Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-708/2023-26

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja ĐK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Darku Kožiću odvj. iz Ivanca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB 53056966535, zast. po pun. OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne javne rasprave održane dana 11. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz pun. Darka Kožića odvj. iz Ivanca, te punomoćnika tuženika Jurice Grbića odvj. u OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, dana 14. studenog 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 da tužitelju ĐK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 1.264,34 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od:

30.09.2008. na iznos od 53,19 eur

31.10.2008. na iznos od 53,18 eur

30.11.2008. na iznos od 53,17 eur

31.12.2008. na iznos od 53,17 eur

31.01.2009. na iznos od 53,17 eur

28.02.2009. na iznos od 53,17 eur

31.03.2009. na iznos od 53,16 eur

30.04.2009. na iznos od 53,17 eur

31.05.2009. na iznos od 53,16 eur

30.06.2009. na iznos od 53,16 eur

31.07.2009. na iznos od 53,16 eur

31.08.2009. na iznos od 53,15 eur

30.09.2009. na iznos od 53,14 eur

31.10.2009. na iznos od 53,14 eur

30.11.2009. na iznos od 53,13 eur

31.12.2009. na iznos od 53,13 eur

31.01.2010. na iznos od 53,12 eur

28.02.2010. na iznos od 53,11 eur

31.03.2010. na iznos od 53,10 eur

30.04.2010. na iznos od 53,09 eur

31.05.2010. na iznos od 53,09 eur

30.06.2010. na iznos od 53,08 eur

31.07.2010. na iznos od 53,07 eur

31.08.2010. na iznos od 4,23 eur

30.09.2010. na iznos od 4,23 eur

31.10.2010. na iznos od 4,22 eur

30.11.2010. na iznos od 4,22 eur

31.12.2010. na iznos od 4,22 eur

31.01.2011. na iznos od 4,22 eur

28.02.2011. na iznos od 4,20 eur

31.03.2011. na iznos od 4,20 eur

30.04.2011. na iznos od 4,20 eur

31.05.2011. na iznos od 4,20 eur,

po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II.1. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valuti u iznosu od 8.379,47 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od:

31.01.2008. na iznos od 0,91 eur

29.02.2008. na iznos od 4,48 eur

31.03.2008. na iznos od 10,59 eur

30.04.2008. na iznos od 1,40 eur

30.06.2008. na iznos od 2,37 eur

31.10.2008. na iznos od 31,02 eur

30.11.2008. na iznos od 10,16 eur

31.12.2008. na iznos od 36,67 eur

31.01.2009. na iznos od 40,75 eur

28.02.2009. na iznos od 42,59 eur

31.03.2009. na iznos od 37,52 eur

30.04.2009. na iznos od 38,48 eur

31.05.2009. na iznos od 30,72 eur

30.06.2009. na iznos od 25,01 eur

31.07.2009. na iznos od 26,53 eur

31.08.2009. na iznos od 29,54 eur

30.09.2009. na iznos od 29,28 eur

31.10.2009. na iznos od 26,24 eur

30.11.2009. na iznos od 31,95 eur

31.12.2009. na iznos od 36,53 eur

31.01.2010. na iznos od 43,04 eur

28.02.2010. na iznos od 41,55 eur

31.03.2010. na iznos od 50,39 eur

30.04.2010. na iznos od 48,72 eur

31.05.2010. na iznos od 51,98 eur

30.06.2010. na iznos od 80,29 eur

31.07.2010. na iznos od 74,46 eur

31.08.2010. na iznos od 83,65 eur

30.09.2010. na iznos od 78,07 eur

31.10.2010. na iznos od 69,10 eur

30.11.2010. na iznos od 88,02 eur

31.12.2010. na iznos od 112,10 eur

31.01.2011. na iznos od 95,05 eur

28.02.2011. na iznos od 101,03 eur

31.03.2011. na iznos od 93,43 eur

30.04.2011. na iznos od 94,79 eur

31.05.2011. na iznos od 127,06 eur

30.06.2011. na iznos od 126,86 eur

31.07.2011. na iznos od 153,13 eur

31.08.2011. na iznos od 139,64 eur

30.09.2011. na iznos od 33,31 eur

05.10.2011. na iznos od 91,56 eur

31.10.2011. na iznos od 107,24 eur

08.11.2011. na iznos od 5,61 eur

09.11.2011. na iznos od 10,44 eur

30.11.2011. na iznos od 50,43 eur

08.12.2011. na iznos od 71,71 eur

18.01.2012. na iznos od 129,19 eur

10.02.2012. na iznos od 135,33 eur

29.02.2012. na iznos od 136,15 eur

31.03.2012. na iznos od 30,88 eur

07.04.2012. na iznos od 101,02 eur

30.04.2012. na iznos od 132,98 eur

12.05.2012. na iznos od 1,80 eur

31.05.2012. na iznos od 58,82 eur

04.06.2012. na iznos od 77,91 eur

30.06.2012. na iznos od 115,84 eur

12.07.2012. na iznos od 17,60 eur

31.07.2012. na iznos od 1,92 eur

07.08.2012. na iznos od 132,38 eur

31.08.2012. na iznos od 44,53 eur

12.09.2012. na iznos od 87,29 eur

30.09.2012. na iznos od 126,48 eur

31.10.2012. na iznos od 75,50 eur

06.11.2012. na iznos od 56,68 eur

30.11.2012. na iznos od 134,92 eur

31.12.2012. na iznos od 133,00 eur

31.01.2013. na iznos od 122,24 eur

28.02.2013. na iznos od 131,38 eur

31.03.2013. na iznos od 132,18 eur

30.04.2013. na iznos od 128,60 eur

31.05.2013. na iznos od 117,45 eur

30.06.2013. na iznos od 68,77 eur

10.07.2013. na iznos od 48,41 eur

07.08.2013. na iznos od 119,91 eur

11.09.2013. na iznos od 124,29 eur

30.09.2013. na iznos od 98,81 eur

12.10.2013. na iznos od 31,56 eur

13.11.2013. na iznos od 127,24 eur

30.11.2013. na iznos od 22,25 eur

12.12.2013. na iznos od 107,20 eur

31.12.2013. na iznos od 105,97 eur

08.01.2014. na iznos od 66,98 eur

10.01.2014. na iznos od 1,12 eur

11.01.2014. na iznos od 17,91 eur

31.01.2014. na iznos od 114,69 eur

28.02.2014. na iznos od 117,53 eur

31.03.2014. na iznos od 116,60 eur

30.04.2014. na iznos od 113,46 eur

31.05.2014. na iznos od 112,45 eur

30.06.2014. na iznos od 112,90 eur

31.07.2014. na iznos od 116,47 eur

31.08.2014. na iznos od 119,49 eur

30.09.2014. na iznos od 118,85 eur

31.10.2014. na iznos od 121,45 eur

30.11.2014. na iznos od 123,21 eur

31.12.2014. na iznos od 122,17 eur

31.01.2015. na iznos od 123,59 eur

28.02.2015. na iznos od 123,59 eur

31.03.2015. na iznos od 123,59 eur

30.04.2015. na iznos od 123,59 eur

31.05.2015. na iznos od 123,59 eur

30.06.2015. na iznos od 123,59 eur

31.07.2015. na iznos od 123,59 eur

31.08.2015. na iznos od 123,59 eur

30.09.2015. na iznos od 123,59 eur,

po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II.2. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 709,68 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 09. listopada 2020. pa do isplate na iznos od:

0,91 eura

4,48 eura

10,59 eura

1,4 eura

2,37 eura

31,02 eura

10,16 eura

36,67 eura

40,75 eura

42,59 eura

37,52 eura

38,48 eura

30,72 eura

25,01 eura

26,53 eura

29,54 eura

29,28 eura

26,24 eura

31,95 eura

36,53 eura

43,04 eura

41,55 eura

50,39 eura

48,72 eura

33,24 eura

po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena.

II.3. Uzajamna potraživanja stranaka iz toč. II.1. i II.2. se prebijaju te se odbija zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 709,68 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 09. listopada 2020. pa do isplate na iznos od 0,91 eura

4,48 eura

10,59 eura

1,4 eura

2,37 eura

31,02 eura

10,16 eura

36,67 eura

40,75 eura

42,59 eura

37,52 eura

38,48 eura

30,72 eura

25,01 eura

26,53 eura

29,54 eura

29,28 eura

26,24 eura

31,95 eura

36,53 eura

43,04 eura

41,55 eura

50,39 eura

48,72 eura

33,24 eura

II.4. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.669,79 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od

0,91 eura od 31.01.2008. do 08.10.2020.

4,48 eura od 29.02.2008. do 08.10.2020.

10,59 eura od 31.03.2008. do 08.10.2020.

1,4 eura od 30.04.2008. do 08.10.2020.

2,37 eura od 30.06.2008. do 08.10.2020.

31,02 eura od 31.10.2008. do 08.10.2020.

10,16 eura od 30.11.2008. do 08.10.2020.

36,67 eura od 31.12.2008. do 08.10.2020.

40,75 eura od 31.01.2009. do 08.10.2020.

42,59 eura od 28.02.2009. do 08.10.2020.

37,52 eura od 31.03.2009. do 08.10.2020.

38,48 eura od 30.04.2009. do 08.10.2020.

30,72 eura od 31.05.2009. do 08.10.2020.

25,01 eura od 30.06.2009. do 08.10.2020.

26,53 eura od 31.07.2009. do 08.10.2020.

29,54 eura od 31.08.2009. do 08.10.2020.

29,28 eura od 30.09.2009. do 08.10.2020.

26,24 eura od 31.10.2009. do 08.10.2020.

31,95 eura od 31.11.2009. do 08.10.2020.

36,53 eura od 31.12.2009. do 08.10.2020.

43,04 eura od 31.01.2010. do 08.10.2020.

41,55 eura od 28.02.2010. do 08.10.2020.

50,39 eura od 31.03.2010. do 08.10.2020.

48,72 eura od 30.04.2010. do 08.10.2020.

33,24 eura od 31.05.2010. do 08.10.2020.

18,74 eura od 31.05.2010.

80,29 eur od 30.06.2010.

74,46 eur od 31.07.2010.

83,65 eur od 31.08.2010.

78,07 eur od 30.09.2010.

69,10 eur od 31.10.2010.

88,02 eur od 30.11.2010.

112,10 eur od 31.12.2010.

95,05 eur od 31.01.2011.

101,03 eur od 28.02.2011.

93,43 eur od 31.03.2011.

94,79 eur od 30.04.2011.

127,06 eur od 31.05.2011.

126,86 eur od 30.06.2011.

153,13 eur od 31.07.2011.

139,64 eur od 31.08.2011.

33,31 eur od 30.09.2011.

91,56 eur od 05.10.2011.

107,24 eur od 31.10.2011.

5,61 eur od 08.11.2011.

10,44 eur od 09.11.2011.

50,43 eur od 30.11.2011.

71,71 eur od 08.12.2011.

129,19 eur od 18.01.2012.

135,33 eur od 10.02.2012.

136,15 eur od 29.02.2012.

30,88 eur od 31.03.2012.

101,02 eur od 07.04.2012.

132,98 eur od 30.04.2012.

1,80 eur od 12.05.2012.

58,82 eur od 31.05.2012.

77,91 eur od 04.06.2012.

115,84 eur od 30.06.2012.

17,60 eur od 12.07.2012.

1,92 eur od 31.07.2012.

132,38 eur od 07.08.2012.

44,53 eur od 31.08.2012.

87,29 eur od 12.09.2012.

126,48 eur od 30.09.2012.

75,50 eur od 31.10.2012.

56,68 eur od 06.11.2012.

134,92 eur od 30.11.2012.

133,00 eur od 31.12.2012.

122,24 eur od 31.01.2013.

131,38 eur od 28.02.2013.

132,18 eur od 31.03.2013.

128,60 eur od 30.04.2013.

117,45 eur od 31.05.2013.

68,77 eur od 30.06.2013.

48,41 eur od 10.07.2013.

119,91 eur od 07.08.2013.

124,29 eur od 11.09.2013.

98,81 eur od 30.09.2013.

31,56 eur od 12.10.2013.

127,24 eur od 13.11.2013.

22,25 eur od 30.11.2013.

107,20 eur od 12.12.2013.

105,97 eur od 31.12.2013.

6,98 eur od 08.01.2014.

1,12 eur od 10.01.2014.

17,91 eur od 11.01.2014.

114,69 eur od 31.01.2014.

117,53 eur od 28.02.2014.

116,60 eur od 31.03.2014.

113,46 eur od 30.04.2014.

112,45 eur od 31.05.2014.

112,90 eur od 30.06.2014.

116,47 eur od 31.07.2014.

119,49 eur od 31.08.2014.

118,85 eur od 30.09.2014.

121,45 eur od 31.10.2014.

123,21 eur od 30.11.2014.

122,17 eur od 31.12.2014.

123,59 eur od 31.01.2015.

123,59 eur od 28.02.2015.

123,59 eur od 31.03.2015.

123,59 eur od 30.04.2015.

123,59 eur od 31.05.2015.

123,59 eur od 30.06.2015.

123,59 eur od 31.07.2015.

123,59 eur od 31.08.2015.

123,59 eur od 30.09.2015.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu od 25.677,93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.020,00 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 5,15% godišnje od 14. studenog 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 53,09 EUR sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 05. lipnja 2019. podnio tužbu temeljem čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), odnosno radi se o tužbi kojom on prethodno traži od tuženika da preda tužitelju dokumentaciju koja se prema sadržaju građanskopravnog odnosa ima smatrati zajedničkom, a vezana je za ugovor o kreditu broj: 218-50-4327149 od 22. kolovoza 2007 (dalje u tekstu: Ugovor), nakon čega će postaviti specificirani tužbeni zahtjev, dok je u samoj tužbi postavio zahtjeve za isplatu na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, bez navođenja iznosa. Tužitelj je dana 04. travnja 2025., a nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, specificirao tužbeni zahtjev, na način da isti što se traženog iznosa glasi kao u toč. I. i toč. II.1. izreke presude, što ukupno iznosi 9.643,81 eura sa zateznim kamatama. Valja reći da je prethodno već u podnesku od 31. siječnja 2024. tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev tako da je skupno po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli, zatražio iznos od 8.944,49 eura sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je u vezi sa tužbom naveo da nema osnove da sud tužitelju dopusti podnošenje specificiranog tužbenog zahtjeva nakon što udovolji njegovom manifestacijskom zahtjevu za podnošenje podataka, budući da se tuženik nije ponašao tako da ne udovolji traženju tužitelja za davanje podataka već mu tužitelj nije ostavio dovoljno dugi rok da mu on dostavi dokumentaciju i nije platio trošak izdavanja dokumentacije. Međutim važno je naglasiti da je tužitelj tijekom postupka samoinicijativno podnio specificirani tužbeni zahtjev jer mu je tuženik dostavio potrebnu dokumentaciju, te sud tijekom postupka uopće nije donio rešenje kojim bi naložio tuženiku da dostavi relevantnu dokumentaciju temeljem koje će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev. Pri tome valja reći da se član 186.b. st. 3. ZPP-a, uopće ne odnosi na to da sud naloži tuženiku da preda račune i ostalu dokumentaciju, već na to da tužitelj traži od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Upravo tako treba tumačiti tužiteljev zahtjev u ovom postupku budući da sud o istom nije donio rješenje, a tužitelj je sam tijekom postupka specificirao tužbeni zahtjev, te se pri svemu tome i pozvao na čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

3. U ovom je postupku nesporno:

- stranke su dana 22. kolovoza 2007. godine sklopile Ugovor kojim je tužitelju odobren iznos kredita od 107.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a kamatna stopa je ugovorena promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te iznosi 4,95% godišnje; kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF

- Dodatkom Ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena je konverzija tužiteljevog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), čime je valutna klauzula kredita promijenjena u valutnu klauzulu u eurima

4. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka, vezano za promjenjivost kamatne stope, navodi da odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i koje se vežu uz određenu valutnu klauzulu, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle gdje sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, činjenica promjenljivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO), dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Kako kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. ZOO- a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Člankom 270. ZOO-a propisano je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

5. Vezano za valutnu klauzulu, tužitelj navodi da je tuženik ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84. Tužitelj ističe kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012, od 04.07.2013.g. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač - hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, presuđeno da su odredbe ugovora koje su na identičan način sadržane i u Ugovoru koji sklopile stranke, a u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i u odnosu na valutnu klauzulu gdje je glavnica vezana za švicarski franak, ništetne. Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. Posebno napominje da sklopljenim dodatkom ugovoru o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljevog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK). Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće: konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je 22.08.2007. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR; sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ili ugovaranje kamatne stope promjenjive odlukom tuženika ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene; sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 25.349,64 EUR; konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81 . st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. Navodi da je svrha ZIDZPK bila s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovori bili konvertirani, kao što je predmetni. Nadalje navodi da Vrhovni sud RH u odluci Gos 1/19 uvodno potvrđuje da je tzv. zakon o konverziji, odnosno ZID ZPK „izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca“ propisana posebnim zakonom (lex specialis) pa su bespredmetni navodi tužitelja da se konverzijom samo uređuju odnosi između ugovornih strana za ubuduće odnosno od dana sklapanja Dodatka o konverziji pa nadalje. U odnosno na postupak "Potrošač" navodi da su u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

7. U odnosu na valutnu klauzulu, tuženik je naveo kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Prije svega, u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužitelj je, osim toga, neovisno o ZIDZPK, od samog početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

8. U odnosu na promjenjivost kamatne stope tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Navodi da tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta.

9. Tuženik osim navedenog ističe prigovor zastare, smatrajući da vrijedi opći zastarni rok u konkretnom slučaju od 5 godina od stjecanja bez osnove. Zaključno, tuženik se protivi i visini tužbenog zahtjeva te predlaže da vještak vještači i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamati nižoj od početno ugovorene za cijelo razdoblje do konverzije kredita. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju je neotplaćena glavnica smanjena za 25.349,64 EUR, te mu je utvrđena i preplata u iznosu 5.347,05 kn, a koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta, stoga za navedene iznose tuženik stavlja i prigovor radi prebijanja sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015.

10. Temeljem navedenog, sporno je među strankama, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne i to vezano za konkretnog potrošača ĐK, prema određenjima te nepoštenosti i ništetnosti koje navodi tužitelj, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, ima li tuženik potraživanje istaknuto prigovorom radi prebijanja, visina tužiteljeve tražbine, te ima li osnove da sud uzme u obzir i negativne razlike prilikom utvrđivanja visine tražbine tužitelja.

11. U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-333), saslušao je tužitelja, te proveo dokaz vještačenjem po financijsko-knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec, na sve okolnosti koje su predložile stranke. Odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala. Sud nije saslušao stalnu sudsku vještakinju, s obzirom su stranke iskazale da nema potrebe da se vještakinja na ročištu neposredno sasluša. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Vezano za prigovor zastare koji tuženik ističe valja reći da se ovaj postupak jedino ispravno može kvalificirati kao stjecanje bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a. Pri tome valja reći da je tim člankom propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Time se implicitno potvrđuje da stjecanje bez osnove predstavlja štetu za osiromašenog, odnosno potrošača. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak). Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

13. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

14. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. između ostaloga potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. god., te bi se navršila 14. lipnja 2019. Stoga u odnosu na potraživanje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara u vrijeme podnošenja tužbe (5. lipnja 2019.) nije nastupila. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara je također prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012. god., te je počela ponovno teći od kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu CHF, odnosno kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018., te bi se navršila 15. lipnja 2023. Stoga ni u odnosu na potraživanje po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe sudu.

15. Što se tiče pravnog značaja Aneksa, valja reći da iz same odluke Vrhovnog suda Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., proizlazi da se u svakom slučaju ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Pri tome s obzirom da je takvo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano prilikom objašnjenja ovlaštenja korisnika kredita da traže ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, sud utvrđuje da iz odluke Gos 1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizlazi da korisnici kredita imaju pravni interes za vođenje ovakvih postupaka samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, i to bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv ovaj sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj svojoj odluci potvrdio pravo korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, misleći pri tome na osnovne ugovore o kreditu. Budući da institut stjecanja bez osnove svakako proizlazi iz općeg obveznog uređenja i neovisan je o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, nedvojben je pravni interes tužitelja odnosno korisnika kredita za vođenje ovog postupka. Osim toga stav je ovog suda da Aneks djeluje pro futuro i da je intencija same konverzije bila trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače, a nije cilj i svrha ZID ZPK/15 bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali pro futuro, dok nije ni pravno ni logički moguće da se to učini retroaktivno. Retroaktivnost se ovdje spominje samo u smislu toga da je izračun vršen od početka ugovornog odnosa kao za kredite u EUR valuti, a sve kako bi se dobila glavnica koja ulazi u konverziju, međutim nije time odnos stranaka postao odnos iz euro kredita od samog početka. Da je tome tako proizlazi i iz riječi da se radi o jednokratnoj i izvanrednoj mjeri, koje je upotrijebio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos 1/19, što znači da svi redovni pravni instituti i dalje ostaju u primjeni i navedena činjenica konverzije ne utječe na ocjenu ugovornog odnosa stranaka do konverzije kao ugovornog odnosa iz CHF kredita. Dakle, tekst ZID ZPK/15, nije kao cilj i svrhu zakona proklamirao potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Nema nikakve sumnje kako okolnost što je potrošač pristao na uvjete iz Aneksa Ugovora u skladu s odredbom čl. 1. ZID ZPK/15 (19.c.), sama po sebi ne znači da se potrošač odrekao prava na puno obeštećenje. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. U tom je odnosu izuzetno važna i potreba za djelotvornom sudskom zaštitom u kolektivnim i pojedinačnim sporovima bez koje će sve spomenute odredbe i pravila o zaštiti potrošača biti bez stvarnog učinka. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, ali isti učinak je konverzija imala i za tuženika, s time da tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao po osnovi preplaćenih redovnih kamata prije konverzije i po osnovni preplaćenog tečaja prije konverzije. Ovdje nije riječ o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, nego je li kod obračuna i otplatnog plana vođeno računa o potraživanju tužitelja za iznos kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredaba. Ukoliko bi bilo riječi samo o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, tada se može reći da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, a što potvrđuje i sama vještakinja u svom nalazu i mišljenju.

16. Nadalje valja reći da konverzija nije restitucija, odnosno tužitelj nije namiren preplatom u konverziji, budući da postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

17. Što se tiče navoda tuženika da je intencija zakonodavca koja proistječe iz donošenja prijedloga ZID ZPK/15 bila da se smanji broj sudskih predmeta valja reći da prijedlog zakona može služiti sudu kao pomoćno sredstvo kako bi se utvrdila svrha donošenja određenog zakona. Međutim, prijedlog zakona nije zakon, pa stoga ako je u prijedlogu zakona naveden cilj koji nije oživotvoren kroz odredbe samog zakona, sud je dužan primijeniti zakon, a ne njegov prijedlog.

18. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ili pak tvrditi da se potrošač prešutno odrekao ništetnosti sklapanjem Aneksa. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno, niti pak to prešutno proizlazi iz tog zakona, kao što bi proizlazilo iz tvrdnje tuženika da je Sporazum o konverziji nova pravna osnova koja od samo početka zamjenjuje inicijalni Ugovor.

19. Što se tiče ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u konkretnom predmetu, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi, uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke. Naime čl. 502.c ZPP-a propisuje da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje doneseno u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali u individualnom postupku sud je dužan razmotriti specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogućiti dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka, osobito kada se radi o dokazivanju informiranosti potrošača o ugovornim odredbama (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 50/24). U ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

20. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit uzeo sam za gradnju obiteljske kuće u banci u kojoj je imao otvoren poslovni račun, na rok od 30 godina. Taj mu je kredit ponuđen kao najbolja opcija bez izlaganja drugih opcija u drugim valutama sa obrazloženjem da će mu rata biti najmanja. Budući da je u to vrijeme imao mladu obitelj, već jedno dijete i trudnu suprugu, odlučio se za taj kredit. Nikakav rizik mu nije predočen od strane bankara s kojim je dogovarao kredit niti u smislu rizika valutne klauzule niti posebno klauzule CHF, niti u perspektivi ulaska RH u Europsku unije, a što se tiče promjenjive kamatne stope znao je da se ona mijenja odlukom banke te su mu prilikom kamatne stope na kućnu adresu dolazile obavijesti o promjeni kamatne stope. Rečeno mu je da kakva će biti kamatna stopa i kakav će biti tečaj takva će biti i rata za otplatu, te su mu u banci prilikom uzimanja kredita rekli da su švicarci stabilna valuta kao i eur. Nije imao nikakve opcije tražiti da se nešto u ugovoru korigira. Ugovor je u sadržaju kakav je i potpisao vidio tek u banci kada je isti išao solemnizirati, te je tada pročitao neke osnovne stvari koje su ga zanimale, ratu, rok, nije ga detaljno čitao a i da ga je čitao ne bi drugačije postupio već bi sklopio predmetni ugovor. Da je znao da će mu rata biti tako velika, budući da je u početku zajedno sa jednim drugim manjim kreditom koji je uzeo za zemljište također u CHF iznosio 3.500,00 do 4.000,00 kuna, a kasnije 6.000,00 kuna, ne bi nikada uzeo kredit u CHF. Nije imao saznanje da je bilo moguće konvertirati kredit temeljem čl. 9 Ugovora o kreditu u valutu Eur ako bi mu to bilo povoljnije, jer mu to nije bilo predočeno prilikom sklapanja ugovora. Što se tiče razumijevanja valutne klauzule, rekao je da mu je jasno ako se tečaj mijenja da se rata mijenja. Kada je vidio, već nakon prve ili druge obavijesti o porastu rate, da mu je rata porasla, pitao je u banci što da sada učini, te mu ni tada nije predložena konverzija, već mu je samo rečeno da je takva odluka banke sukladna Ugovoru.

21. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14, 110/15, 14/19 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi će se i dovršiti po odredbama tog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP-a koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

24. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodologiju promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

25. Analizirajući iskaz tužitelja, sud isti ocjenjuje vjerodostojnim jer je iskren, logičan, životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa. Sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj kao prosječni potrošač nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sud utvrđuje da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

26. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora.

27. Prema članku 49. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Prema odredbi čl. 52. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

28. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

29. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

30. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

31. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

32. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

33. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja to ne proizlazi, dok tuženik druge dokazne prijedloge na navedene okolnosti niti nije predlagao. Navedeno se posebno odnosi na upozorenje koje tuženik morao dati tužitelju glede slijedećih činjenica: opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo je potpuno izvjestan, te povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedeno je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze, niti je bio sukreator ugovora koji je dvostranoobvezujući pravni posao.

34. Bitno je istaknuti da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, te je morao plaćati povišene mjesečne rate kredita, a koje su se povisile u značajnom postotku, čak preko 50 % više (u jednom razdoblju, čak i 100 % više ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, čime je cjelokupni rizik povećanja prebačen na korisnika kredita (potrošača, ovdje tužitelja). Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena. Slijedom navedenog, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora koji Ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je stoga u skladu sa čl. 323. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove, te se sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Što se tiče provedenog vještačenja, ono je provedeno na slijedeće okolnosti:

- koliko je tužitelj više platio tuženiku temeljem predmetnog ugovora o kreditu, s time da vještak u svome nalazu uzme u obzir pravomoćna utvrđenja iz Kolektivnog spora o ništetnosti valutne klauzule CHF i ništetnosti jednostavno promjenjive kamatne stope, odnosno da u izračunu uzme početni tečaj CHF na dan isplate kredita i početno ugovorenu kamatnu stopu obzirom da su to jedini poznati i valjani elementi ugovora o kreditu sve do konverzije tj. dana 30.9.2015.

- je ispravan izračun konverzije tuženika te da li je za iznos koji tužitelj potražuje u postupku u cijelosti umanjena obveza tužitelja po konvertiranom kreditu, također da uzme u obzir pozitivne i negativne razlike tečaja i promjenjive kamatne stope.

36. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je isti vezano za sporne bitne činjenice dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju, te je stoga isti sud i prihvatio u dijelovima koje je smatrao relevantnim za svoju odluku. Naime, obujam zadataka i očitovanja samog vještaka je po stavu sudu bio širi od utvrđenja spornih bitnih činjenica, kako su one već navedene, te stoga u tim dijelovima vještački nalaz sud nije analizirao. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještakinje iz vještačkog nalaza, s time da je u odnosu na izračun preplate kamate zahtijevao i manji iznos od onog koji je vještakinja utvrdila. Vještakinja je utvrdila preplatu po tečaju CHF u iznosu od 8.379,47 eura, te je utvrdila preplatu kamate u iznosu od 1.637,20 eura. Stranke nisu imale primjedaba na vještački nalaz što se tiče matematičkog izračuna.

37. Vezano za prigovor radi prebijanja preplate u konverziji, sud je utvrdio da je isti djelomično osnovan. Naime, u konverziji je utvrđena preplata u iznosu od 709,68 EUR po fiksnom tečaju konverzije što je i vještakinja utvrdila u svom nalazu i mišljenju. Sud nije utvrdio da bi tužitelj umanjio svoje potraživanje za preplatu koju mu je tuženik priznao u konverziji a tuženik je pravovremeno za navedeni iznos istaknuo prigovor radi prebijanja, što je po utvrđenju ovog suda osnovano. Naime, tužitelj bi, da se iznos preplate iz konverzije ne oduzme od iznosa koji on potražuje u ovom postupku, stekao nepripadajuću imovinsku korist. Stoga se radi o zahtjevu tuženika zbog stjecanja bez osnove od strane tužitelja navedenog novčanog iznosa, budući da sud zauzima stav da Aneks nije nova pravna osnova koja retroaktivno, sveobuhvatno i apsolutno regulira odnos stranaka kako to tuženik tvrdi, dakle valja primijeniti odredbu čl. 1111. st. 3. ZOO-a, prema kojoj obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Pri tome je dakle kasnije otpala osnova proizašla iz Aneksa i Aneksom utvrđena preplata, budući da se tužiteljevo potraživanje temelji na ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

38. Tužitelj je istaknuo prigovor zastare na tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa preplate iz konverzije u iznosu od 26.387,61 EUR, koji prigovor je tuženik postavio u podnesku od 8. listopada 2020. S tim u vezi tuženik se pozvao na odredbu čl. 198. ZOO-a: Dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare.

39. Budući da je tuženik tek u podnesku od 8. listopada 2020. istaknuo prigovor radi prebijanja, a potrebne pretpostavke za izvršenje sudskog prebijanja temeljem takvog prigovora su: istovrsnost, uzajamnost, dospjelost i utuživost, pri čemu se po stavu ovog suda može smatrati da je dospjelost nastupila tek od trenutka kada je tuženik istaknuo takav prigovor, jer prije toga tužitelj nije niti imao obvezu prema tuženiku. Stoga su se tražbine srele tek 8. listopada 2020., te bi zastara nastupila tek 14. lipnja 2023., budući da je pravomoćna presuda za ništetnost valute donesena 14. lipnja 2018., sve uzevši u obzir već postojeće obrazloženje zastare. Pri tome valja reći da je prigovor radi prebijanja osnovan samo u iznosu od 709,68 EUR sa zateznom kamatom od kada su se tražbine srele, dakle od 9. listopada 2020. Za ostatak iznosa koji tuženik postavlja u prigovoru radi prebijanja (25.677,93 EUR), sud utvrđuje da ne postoji njegovo potraživanje, budući da se isto odnosi na iznos za koji je prema navodima tuženika smanjena neotplaćena glavnica provedbom konverzije, a to ne predstavlja nikakvo tuženikovo potraživanje, već se odnosi isključivo samo na matematički izračun, temeljem kojeg tužitelj nije stekao nikakvu tuženikovu imovinu bez osnove.

40. Također sud je utvrdio da tuženik nema pravo na negativne razlike, što se odnosi na situacije kada je stopa kamate bila manja od početno ugovorene, a tečaj CHF-a manji od početnog. Sud nije uzeo u obzir te negativne razlike budući da tuženik iste nije postavio u vidu niti materijalnopravnog niti procesnopravnog prigovora prijeboja, a niti je u vezi s time istaknuo protutužbu što je sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske potrebno da bi sud mogao odlučivati o tom zahtjevu. Temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

41. Zbog svega sud je odlučio kao u izreci presude pod toč. I. do III.

42. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a, prema kojemu sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Sud je utvrdio da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva (7,36%),ako se u omjer uzme iznos osnovanog prigovora radi prebijanja što predstavlja uspjeh tuženika i iznos konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi.

43. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.; dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada nagrada od 100 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura. Sud je tužitelju priznao trošak: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastav žalbe na rješenje o nenadležnosti u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 10. t. 4. Tarife), sastav podneska od 31.1.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8 .t. 1. Tarife), sastav podneska od 31.1.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 9.2.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastav podneska od 4.4.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastav podneska od 3.9.2025. u iznosu od 200,00 eura , (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 11.9.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. Tarife), predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 420,00 eura što sveukupno iznosi 2.020,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR budući da istu on do danas nije platio, s time da iako sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti, pristojbena obveza je u ovom trenutku zastarjela, pa sud tužitelja niti neće pozvati na platež iste. O trošku je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

44. Temeljem svega, sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu 14. studenog 2025.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte