REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-10366/19-31

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tihomiru Houški, odvjetniku iz odvjetničkog društva Owens, Houška i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetniku iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. listopada 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice EĐK, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnika, dana 14. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208008964 od 06. prosinca 2006. godine sklopljenog između tužiteljice EĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici EĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 13.079,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 24,81 eura od 26. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 24,25 eura od 15. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 24,99 eura od 15. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 24,87 eura od 15. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 51,90 eura od 15. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 49,94 eura od 15. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,78 eura od 15. svibnja 2008. godine do ispalte,

- iznos od 47,37 eura od 15. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,91 eura od 15. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,81 eura od 15. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,79 eura od 15. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 51,51 eura od 15. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 59,16 eura od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 48,30 eura od 15. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 77,61 eura od 15. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 77,92 eura od 15. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 68,08 eura od 15. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 70,33 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 70,78 eura od 15. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 66,89 eura od 15. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 67,57 eura od 15. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 82,63 eura od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 86,97 eura od 15. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 82,15 eura od 15. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 85,27 eura od 15. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 84,76 eura od 15. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 93,17 eura od 15. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 98,57 eura od 15. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 97,40 eura od 15. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 102,76 eura od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 112,59 eura od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 104,89 eura od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 116,15 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 115,78 eura od 15. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 139,14 eura od 15. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 125,53 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 128,68 eura od 15. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 125,45 eura od 20. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 121,77 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 116,79 eura od 15. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 119,81 eura od 15. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 119,96 eura od 15. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 129,16 eura od 15. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 148,70 eura od 15. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 170,94 eura od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 183,35 eura od 15. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 145,96 eura od 15. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 133,39 eura od 15. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 134,23 eura od 15. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 135,97 eura od 15. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 146,82 eura od 15. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 150,08 eura od 15. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 146,53 eura od 15. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 145,99 eura od 15. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 147,79 eura od 15. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 150,66 eura od 14. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 2.694,28 eura od 14. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 147,02 eura od 15. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 145,94 eura od 15. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 136,35 eura od 15. rujna 2012. godine do isplate,,

- iznos od 144,62 eura od 15. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 148,46 eura od 15. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 145,91 eura od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 142,84 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 141,79 eura od 15. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 140,69 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 148,32 eura od 15. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 137,10 eura od 15. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 135,26 eura od 15. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 136,35 eura od 15. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 135,20 eura od 15. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 139,32 eura od 15. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 141,97 eura od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 143,27 eura od 15. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 147,90 eura od 15. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 143,22 eura od 15. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 108,54 eura od 15. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 111,01 eura od 15. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 108,85 eura od 15. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 105,77 eura od 15. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 106,43 eura od 15. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 108,64 eura od 15. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 110,40 eura od 15. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 110,85 eura od 15. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 112,74 eura od 15. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 115,44 eura od 15. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 115,95 eura od 15. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 116,35 eura od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,15 eura od 15. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,15 eura od 15. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,15 eura od 15. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,15 eura od 15. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 116.15 eura od 15. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,15 eura od 15. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 116,15 eura od 15. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 116,15 eura od 15. rujna 2015. godine do isplate

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.878,29 eura, a sve po stopi koja je za razdoblje od 26. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.867,49 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 11. kolovoza 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica kao korisnica kredita dana 06. prosinca 2006. godine sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, kreditna partija 7103429494, radi raspolaganja kreditom u kunskoj protuvrijednosti od 95.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s time da je ujedno ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,5% godišnje koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su dana 23. ožujka 2016. godine tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, ali time tužiteljica nije izgubila pravni interes zahtijevati na osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF isplatu preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, što je utvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim je utvrđeno da je među ostalim bankama i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je deklaratornim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 06. prosinca 2006. godine, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, dok je končano postavljenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i na ime razlike glavnice iznos od 14.946,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, a na ime razlike glavnice u iznosu od 1.867,49 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu u ovom sporu, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja u odnosu na sve iznose dospjele prije 17. lipnja 2014. godine. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da su tužiteljica i tuženik dana 23. ožujka 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju predmetni kredit konvertiran iz kredita u CHF u kredit u eur te su sve uplate po ovom kreditu i to s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope i tečaja tijekom otplate uzete u obzir prilikom konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog eurskog kredita u skladu s odredbom članka 19 c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, dok je naprotiv tužiteljica imala mogućnost izbora, mogla je konverziju izabrati prihvatiti ili ne, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije i to na način propisan zakonom. Nastavno punomoćnik tuženika je osporavajući svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, a na tužiteljici je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, naglasio da je tužiteljica provedenom konverzijom stavljena u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro te je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u euro, a čime je između tužiteljice i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije koju joj dakle banka niti nije mogla uskratiti. Dakle ukoliko je tužiteljica iz bilo kojeg razloga smatrala da joj zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, tada nije trebala prihvatiti konverziju, koja je pravno bila moguća samo pod uvjetima striktno propisanim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa se predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, a što ujedno znači da tužiteljica nakon provedene konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenog bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kada se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrala izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, o čemu je sudska praksa zauzela pravni stav u nizu odluka. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da je inače valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, pa je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog Ugovora o kreditu. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava izrazio pravni stav da Sporazum sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što znači da taj Sporazum, bez obzira da li je sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, a što je utvrdio i Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine navodeći da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju usklađen s Ustavom RH. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, čemu se protivi, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208008964 od 06. prosinca 2006. godine (list 5-13 spisa), u presliku Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 23. ožujka 2016. godine (list 14-21 spisa), u presliku sudske prakse (list 22-38; stranica 99-101, 119-209, 244-253 spisa), u presliku obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 39 spisa), u presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103429494 (list 40 spisa), u presliku otplatnog plana (list 41-45 spisa), u presliku podataka po kreditnoj partiji broj 7103429494 (list 46 spisa), u presliku rekonstrukcije prometa (list 47-58 spisa), u presliku prometa po kreditu / specifikacija uplata (list 59-63 spisa), u presliku dopisa tuženika (list 79 spisa), u presliku izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (list 81-85 spisa), u presliku informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 87 spisa), u presliku pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 89 spisa), u presliku prijedloga izmjene ugovora o kreditu (list 91 spisa), u presliku izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita (list 92-94 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 214-215 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 261-279 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 302-303 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor, dana 06. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 30 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50%, koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem „Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, kao i činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 23. ožujka 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu po toj osnovi preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, a sporno je i potrošačko svojstvo tužiteljice, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice kondemnatornim tužbenim zahtjevom od 11. kolovoza 2025. godine povisio dio tužbenog zahtjeva, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 23. ožujka 2016. godine (list 14-21 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. ožujka 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 214-215 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja stambenog kredita kojim je rješavala svoje stambeno pitanje, u banci su joj ponudili kredit u valuti euro i u valuti CHF, s time da su joj u valuti euro ponudili manji iznos kredita od traženog te je za taj kredit morala imala i jamca, za razliku od kredita u valuti CHF, koji je ponuđen u traženom iznosu kredita, rekli su joj da je CHF „najstabilnija valuta, da se nije mijenjala već 100 godina i da ako dođe do promjene tečaja da to može ići samo“ u njezinu „korist“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik ove valute, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv i dio iskaza tužiteljice da prije potpisivanja ugovora o kreditu nije pokušala pregovarati da kamatna stopa bude fiksna, s time da joj nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što joj nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita kupila stan u kojem i danas živi s djetetom, to je njihov dom, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila je zaposlena, kao što je i danas u MUP-u kao policijski službenik te je u razdoblju od 2016. godine do 2019. godine bila suvlasnik trgovačkog društva koje je bilo registrirano za šišanje pasa i prodaju robe vezano uz kućne ljubimce, a iako je sjedište tog trgovačkog društva bilo na adresi ovog stana, djelatnost tog trgovačkog društva se nikada nije obavljala u ovom stanu. Konačno sudu je uvjerljiv i dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, jer je na taj način smanjila mjesečnu ratu kredita. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 261-279 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope, a uzimajući u obzir zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01. siječnja 2014. godine, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 5.418,04 CHF, odnosno 29.290,52 kuna, što iznosi 3.887,56 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 69.255,42 kuna, odnosno 9.191.78 eura. Dakle ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 13.079,34 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 14.070,60 kuna, odnosno 1.867,49 eura, s time da je informativnim sažetkom izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. godine utvrđen više plaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine i iznosi 2.867,97 eura, odnosno 21.888,57 kuna.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik tužiteljice nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da sudski vještak nije uzeo u obzir preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 21.888,57 kuna.

15. Sudski vještak se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 21. listopada 2025. godine (stranica 302-303 spisa) navodeći da je prilikom izračuna preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. godine uzeta u obzir preplata priznata konverzijom, a ujedno je od 01. siječnja 2014. godine prilikom izračuna primjenjivao zakonsku zateznu kamatu od 3,23%, što je i bio zadatak vještačenja.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što je prigovor tuženika vezan uz preplatu priznatu konverzijom i za taj iznos umanjenja potraživanja tužiteljice zapravo prigovor pravne prirode. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da je sudski vještak primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, iako je početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje. Dakle s obzirom na navedenu zakonsku odredbu sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope od 4,50% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%.

17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. ožujka 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 2.867,97 eura, za koji iznos preplate treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, koja iznosi 1.867,49 eura, što iznosi -1.000,48 eura, a to tim više što je tijekom postupka punomoćnik tuženika isticao materijalnopravni prigovor prijeboja. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužiteljica, potrošač nije u cijelosti obeštećena, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

18. U odnosu na visinu konačno postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i razlike glavnice u iznosu od 14.946,83 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznosi 13.079,34 eura sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule utuženi iznos od 13.079,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa dakle tužiteljica sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.867,49 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate sud je utvrdio da tužiteljica ne može osnovano zahtijevati utuženu razliku glavnice, jer je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 2.867,97 eura, za koji iznos treba umanjiti razliku glavnice u iznosu od 1.867,49 eura, a što iznosi -1.000,48 eura.

19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenjem ništetnim odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu od 06. prosinca 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 13.079,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.867,49 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 5. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.878,29 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 08. studenog 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška pristupa na ročište 09. veljače 2021. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška sastava podneska od 12. veljače 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška zastupanja na ročištu 08. travnja 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska datiranog 25. srpnja 2024. godine a predanog sud 29. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 10. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska datiranog 29. srpnja 2025. godine a predanog na sud 11. kolovoza 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 625,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 153,29 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

21. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 04. kolovoza 2020. godine, podneska od 23. rujna 2020. godine i podneska od 04. prosinca 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužiteljice predlagao zakazivanje ročišta, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da sud zakazuje ročišta bez pismenog prijedloga stranaka ali prema raspoloživim terminima. Isto tako treba naglasiti da je Vrhovni sud RH trebao donijeti jedinstveni pravni stav vezan uz sporno pitanje da li potrošači koji su konvertirali kredit, kao što je i predmetni kredit, imaju pravo na dodatno obeštećenje, a što je dodatni razlog zbog kojeg sud u jednom razdoblju nije zakazivao ročišta kako u ovom, tako i u drugim parničnim postupcima s konvertiranim kreditima, ali tužiteljica nikako nema pravo zahtijevati naknadu troška sastava navedenih podnesaka, već je dužna sama snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužiteljice, koje bi moglo opravdati taj trošak. Dakle tužiteljica, pa time i punomoćnik tužiteljice, u svakom slučaju mogu doći na ročište za objavu i uručenje presude, ali zbog toga tužiteljica nema pravo zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište. Nastavno zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 310,00 eura, jer je tužiteljica platila sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 153,29 eura, što je tužiteljici i dosuđeno, dok naprotiv tužiteljica niti nije obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

23. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 26. studenog 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008.godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 14. studenog 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 14. studenog 2025. godine