Poslovni broj P-264/2021-56

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku u Osijeku protiv tuženika Privredna banka d.d.,Zagreb, Radnička cesta 50 OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 16.listopada 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja BH, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu odvjetnika Marijana Belčić i zamjenika punomoćnika tuženika LH, odvjetničke vježbenice u ZOU V i B iz [adresa], dana 14.studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu broj: 9012307451, sklopljenog dana 27.02.2007.g. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.02.2007.g. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV-5453/07, u dijelu odredbe koji glasi: „...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

- iz čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 9012307451, sklopljenog dana 27.02.2007.g. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.02.2007.g. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV-5453/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja….“.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 2.811,46 EUR (dvijetisućeosamstojedanaesteura četrdesetšestcenti) , sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

34,23 EUR tekućom od 15.01.2009.

22,68 EUR tekućom od 15.03.2009.

25,82 EUR tekućom od 15.03.2009.

15,59 EUR tekućom od 15.05.2009.

1,30 EUR tekućom od 15.06.2009.

13,52 EUR tekućom od 15.06.2009.

9,86 EUR tekućom od 15.07.2009.

11,75 EUR tekućom od 15.08.2009.

13,07 EUR tekućom od 15.09.2009.

12,06 EUR tekućom od 15.10.2009.

10,92 EUR n tekućom od 15.11.2009.

13,70 EUR tekućom od 15.12.2009.

15,90 EUR tekućom od 15.01.2010.

19,78 EUR tekućom od 15.02.2010.

18,13 EUR tekućom od 15.03.2010.

24,69 EUR tekućom od 15.04.2010.

22,52 EUR tekućom od 15.05.2010.

24,29 EUR tekućom od 15.06.2010.

36,57 EUR tekućom od 15.07.2010.

32,56 EUR tekućom od 15.08.2010.

38,11 EUR tekućom od 15.10.2010.

34,18 EUR tekućom od 15.11.2010.

46,37 EUR tekućom od 15.12.2010.

2.294,11 EUR tekućom od 15.02.2011.

3,04 EUR tekućom od 15.02.2011.

2,31 EUR tekućom od 15.09.2011.

14,41 EUR tekućom od 15.04.2015.

godine do 31.7.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena od 1. 8. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatu i za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. 1. 2023.godine do 29. 12. 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije. Refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan. 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.041,99 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 14.studenog 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan. 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 3. ožujka 2021. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su dana 27.02.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 9012307451, potvrđenog dana 28.02.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-5453/07, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.915,93 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke tuženika važeće na dan plaćanje kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 271,82 CHF. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,50% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, br: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. god utvrđeno je kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF tuženik je od tužitelja od dana 15.04.2007. godine pa do konačne otplate naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova. Točan iznos navedene preplate tužitelj nije u mogućnosti odrediti u ovom trenutku obzirom da tuženik nije udovoljio njegovom zahtjevu za dostavom potrebne dokumentacije vezane uz predmetni Ugovor, a koja se odnosi na potpunu specifikaciju uplata po predmetnom kreditu. Naime, tuženik je propustio dostaviti dokaz o uplati iznosa od 72.134,34 kn uplaćen od strane Croatia osiguranja d.d. Zagreb, kao osiguratelja po otkazanom predmetnom Ugovoru o kreditu. Zbog navedenog, tužitelj predlaže da Sud obveže tuženika na dostavu naznačene dokumentacije:

- Specifikaciju svih uplata po predmetnom kreditu, uključujući i uplate izvršene od strane Croatia osiguranja d.d.

- Po potrebi tražiti od Croatia osiguranje d.d. dokaz da su isti izvršili uplatu cjelokupnog dospjelog iznosa po otkazanom Ugovoru o kreditu umjesto tužitelja UH

Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.-31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“.Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeće rješenje:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana da dostavi sljedeću dokumentaciju vezanu uz Ugovor o kreditu br. 9012307451:

- Specifikaciju svih uplata po predmetnom kreditu, uključujući i uplate izvršene od strane Croatia osiguranja d.d.

Nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju tužitelj predlaže da Sud donese sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu br. 9012307451, sklopljenog dana 27.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.02.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-5453/07, u dijelu odredbe koja glasi: ”…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila...“

-iz čl.7.st.2. Ugovora o kreditu br. 9012307451, sklopljenog dana 27.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.02.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-5453/07, u dijelu odredbe koja glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu čiju će visinu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita, koji se novčani iznosi zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenljivim ugovornim kamatama i vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF imaju vratiti tužitelju, odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovog spora, te nakon što se provede odgovarajuće financijsko vještačenje.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi se protivi ovako postavljenom tužbenom zahtjevu i prijedlogu tužitelja, jer isti nije postavljen sukladno članku 186 b, te se ističe kako je tužitelj mogao prema svim podacima koje je imao uredno postaviti tužbu i tužbeni zahtjev koji bi bio određen i podoban za odlučivanje, a što postavljeni tužbeni zahtjev nije i to sve kako je sam imao svu dokumentaciju jer mu je ista dostavljana, te je također imao dovoljno vremena tražiti istu ranije. Slijedom navedenog predlaže se tužbu i tužbeni zahtjev ODBACITI kao neuredan i neodređen i po istome se ne može raspravljati. Kako nema određeno postavljenog zahtjeva ističe se prigovor zastare. Tuženik smatra da nema opravdanog razloga da tužitelj nije određeno postavio tužbu i tužbeni zahtjev, a sve kako tužitelj posjeduje dokumente iz predmetnog kreditnog odnosa, to se predlaže, a kako nije udovoljeno odredbi čl.186 b, odbaciti ovu tužbu kao neurednu jer je ista nerazumljiva, neodređena te nepodobna i predlaže se podredno istu odbiti uz naknadu troškova ovog postupka tuženiku. Tuženi se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže istu ODBACITI kao neurednu podredno odbiti uz naknadu troškova postupka tuženiku. U konkretnom slučaju tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF) te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Tužitelj tužbom i tužbenim zahtjevom traži isplatu neodređenog iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojdeinog iznosa isplaćenog obroka rate kredita sve uvećano za isplatu troškova parničnog postupka sve u roku od 15 dana. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012307451 koji je zaključen 27.02.2007.g (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF) te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede iz Ugovora broj 9012307451 koji je zaključen 27.02.2007.g. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Za naglasiti je da isplata temeljem stjecanja bez osnove isključuje mogućnost traženja naknade štete, obzirom se radi o dvije različite pravne osnove, odnosno o dva različita pravna instituta za koje postoje bitno različiti uvjeti i pretpostavke prilikom utvrđivanja koji se međusobno isključuju. Važno je naglasiti da je Ugovor o kreditu broj 9012307451 koji je zaključen 27.02.2007.g, te da je u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009, jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P- 1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Nadalje se ističe kako je potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjelii zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naima ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1.1.1990. godine izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru.

Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH, Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11).Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 12 Ugovora o kreditu). Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. U čl.7 Ugovora o kreditu stranke su jasno ugovorile da u slučaju promjene kamatne stope Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos rate, te se obavezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Navedenim člankom ugovorne strane usuglasile su se da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta, te se obavijest smatra sastavni dijelom ugovora. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocjenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vodenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te jasno navodi: " Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora. Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude.

Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Za naglasiti je također da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 7. otplata kredita ugovoren način da se isti otplaćuje u 84 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS-Rev-1990/91, koja utvrđuje : " kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." III. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti nema nikakvog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbu članka 296. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno člankom 4. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,50% godišnje. Korisnik je nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da je zaprimio otplatnu tablicu, i izjavljuje da je upoznat sa promjenama iznosa anuiteta, izjavljuje da je upoznat sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i daje suglasnost da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima te ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana i prihvaća sve izmjene i dopune tih akata i odluka o čemu će ih Banka obavijestiti putem distribucijskih kanala. Pristaje da banka povisi ili snizi anuitete, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.(čl.7) Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumpciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Varijabilna kamatna stopa nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba mora biti. Pogrešno se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Nema govora o neodredivoj kamatnoj stopi, a samim time niti o ništetnosti te odredbe. Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i utvrđivanje ništetnosti iste treba i nužno je sagledavati u trenutku sklapanja samog Ugovora o kreditu. U tom trenutku na snazi je bio zakon koji je dopuštao, a kao što i sada dopušta, ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tako je i sudska praksa u predmetu VSRH, Revt-249/14 utvrđuje "polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje, a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine." U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska Narodna Banka kao regulatorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima navodi kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama potrošačima "uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja prema odluci uprave banke."

Prema tome svaka osoba i svaki potrošač koji se odlučio na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka i pri tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu (jer je bila niža od fiksne, kao što je to i uobičajeno, a o čemu je prije sklapanja ugovora bio informiran) svjesno i svojevoljno je ušao u rizik promjene kamatne stope. No, kako ne bi bilo zabune o tome koliki je taj rizik u trenutku sklapanja ugovora bio, važno je znati da se radi o reguliranim proizvodima i taj rizik je samim zakonima i regulativama (pod nadzorom HNB-a) u biti ograničen te su potrošači toga bili i jesu svjesni. U konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije-fiksne kamatne stope. Samim time potpuno je suprotno volji ugovornih stranaka i jasnim odredbama ugovora o kreditu da se potražuje fiksna ugovorna kamata - dapače to bi dovelo do potpune neravnoteže u odnosu stranaka. Sama kamatna stopa (različita za fiksne i promjenjive ugovorne kamate) odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta, a banka uobičajeno usklađuje svoje kamatne stope u skladu sa promjenjivim prilikama i s tržištem kapitala i to kako u pogledu postojećih ugovora, a tako i u pogledu novih. Stranke su jasno ugovorile te je tužitelj bio svjestan da je ugovorio vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu i iz samog Ugovora o kreditu, a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Dakle jasno je ugovorena odrediva kamatna stopa i kriteriji te odredivosti. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojim je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu te da je ugovorena ovlast Banke da prati kriterije odredivosti i po potrebi korigira kamatnu stopu čini činidbu određenom odnosno odredivom. (tako i VSRH u svojoj odluci Gzz-2/02-2, utvrđuje da "pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška....stopa ugovorene kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više od godinu dana, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koje banke ugovaraju za takovu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunavati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.").Konkretno se može zaključiti da su stranke ugovorile da banka može i mijenjala je kamatnu stopu, jer je ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu je banka postupala sukladno odredbama svih relevantnih propisa, te je izvršavala i obveze o obavještavanju klijenta o svim promjenama. Ponovno se naglašava da je tužitelj izričito i svojevoljno, te bez prisile, pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope koje promjene su se događale uz točno određene kriterije i predviđene metodologije tuženika, o kojoj promjeni je tuženik uredno tužitelju slao obavijesti i pripadajući otplatni plan. Tužitelj tužbu temelji na tvrdnjama da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje temeljem Općih uvjeta i sukladno odlukama banke ništetna jer predstavlja neodredivu činidbu koja je nepoštena, ističemo da se konkretno u ovom slučaju ne radi o nepoštenoj odredbi jer u tom smislu Direktiva Vijeća 93/13/EEZ_od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima navodi da ugovorna odredba se neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o "... proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluge nema pod nadzorom." (2./točka c.prilog direktive 93/13).Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o situaciji opisanoj u Direktivi, jer se kamatna stopa mijenjala i bila je povezana s oscilacijama na tržištu i mijenjala se sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su bili izvan nadzora tuženika, tako je ugovorna odredba o načinu određivanja promjenjive kamatne stope poštena sukladno gore citiranoj Direktivi. Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Naime, kogentna odredba Zakona o obveznim odnosima regulira stope ugovorenih kamata te određuje da ukoliko bi bila ugovorena stopa koja je viša od zakonskih zateznih kamata, automatski vrijedi zakonska. Odredbom članka 26.st.3 ZOO-a predviđena je mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje, a prema kojoj odredbi za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. (Zakon o obveznim odnosima - članak 26 st.3 "Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata....") Za zaključiti je da u sustavu kakav predviđa Zakon o obveznim odnosima, kao osnovni zakon koji regulira obvezne odnose među građanima i pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, ima zakonsko rješenje i time nema pravne nesigurnosti ili proizvoljnosti u odredbama ugovora vezano uz visine ugovornih kamatnih stopa. Ne samo da su kriteriji bili određeni i odredivi, već je postojao (kao što i danas postoji) zakonski okvir odnosno limit postavljen jasnim i kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, tako da se nikako ne može govoriti o jednostranim i nepoštenim te proizvoljnim odlukama tuženika, a kako to tužitelj pokušava u svojoj tužbi pogrešno izvesti i zaključiti, te navesti sud da to tako, van smisla realne situacije u trenutku sklapanja ugovora, van smisla važeće zakonske regulative u trenutku sklapanja ugovora, pogrešno zaključi. Kamatna stopa se mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, jer je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, te se samim time u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Dakle radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Za istači je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. Dakle, na visinu kamate utjecali su realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5- godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB- a. Primjerice u posljednjem kvartalu 2008.g. CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00% na 4,5%, dok je npr. u 2004.g. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004 godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008.g. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava, s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006 godine 1,69% dok je u 2007 i 2008 godine u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. U prikazu je vidljiv rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2). Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOSI). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. Ističe se također da sam smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je prilagođavanje iste uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati za razdoblje za koje je ugovor zaključen. Tuženiku nije u interesu, kao pravno osobi na tržištu, proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu, mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, a tako i zbog drugih razloga poput sprječavanja odljeva klijenata te osiguravanja preduvjeta potrebnih za uredno vraćanje kredita od strane svojih klijenata i korisnika. U konkretnom je slučaju tuženik svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvario u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao i sukladno tržišnim okolnostima i u skladu sa zakonskim okvirima i sukladno regulatornim propisima, što ukazuje na zaključak da nema niti jedne protupravnosti u odnosu na postupanje tuženika niti osnove za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i u konačnici osnova za traženje bilo kakove isplate. Polazeći od svega rečenog kao i od činjenice da je djelatnost kreditnih institucija dodatno regulirana Zakonom o kreditnim institucijama, ranije je to bio Zakon o bankama, te drugim regulatornim propisima HNB-a, nikako se ne može govoriti o tome da bi odredba o ugovornoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jasno određenim kriterijima na koje pristaje tužitelj, bila neka ništetna odredba. A osobito se ne može ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke Banke, uslijed navodne ništetnosti dijela koji se odnosi na "jednostranu odluku Banke", svesti na fiksnu kamatnu stopu koja odgovara inicijalno ugovorenoj stopi. Stranke su odabrale Ugovor o kreditu baš takovog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se nalog kakav tužitelj u tužbi predlaže za isplatu imao smatrati predlaganjem promjene ugovornog odnosa na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Tuženik je nakon što je to Zakon o kreditnim institucijama odredio, tužitelja informirao o promjenama kamatne stope i to sukladno odredbama zakona 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno čl.308 st.1 ZOKI-a. Prije stupanja na snagu ZOKI-a nije bila obveza dostave osobnih obavijesti i Zakon o bankama, ZZP i HNB u svojoj regulativi i stajalištima smatrao je da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim. Tuženi je povrh toga dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta čime je tužitelj bio upoznat i nije mu moglo ostati nepoznato koja je visina ugovorene kamate, te je u svakom trenutku u tijeku ugovornog odnosa mogao reagirati što nije učinio već je ugovor u cijelosti ispunio. Tužitelj u tužbi pogrešno navodi i obrazlaže da bi prava volja ugovornih strana bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što je u potpunosti suprotno jasnim i određenim ugovornim odredbama koje kao javna isprava obvezuju stranke. Međutim, kad bi sud eventualno i zaključio, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka donesenih u predmetu Potrošač, da je ugovorna odredba o mijenjanje kamatne stope temeljem jednostrane odluke Banke ništetna ali samo u dijelu koji se odnosi na jednostranu odluku Banke, dio odredbe koji ne bi bio oglašen ništetnim je da je ugovorna kamata promjenjiva. A ako je valjana odredba da je kamata promjenjiva, tada je na tužitelju teret dokaza koji je iznos (stopa) promjenjive kamate koja je tijekom otplate kredita trebala biti naplaćivana, ukoliko to nije onaj iznos (stopa) koji se navodi u jednostranim odlukama Banke. Međutim, tužitelj uopće ne pokušava ići tim putem da dokaže koja bi stopa promjenjive kamate kao dopuštena trebala biti primijenjena tijekom otplate kredita, već potpuno neosnovano promjenjivu kamatnu stopu pokušava svesti na fiksnu. U ugovorima o kreditu obveza plaćanja ugovorene kamate jest bitan sastojak ugovora jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određenu svotu novčanih sredstava. Slijedom navedenog korisnik kredita dužan je vratiti banci iskorištenu svotu novca " u vrijeme i na način kako je ugovoreno", a što je bitan sastojak ugovora o kreditu. Prema tome, nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena promjenjive kamatne stope fiksnom) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Početna kamatna stopa nije ugovorena kao fiksna, te ostaje na tužitelju dokazati koja bi to promjenjiva kamatna stopa bila zakonita, a jedina početno ugovorena kamata je promjenjiva kamata. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu) ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što se nije dogodilo, niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postupati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kamata ugovorena kao fiksna kroz cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Tuženi se protivi metodologiji izračuna tužitelja u cijelosti kao neosnovanom, proizvoljnom i neutemeljenom. Tužitelj nije ugovorio kredit u kunama sa fiksnom kamatnom stopom. Na ovakav način tužitelj proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupio sa tuženikom. Osim toga sam tužitelj se u tužbi poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu P- 1401/2012 (uz popratne odluke viših sudova i Ustavnog suda RH) i Direktivu 93/13 koje potpuno pogrešno tumači i u potpunosti zanemaruje činjenicu da je upravo u predmetu P-1401/2012 kada je o istome odlučivao Visoki trgovački sud RH ukinut dio odluke u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora. Slijedom navedenog jasno proizlazi da tuženi nema niti jedan osnov, te ne postoji osnovano pravo zahtijevati da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos i to u kunama koji predstavlja razliku između ugovorene kamate i proizvoljno određene fiksne kamatne stope koju je tužitelj sam jednostrano naznačio kao fiksnu, odnosno potvrdio je zakonitost promjenjive kamate stope. Na tužitelju je teret dokaza, te ukoliko tvrdi da je ugovorena kamatna stopa koja je kao promjenjiva ugovorena, na neki način nepoštena, na istome je da dokaže koja je to promjenjiva stopa koja bi bila poštena kroz razdoblje otplate i trajanja Ugovora o kreditu i na čemu se ista temelji, a sve kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dopuštena i u skladu sa zakonom. Dakle, nikako se ne može potraživati isplata prema fiksiranoj stopi iz gore jasno navedenih razloga, a ako tužitelj tvrdi da stopa nije bila poštena i pravična isti je dužan dokazati i zatražiti onu promjenjivu stopu koja bi bila, prema njegovim tvrdnjama, poštena i pravična, a ne tražiti fiksnu kamatnu stopu koja bi značila promjenu cjelokupnog ugovornog odnosa i promjenu njegova identiteta bez volje i dogovora stranaka. Iz niti jednog dokaza i navoda tužbe ne proizlazi točno na koji je način tuženik nepošteno odredio kamatnu stopu i za koji bi to bilo iznos. Niti iz jedno dokaza koji je dostavljen uz tužbu ne proizlazi koja je to kamata koja bi bilo navodno nepošteno i protuzakonito naplaćena odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva, a svakako se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može dokazivati financijskim vještačenjem koje je predloženo, te se stoga istom dokazu tuženi protivi u cijelosti. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., L, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Opreza radi ističe se prigovor prijeboja, a napominje se da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženik. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Obzirom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je dopuštena i zakonita, potrebno je utvrditi koja bi to promjenjiva kamatna stopa bila „poštena“. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

- se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača;

- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumljivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje;

- je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;

- u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi, te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate;

- je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka;

Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3.U pisanom podnesku od 15.ožujka 2023. (stranica 99 spisa) tužitelj po punomoćniku je obavijestio sud da je zaprimio do tuženika specifikaciju uplata po kreditu te sukladno tome uređuje tužbeni zahtjev tako da glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu br. 9012307451, sklopljenog dana 27.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.02.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-5453/07, u dijelu odredbe koja glasi: ”…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila...“

-iz čl.7.st.2. Ugovora o kreditu br. 9012307451, sklopljenog dana 27.02.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.02.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-5453/07, u dijelu odredbe koja glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 2.500,00 EUR/ 18.836,25 kn, zajedno sa zakonskim zateznom kamatom tekućim od dana 15.09.2007. godine do 31.07.2015. . godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

4.U pisanom podnesku od 27. prosinca 2023. (stranica 135 spisa) tužitelj po punomoćniku uređuje svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, na način da isti glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu broj: 9012307451, sklopljenog dana 27.02.2007.g. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.02.2007.g. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV-5453/07, u dijelu odredbe koji glasi: „...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila...“

- iz čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 9012307451, sklopljenog dana 27.02.2007.g. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 28.02.2007.g. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV-5453/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja….“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 2.811,46 € / 21.182,98 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

34,23 EUR / 257,89 kn tekućom od 15.01.2009.

22,68 EUR / 170,87 kn tekućom od 15.03.2009.

25,82 EUR / 194,57 kn tekućom od 15.03.2009.

15,59 EUR / 117,50 kn tekućom od 15.05.2009.

1,30 EUR / 9,81 kn tekućom od 15.06.2009.

13,52 EUR / 101,85 kn tekućom od 15.06.2009.

9,86 EUR / 74,29 kn tekućom od 15.07.2009.

11,75 EUR / 88,56 kn tekućom od 15.08.2009.

13,07 EUR / 98,48 kn tekućom od 15.09.2009.

12,06 EUR / 90,86 kn tekućom od 15.10.2009.

10,92 EUR / 82,25 kn tekućom od 15.11.2009.

13,70 EUR / 103,25 kn tekućom od 15.12.2009.

15,90 EUR / 119,77 kn tekućom od 15.01.2010.

19,78 EUR / 149,07 kn tekućom od 15.02.2010.

18,13 EUR / 136,59 kn tekućom od 15.03.2010.

24,69 EUR / 186,04 kn tekućom od 15.04.2010.

22,52 EUR / 169,69 kn tekućom od 15.05.2010.

24,29 EUR / 182,98 kn tekućom od 15.06.2010.

36,57 EUR / 275,50 kn tekućom od 15.07.2010.

32,56 EUR / 245,33 kn tekućom od 15.08.2010.

38,11 EUR / 287,14 kn tekućom od 15.10.2010.

34,18 EUR / 257,51 kn tekućom od 15.11.2010.

46,37 EUR / 349,38 kn tekućom od 15.12.2010.

2.294,11 EUR / 17.284,94 kn tekućom od 15.02.2011.

3,04 EUR / 22,89 kn tekućom od 15.02.2011.

2,31 EUR / 17,38 kn tekućom od 15.09.2011.

14,41 EUR / 108,59 kn tekućom od 15.04.2015.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

5.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu,Otplatnu tablicu, Pregled uplata po kreditu, Potvrdu o izmirenju duga (stranica 67 spisa),Pregled uplata po kreditu,,proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o. izvršio uvid u pisana očitovanja vještaka,saslušao vještaka financijsko-knjigovodstvene struke,saslušao svjedoka ĆH i tužitelja u svojstvu stranke.

6.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu razlike tečaja.

7.Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je sklopljen dana 27.veljače 2007. između Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb kao kreditora i VH iz [adresa],kao korisnika kredita, i kao protivnika osiguranja. Člankom 1. navedenog ugovora banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 18.915,93 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

Namjena kredita je za kupnju vozila (čl.2.).

Člankom 4.st.1. navedenog ugovora ugovoreno je da na kredit u otplati korisnik kredita se obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50%godišnje. Kamata obračunava u CHF (mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

Člankom 5. ugovoreno je da u razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu,na iskorišteni iznos kredita korisnik kredita plaća banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz toč.4. ugovora(st.1.).Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.

Člankom 6. ugovoreno je da na dospjele nepodmirene obveze iz navedenog ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima,banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu,koja je promjenjiva u skladu s propisima(st.1.). Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate(st.2.).

Člankom 7. ugovoren je rok otplate kredita 84 mjeseca (st.1.),a kredit u iznosu od 18.915,93 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč.4. ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta,te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

U čl.12.t.9 ugovoreno je da potpisom Ugovora Korisnik kredita i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

8.Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV- 5453/07 dana 28.veljače 2008 godine ( stranica 11 spisa).

9.Iz Potvrde odvjetnika Zvonimira Vlahov iz Zagreba od 19.veljače 2021. razvidno je da navedeni potvrđuje da je po predmetu Croatia osiguranja d.d. Zagreb prema VH iz [adresa] kao dužniku,u kojem je zastupao interese vjerovnika kao punomoćnik ,a koji se vodio radi regresnog namirenja po isplati osiguranine kreditoru Privrednoj banci d.d. Zagreb, temeljem ugovora o osiguranju kredita, tražbina u cijelosti namirena na temelju kompromisa vjerovnika i dužnika. Ukupan podmireni iznos od strane dužnika je 72.134,34 kn. Time je u cijelosti izvršena obveza proizašla iz namjenskog kredita VH i Privredne banke d.d. Zagreb d.d. br.9012307451 osnovana na temelju regresnih prava koje je steklo Croatia osiguranje d.d. zakonskom subrogacijom prava iz ugovora o osiguranju kreditnih tražbina u korist kreditora po isplati osiguranine, te određena rješenjem o ovrsi javnog bilježnika broj Ovrv-1593/11 od 18.07.2011.god. Navedeno očitovanje izdano je na zahtjev gosp. VH kao dokaz o podmirenju predmetnog duga (stranica 19 spisa).

10.Svjedok OH, izjavio je saslušan na ročištu kod suda da je zaposlenik Privredne banke Zagreb, unazad preko 20 godina. Trenutno radi kao menadžer u Servisnom centru. 2007. godine radio je kao bankovni službenik na Odjelu kredita ili osobni bankar ne može se točno sjetiti. Nakon što je svjedoku predočen ugovor o kreditu na listu 6 spisa, svjedok nakon izvršenog uvida u ugovor je izjavio da je njegov potpis na ugovoru u rubrici bančin službenik, što znači da je on sudjelovao u predlaganju kredita na odobravanje. Ne sjeća se stranke VH. Na pitanje svjedoku s obzirom da je njegov potpis u rubrici bančin službenik na ugovoru o kreditu da li je on osobno sudjelovao u razgovoru sa klijentom tj. konkretno sa gospodinom VH, svjedok je izjavio da nije, te je izjavio da se sjeća da iz Auto kuće su banci dostavljali kompletnu dokumentaciju za realizaciju kredita za kupovinu svih motornih vozila. U toj dokumentaciji je bilo izraženo u kojoj valuti se podiže kredit, koji iznos kredita i svi podaci o vozilu koji je predmet zaloga. Kada su se uvjerili da su svi dokumenti na broju, odnosno da je propisana dokumentacija u redu, prešli su na izračun kreditne sposobnosti i ukoliko je bilo sve ok, radilo se na izradi kreditnog prijedloga koji se slao na odobrenje. Nakon što je kredit odobren radili su izradu ugovorne dokumentacije, zadužnice, isprave o zapljeni i ostalih dokumenata koji su u to vrijeme klijent morao potpisivati a nije bilo neophodno da se ovjere. Klijent je dogovarao uvjete kredita u auto kući, i to koja valuta, koji iznos kredita i koja banka. Kod auto kredita klijent nije dolazio u banku radi razgovora o uvjetima kredita sa osobnim bankarom. To je tada bila takva poslovna politika u Privrednoj banci Zagreb. U to doba Privredna banka Zagreb je imala u ponudi sve tri valute za podizanje kredita tj. kune, EUR i valutu CHF. Najpovoljniji je bio kredit u valuti CHF, zbog manjih kamata, te drugačijeg izračuna kreditne sposobnosti. Na pitanje svjedoku da li je banka upozoravala na rizik tečaja CHF, te da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na kunu kao u odnosu na EUR, svjedok je izjavio da u to doba to nitko od djelatnika banke nije znao, po njegovom mišljenju. Na pitanje svjedoku da li je imao uputu banke da predlaže da se prvenstveno prezentiraju CHF krediti, svjedok je izjavio da takve upute nije bilo. Na pitanje postavljeno u podnesku tuženika da li je osobni bankar objašnjavao svim klijentima i njihove odredbe prije potpisivanja, svjedok je izjavio da nakon što je kreditna dokumentacija bila pripremljena da je tada pozvan klijent u banku i da je tada klijent viđen prvi puta, i nakon toga je klijent sa tim papirima išao kod javnog bilježnika na solemnizaciju. Svakom klijentu se određuje i utvrđuje kreditna sposobnost sukladno njegovim mogućnostima. Ne sjeća se klijenta VH kao što je to već rekao, niti da je komunicirao sa tim klijentom, s napomenom da je osim njega radio još jedan djelatnik na istim poslovima, te je većinu poslova vezano za razgovore sa klijentima radio drugi djelatnik, a ne on. Na pitanje svjedoku da li poznaje predloženu svjedokinju HH, svjedok je izjavio da HH više nije djelatnica PBZ već je u mirovini, a radila je na raznim poslovima kod tuženika. Uočio je prilikom uvida u ugovor koji mu je na ročištu predočen da je također njezin potpis na tom ugovoru. Na pitanje svjedoku da li je rukovoditelj službe poslova sa stanovništvom sudjelovao u razgovorima sa klijentima vezano za podizanje kredita, svjedok je izjavio da nije već je samo potpisao ugovor (stranica 190 spisa).

11.Tužitelj UH, saslušan u svojstvu stranke izjavio je da je 2007. odlučio se na podizanje kredita za kupovinu osobnog automobila. Namjeravao je kupiti automobil u Auto kući Perković za koju kupovinu su mu trebala sredstva te je otišao u banku u kojoj je imao račun, tj. u Privrednu banku Zagreb d.d., te zatražio podizanje kredita za kupovinu osobnog automobila, rečeno mu je da dođe za 2-3 dana. Došao je nakon 2-3 dana gdje mu je predočen gotov tekst ugovora koji je pročitao, ali ne može reći da ga je sasvim razumio. Po struci je strojarski tehničar. Ponuđen je kredit u valuti CHF. U svezi valute CHF rečeno mu je da je to najpovoljniji kredit, da je najpovoljnija kamata i da što se tiče njegovih primanja da može podići jedino taj kredit. Nije mu ništa rečeno da će se kamata mijenjati, nije mu spominjan rizik tečaja CHF, kredit mu je isplaćen, kupio je osobni automobil. Ne može se točno sjetiti kada je rata kredita počela rasti. Išao je u banku pitati zašto mu se rata kredita povećava, te su mu rekli da je to tako svakome i da je to normalno. Ne bi podigao kredit da je znao da će se rata kredita povećati. Automobil je koristio u osobne svrhe. U to vrijeme bio je zaposlen u Ferivi, te nije imao niti obrt, niti svoju privatnu firmu. Na pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja da li mu je prilikom sklapanja ugovora o kreditu djelatnik banke priopćio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF kao što štiti u odnosu na euro, tužitelj je izjavio da nije. Kredit je otplaćivao dok je mogao, a nakon toga je otplata kredita prešla na jamca Croatia osiguranje, jamac je isplatio kredit, a on je regresno jamcu vratio taj uplaćeni iznos. U vrijeme podizanja kredita nije imao obrt, niti firmu, a prije četiri godine je otvorio obrt pod nazivom [obrt], obrt za uređenje i održavanje krajolika. Napominje da je kredit podigao na iznos od nekih 85.000,00 kn, ne sjeća se točno koliko je to bilo u CHF,a otplatio je 180.000,00 kn. Automobil je koristio u osobne svrhe za sebe i svoju obitelj. Nakon što je kredit otplaćen automobil je prodao za 4.000,00 kn. Taj kredit ga je financijski zablokirao (stranica 114 spisa).

12.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o. koja je dala pisani nalaz i mišljenje (stranica 124 - 128 spisa),u kojem je navela da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao davateljem kredita – bankom Ugovor o kreditu broj 9012307451.Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 18.915,93 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF važeće tečajne liste banke. Sukladno Ugovoru kamatna stopa je promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora ista iznosi 5,50% godišnje. Predmetni Ugovor o kreditu je otkazan, te je Croatia osiguranje kao osiguratelj temeljem ugovora o osiguranju kredita, otplatila kredit tužitelja u cijelosti jednokratnom uplatom tuženiku dana 31.01.2011. godine. Tužitelj je regresno namirio ukupan dug prema Croatia osiguranju, o čemu je dostavio u spis (list 67) potvrdu o izmirenju predmetnog duga. Tužitelj zahtijeva povrat tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF banke.

Zadatak vještaka je izračunati razlike koje je tužitelj preplatio po ugovorenom kreditu, a koje su nastale radi razlike u početnom tečaju za CHF koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaja za CHF tijekom otplate kredita, budući da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, a koja odredba o valutnoj klauzuli je proglašena ništetnom.

Tečaj na dan isplate kredita 28.02.2007. godine iznosio je 4,535904.

Podatak o datumu isplate kredita utvrdila je iz otplatnog plana.

U tablici 1 prikazan je izračun tečajne razlike tijekom otplate kredita, na način da je iznos realiziranog anuiteta iz otplatnog plana s kojim je tuženik zaduživao tužitelja, preračunat u kune primjenom tečaja na dan isplate kredita i primjenom tečaja na dan dospijeća anuiteta.

Tijekom otplate kredita u periodu od 01. siječnja 2009. godine do otplate kredita tečajna razlika na iznose realiziranih anuiteta u CHF po tečaju na dan dospijeća anuiteta u odnosu na isti anuitet primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita, iznosila je 22.266,03 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,53450 iznosi ukupno 2.955,21 EUR.

U zadanom periodu vještačenja od 01.01.2009. godine do otplate kredita tečaj za CHF nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita, te nije niti bilo negativnih stavki tečajne razlike.

Budući da tužitelj nije redovito plaćao kredit pa je kredit otkazan, a nakon čega je otplaćen od strane Croatia osiguranja, u nastavku je izračunat iznos tečajne razlike po svakoj od uplata, na način da je izračunata razlika plaćenog kunskog iznosa preračunatog u CHF primjenom tečaja CHF na dan plaćanja i iznosa kunskih uplata prepačunatih u CHF primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

Iznosi uplata u HRK i u CHF preuzeti su iz popisa uplata (list 97 i 98 spisa) kako ih je tuženik evidentirao po uplatama tužitelja, prema tada važećem tečaju za CHF. Međutim kunske uplate tužitelja preračunate u CHF prema tečaju na dan isplate kredita iznosile bi više u CHF nego što ih je tuženik priznao tužitelju primjenom tada važećeg tečaja na dan plaćanja.

Stoga je u tablici 2 izračunala koliko bi pojedina uplata tužitelja iznosila u CHF primjenom tečaja na dan isplate kredita. Razlika između tako izračunatog iznosa CHF i iznosa CHF kojega je tuženik priznao tužitelju, tečajna je razlika po svakoj uplati.

Tako izračunata tečajna razlika prikazana je u tablici broj 2 u HRK i u EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450.

Preplata po osnovi tečajne razlike u odnosu na uplate koje je izvršio tužitelj, u razdoblju od 01. siječnja 2009. godine do isplate kredita, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita u odnosu na tečaj CHF na dan izvršenih uplata, iznosila je ukupno 2.811,47 EUR / 21.182,98 HRK.

13.U pisanom očitovanju od 11. veljače 2024. (stranica 135 spisa) vještak financijsko-knjigovodstvene struke navodi da svojim podneskom od 17.01.2024. godine tuženik iznosi svoje primjedbe i prigovore koji su pravne prirode te se na iste ne mogu očitovati. Prigovori i primjedbe tuženika navedeni su u odnosu na pravo tuženika na primjenu promjenjive kamatne stope, a što uopće nije bio predmet vještačenja, jer je vještačenjem računata samo tečajna razlika. Tuženik navodi da je vještak računao razliku kamate primjenom fiksne kamate koja je vrijedila na kredite odobrene uz valutnu klauzulu uz CHF, umjesto da je računao uz primjenu kamatne stope važeće na kunske kredite, daje uputu na koji način je potrebno računati razliku kamate, iako kamata nije bila predmetom vještačenja, niti je ista obrađivana u nalazu i mišljenju. Tuženik nadalje navodi kako mu nije jasna metoda obračuna, međutim način i metoda izračuna tečajne razlike koje je bila predmetom vještačenja, u nalazu su detaljno opisani. Tuženik očito ima šprancu podneska, na 17 stranica, koju šalje kao očitovanje na sve predmete vezane uz kreditiranje uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF, a da nalaz i mišljenje vještaka niti nije sa dovoljnom pažnjom pročitao. Na tuženikovu primjedbu da je predmetni ugovorni odnos prestao na način da je osiguravajuće društvo otplatilo kredit, također je u svom nalazu i mišljenju isto opisala na način:„Croatia osiguranje je kao osiguratelj temeljem ugovora o osiguranju kredita, otplatila kredit tužitelja u cijelosti jednokratnom uplatom tuženiku dana 31.01.2011. godine. Tužitelj je regresno namirio ukupan dug prema Croatia osiguranju, o čemu je dostavio u spis (list 67) potvrdu o izmirenju predmetnog duga.“Iz navedenog je jasno da je tuženik u cijelosti namiren po predmetnom kreditu, kao i osiguravajuća kuća kojoj je tužitelj regresno namirio dug u cijelosti. Stoga nije sporno da li je tužitelj tuženiku namirio cjelokupni dug, budući da je osiguravajuća kuća tuženiku u ime tužitelja isplatila kredit tužitelja u cijelosti, a tuženik je istu uplatu prihvatio na ime plaćanja kredita tužitelja. Stoga u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 11.12.2023. godine, budući da ga je sačinila sukladno definiranom mi zadatku.

14. U pisanom očitovanju od 21. travnja 2024. (stranica 168 spisa) vještak navodi da svojim podneskom od 06.03.2024. godine tuženik ponovo iznosi svoje primjedbe i prigovore na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik prigovara da u obračun nisu uključene negativne tečajne razlike, međutim u zadanom razdoblju obračuna sukladno zadatku vještaku iz rješenja suda, odnosno u razdoblju od 01.01.2009. godine do otplate kredita u cijelosti, tečaj nije nikada bio manji od tečaja na dan isplate kredita, te u zadanom periodu nije niti bilo negativnih tečajnih razlika. Nadalje tuženik prigovara da se uplata Croatia osiguranja u ime tužitelja, a sa kojom uplatom je tuženik zatvorio obvezu tužitelja po predmetnom kreditu, ne može smatrati tužiteljevom uplatom. Na isto se očitovala u prethodnom očitovanju također na prigovor tuženika, a sud će odlučiti da li će predmetnu uplatu Croatia osiguranja, koja je bila predmetom osiguranja kredita tužitelja, priznati kao uplatu tužitelja. Tuženik nadalje navodi da je zadatak vještva bio izračun „razlike anuiteta koji se sastoji od kamate i glavnice čime je vještačenjem obuhvaćena svaka promjena kamatne stope, a time i valute na tu promjenu kamatne stope“. Međutim zadatak vještačenja je bio izračun preplate anuiteta po osnovu tečajne razlike, a kako je i sačinila svoj nalaz i mišljenje. Nadalje tuženik navodi da „ukoliko je prilikom izračuna razlike u tečaju korišten izračun temeljen na anuitetu tada taj izračun obuhvaća i promjenu u odnosu na kamatu kao dio anuiteta“... , te predlaže dopunu nalaza i mišljenja. Tečajna razlika se računa na iznos plaćenog anuiteta iz razloga što je cijeli anuitet plaćen po većem tečaju nego što bi bio plaćen po tečaju na dan isplate kredita. Budući da je anuitet porastao radi promjene kamatne stope, promjena tečaja je imala utjecaj na tako uvećani anuitet. Stoga je njezin izračun točan, te bilo kakve dopune na prijedlog tuženika uz fiksiranje kamate, nisu realne. Tuženik iznosi i druge primjedbe i prigovore koji su pravne prirode, te se na iste ne može očitovati. Stoga ostaje pri svom nalazu i mišljenju, jer je isti sačinjen sukladno definiranom joj zadatku. Ukoliko pak sud smatra da je nalaz i mišljenje potrebno dopuniti, moli da mi se definira zadatak, te da tuženik za isto predujmi sredstva.

15.Stalni sudski vještak Lidija Balog iz Financije LB d.o.o. saslušana na ročištu kod suda izjavila je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja kao i pisanih očitovanja. U odnosu na primjedbe tuženika u podnesku od 27. lipnja 2024. godine vještak je izjavila da u spornom razdoblju nije bilo negativnih stavki jer u tom periodu tečaj nije nikada bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Vještak je izjavila da na stranici 97 spisa je dokument PBZ pregled uplata po kreditu, na dan 16. veljače 2023. iz kojeg je razvidno da je dana 31. siječnja 2011. godine uplaćeno na partiju kredita tužitelja 66.100,97 kuna, a prema potvrdi odvjetnika Croatia osiguranja priloženoj uz tužbu proizlazi da je Croatia osiguranje se regresno namirila, a što je i navela u nalazu i mišljenju. Tom uplatom zatvoren je kredit u cijelosti (stranica 179 spisa).

16.Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe,i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

18.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

19.Dakle,iz provedenih dokaza proizlazi da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne a kako je to navedeno u izreci.

20.Glede dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, sud navedeni dokazni prijedlog nije prihvatio s obzirom da javni bilježnik solemnizaciju vrši temeljem odredbe čl.59.st.2 te čl. 24,57 i 58 Zakona o javnom bilježništvu, što znači da za te isprave vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno (VTS RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god.). Za napomenuti je u ovoj pravnoj stvari da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio i saslušanje u svojstvu svjedoka djelatnika tuženika - HH, a od kojeg dokaznog prijedloga je odustao u pisanom podnesku od 21.siječnja 2025. (stranica 201 spisa).

21.Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

22.S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

23.Dakle,odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

24.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

25.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

26.Odredbom čl. 323. st.1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

27.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano,s napomenom da tuženik nije predlagao novo financijsko knjigovodstveno vještačenje na navedene okolnosti, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku ukupno iznos od 2.811,46 EUR (21.182,98 kn), te je stoga sud naložio tuženiku platiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate odnosno kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

28.Za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu otkazan, da je Croatia osiguranje kao osiguratelj temeljem ugovora o osiguranju kredita, otplatila kredit tužitelja u cijelosti jednokratnom uplatom tuženiku dana 31.01.2011. godine, te da je tužitelj regresno namirio ukupan dug prema Croatia osiguranju, o čemu je dostavio u spis potvrdu o izmirenju predmetnog duga(list 67 spisa), pa je s obzirom na navedeno tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

29.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

29.1.Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31.siječnja 2022.godine zauzeo je pravno shvaćanje broj Su-IV -33/2022- 2, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju,a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

29.2. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova ( 245.st.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 ( u dijelu za promjenjivu kamatu),dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 3. ožujka 2021.godine, s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.god.(Pž-6632/2017).

29.3.Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa s obzirom na izloženo prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan ( VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

30.Tuženik je istakao prigovor prijeboja negativnih razlika odnosno u odnosu na sve niže periode tečaja i plaćanja od onog koji se potražuje (stranica 41,78,175 spisa),te je u svezi navedenog za navesti u ovoj pravnoj stvari da je provedenom vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke utvrđeno da u spornom razdoblju nije bilo negativnih stavki jer u tom periodu tečaj nije nikada bio niži od početno ugovorenog. Također je za navesti da je predmet spora zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu tečajne razlike, te je stoga relevantan izračun vještaka u kojem su navedeni preplaćeni iznosi a prema kojem izračunu je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev. Naime, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO).

31.U odnosu na navode tuženika kojima osporava tužitelju status potrošača (stranica 36 spisa) za navesti je da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita – kupnju vozila, te da je korisnik kredita (tužitelj) naznačen kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora, s napomenom da je tužitelj saslušan u svojstvu stranke izjavio da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u Ferivi, te nije imao niti obrt, niti svoju privatnu firmu,te je automobil koristio u osobne svrhe. Stoga, s obzirom na izloženo nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao status potrošača, (čl.3.ZZP/03; presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-344/2021-6 od 20.srpnja 2021.godine, presuda Županijskog suda u Puli broj Gž1098/2021-3 od 21.travnja 2022.).

32.U odnosu na navode tuženika da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, odnosno da je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, pa da stoga tužitelju ne pripada pravo na isticanje ništetnosti, niti tražiti bilo kakvo plaćanje, za navesti je da spornim odredbama ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane (tužitelja),već je njima povrijeđen javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama, onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st.2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (VSRH Rev 112/2018-2 od 09.ožujka 2022.).

33.Tužitelj je u tužbi postavio neodređeni tužbeni zahtjev za isplatu, koji će odrediti kada tuženik dostavi sve potrebne podatke, te je u pisanom podnesku od 15.ožujka 2023. (stranica 99 spisa) nakon što je od tuženika zaprimio specifikaciju uplata postavio tužbeni zahtjev za isplatu razlike tečaja, a potom nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u pisanom podnesku od 27.prosinca 2023. (stranica 135 spisa) postavio konačni tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu preplaćenog tečaja u skladu s izračunom vještaka financijsko- knjigovodstvene struke, pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevao novčane iznose sukladno izračunu vještaka ,te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP),kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, te je stoga sud donio rješenje kao u izreci (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br.Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

34.Za napomenuti je u odnosu na činjenicu da je tužitelj po provedenom vještačenju po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke specificirao tužbeni zahtjev za isplatu kako je to navedeno, da glede utuženog iznosa za isplatu preplaćenih iznosa tečaja nije nastupila zastara, jer tako postavljen tužbeni zahtjev nema karakter novog zahtjeva u pogledu početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvotni zahtjev koji je pravodobno podnesen (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 231/04; Županijski sud u Puli broj: Gž-1405/21-2 od 06. prosinca 2021. godine; pravno shvaćanje VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

35.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).

35.1.S obzirom na uspjeh u postupku naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 3.041,99 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za :

sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini od 100 bodova,

sastav pisanih podnesaka od

04.06.2021.,15.03.2023.,27.12.2023.i 28.02.2024 . po Tbr. 8.t.1. u visini od po 100 bodova,

te za zastupanja na ročištima kod suda dana 03.06.2022., 14.02.2023.,18.10.2023., 08.10.2024.,28.11.2024.i 16.10.2025. po Tbr.9.t.1. u visini od po 100 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV,

te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR (stranica 20 spisa) i troška vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u iznosu od 265,45 EUR (stranica 132 spisa).

36.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

37.S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek,14.studenog 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba (čl.190. ZPP).

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika