registrirane na računu vrijednosnih papira založnog dužnika (tužiteljice) u Središnjoj depozitarnoj agenciji pod oznakom HT-R-A. Iz iskaza saslušanog svjedoka AF, sina tužiteljice proizlazi i da je on osobno kupio dionice HT-Hrvatskog telekoma d.d. Zagreb na svoje ime. Iz sadržaja Ugovora o kreditu utvrđeno je da je AF radi osiguranja vraćanja kredita založio dionice za korist tuženika. Pod uvjetom i da tuženiku nije bilo poznato da će tužiteljica kao korisnica kredita prepustiti dio kreditnih sredstava AF svom sinu radi kupnje dionica to opet ne utječe na aktivnu legitimaciju tužiteljice u ovoj pravnoj stvari niti njezin status potrošača. K tomu je tuženik primio sve uplate u tužiteljičino ime i za njezin račun te nije ovlašten miješati se u pravne odnose tužiteljice s trećim osobama. Slijedom navedenog prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan.

11. Sud je prihvatio navode tuženika kojim osporava primjenu odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine. Naime, učinci kolektivne tužbe iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. odnose se na kredite sklopljene u vezi CHF valute. Navedena odluka zato nema učinak na kredite u kojima je ugovorena druga valuta vezana za glavnicu, kao u konkretnom slučaju. Nadalje sud ističe da odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava se ne primjenjuju u ovom konkretnom postupku, premda se i tamo sudovi pozivaju na odredbu čl.272.st.1. Zakona o obveznim odnosima, jer je riječ o drugačijoj činjeničnoj situaciji.

12. Sud ocjenjuje da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje odredba čl.26.st.3. Zakona o obveznim odnosima. Naime, kamate jesu ugovorene po čl.4. ugovora o kreditu, a ugovorena je i njihova početna stopa te je ugovorena na osnovi tuženikove odluke o kamatama i naknadama, a kasnije je izmijenjena na osnovi istih daljnjih odluka. U tijeku ovog postupka tužiteljica niti tuženik ne dostavljaju dokaz o promjeni visine kamatne stope niti u kojem vremenskom razdoblju se visina kamatne stope mijenjala. Kako tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti visine kamatne stope tijekom otplate kredita, a ima pravni interes zahtijevati povišenje kamatne stope iznad početno ugovorene kamatne stope od 7,98%, a tuženik ne osporava da bi se mijenjala kamatna stopa tijekom otplate kredita niti u smislu da se ista povisila niti snižavala te tuženik detaljno obrazlaže iz kojih razloga je mijenjao visinu kamatne stope to je sud prihvatio tvrdnje tužiteljice da je tuženik povisio kamatnu stopu tijekom otplate kredita iznad početno ugovorene kamatne stope od 7,98%.

13. Sud ocjenjuje da pojmovi koje banke koriste u unaprijed pripremljenim ugovorima, kakav je nesporno i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna te razumljiva onima koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog korisnika kredita takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što je ugovorna odredba tužene banke koja je uređivala pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u predmetnim članku broj 4. Ugovora o kreditu se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti korisniku kredita da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

14. Nije sporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora. Slijedom toga proizlazi da je takvo unošenje ovakve formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u Ugovor o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužiteljica jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.

15. Na osnovi takve ugovorne odredbe i nedostatka shvatljivih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom korisniku kredita, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva je bila takva da je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužiteljici. U tijeku postupka tuženik nije dostavio dokaz da bi obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatnih stopa, tužiteljica u svom iskazu tvrdi da nije bila obaviještena kada se visina kamatne stope mijenjala, te da nije bila upoznata s parametrima koji dovode do tih promjena kao nestručna osoba koje činjenice proizlaze iz iskaza tužiteljice i saslušanog svjedoka, a tuženik suprotno ne dokazuje.

16. Budući su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile su dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom korisniku kredita i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na korisnikovu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog korisnika kredita nadmoćno pa sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog korisnika kredita ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda korisnicima kredita ostala nerazumljiva.

17. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269. st.1. Zakona o obveznim odnosima, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jednake vrijednosti uzajamnih davanja, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljici kao korisnica kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala tužiteljici procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga prosječnom korisniku kredita objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, usuprot načelima obveznog prava , što isto vrijedi i za navedeni članak 7. točka 2. Ugovora o kreditu.

18. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev je osnovan, primjenom odredbe čl.322.st.1. i čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, dakle ništetan je u navedenom dijelu tog ugovora sadržanom u čl. 7.2. jer nema dokaza da je ova ugovorna odredba bila odlučna pobude zbog kojih je ugovor sklopljen niti je bila uvjet ugovora, o kojoj ništetnosti je odlučeno kao o prethodnom pitanju, a sve prihvaćajući tužiteljičin iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv, kako je prethodno obrazloženo, tj. tužiteljica je bila nestručna za shvaćanje tako postavljenih odredaba ovog ugovora. Tvrdnje tuženika da nestručne osobe ne kupuju dionice pa je očigledno tužiteljica razumjela ugovorne odredbe pa tako i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sud je ocijenio kao neosnovane imajući u vidu da sama činjenica da bi fizičke osobe kupovale dionice nije samo po sebi dokaz da tužiteljica ima znanje i iskustvo kao i banaka u kreditnom poslovanju u kojima zasigurno tuženik kao banka ima nadmoćno znanje o tim poslovima za razliku od prosječnog korisnika kredita kao što je tužiteljica.

19. Nadalje, glede odredbe čl.326.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, sud ocjenjuje da ovakva zabrana nije bila manjeg značenja, jer je postupljeno suprotno navedenima osnovnim načelima obveznog prava pa je ovakva ugovorna odredba ništetna zbog prethodno obrazloženih razloga u slučaju smanjivanja i povisivanja kamatnih stopa tijekom otplatnog razdoblja a niti istekom Ugovora o kreditu bi nestao uzrok ništetnosti pa samim tim i ova ugovorna odredba ne postaje pravovaljana. Također primjenom odredbe čl.328. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da je čl. 7. stavak 2. Ugovora o kreditu ništetan od početka pa i nadalje slijedom čega tužiteljica ima očito pravni interes na utvrđenje ništetnosti (Revt-150/07 od 30. siječnja 2008. godine).

Nadalje u svezi s postavljenim zahtjevom da je ništetan samo dio odredbe čl. 7.2. Ugovora i to dio u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva tužbeni je zahtjev osnovan jer je u tom dijelu odredba nerazumljiva, dakle nepoštena, odnosno protivna načelima obveznog prava (savjesnosti i poštenja, zabrane zlouporabe prava, jednake vrijednosti uzajamnih davanja, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima), a radi se o Ugovoru kojeg je unaprijed pripremila banka, kao visokospecijalizirana novčarska ustanova uz propust da tužiteljicu kao korisnika kredita informira o smislu i sadržaju odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

20. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.).

21. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu kojom je određena kamatna stopa kao promjenjiva jednostranom odlukom banke je ništetna. Da se radi o odredbi Ugovora koji je unaprijed formuliran od strane banke nije niti sporno, a iz iskaza tužiteljice i izvedenih dokaza slijedi da tužiteljica kao potrošač nije imala nikakav utjecaj na istu, niti je o istoj mogla pregovarati.

22. Ovaj sud prihvaća navode tuženika da se u osnovi radi o jasnoj i lako uočljivoj odredbi (o kamati kao promjenjivoj), ali ista nije razumljiva jer tužiteljici ni na koji način nisu bili objašnjeni parametri uslijed kojih dolazi do promjene iste, a u konačnici dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer je cijena (kroz promjenu kamatne stope) bitan sastojak ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbi o kojoj nije pregovarano, tuženik je kao banka potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Takva je odredba u konačnici dovela do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a ista se ne može smatrati beznačajnom, sve i da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano jer niti to ne mijenja utvrđenu neravnotežu i utvrđen izostanak pregovaranja glede odredbe unaprijed formuliranog ugovora.

23. Sud pri tome ističe da nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, osobito kada je u konačnici ista tolika da dovodi do značajne neravnoteže, pa i da je povećanja bilo ekonomski opravdano. Nadalje navodi tuženika da se radi o retroaktivnoj primjeni propisan sud je ocijenio kao neosnovane. To iz razloga jer u odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatsku u Europsku uniju u kojem razdoblju se neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obaveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije), a na što se Republike Hrvatske obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

24. U odnosu na prigovor zastare, sud ga ocjenjuje neosnovanim primjenom odredbe čl.328. Zakona o obveznim odnosima budući da pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.

25. U tijeku ovog postupka tužiteljica navodi da joj se obratilo trgovačko društvo Eos Matrix d.o.o. Zagreb jer da je navodno tuženik prenio svoju tražbinu ugovorom o cesiji. U tijeku ovog postupka sud nije ocjenjivao elektroničku poštu niti sadržaj iste koja prileže na listu 18-20 spisa kao ni dopise koji prileže na listu 15-16 i na listu 37- 38 spisa budući da sud nije sa sigurnošću mogao utvrditi da bi Ugovor o cesiji između tuženika i Eos Matrix d.o.o. bio sklopljen niti se tuženik u tijeku ovog postupka očitovao na takve navode tužiteljice, a tužiteljica i tuženik tijekom ovog postupka ne predlažu provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da li je tuženik prenio svoju tražbinu na treće osobe.

26. Sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti koji je predmet ovog spora osim u dijelu da je ništetna ugovorna odredba čl.7.2. kojim je ugovorena promjena kamatne stope iz točke 4. Ugovora o kreditu da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjen anuitete.

Tužiteljica navodi kako je ništetan u cijelosti Ugovor o kreditu budući je u kolektivnom sporu utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, ističe kako su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi bitne odredbe Ugovora o kreditu pa da je stoga Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Trgovački sud u Zagrebu u svojoj odluci poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine utvrdio je da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo sud u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje odluke koje su donijeli sudovi u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Franak budući se odlučivalo o kreditima kojima je kredit odobren u CHF.

27. U ovoj pravnoj stvari sud ne nalazi da bi bile ništetne ugovorne odredbe kojima su stranke ugovorile iznos kredita (čl.1.), namjenu kredita (čl.2.) korištenje kredita (čl.3.) interkalarna kamata (čl.5.) kamata na zakašnjela plaćanja (čl.6.), odredba o visini anuiteta, dospijeće anuiteta (čl.7.), ugovaranje osiguranja vraćanja kredita (čl. 8.), odredbe kojim se regulira otkaz ugovora o kreditu (čl.9.), odredba o prijevremenoj otplati kredita (čl.10.), odredba o nadležnosti suda (čl.10.) te prelazne i završne odredbe. Prema stajalištu ovog suda ne proizlazi da bi utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi imalo za posljedicu ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu koji je u ovoj konkretnoj pravnoj stvari tužiteljica sklopila s tuženikom. niti sud nalazi da bi Ugovor o kreditu bio sastavljen suprotno odredbama čl. 1021. do 1027. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica u tijeku ovog postupka tvrdi da je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti iz razloga jer je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, a da je odredba o visini kamatne stope bitan sastojak ugovora o kreditu. Sud je ocijenio neosnovane navode tužiteljice te je stajališta da tužiteljica neosnovano zahtjeva utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti budući da ugovor o kreditu može opstati utvrđenjem djelomične ništetnosti bez ugovorne odredbe iz čl. 7.2. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

Sud pri tome ističe kako je Sud Europske unije u odluci broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine zauzeo stajalište da ugovori koji sadrže nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor pod tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih ugovornih odredaba. U konačnici tužiteljica utvrđenjem ništetnosti može samo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa a ne i ukupan iznos uplate po kreditu nakon pokrića iznosa isplaćenog kredita u visini od 171.000,00 kn jer posljedica ništetnosti pravnog posla je da svaka stranka vrati ono što je primila, što bi značilo da je tužiteljica u obvezi vratiti ukupan iznos isplaćenog kredita tuženiku, a tuženik bi bio u obvezi vratiti preplaćene iznose s osnova jednostrane promjene kamatne stope.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kao pod točkom II. izreke u odnosu na čl.7.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisili ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

28. U preostalom dijelu sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl.4.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva a koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 7,98%. To iz razloga jer niti Zakonom o obveznim odnosima niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju građana a niti Zakonom o zaštiti potrošača nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Kako je prethodno navedeno tuženik nije upoznao tužiteljicu kao potrošača na temelju kojih bi se parametara mogla mijenjati visina kamatne stope, pa je to uzrok djelomične nitšetnosti ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, a ne iz razloga jer bi bio ugovor o kreditu ništetan iz razloga jer je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Nadalje tužiteljica u tijeku ovog postupka nije dokazala niti dostavila dokaz da bi ugovor o kreditu u odnosu na ugovorenu visinu kamatne stope od 7,98% bio ništetan. Prema odredbi čl. 29. ZOO-a ništetna bi bila kamatna stopa ona koja je viša od zakonske zatezne kamate, a što tužiteljica u tijeku ovog postupka nije dokazala niti navodi u kojem vremenskom razdoblju bi eventualno tuženik povisio zateznu kamatu iznad zakonske zatezne kamate koja je u to vrijeme iznosila 15%. Pri tome sud kako je prethodno navedeno i obrazloženo polazi od činjenice da tužiteljica ima pravni interes utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kada je ona bila viša od početno ugovorene od 7,98%. Tužiteljica na kojoj je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku ovog postupka nije dostavila dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka da sud utvrdi visinu kamatne stope i vremensko razdoblje kada se ona mijenjala. Sijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude.

29. Kako je prethodno navedeno sud je utvrdio da je ništetna ugovorna odredba čl.7.2. u dijelu u kojem je ugovoreno da tužiteljica pristaje na povećanje kamatne stope jednostranom odlukom banke. Sud je stajališta kako tužiteljica neosnovano zahtjeva da sud utvrdio u preostalom dijelu članka 7.2. Ugovora o kreditu da bi navedena odredba bila ništetna tj. u dijelu da je iznos anuiteta obračunat prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi od 7,98%, te da je banka u obvezi obavijestiti tužiteljicu o promjenama kamatne stope u tijeku ugovornog razdoblja, kao i da se smatra da je banka obavijestila tužiteljicu putem pošte o izmijenjenom iznosu kredita. To iz razloga jer stranke slobodno uređuju svoje ugovorne donose (čl.2. ZOO-a), a tužiteljica niti ne tvrdi niti dokazuje da joj nije bilo jasno kada se smatra da je obvezuje isplata izmijenjenog anuiteta prema obračunu banke. Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom IV. izreke presude.

Sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom V. izreke ove presude u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti završnih odredbi kojim je ugovoreno koji je dokaz o visini tražbine po Ugovoru o kreditu, i da je banka samostalno ovlaštena odrediti dospijeće i visinu anuiteta odnosno ukupne tražbine tj. da se banka služi poslovnim knjigama i drugim dokazima kojima raspolaže, te je ugovoreno da su ugovorne strane upoznate s općim uvjetima tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, kao i na sve njihove dopune i izmjene, o čemu će banka izvijestiti korisnika kredita, te u dijelu da je tužiteljica upoznata s efektivnom kamatnom stopom. Tužiteljica na kojoj je teret dokaza ne dostavlja dokaz niti dokazuje a takve činjenice ne proizlaze niti iz iskaza tužiteljice i svjedoka da joj ne bi bile jasan sadržaj završnih odredbi a sud ne nalazi da bi sadržaj završnih odredbi Ugovora o kreditu bio ništetan, odnosno da je isti tj. Ugovor o kreditu u tom dijelu suprotan Ustavu, zakonu ili moralu društva. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom V. izreke presude.

29. Temeljem čl. 154 st. 2. ZPP-a tuženiku je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, a prema vrijednosti predmeta spora koju je sud utvrdio rješenje poslovni broj P-5353/24-16 od 30.09.2025.g. (list 99-101 spisa). Tuženiku pripada naknada parničnog troška i to za sastav odgovora na tužbu od 30.09.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04., 37/05., 59/07., 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. 107/15., 37/22, dalje: OT-a), sastav podneska od 16.12.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), sastav podneska od 17.01.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), sastav podneska od 28.03.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), pristup na ročište dana 17.03.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.9. t. 1. OT-a), pristup na ročištu dana 30.09.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), ukupno 4.400,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 1.100,00 EUR, ukupno 5.500,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (33,33%) priznat je trošak tuženiku u iznosu od 1.833,15 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 14. studenog 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku