Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-899/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja NU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 17. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objavljene 14. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

iznos od 2.046,07 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 0,01 EUR od 02.11.2005 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.02.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.03.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.04.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.05.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.06.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.11.2006 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.02.2007 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.03.2007 do isplate

na iznos od 0,01 EUR od 02.08.2007 do isplate

na iznos od 30,90 EUR od 02.02.2008 do isplate

na iznos od 31,29 EUR od 02.03.2008 do isplate

na iznos od 31,67 EUR od 02.04.2008 do isplate

na iznos od 30,75 EUR od 02.05.2008 do isplate

na iznos od 30,50 EUR od 02.06.2008 do isplate

na iznos od 30,77 EUR od 02.07.2008 do isplate

na iznos od 30,22 EUR od 02.08.2008 do isplate

na iznos od 30,33 EUR od 02.09.2008 do isplate

na iznos od 30,86 EUR od 02.10.2008 do isplate

na iznos od 33,42 EUR od 02.11.2008 do isplate

na iznos od 31,46 EUR od 02.12.2008 do isplate

na iznos od 33,76 EUR od 02.01.2009 do isplate

na iznos od 33,90 EUR od 02.02.2009 do isplate

na iznos od 34,04 EUR od 02.03.2009 do isplate

na iznos od 33,59 EUR od 02.04.2009 do isplate

na iznos od 54,54 EUR od 02.05.2009 do isplate

na iznos od 53,74 EUR od 02.06.2009 do isplate

na iznos od 52,82 EUR od 02.07.2009 do isplate

na iznos od 53,18 EUR od 02.08.2009 do isplate

na iznos od 53,83 EUR od 02.09.2009 do isplate

na iznos od 53,17 EUR od 02.10.2009 do isplate

na iznos od 53,10 EUR od 02.11.2009 do isplate

na iznos od 53,85 EUR od 02.12.2009 do isplate

na iznos od 54,45 EUR od 02.01.2010 do isplate

na iznos od 55,24 EUR od 02.02.2010 do isplate

na iznos od 55,03 EUR od 02.03.2010 do isplate

na iznos od 56,39 EUR od 02.04.2010 do isplate

na iznos od 56,08 EUR od 02.05.2010 do isplate

na iznos od 56,39 EUR od 02.06.2010 do isplate

na iznos od 60,04 EUR od 02.07.2010 do isplate

na iznos od 59,21 EUR od 02.08.2010 do isplate

na iznos od 62,18 EUR od 02.09.2010 do isplate

na iznos od 60,67 EUR od 02.10.2010 do isplate

na iznos od 43,39 EUR od 02.11.2010 do isplate

na iznos od 46,15 EUR od 02.12.2010 do isplate

na iznos od 47,56 EUR od 02.01.2011 do isplate

na iznos od 46,47 EUR od 02.02.2011 do isplate

na iznos od 46,78 EUR od 02.03.2011 do isplate

na iznos od 45,88 EUR od 02.04.2011 do isplate

na iznos od 45,96 EUR od 02.05.2011 do isplate

na iznos od 27,37 EUR od 02.06.2011 do isplate

na iznos od 27,61 EUR od 02.07.2011 do isplate

na iznos od 29,40 EUR od 02.08.2011 do isplate

na iznos od 29,13 EUR od 02.09.2011 do isplate

na iznos od 27,71 EUR od 02.10.2011 do isplate

na iznos od 2,60 EUR od 02.11.2011 do isplate

na iznos od 2,58 EUR od 02.12.2011 do isplate

na iznos od 2,61 EUR od 02.01.2012 do isplate

na iznos od 2,64 EUR od 02.02.2012 do isplate

na iznos od 2,65 EUR od 02.03.2012 do isplate

na iznos od 2,61 EUR od 02.04.2012 do isplate

na iznos od 2,62 EUR od 02.05.2012 do isplate

na iznos od 2,62 EUR od 02.06.2012 do isplate

na iznos od 2,61 EUR od 02.07.2012 do isplate

na iznos od 2,60 EUR od 02.08.2012 do isplate

na iznos od 2,58 EUR od 02.09.2012 do isplate

na iznos od 2,55 EUR od 02.10.2012 do isplate

na iznos od 2,58 EUR od 02.11.2012 do isplate

na iznos od 2,58 EUR od 02.12.2012 do isplate

na iznos od 2,58 EUR od 02.01.2013 do isplate

na iznos od 2,53 EUR od 02.02.2013 do isplate

na iznos od 2,56 EUR od 02.03.2013 do isplate

na iznos od 2,56 EUR od 02.04.2013 do isplate

na iznos od 2,53 EUR od 02.05.2013 do isplate

na iznos od 2,49 EUR od 02.06.2013 do isplate

na iznos od 2,46 EUR od 02.07.2013 do isplate

na iznos od 2,47 EUR od 02.08.2013 do isplate

na iznos od 2,48 EUR od 02.09.2013 do isplate

na iznos od 2,51 EUR od 02.10.2013 do isplate

na iznos od 2,49 EUR od 02.11.2013 do isplate

na iznos od 2,50 EUR od 02.12.2013 do isplate

na iznos od 2,50 EUR od 02.01.2014 do isplate

na iznos od 1,63 EUR od 02.02.2014 do isplate

na iznos od 1,63 EUR od 02.03.2014 do isplate

na iznos od 1,62 EUR od 02.04.2014 do isplate

na iznos od 1,61 EUR od 02.05.2014 do isplate

na iznos od 1,60 EUR od 02.06.2014 do isplate

na iznos od 1,60 EUR od 02.07.2014 do isplate

na iznos od 1,61 EUR od 02.08.2014 do isplate

na iznos od 1,62 EUR od 02.09.2014 do isplate

na iznos od 1,61 EUR od 02.10.2014 do isplate

na iznos od 1,61 EUR od 02.11.2014 do isplate

na iznos od 1,62 EUR od 02.12.2014 do isplate

na iznos od 1,61 EUR od 02.01.2015 do isplate

na iznos od 1,60 EUR od 09.02.2015 do isplate

na iznos od 1,60 EUR od 02.03.2015 do isplate

na iznos od 1,60 EUR od 02.04.2015 do isplate

na iznos od 1,59 EUR od 02.05.2015 do isplate

na iznos od 1,59 EUR od 02.06.2015 do isplate

na iznos od 1,59 EUR od 02.07.2015 do isplate

na iznos od 1,58 EUR od 02.08.2015 do isplate

na iznos od 1,58 EUR od 02.09.2015 do isplate

iznos od 7.568,86 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 0,65 EUR od 02.06.2005 do isplate

na iznos od 6,48 EUR od 02.09.2005 do isplate

na iznos od 4,74 EUR od 02.10.2005 do isplate

na iznos od 4,15 EUR od 02.11.2005 do isplate

na iznos od 3,78 EUR od 02.12.2005 do isplate

na iznos od 4,12 EUR od 02.01.2006 do isplate

na iznos od 1,14 EUR od 02.02.2006 do isplate

na iznos od 15,54 EUR od 02.11.2008 do isplate

na iznos od 19,82 EUR od 02.01.2009 do isplate

na iznos od 21,56 EUR od 02.02.2009 do isplate

na iznos od 23,32 EUR od 02.03.2009 do isplate

na iznos od 18,07 EUR od 02.04.2009 do isplate

na iznos od 17,46 EUR od 02.05.2009 do isplate

na iznos od 11,81 EUR od 02.06.2009 do isplate

na iznos od 5,17 EUR od 02.07.2009 do isplate

na iznos od 7,90 EUR od 02.08.2009 do isplate

na iznos od 12,71 EUR od 02.09.2009 do isplate

na iznos od 8,03 EUR od 02.10.2009 do isplate

na iznos od 7,58 EUR od 02.11.2009 do isplate

na iznos od 13,14 EUR od 02.12.2009 do isplate

na iznos od 17,60 EUR od 02.01.2010 do isplate

na iznos od 23,43 EUR od 02.02.2010 do isplate

na iznos od 22,02 EUR od 02.03.2010 do isplate

na iznos od 32,06 EUR od 02.04.2010 do isplate

na iznos od 29,89 EUR od 02.05.2010 do isplate

na iznos od 32,27 EUR od 02.06.2010 do isplate

na iznos od 58,98 EUR od 02.07.2010 do isplate

na iznos od 53,07 EUR od 02.08.2010 do isplate

na iznos od 74,82 EUR od 02.09.2010 do isplate

na iznos od 64,04 EUR od 02.10.2010 do isplate

na iznos od 55,30 EUR od 02.11.2010 do isplate

na iznos od 83,38 EUR od 02.12.2010 do isplate

na iznos od 97,70 EUR od 02.01.2011 do isplate

na iznos od 86,99 EUR od 02.02.2011 do isplate

na iznos od 90,30 EUR od 02.03.2011 do isplate

na iznos od 81,33 EUR od 02.04.2011 do isplate

na iznos od 82,33 EUR od 02.05.2011 do isplate

na iznos od 112,19 EUR od 02.06.2011 do isplate

na iznos od 116,97 EUR od 02.07.2011 do isplate

na iznos od 149,80 EUR od 02.08.2011 do isplate

na iznos od 145,16 EUR od 02.09.2011 do isplate

na iznos od 119,39 EUR od 02.10.2011 do isplate

na iznos od 120,57 EUR od 02.11.2011 do isplate

na iznos od 118,74 EUR od 02.12.2011 do isplate

na iznos od 125,51 EUR od 02.01.2012 do isplate

na iznos od 133,08 EUR od 02.02.2012 do isplate

na iznos od 133,25 EUR od 02.03.2012 do isplate

na iznos od 128,53 EUR od 02.04.2012 do isplate

na iznos od 130,08 EUR od 02.05.2012 do isplate

na iznos od 133,00 EUR od 02.06.2012 do isplate

na iznos od 130,23 EUR od 02.07.2012 do isplate

na iznos od 130,44 EUR od 02.08.2012 do isplate

na iznos od 127,78 EUR od 02.09.2012 do isplate

na iznos od 122,51 EUR od 02.10.2012 do isplate

na iznos od 128,58 EUR od 02.11.2012 do isplate

na iznos od 130,31 EUR od 02.12.2012 do isplate

na iznos od 130,45 EUR od 02.01.2013 do isplate

na iznos od 121,67 EUR od 02.02.2013 do isplate

na iznos od 127,32 EUR od 02.03.2013 do isplate

na iznos od 128,85 EUR od 02.04.2013 do isplate

na iznos od 125,46 EUR od 02.05.2013 do isplate

na iznos od 115,95 EUR od 02.06.2013 do isplate

na iznos od 112,20 EUR od 02.07.2013 do isplate

na iznos od 116,88 EUR od 02.08.2013 do isplate

na iznos od 120,11 EUR od 02.09.2013 do isplate

na iznos od 128,34 EUR od 02.10.2013 do isplate

na iznos od 123,81 EUR od 02.11.2013 do isplate

na iznos od 125,84 EUR od 02.12.2013 do isplate

na iznos od 127,50 EUR od 02.01.2014 do isplate

na iznos od 111,32 EUR od 02.02.2014 do isplate

na iznos od 114,15 EUR od 02.03.2014 do isplate

na iznos od 112,70 EUR od 02.04.2014 do isplate

na iznos od 109,88 EUR od 02.05.2014 do isplate

na iznos od 108,60 EUR od 02.06.2014 do isplate

na iznos od 109,16 EUR od 02.07.2014 do isplate

na iznos od 112,71 EUR od 02.08.2014 do isplate

na iznos od 116,34 EUR od 02.09.2014 do isplate

na iznos od 116,02 EUR od 02.10.2014 do isplate

na iznos od 117,85 EUR od 02.11.2014 do isplate

na iznos od 120,46 EUR od 02.12.2014 do isplate

na iznos od 119,40 EUR od 02.01.2015 do isplate

na iznos od 120,88 EUR od 02.02.2015 do isplate

na iznos od 120,88 EUR od 02.03.2015 do isplate

na iznos od 120,88 EUR od 02.04.2015 do isplate

na iznos od 120,89 EUR od 02.05.2015 do isplate

na iznos od 120,89 EUR od 02.06.2015 do isplate

na iznos od 120,89 EUR od 02.07.2015 do isplate

na iznos od 120,89 EUR od 02.08.2015 do isplate

na iznos od 120,89 EUR od 02.09.2015 do isplate

- 5.782,10 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 01. listopada 2015.g. pa do isplate;

- 2.486,86 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 01. listopada 2015.g. pa do isplate;

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se prigovor radi prijeboja u iznosu od 462,60 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 1,66 od 02.07.2005. pa do isplate,

- EUR 3,10 od 02.08.2005. pa do isplate,

- EUR 3,86 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 6,39 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 5,43 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 4,51 od 02.06.2006. pa do isplate,

- EUR 6,34 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 6,91 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 3,69 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 4,74 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 4,56 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 6,05 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 10,31 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 13,16 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 11,84 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 12,61 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 19,85 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 21,63 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 23,98 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 23,96 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 20,74 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 25,53 od 02.10.2007.pa do isplate,

- EUR 25,64 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 22,29 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 22,66 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 15,12 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 10,46 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 5,86 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 16,66 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 19,65 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 16,38 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 22,91 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 21,44 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 14,99 od 02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini EUR 2.382,92 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- EUR 119,17 od 02.02.2014. pa do isplate,

- EUR 119,78 od 02.03.2014. pa do isplate,

- EUR 119,24 od 02.04.2014. pa do isplate,

- EUR 118,35 od 02.05.2014. pa do isplate,

- EUR 117,86 od 02.06.2014. pa do isplate,

- EUR 117,86 od 02.07.2014. pa do isplate,

- EUR 118,65 od 02.08.2014. pa do isplate,

- EUR 119,46 od 02.09.2014. pa do isplate,

- EUR 119,21 od 02.10.2014. pa do isplate,

- EUR 119,54 od 02.11.2014. pa do isplate,

- EUR 120,07 od 02.12.2014. pa do isplate,

- EUR 119,63 od 02.01.2015. pa do isplate,

- EUR 119,85 od 02.02.2015. pa do isplate,

- EUR 119,69 od 02.03.2015. pa do isplate,

- EUR 119,52 od 02.04.2015. pa do isplate,

- EUR 119,35 od 02.05.2015. pa do isplate,

- EUR 119,18 od 02.06.2015. pa do isplate,

- EUR 119,00 od 02.07.2015. pa do isplate,

- EUR 118,84 od 02.08.2015. pa do isplate,

- EUR 118,67 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.429,04 EUR zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 17. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 20. svibnja 2019. navodi da je s tuženikom 29. travnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102379388 s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke.

Visina odobrenog kredita iznosila je 117.300,00 CHF, a koji iznos je banka tužitelju isplatila u kunama, s rokom otplate na 30 godina.

Kredit je podignut za kupnju nekretnine.

Banka je tužitelju ponudila sklapanje jedino predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u naprijed navedenoj valuti. Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje Ugovora o kreditu i odobravanje zatraženog iznosa isključivo u valuti CHF.

Ističe da je tužitelj 11. ožujka 2016. zaključio s tuženikom Aneks br. 1 Ugovora o kreditu te dana 21. ožujka 2016. Aneks br. 2 kojim Aneksima je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Smatra da sama konverzija nije mogla niti može osnažiti pravomoćno utvrđene ništetne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu tim više što je presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. postala pravomoćna, donijeta nakon same konverzije i zaključenja naprijed navedenog Dodatka. Stoga, da je tužitelj imao saznanja za isto, ne bi nikad pristupio zaključenju spornog Dodatka i time se doveo u nepovoljniji položaj od onih dužnika koji nisu izvršili konverziju u sličnim situacijama.

Predmetnim Ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 04,990% godišnje.

Tuženik da nije obavještavao tužitelja o promjenama kamatne stope tako da isti nije ni mogao niti imao mogućnosti prigovarati učinjenim promjenama. Tužitelj je osjetio kroz mjesečne rate da je došlo do promjene na način da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim usmeni prigovori tužitelja su ostali bez ikakvog učinka. Dakle, ni sa jednom promjenom se tužitelj nije usuglasio.

Tužitelj je prije podnošenja tužbe zatražio od tuženika sve Obavijesti o promjenama kamatnih stopa.

Do nepovoljne situacije za tužitelja u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, te slijedom toga i osnovanosti ove tužbe, došlo je uslijed dva, međusobno povezana faktora odnosno dvije ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu; ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule.

Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika, tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju banke ništetna jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača.

Naime, sud je u citiranoj presudi utvrdio kako standardni ugovor o potrošačkom kreditu tuženika sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a niti ugovor niti opći uvjeti na koje se Ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi.

Sud je nadalje u tvrdio kako ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe banke su potpuno izbjegle utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje daje ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora i kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena.

Konačno, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Zaključno, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

Stoga je sud utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće je za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a sam tuženik je bio stranka u postupku kao tuženik i u navedenom sporu.

Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom članka 502c propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Sukladno naprijed navedenom, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništavost odredbe kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je ovisna o Odluci tuženika banke. Visoki trgovački sud u svojoj presudi utvrdio da je promjenjiva kamatna stopa u predmetnom Ugovora ništetna iz razloga što banka nije u Ugovoru na razumljiv način utvrdila kriterije njezine promjene, a što je sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju, prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Prema tome, tužitelj je plaćao veći iznos anuiteta od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini koliko je bila početno ugovorena.

U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj se poziva na čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) te na pravo Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C-26/ 13).

Sve navedeno upućuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koje zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti, prešutio tužitelju. Potrošač mora biti u mogućnosti donijeti odluku na temelju potpunih i istinitih informacija.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-6632/2017 od 14. Iipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj se, kao što je ranije navedeno, poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Valutna klauzula u predmetnom Ugovoru da je ništetna i primjenom Zakona o obveznim odnosima. Člankom 7. ZOO-a propisano je načelo jednake vrijednosti činidaba.

Stoga da tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici.

Tužitelj smatra da je tuženik pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije što je nezakonito jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik da je morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita (koji je bio jedino poznat). Isto tako, tuženik je, a da bi uopće mogao napraviti konverziju predmetnog kredita morao doplatiti razliku u visini od 2.259,82 EUR koji iznos je uvršten u novu glavnicu nakon konverzije te koji iznos tužitelj podmiruje kroz rate kredita, te stoga tužitelj također potražuje i iznos koji je isplatio do podnošenja tužbe na ime pogrešno obračunate nedospjele glavnice u konverziji kao i doplaćenu razliku koju je isplatio do podnošenja tužbe u ukupnoj visini od 12.700,00 kn.

Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 17. lipnja 2025. na način pobliže opisan u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

O konverziji kredita sukladno odredbama zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) ističe da je Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 11. ožujka 2016. godine sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.

VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva ( vidi str. 5. – 6. obrazloženja odluke).

Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća:

- Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

- Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

- Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

- Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope).

Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 20. svibnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,99% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu citirane zakonske odredbe.

Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.

4. Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a prigovor prijeboja tuženika neosnovan.

5. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on 2005. kod tuženika uzeo stambeni kredit na rok od 30 godina. Kredit je trebao iznositi 67.000 EUR, a kako nije imao iznos depozita od 10 % onda su mu povećali iznos kredita na način da su iznosu kredita dodali iznos depozita. Kredit u CHF da je uzeo jer ga nije drugačije mogao dobiti budući je imao malu plaću i rečeno mu je da nije kreditno sposoban, a i kamate na CHF su bile manje, pa je i rata bila manja. Taj kredit da je otplaćivao, ali su rate počele rasti jer je rastao i tečaj CHF i glavnica je rasla, tako da što je duže otplaćivao kredit, više je bio dužan. Navodi da je tijekom 2015. kada je donesen Zakon o konverziji saznao za mogućnost konvertiranja kredita u EUR i na to se odlučio iz razloga da bi mu se smanjila glavnica i rata kredita, a s obzirom na to da mu je nakon 10 godina uredne otplate kredita neotplaćena glavnica za 100.000,00 kn bila veća nego iznos dobivenog kredita. Odlučio se se za konverziju jer mu se tako smanjila glavnica, pa posljedično i rata kredita. Ugovor i aneks da je sastavila banka te nije mogao utjecati na sadržaj istih niti pregovarati.

6. U svom nalazu i mišljenju od dana 28. svibnja 2025., stalni sudski vještak

Goranka Šmer Maraš navodi da:

Sukladno gore navednim utvrđenjima i izračunima vještaka

- više plaćene kamate, tj. novčana razlika između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, primjenom ugovorene kamatne stope 04,990% (vidljivu u ugovornom otplatnom planu) do 31.12.2013. godine, te daljnju preplatu plaćene kamate od 01.01.2014 godine do 30.09.2015. godine primjenom zakonske kamatne stope 3,23% p.a. iskazano primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze/isplate anuiteta ukupno iznosi 2.046,07 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5

- preplate svakog mjesečnog anuiteta s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita kao tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita, do 31.12.2013. godine, odnosno primjenom zakonske kamatne stope 3,23% od 01.01.2014. godine do 30.09.2015. godine umanjeno za tečajnu razliku iskazanu u preplati kamate kao pozitivne tečajne razlike ukupno iznose 7.568,86 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6

- manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine kamatna stopa 3,23% p.a. i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 01. veljače 2014. do 01. rujna 2015. godine ukupno iznose 0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7

- manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 01. veljače 2014. do 01. rujna 2015. godine u ukupnom iznosu od 2.835,44 CHF, odnosno 2.382,92 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8

- manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćene razlike između plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose 462,60 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 9

- u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *5.782,10 EUR EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji

- tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio manjak u iznosu od -2.486,86 EUR, a kojeg je tužitelj namirio uvećanjem nedospjele glavnice kredita po provedenoj konverziji u poslovnim knjigama tuženika otplatom tako uvećane nedospjele glavnice kredita u mjesečnim anuitetima.

7. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te nema primjedbi u dijelu u kojem je vještak izračunao preplaćene iznose na ime ništetne odredbe o:

- promjenjivoj kamatnoj stopi (2.046,07 EUR);

- valutnoj klauzuli (7.568,86 EUR);

- te u dijelu koji se odnosi na nedovoljeno umanjenu glavnicu u konverziji (5.782,10 €) i manjak u konverziji ( 2.486,86 €)

8. Tuženik je primjedbe na nalaz i mišljenje istaknuo u podnesku od 28. kolovoza 2025. na način da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva navodeći da je tužitelj podneskom od 17. lipnja 2025. godine uz postojeće tužbene zahtjeve postavio i zahtjev za isplatom iznosa od 2.486,86 eura, a s osnove manjka utvrđenog u konverziji.

Tuženik ističe da je odredbom članka 190. stavka 3. ZPP-a propisano je kako je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika.

Opreza radi u odnosu na novo postavljeni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare.

Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 11.03.2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji.

Obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za naplatu utvrđenog manjka u konverziji, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik se poziva na odredbu članka 323. ZOO-a koja propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, pa obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

Kako je vještak u tablici 9. predmetnog nalaza i mišljenja dao izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, a za razdoblje u kojem se primjenjivao tečaj manji od inicijalno određenoga i to u iznosu od 462,60 eura dok je u tablici 8. nalaza i mišljenja dao izračun ukupne razlike između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru u kreditu s osnove promjene kamatne stope i to za razdoblje u kojem se tužitelju primjenjivala kamatna stopa niža od početno ugovorene, te je tako vještak utvrdio negativnu razliku u korist tuženika u iznosu 2.382,92 eura, tuženik za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 462,60 zajedno sa zateznim kamatama.

9. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjeno u podnesku tužitelja od 17. lipnja 2025. budući je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa je pozivom na odredbu članka 190. st. 2. ZPP-a dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva.

Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi:

U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U odnosu na razliku glavnice koju tužiteljica kao zahtjev postavlja u podnesku od 26. veljače 2025. valja navesti kako je sud i u odnosu na taj zahtjev dopustio preinaku to iz razloga jer se radi o potraživanju koje se temelji također na ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, dakle ne radi se o novom pravnom osnovu te se radi o nepravoj preinaci te je ista dopuštena. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

10. U pogledu nalaza i mišljenja vještaka, ističe se da sud smatra da je nalaz sačinjen sukladno pravilima struke te u okviru zadatka koji je vještaku određen od strane suda, odnosno da u nalazu vještaka nema proturječnosti ili nelogičnosti koje bi nalaz i mišljenje dovele u pitanje, slijedom čega ga sud prihvaća u cijelosti.

11. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, potražuje i razliku pogrešno utvrđene glavnice na dan konverzije.

12. Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu 29. travnja 2005. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 117.300,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 3. Ugovora) kupovina nekretnine, te da je čl.8. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,990% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 6 obvezao predmetni kredit otplatiti u 360 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od 628,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavao svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivao predmetni kredit. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 4,990% godišnje.

Nadalje nije sporno da su stranke 11. ožujka 2016. zaključile Aneks br.1 Ugovora o kreditu te dana 21. ožujka 2016. Aneks br. 2 kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13. Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN96/03) koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da tužitelj ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 3 ugovora o kreditu i iskaz tužiteljice da je predmetni namjenski kredit podignut za nekretnine da su novci utrošeni na kupnju nekretnine u Zagrebu, Aleja Blaža Jurišića 77 gdje i danas živi s obitelji , isti je korišten isključivo za osobne potrebe, dakle jasno je kako pravni posao nije zaključen u svrhu poslovne djelatnosti, a suprotno tome tuženik nije dokazao.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno u konkretnom slučaju utvrđen je manjak. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,75 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,75 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužitelj u iskazu navodi da mu nije pojašnjeno kako i na koji način se vrši promjena kamatne stope kao ni koji su rizici vezani uz valutnu klauzulu odnosno koji parametri koji utječu na promjenu istih pa da stoga nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o ugovornim odredbama budući je ugovor je bio tipski i unaprijed pripremljen od strane banke.

Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude

14. U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 79/07 i dr.).

Iz iskaza tužitelja, nedvojbeno proizlazi da isti kao prosječni potrošač nije bio informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija za shvaćanje ekonomskih posljedica svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazao da bi tužitelju pružio na jasan i nedvojben način samu metodologiju provedbe konverzije.

15. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF. Kako su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, to tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB- a i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužiteljici bio poznat.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

16. U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. 14.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena u 20. svibnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 15. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina, stoga ni ta potraživanja nisu zastarjela, tužba kojom se potražuje isplata razlike glavnice i manjka utvrđenog u konverziji a posljedica primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti.

17. U odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva valja istaknuti kako zbog učinjene preinake-povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelj u odnosu na te povišene iznose nije nastupila zastara, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, stoga za te pojedinačno preinačene iznose nije nastupila zastara jer su mjesečni iznosi pravovremeno utuženi a njihova visina se konačno mogla precizirati po provedenom vještačenju. Nadalje prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinake ako su i učinjene, učinjene su iz iste činjenične i prave osnove pa zastare nema jer ista prekida već podnošenjem tužbe.

18. Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora, iznosi 2.046,07 EUR, dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 7.568,86 EUR. Manje plaćena kamata iznosi 0,00 EUR. Negativne tečajne razlike-manje plaćeni tečaj iznosi 462,60 EUR. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Na temelju dokumentacije iz spisa može se tvrditi da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15. Preplate kamate i tečaja indirektno su uključene u izračun preplate/manjka u konverziji preko stvarnih uplata u kunama. Kod tužitelja je utvrđena preplata u visini od 2.382,92 EUR.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja (iznose i datume plaćanja) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja.

Naposljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužiteljici vještak utvrdila nalazom i mišljenjem.

Kod donošenja konačne odluke o visini tražbine koja tužitelju pripada treba uzeti u obzir i preplatu priznatu tužitelju u konverziji. Prema odredbi čl. 19 toč. 5. ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5. Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate iz ugovora o kreditu koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19. st. 1. toč. 5. ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini 462,60 EUR s osnova razlike u kamati od kojih se gotovo 90% odnosi na period od 1.1.2014 do 30.09.2015. a koja razlika se očituje u primjeni zakonski određene kamatne stope od 3,23 % i primjeni početno ugovorene kamatne stope od 4,990 % valja navesti kako je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u navedenom razdoblju, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako a je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga navedena tražbina tuženika nije osnovana pa je u odnosu na navedeni prigovor odlučeno kao u izreci ove presude.

19. Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužitelju zastupanoj po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR, sastav četiri obrazložena podneska svaki u iznosu od 500,00 EUR, zastupanje na ročištima 8. travnja 2022., 20. siječnja 2023. i 17. rujna 2025. svaki u iznosu od 500,00 EUR, sve uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 1.000,00 EUR, trošak vještačenje u iznosu od 250,00 EUR, pristojba na tužbu u iznosu od 179,04 EUR, tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 5.429,04 EUR.

U Rijeci, 14. studenoga 2025.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika