REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: P-3828/25-13
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 8. dalmatinske udarne brigade 4, zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći O461/21, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. listopada 2025. godine u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja PŽ, odvjetničkog vježbenika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 14. studenog 2025. godine
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51640067-5103486168 od 23. ožujka 2007. godine sklopljenog između tužitelja OŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 8. dalmatinske udarne brigade 4, kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3A, kao kreditora, u dijelu koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRKI), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“.
II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3A, platiti tužitelju OŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 8. dalmatinske udarne brigade 4, na ime naknade za obradu kredita iznos od 289,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3A, platiti tužitelju OŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 8. dalmatinske udarne brigade 4, na ime obračunate zatezne kamate iznos od 506,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3A, naknaditi tužitelju OŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 8. dalmatinske udarne brigade 4, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.094,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.
VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I.Utvrđuje se da je tužba povučena za dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 120,59 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate.
II. Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 2.122,97 eura.
Obrazloženje
1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je navodi da je tužitelj dana 23. ožujka 2007. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51640067-5103486168, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.365,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, odnosno zašto baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Isto tako navedena sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. te članka 82. alineje 10. Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da je tuženik odobrio tužitelju jedan iznos kredita, a faktički mu je isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 2.178,97 kuna, odnosno za iznos od 289,20 eura, nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu uzlaznu naknadu te je ujedno nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade, tuženik obračunavao tužitelju i zaračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRKI), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“ te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime naknade za obradu kredita iznos od 289,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate, kao i platiti na ime obračunate zatezne kamate iznos od 506,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.
2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da je prvenstveno istaknuo da tužitelj nema pravo potraživati procesne kamate na uglavničene zatezne kamate sve dok nije podmireno glavno potraživanje te je ujedno osporio tužitelju status potrošača sukladno odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji status se ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopio ugovor, pri čemu je teret dokaza te činjenice na tužitelju. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, slijedom čega niti nije dopušteno ocjenjivati je li ta ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, što je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Isto tako punomoćnik tuženika je napomenuo da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na način da je službenik banke koji je ugovarao kredit s tužiteljem jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, a ujedno je ta informacija tužitelju bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Inače navedenom naknadom za obradu kredita su se pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i trošak zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištena energenata, trošak s osnove razmjerne podataka ili baza podataka s trećim stranaka kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrade ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplate kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Nadalje punomoćnik tuženika je ističući da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, naglasio da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, nego je tek naknadnim izmjenama potrošačkim propisa 2013. godine definirano koje naknade i pod kojim uvjetima se mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući i prigovor zastare potraživanja te navodeći da ispravan obračun zakonske zatezne kamate iznosi 506,55 eura, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51640067-5103486168 od 23. ožujka 2007. godine (stranica 6-11 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5103619794 za razdoblje od 12.7.2007. do 30.9.2015. (stranica 12-25 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5103486168 za razdoblje od 5.4.2007. do 13.7.2007. (stranica 26 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 45-57 i 66-72 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 58-65 i 74-76 spisa), u presliku obračuna naknade za bankarske usluge (stranica 73 spisa), u presliku obračuna zatezne kamate (stranica 84-85; list 93-94 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 98-99 spisa).
4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i tuženik dana 23. ožujka 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 49.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 120 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, kao i činjenica da je prilikom isplate kredita tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 2.178,97 kuna, odnosno iznosu od 289,20 eura. Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, s time da je sporna osnova tužbe na ime tzv. procesne kamate, odnosno obračunate zatezne kamate na naknadu za obradu kredita, jer nije podmireno glavno potraživanje na ime tzv. ulazne naknade, a sporan je i prigovor zastare potraživanja, kao i potrošačko svojstvo tužitelja.
6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 120,59 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe, pa se smatra da je pristao na smanjenje tužbenog zahtjeva djelomičnim povlačenjem tužbe. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke rješenja.
7. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.
8. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.
9. Iskazu tužitelja (stranica 98-99 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja kredita za adaptaciju stana kojeg je kupio u Zagrebu, u Selskoj ulici, rekli su mu da mora platiti naknadu za obradu kredita, ali nisu rekli što konkretno time plaća i zašto to uopće mora platiti, a bez te naknade nije mogao dobiti kredit, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužitelja da je ta naknada bila u postotku od iznosa kredita, a nije mogao pregovarati da taj postotak bude niži, odnosno da dobije kredit bez plaćanja bilo kakve naknade za obradu kredita. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita adaptirao ovaj stan u [adresa], koji su koristili sin i kćer dok su studirali u Zagrebu, s time da je kćer ostala u tom stanu do 2014. godine, a sin je taj stan i nakon toga povremeno koristio kada je dolazio u Zagreb, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, ali je taj stan oštećen u zagrebačkom potresu, pa ga sada nitko ne koristi, jer još uvijek nije završena adaptacija nakon potresa. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je sredstvima ovog kredita adaptirao stan kojeg su koristili sin i kćer dok su studirali u Zagrebu, a kasnije je taj stan koristio samo povremeno sin kada bi dolazio u Zagrebu, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač.
10. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj i to na način da je mogao dobiti kredit bez plaćanja ikakve naknade za obradu kredita, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo na način da je tužitelj mogao dobiti kredit bez plaćanja ikakve naknade za obradu kredita, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) propisano da za stambene kredite nije dopuštena naknada za obradu kredita, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo na način da tužitelj može dobiti kredit bez plaćanja naknade za obradu kredita, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.
11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.
12. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 1,00 % od iznosa kredita, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.
13. Nastavno u odnosu na spornu osnovu na ime tzv. procesne kamate, obračunate zatezne kamate na naknadu za obradu kredita, sud je utvrdio slijedeće. Naime zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti, jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze, što znači da kada se podmiri glavno potraživanje, ako ujedno nisu plaćene i zatezne kamate, iste se osamostaljuju, postaju glavno potraživanje na koje dalje teku kamate i to sukladno odredbi članka 31. stavka 2. ZOO-a od kada je podnesen zahtjev za isplatu tzv. procesne kamate, što je posljedica zabrane anatocizma. Međutim nema nikakve pravne zapreke zahtijevati tzv. procesnu kamatu, iako nije prestalo potraživanje iz kojeg ta procesna kamata proistječe, već je samo bitno da se tada na tu glavnicu potraživanja ne potražuje zatezna kamata koja je obuhvaćena tzv. procesnom kamatom. Treba naglasiti da je Vrhovni sud RH u nizu odluka, pa tako i odluci poslovni broj Rev- 327/13 od 06. ožujka 2019. godine izrazio jasan pravni stav kako nema nikakve zapreke zateznu kamatu izraziti u apsolutnom iznosu, kapitaliziranu, iako nije prestalo glavno potraživanje iz kojeg ta kapitalizirana kamate proistječe, jer za zabranu anatocizma niti nije bitno na koji način je izražena zatezna kamata, već bitno da se na tu kamatu ne može potraživati daljnja, procesna kamata ukoliko se ujedno i na glavnicu potraživanja također potražuje zatezna kamata za isto razdoblje. Imajući na umu da je tužbenim zahtjevom zatražen na ime tzv. ulazne naknade iznos od 289,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine, sud je utvrdio da tužitelj ujedno može osnovano zahtijevati na ime tzv. procesne kamate iznos od 506,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate, jer se time ne potražuje kamata na kamatu.
14. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je utvrdio da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna te vodeći računa da je visina tužbenog zahtjeva nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime tzv. ulazne naknade u iznosu od 289,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine, kao i na ime tzv. procesne kamate u iznosu od 506,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. lipnja 2025. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.
15. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora kao previsoko određenom sud je sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 2.122,97 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok je konačno postavljenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražen na ime tzv. ulazne naknade iznos od 289,20 eura te na ime tzv. procesne kamate iznos od 506,55 eura, a što ukupno iznosi 2.122,97 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke rješenja.
16. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.094,23 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 03. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 25. kolovoza 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 23. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 67,68 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 14. studenog 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.
17. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 08. listopada 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja sukladno ispravnom obračunu postavio tužbeni zahtjev na ime tzv. procesne kamate ujedno ponavljajući u bitnom ranije iznesene navode i pravne stavove, što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, jer je istim zapravo ispravio raniju pogrešku vezanu uz obračun zatezne kamate, a time i postavljanje tog dijela tužbenog zahtjeva, već je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Drugim riječima iako tužitelj tijekom postupka može slobodno disponirati tužbenim zahtjevom, ali to nikako ne znači da za svaki tako postavljeni tužbeni zahtjev može osnovano zahtijevati naknadu troška, posebice ukoliko podneskom kojim postavlja konačni tužbeni zahtjev zapravo ispravlja ranije postavljeni tužbeni zahtjev. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a u zatraženom iznosu od 400,00 eura, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura te je ujedno obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 67,68 eura, što ukupno iznosi 94,23 eura, a što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.
18. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.
19. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Zagrebu, dana 14. studenog 2025. godine
Sudac:
Dijana Mađerčić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 67,68 eura
2. Tuženiku po punomoćniku
U Zagrebu, dana 14. studenog 2025. godine
