Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

A 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-443/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužitelja AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić u Križevcima protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. [adresa], OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 16. listopada 2025.u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika i objavljenoj dana 14. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 7103867360 od dana 16.10.2007. godine, solemniziranog po Javnom bilježniku Višnji Tušek iz Križevaca, dana 22.10.2007. godine pod posl. brojem ovjere OU-9655/07, sklopljenog između tužitelja NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak, i u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope, i to:

Članak 1.

“… kredit u iznosu kunske protuvrijednosti = 123.957,81 CHF ( slovima: stodvadesettritisućedevetstopedesetsedam i osamdesetjedan/100 švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke…”

Članak 2.

“… iznos od 123.957,81 CHF ( slovima: stodvadesettritisućedevetstopedesetsedam i osamdesetjedan/100 švicarskih franaka) i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora… Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …”

Članak 7.

“… u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja za CHF. Prvi auitet iznosi = 628,09 CHF ( slovima: šestodvadesetosam i nuladevet/100 švicarskih franaka)…”

“… za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. O izmjenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora…”

II

Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ukupnom iznosu od 14.180,12 EUR/106.840,28 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 01.10.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine pa do potpune isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana.

III

Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos s osnove zakonske zatezne kamate (nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate) na preplaćene anuitete u iznosu od 1.428,33 EUR/10.761,76 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 01.10.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine pa do potpune isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana.

IV

Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.019,75 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude 14. 11. 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj je podnio tužbu dana 6. 6. 2019. protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., a radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Naime, tvrdi da su dana 16. 10. 2007. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 7103867360, a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika 22. 10. 2007. Temeljem tog ugovora tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 123.957,81 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB. Istim ugovorom čl. 2. određena je kamatna stopa u visini od 4,50% godišnje koja je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke.

1.1.

Temeljem tog ugovora tužitelj je otplaćivao u mjesečnim anuitetima te je između istih stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu i to konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur i to dana 15. 1. 2016.

1.2.

U pogledu konverzije tužiteljevog kredita poziva se na presudu suda Europske unije C 118/17 u kojoj presudi je sud utvrdio kako se čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EZ mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala te ne može imati učinka na potrošača s posljedicom pravne uspostave situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

1.3.

Tužitelj tvrdi da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača.

1.4.

Poziva se tužitelj na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13- 4 od 13. 6. 2014. kojom presudom je u toč. II potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. u dijelu točke I, II, III, IV, V i VII izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih 1.tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14-02 od 9. 4. 2015., a i Vrhovni sud RH je donio dana 20. 3. 2018. svoju odluku br. Rev-2245/17-2 kojom je potvrđena presuda u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako se zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovom posebnim parnicama, računa, odnosno teče od dana 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.

1.5.

Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. kojom je u toč. I potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. godine u dijelu toč. I, II, III IV, V, VI i VIII izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih 1. tuženika Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke, a što je sve za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

1.6.

Nesporno je da je Ugovor između tužitelja i tuženika sklopljen u razdoblju između 10.9. 2003. i 31. 12. 2008. godine, a što čini ništetne ugovorne odredbe u vezi ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. 4. 2005. do 31. 12. 2008. Poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima (ZOO) i to čl. 323., a u vezi čl. 1111., 1115. i 1046. ZOO-a.

1.7

Tužitelj se nadalje poziva se i na čl. 502c. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. tog zakona da su u određenim postupcima uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.8

Slični navodi su i u čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 77/07, 125/07, 79/09) kojim je propisano "odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika". Napominje se da je ista odredba u istom sadržaju sada navedena u čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15).

1.9.

Tužitelj se poziva i na čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima prema kojoj odredbi je jasno propisano kako je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.

1.10.

Nakon provedenog vještačenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev svojim podneskom od 7. 11. 2023. kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, isplatu više preplaćenog iznosa s osnova valutne klauzule i više preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope. Tim tužbenim zahtjevom postavio je i alternativni tužbeni zahtjev s obzirom na provedenu konverziju tražeći utvrđenje ništetnosti Ugovora u dijelu u kojem su iskazane u valuti CHF i u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope te traži isplatu preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i isplata iznosa s osnova zakonske zatezne kamate, a s obzirom na konverziju koja je provedena.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane i to u pogledu pravne osnove visine, kao i činjenice i razloge kojima tužitelj obrazlaže svoju tužbu.

2.1.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja dospjela prije 6. lipnja 2014.

2.2.

U pogledu provedene konverzije tuženik ističe da su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog eur kredita u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15).

2.3.

Pobliže u odgovoru tuženik pojašnjava posljedice konverzije te smatra da je tužitelj slobodnom voljom prihvatio konverziju, a sklapanjem Dodatka (Aneksa ugovora o kreditu) između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije. No, tužitelj tvrdi tuženik, unatoč prihvaćanju konverzije traži povrat naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove pozivajući se i nadalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutne klauzule iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Tuženik smatra da takovo uporište ne postoji u primjeni materijalnog prava. 2.4.

Tuženik izričito tvrdi da sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom.

2.5.

Poziva se tuženik u odgovoru i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH iz odluke Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. koja eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Smatra tuženik da razlozi koje tužitelj navodi u tužbi su načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prihvatio ponudu na konverziju. U trenutku prihvata konverzije tužitelju su povijesne kamatne stope bile poznate, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za eur kredite. Na kraju odgovora na tužbu zaključni je prijedlog tuženika da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu (listovi 9-16), zk. izvadak (17-18), uvjerenje o prebivalištu (21), potvrda o kbr. (22-23), prikaz prometa po kreditu specifikacija uplata (25-34), pregled promjena kamatnih stopa (list 36), tablica efektivna kamatna stopa (list 37-45), Dodatak ugovoru o kreditu (58-63), izračun konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 67-72), informativni sažetak izračuna (73), zk. izvadak (141-142), nalaz i mišljenje vještaka Marinele Vuković (337-353), tabelarni prikaz – zakonska zatezna kamata na dan 30. 9. 2015 (356-369), očitovanje na prigovor u pisanom obliku (list 403-404), preslušan je tužitelj NV kao stranka u svrhu dokaza na glavnoj raspravi 19. 6. 2024. (list 423), a vještakinja Marinela Vuković se očitovala na prigovore tuženika na glavnoj raspravi 15. svibnja 2024. (list 413).

4.

Da bi se utvrdila visina potraživanja tužitelja prema tuženiku polazeći od činjenice ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Marineli Vuković koja je u svom nalazu i mišljenju (list 337-369) dala osnovne uvodne napomene vezane za Ugovor o namjenskom kreditu, razradila osnovne elemente Ugovora o kreditu u pogledu iznosa, kamate i naknade, rok otplate, rok i način korištenja kredita, namjena kredita i otplata kredita. Zatim je dala tabelarni prikaz u Tabeli br. 1 - analitički prikaz iznosa anuiteta uz povećanu kamatnu stopu i povećani tečaj (344-350), da bi dala na kraju i zaključno mišljenje utvrđujući da se preplata anuiteta za tečajnu razliku računa da se ne uključuje razdoblje primjene nižeg tečaja CHF od onog koji je bio na dan isplate, a iznosi 9.753,46 €, odnosno 73.487,58 kn. Preplata tužitelja nastala je po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj u CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno i plaćao o tečaju CHF u odnosu na HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF u odnosu na HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita.

5.

Nadalje preplata anuiteta za kamatnu stopu iznosi 4.426,66 €, odnosno 33.352,70 kn i ne uključuje razdoblja primjene niže kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu. Pojašnjava da preplata tužitelja nastala kao razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početna kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata iznosi ukupno 4.426,00 €. Pojašnjava da od veljače 2014. pa zaključno do 30. rujna 2015. kao dana zakonskog početka primjene učinka konverzije, usporedba preplaćenih iznosa temeljena je na anuitetima koje definira propisana fiksna kamatna stopa od 3,23%, a koja je propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tako zaključuje da preplata temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) iznosi 14.180,12 €, odnosno 106.840,58 kn. Vještakinja zaključuje da izvršenom konverzijom, sklapanjem Dodatka ugovoru, tužitelj nije obeštećen jer preplatom priznatom u konverziji prebija se (tek djelomično) zakonska zatezna kamata izračunata na preplaćene iznose zaključno do 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija. Obračunavanjem preplate priznate u konverziji potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1. 10. 2015. do isplate iznosi 14.180,12 € uz potraživanje na ime zakonske zatezne kamate (nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije) na preplaćene anuitete izračunato do 30. 9. 2015. iznosi 1.428,33 €.

6.

Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju dala pojašnjenje da je nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji, a uz primjenu čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, koji definira uračunavanje kamata i troškova, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove te se prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1. 10. 2015. do isplate iznosi 14.180,12 €, odnosno 106.840,28 kn. Nadalje, utvrđuje da potraživanje na ime zakonske zatezne kamate, nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate, na preplaćene anuitete iznosi 1.428,33 €, odnosno 10.761,76 kn. Konstatira dalje da izvršenom konverzijom, sklapanjem Dodatka ugovoru, tužitelj nije obeštećen preplatom priznatom u konverziji prebija se, djelomično, zakonska zatezna kamata izračunata na preplaćene iznose zaključno do 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Uračunavanje preplate priznate u konverziji potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1. 10. 2015. do isplate iznosi 14.180,12 € uz potraživanje na ime zakonske zatezne kamate, nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije, na preplaćene anuitete, izračunato do 30. 9. 2015. iznosi 1.428,33 €.

7.

Na primjedbe tuženika vještakinja Marinela Vuković očitovala se u pisanom obliku (list 403-404) i na glavnoj raspravi usmeno 15. svibnja 2024. U pisanom očitovanju na prigovore tuženika od 31. listopada 2023. i od 2. siječnja 2024. kojima tuženik prigovara nalazu iz razloga što je vještak iznos preplate priznat u konverziji (pogrešno) odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice. Vještakinja pojašnjava da s obzirom da tuženi prema tužitelju duguje glavnicu (preplatu po valutnoj klauzuli i po osnovi promjenjive kamatne stope) uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana svake uplate tužitelja prema tuženiku uračunavanje i prijeboj preplate priznat je u konverziji sa potraživanjem tužitelja izvršeno je sukladno odredbama čl. 172. Zakona o obveznim odnosima kojim je regulirano uračunavanje kamata i troškova (ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica). Prema istom iskazan je izračun u nalazu i mišljenju od 10. listopada 2023., a kod nalaza i mišljenja ona ostaje u cijelosti. Ističe na ročištu 15. svibnja 2024. da s obzirom da tuženik prema tužitelju duguje glavnicu koju sačinjava preplata po valutnoj klauzuli i po osnovi promjenjive kamatne stope, a uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, uračunavanje i prijeboj preplate priznat je u konverziji sa potraživanjem tužitelja izvršeno je sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a kojim je definirano uračunavanje kamata i troškova. Prema istom je iskazan izračun u nalazu i mišljenju od 10. listopada 2023.

8.

Sud ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka, njezino očitovanje u pisanom obliku te očitovanje dano na glavnoj raspravi kao stručno i objektivno te na temelju tog nalaza i mišljenja sud je i utvrdio visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku polazeći od ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Sukladno tome je i određen alternativno postavljeni tužbeni zahtjev što je tužitelj odredio svojim podneskom od 7. 11. 2023. uvažavajući izračun vještaka u nalazu i mišljenju te uvažavajući i pojašnjenje koje je vještak dao u pisanom obliku, a i očitovanju danom na glavnoj raspravi usmeno.

9.

U ovom parničnom predmetu potrebno je raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.

U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 16. 10. 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga- potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Da je ovakva situacija u pregovorima između tužitelja i tuženika postojala jasno proizlazi djelomično i iz iskaza samog tužitelja danog na ročištu 19. lipnja 2024. (list 423). Tužitelj je objasnio da je u banku došao s namjerom podići kredit za kupnju kuće a rekli su mu da imaju kredit u eurima i CHF. Sugerirali su da je kredit u CHF povoljniji jer bi mu rata bila manja, a njemu je bilo jasno što znači ugovaranje promjenjive kamatne stope i vezanost otplate za CHF, ali nije mogao očekivati da bi rata kredita toliko porasla, jer je nakon dvije godine skoro porasla za duplo. Bio je klijent Zagrebačke banke i imao je svojeg osobnog bankara. Njemu su pojasnili da je CHF stabilnija valuta. Isto tako pojašnjava da kuća koju je kupio tim kreditom mu služi isključivo za stanovanje gdje živi on, žena i djeca.

11.

Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

12.

S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,50%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

13.

Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,50% za redovnu kamatu. Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. 14.

Visina potraživanja tužitelja prema tuženiku utvrđena je na temelju provedenog vještačenja po vještaku Marineli Vuković, uvažavajući i učinke sklopljenog Dodatka ugovoru, tako je utvrđeno da tužitelj osnovano potražuje od tuženika iznos od 9.753,46 € s osnova valutne klauzule i 4.426,66 € s osnova promjenjive kamatne stope, odnosno ukupno je to 14.180,12 €. Isto je osnovano potraživanje iznosa s osnova zakonske zatezne kamate, nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate, na preplaćene anuitete u iznosu od 1.428,33 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao što je to i postavljeno u alternativnom tužbenom zahtjevu.

15.

Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 6. 6. 2019. godine, a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16.

Pogrešno je stajalište tuženika kada se poziva na obrazloženje odluke Vrhovnog suda RH br. Gos-1/19, jer odredba čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača određuje da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju Zakona o zaštiti potrošača ili drugih Zakona kojima se štite prava potrošača. Ova odredba bila je na snazi i u vrijeme kada je sklopljen Aneks ugovora, odnosno konverzija te je primjenjiva i na ugovorne odnose koji su proizašli iz nje. Nadalje Direktiva 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iako nije propis RH ima za cilj usklađenje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima pa su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača i implementirane između ostalog i putem odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača. To znači da u slučaju konvertiranih kredita potrošač potpisom dodatka, odnosno aneksa ugovora kojima je ista provedena zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji mu reguliraju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Sam pristanak potrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove. Čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i zabrana odricanja koju isti članak propisuje je prisilni propis RH, a očito je da tužitelj ni jednom svojom radnjom nije mogao niti se može odreći prava potraživanja povrata iznosa preplaćenih zbog ugovaranja nepoštenih i ništetnih odredaba u ugovoru o kreditu, pa takova radnja ne može biti ni sklapanje konverzije, odnosno aneksa ugovora o kreditu. Tužitelj stoga ima pravni interes da kondemnatornim zahtjevima potražuje od banke preplaćene iznose, a tu banka, odnosno tuženik nije dokazala da bi potrošači u konverziji u cijelosti bili oštećeni. Stajalište da tužitelj kao i ostali potrošači u njegovoj situaciji imaju pravo na punu restituciju proizlazi iz stava Vrhovnog suda RH poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske praske suda Europske unije, što je izraženo u presudi br. Rev-2245/17 od 20. 3. 2018. gdje je zauzeto pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu AVM i AVMP protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15. Prvo učinak djeluje unatrag od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena, a posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo, drugo proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih, odnosno preplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

17.

Uzimajući u obzir stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda RH i u odnosu na odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na sve potrošačke kredite bez obzira da li su konvertirani ili nekonvertirani, nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja navedene odluke. To znači da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju Franaka anuliraju na početo ugovoreni tečaj i kamatnu stopu i protežu se na sve potrošače koji su sklapali ugovore u CHF, a isto je zajamčeno i Direktivom 93/13 EEZ i praksom suda Europske unije, a i nacionalnim zakonodavstvima. 18.

Tvrdnje tuženika da se ne radi o potrošačkom kreditu nisu ničim dokazane i suprotne su sa sadržajem Ugovora o namjenskom kreditu u kojem je izričito navedena namjena kredita, a da se radi o potrošačkom kreditu govori i činjenica da je sama banka sklapala ugovor o konverziji, odnosno aneks ugovora, a konverziju je banka sklapala samo sa potrošačima. Sam je tužitelj objasnio za koje namjene je koristio kredit koji je bio korišten za kupnju kuće. Prema tome i taj prigovor tuženika ničim nije dokazan, već suprotno proizlazi iz svih provedenih dokaza da je riječ o potrošačkom kreditu. Tuženik banka koja je sama pripremila obrazac ugovora o kreditu izričito je i navela da se radi o ugovoru o namjenskom kreditu, a čl. 6. tog istog Ugovora navedeno je da je namjena kredita kupnja stambenog objekta, a to je objasnio i sam tužitelj preslušan kao stranka u svrhu dokaza.

19.

Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je sud priznao trošak sastava tužbe 250 bodova, sastav podneska od 17. 9. 2019. 250 bodova, sastav podneska od 8. 11. 2019. 250 bodova, zastupanje na ročištu 27. 11. 2019. 250 bodova, sastav podneska 20. 3. 2020. 250 bodova, zastupanje na ročištu 10. 9. 2020. 250 bodova, sastav podneska od 22. 9. 2020. 250 bodova, zastupanje na ročištu 19. 1. 2021. 250 bodova, sastav podneska od 7. 11. 2023. 250 bodova, zastupanje na ročištu 18. 1. 2024. 250 bodova, zastupanje na ročištu 6. 3. 2024. 250 bodova, zastupanje na ročištu 15. 5. 2024. 250 bodova i na ročištu 19. 6. 2024. 250 bodova, za sastav podneska od 26. 8. 2025. 250 bodova i zastupanje na ročištu 16. 10. 2025. 250 bodova, zastupanje na ročištu za objavu i uručenje presude 14. 11. 2025. 50 bodova, što je ukupno 3800 bodova, a pomnoženo sa 2,00 € je 7.600,00 € uvećano za PDV od 25% je 1.900,00 €, odnosno sveukupno za troškove zastupanja 9.500,00 €, zatim sudska pristojba na tužbu 187,94 €, trošak predujma za vještačenje 265,45 € i razlika predujma za trošak vještačenja 66,36 €, a što sveukupno iznosi 10.019,75 € .

23.

Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 14. studenog 2025.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).