REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-2057/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja RO Izgradnja d.o.o. iz Zaprešića, Miška Šestanja 5, OIB 34199535670, kojeg zastupa punomoćnik Željko Županić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Zagreba, Kačićeva 9, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri iz Zagreba, Radnička cesta 22, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 10. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 14. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da ne postoji pravni odnos (da je prestao, odnosno da se ugasio) između tužitelja, te tuženika iz Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom, br. 3219652628 zaključen 10.05.2010. između ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB: 92963223473 i RO IZGRADNJE d.o.o., OIB: 34199535670, te da ne postoje prava (da su prestala, tj. da su se ugasil prava) tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB: 92963223473, prema tužitelju RO IZGRADNJE d.o.o., OIB: 34199535670, odnosno obaveze tužitelja prema tuženiku, a koja proizlaze iz predmetnog Ugovora, što je tuženik dužan priznati, a što će u protivnom zamijeniti ova presuda. ".

II/ Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 115.920,00 € sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 14. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 04. listopada 2024. godine tužbu u kojoj u kratkom navodi kako su stranke 10.05.2010. godine sklopile Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom, br. 3219652628 u iznosu od 1.481.000,00 eura, s namjenom „za projektno financiranje“, za izgradnju stambeno poslovnog objekta, koji kredit se vraća po prodaji stanova, najkasnije do 31.01.2012. godine. Obveza tužitelja, kao investitora i korisnika kredita iz predmetnog ugovora bio je izgraditi stambeno poslovni objekt, prodati nekretnine i vratiti tuženiku uložena sredstva. Tuženik je u svrhu osiguranja navedene tražbine iz kredita upisao založno pravo na nekretninama, upisanim u z.k.ul. k. o. [katastarska općina], u iznosu na 15.000.000,00 kuna i to na svaku etažnu cjelinu. Za potrebe prodaje stanova, a radi namirenja tražbine iz kredita od 1.481.000,00 eura, tužitelj je zatražio u više navrata od tuženika izdavanje tzv. pisma namjere, a sve u svrhu prodaje stanova i poslovnih prostora koji se nalaze u predmetnoj zgradi. Tuženik je tužitelju izdao dva pisma namjere, etažni dijelovi su prodani i kupoprodajna cijena uplaćena je na račun tuženika. Međutim, nakon toga, tuženik nije više tužitelju izdao niti jedno pismo namjere, na koji način je spriječio tužitelja u daljnjoj prodaji stanova. Uslijed nesporne činjenice da je založno pravo upisano u cijelom iznosu na svakom posebnom etažnom dijelu, kupac mora znati koliko iznosi njegova obveza, odnosno koliki iznos kupoprodajne cijene mora platiti tuženiku kako bi se izvršilo brisanje založnog prava s predmetnog etažnog dijela, zbog čega je tuženik bio u obvezi bezuvjetno izdati pismo namjere. U konkretnom slučaju minimalna cijena ugovorena je u minimalnom iznosu od 1.000,00 eura/m2. Na opisani način, tj. ne izdavanjem „pisma namjere“ potencijalnim kupcima, tuženik je direktno onemogućio tužitelja u prodaji stanova i poslovnih prostora te u konačnici u povratu kredita, čime je činidba tužitelja postala nemoguća pa je temeljem odredbe čl. 37. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, zbog odgovornosti tuženika, kao vjerovnika, za nemogućnost ispunjenja činidbe dužnika ovdje tužitelja, njegova obveza prestala. Nadalje, tuženik je nakon zaključenja Ugovora, prolongirao rok korištenja kredita (čl. 5. Ugovora), zbog čega je tužitelj od tuženika zatražio i prolongiranje roka vraćanja kredita, koji zahtjev je tuženik odbio dopisom od 2.4.12. Tužitelj je predmetne nekretnine upisao u zemljišne knjige 15.09.2011. pa budući tuženik nije prolongirao rok povrata kredita, to je rok za povrat kredita skraćen na period od 15.09.2011. do 31.01.2012., dakle na rok od samo 4,5 mjeseca, u kojem je bilo apsolutno nemoguće prodati cca 15-18 stanova i poslovnih prostora. Osim toga, tuženik je radi uređenja načina i uvjeta u svrhu provedbe modela projektnog financiranja, izradio tzv. Smjernice za projektno financiranje za korist poduzetničkog bankarstva Zagrebačke banke, u kojima se naglašava važnost usklađivanja dospijeća kredita s novčanim tokom projekta, tj. ne predlagati prekratke nerealne rokove povrata. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi da do realizacije prodaje stanova i poslovnih prostora nije moglo niti doći u tako kratkom roku, a za određivanje tako kratkog roka odgovoran je tuženik, dakle tužitelj je „krivnjom“ tuženika onemogućen u ispunjenju svoje obveze. Dakle, obzirom da je tuženik postavio nemoguće kratki rok za ispunjenje dužnikove obaveze te da nije izdavao pisma namjere potencijalnim kupcima, to se sukladno odredbi čl. 374. ZOO, obveza tužitelja ugasila.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora te predlaže da se isti odredi u iznosu od 1.327,23 €. Nadalje, predlaže da se tužba odbaci jer da tužitelj nema pravni interes podnošenja deklaratorne tužbe na način kako je to tužitelj podnio obzirom da utvrđenje da da su prestali svi nabrojani poslovni odnosi zbog neizdavanja pisama namjere predstavlja utvrđenje činjenica. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu je osporio u cijelosti tužbu te je učinio nespornim da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu te navodi kako je tužitelj izdao mjenicu po viđenju i da su stranke sklopile Ugovor o založnom pravu temeljem kojeg je tuženik upisao založno pravo na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Napominje da se vode brojni postupci između stranaka te smatra da tužitelj ima dovoljnu pravnu zaštitu kroz preostale parnice pa da stoga tužitelj nema pravni interes vođenja predmetne parnice. Napominje kako je postupku P-2306/2020 utvrđeno da nije bilo neosnovanog odbijanja izdavanja pisma namjere. Napominje da su odredbama članka 6. i 8. Ugovora o kreditu regulirani način i rok vraćanja kredita te uvjeti za izdavanje brisovnih očitovanja, a da tužitelj ne ističe u kojoj konkretnoj situaciji tuženik nije izdao pismo namjere, a da je to trebao sukladno ranije navedenim odredbama Ugovora o kreditu. Ističe da u postupanju tuženika nije bilo propusta. Što se tiče roka vraćanja kredita, tužitelj je bio dužan prilikom ugovaranja kreditnog odnosa postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika te utvrditi uvjete kreditiranja. Ukoliko uvjeti kreditiranja nisu bili jasni, ili su mu bili jasni, ali ih je tužitelj, ili njegov zastupnik po zakonu, smatrao nepovoljnima, tužitelj nije bio obvezan sklopiti s tuženikom Ugovor o kreditu. Također tijekom postupka navodi kako se između stanaka vodio i postupak pred ovim sudom P-2483/19 u kojem je odbijen tužbeni zahtjev, a u kojem se raspravljalo o ugovornom odnosu koji je predmet tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor pravomoćno presuđene stvari.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je podneskom od 21.03.2025. precizirao tužbeni zahtjev na utvrđenje na način da potražuje da ne postoji pravni odnos (da je prestao odnosno se ugasio) između stanake temeljem Ugovor o kreditu te da ne postoje prava tuženika prema tužitelju odnosno obveze tužitelja prema tuženiku, dok je ranije bio postavljen tužbeni zahtjev da je prestao poslovni odnos između stranka temeljem Ugovora o kreditu te da ne postoje prava tuženika prema tužitelju odnosno obveze tužitelja prema tuženiku.

4. Tuženik se protivio takvoj preinaci tužbe jer da nakon podnošenja tužbe nije saznao nikakve nove činjenice koje bitno utječu na tužbenu osnovu ili protivnika pa ne postoje nove okolnosti koje bi opravdavale preinaku tužbenog zahtjeva. Ističe da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev samo zbog istaknutog prigovora pravomoćno presuđene stvari.

5. U odnosu na preinaku tužbe valja napomenuti kako se ovdje radi o objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva koju je ovaj sud je rješenjem od 17. travnja 2025. dopustio, a sukladno čl. 190. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP), obzirom da je mišljenja kako je to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, a s obzirom da se između stanaka vode brojni postupci pa je sud mišljenja da je svrsishodnije dopustiti preinaku, a ne podnošenje nove tužbe i formiranje novog predmeta između stranaka.

6. U odnosu na prigovor pravomoćno presuđene stvari sud je izvršio uvidu u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-3028/2023 kao i spise ovog suda P-2306/2020, P-690/2025 i P-2483/2019.

7. Uvidom u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-3028/2023 utvrđeno je kako se radi o predmetu koji se vodi između tužitelja ZN protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., a koji se tiče utvrđenja da je ništetan i bez pravnog učinka predmetni Ugovor o kreditu. U istom predmetu nije donesena odluka već je u spisu dostavljen Dopunski Nalaza i mišljenje. U odnosu na navedeni predmet, a kako je isti u tijeku te još nije presuđen tako je u odnosu na njega prigovor presuđene stvari neosnovan.

8. Uvidom u spis ovog suda P-2306/2020 sud je utvrdio kako se isti vodi između društva RO Izgradnja d.o.o. kao tužitelja i Zagrebačke banke d.d. kao tuženika. U istom predmetu je podnesen prvotno tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništetan ugovor o kreditu, no međutim tijekom postupka je tužba preinačena te je temeljem konačno postavljenog tužbenog zahtjeva ponesena pravomoćna presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku isplatiti iznos od 918.643,00 €. Kako je u istom predmetu donesena pravomoćna presuda koja se tiče isplate, a da se ovaj predmet vodi radi utvrđenja ne postoji pravni odnos između stanaka temeljem Ugovor o kreditu, dakle ne radi se o istom tužbenom zahtjevu, tako u odnosu na predmetu P-2306/2020 nije osnovan prigovor presuđene stvari.

9. Uvidom u predmet ovog suda P-690/2025 razvidno je da se radi o predmetu koji se vodi između tužitelja RO Izgradnja d.o.o. protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., a koji se tiče proglašenja ovrhe broj 262/2015 prije Ovr-559/14 od 10.07.2014. Općinskog suda u Novom Zagrebu Stalna služba Zaprešić i ovrha posl. br. Ovr-528/2015 od 03.07.2018. Općinskog suda u Novom Zagrebu Stalna služba Zaprešić nedopuštenom. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka preinačio tužbu podneskom od 12.04.2021., a potom je preinačio tužbu i podneskom od 10.01.2025. na način: I/ "Utvrđuje se da ne postoji pravni odnos između tuženika Zagrebačka banka d.d. i tužitelja RO Izgradnja d.o.o. iz kojeg proizlazi tražbina u iznosu od 1.990.842,13 eur/15.000.000,00 kn na temelju mjenice serije A serijskog broj [serijski broj] od 10.05.2010." II/ "Utvrđuje se da ne postoji pravni odnos između tuženika Zagrebačke banke d.d. i tužitelja RO Izgradnja d.o.o. iz kojeg proizlazi obveza tužitelja prema tuženiku namiriti tražbinu u iznosu od 1.990.842,13 eur." III/ "Utvrđuje se da tužitelj, LN, N Z, N L i N R nisu osobe koje su potpisom Ugovora o založnom pravu solemniziranog pod broj OV-11481/2010 dale izričitu izjavu da se na temelju tog akta može neposredno zatražiti ovrha na nekretninama navedenim u tom Ugovoru." IV/ "Utvrđuje se da je prestao i da više ne postoji pravni posao Ugovor o dugoročnom kreditu sklopljen između parničnih stranaka od 10.05.2010.g. broj 3219652628." Na ročištu dana 16.04.2025. tužitelj je povukao tužbu u odnosu na tužbene zahtjeve iz podneska od 16.04.2021. te je sud na istom ročištu utvrdio da je tužba povučena u odnosu na te tužbene zahtjeve. U odnosu na preinaku tužbe iz podneska od 10.01.2025. tuženik se protivio preinaci tužbe. Sukladno čl. 190. ZPP-a sud nije donio rješenje kojim odlučuje o preinaci tužbe odnosno da dopušta preinaku tužbe unatoč protivljenju tuženika. Kako nije odlučeno o preinaci tužbe, a iz preinačene tužbe je razvidno da se točka IV/ odnosi na utvrđenje da je prestao i da više ne postoji pravni posao Ugovor o dugoročnom kreditu na što se i odnosi tužbeni zahtjev u ovoj parnici, tako sud nije mogao sukladno čl. 194. st. 4. ZPP-a utvrditi po službenoj dužnosti da postoji dvostruka litispendencija odnosno da među istim strankama teče već druga parnica o istom zahtjevu, jer nije jasno po kojem tužbenom zahtjevu se raspravlja (u trenutku pisanja ove presude) u predmetnoj parnici P-690/25. U predmetnom spisu nije donesena prvostupanjska odluka, slijedom čega nije osnovan prigovor presuđene stvari u odnosu na predmetu ovog suda P-690/2025.

10. Uvidom u predmet ovog suda P-2483/2019 razvidno je da se radi o predmetu koji se vodi između tužitelja RO Izgradnja d.o.o. protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. u kojem je donesena pravomoćna odluka kojom se odbija tužbeni zahtjev i to između ostalog radi utvrđenja kako je između stanaka s danom 31.01.2017. s prestankom prava na potraživanje zbog zastare duga po dugoročnom kreditu, prestao pravni odnos temeljem dugoročnog kredita br. 3219652628. Iz presude kao i tužbe, razvidno je da tužitelj potražuje da se utvrdi da je pravni odnos temeljem ugovora o kreditu prestao zbog nastupa zastare. Međutim u ovom predmetu tužitelj potražuje da se utvrdi kako ne postoji pravni odnos temeljem istog ugovora o kreditu odnosno da je on prestao iz razloga što tužitelj zbog krivnje tuženika nije mogao ispuniti svoju obvezu pa se smatra da su se sve obaveze ugasile odnosno da je pravni posao prestao, odnosno da on više ne postoji. Dakle oba predmet odnose se na utvrđenje da je prestao odnosno ne postoji pravni odnos temeljem istog ugovora o kreditu, međutim razlozi zbog kojih se navodi da je pravni odnos prestao odnosno ne postoji su različiti. Dakle, radi o različitoj činjeničnoj osnovi po kojoj tužitelj potražuje, stoga je neosnovan prigovor pravomoćne stvari.

11. U odnosu na vrijednosti predmeta spora, tuženik je prigovorio da je ona određena u previsokom iznosu (1.481.000,00 €) i predlaže da se ista odrediti u iznosu od 1.327,23 € jer se tužbeni zahtjev odnosni na utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja odnosa između stranaka.

12. Sukladno odredbi čl. 40. ZPP-a propisano je da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

13. U ovom postupku predmet spora odnosi se na utvrđenje da ne postoji pravni odnos temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu koji je zaključen između stranaka, a radi davanja kredita u kunskoj protuvrijednosti 1.481.000,00 €. Kako je vrijednost ugovora o dugoročnom kreditu 1.481.000,00 €, a tužitelj tvrdi da poslovni odnos temeljem tog ugovora ne postoji, sud smatra kako je tužitelj ispravno označio vrijednost predmeta spora u visini vrijednosti ugovora o dugoročnom kreditu.

14. Prema ocjeni ovog suda, a imajući na umu da se ovdje radi o utvrđenje da ne postoji pravni odnos temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu u kunskoj protuvrijednosti 1.481.000,00 €, vrijednost predmeta spora ne može iznosi 1.327,23 € obzirom da ta vrijednost nikako ne korespondira vrijednosti pravnog posla, za koju tužitelj potražuje da se utvrdi da ne postoji. Prema čl. 40. ZPP-a ne postoji dužnost tužitelja dokazati iznos označenog vrijednosti predmeta spora, već će sud na prigovor protivne stranke brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti. Prema slobodnoj ocjeni suda za postavljeni tužbeni zahtjev primjerena je vrijednost ugovora o dugoročnom kreditu, imajući na umu da se radi o tužbenom zahtjevu za koji nije moguće objektivno i precizno utvrditi vrijednost predmeta spora, slijedom navedenog sud je utvrdio rješenjem od 10. listopada 2025. kako vrijednost predmeta spora iznosi 1.481.000,00 €.

15. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u dokaze koji prileže spisu i to dopise (list 4, 5, 8, 13, 20, 17, 49-50 spisa), e mail korespondencija (list 6, 7, 9, 10, 12, 15, 160 spisa), Smjernice (list 14, 19 spisa), I Dodatak Ugovora o dugoročnom kreditu (list 16, 11 spisa), Ugovor o dugoročnom kreditu (list 18, 22, 21, 53-55 spisa), Ugovor o založnom pravu (list 36-38 spisa), mjenica (list 39, 51-52 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 40-41 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 42-43 spisa), potvrda ugovora o založnom pravu (list 44- 48 spisa), presude i rješenja VTS RH (list 56-65, 145-149 spisa), presuda i rješenja VSRH (list 66-71, 76-79 spisa), rješenje Županijskog suda u Šibeniku (list 72-75 spisa) tužbe (list 80-82, 83-85 spisa), rješenja o ovrsi (list 86-98 spisa), ovršni prijedlog (list 99-105 spisa), ispis internetske stranice e-predmet (list 106-111 spisa), rješenje Županijskog suda u Dubrovniku (list 112-115 spisa), presude ovog suda (list 116-125, 135-144 spisa), zapisnika od 14.06.2018. (list 152-157 spisa), očitovanja (list 158, 159 spisa), izjave (list 161-166 spisa), zahtjev za kredit za međufinanciranje i stambeni kredit (list 167-168 spisa), pismo namjere (list 169-170 spisa), sudska praksa (list 174 spisa), nalaz i mišljenje (list 178-186 spisa), kreditni spis (list 198-550 spisa), saslušao je stranke i to zakonskog zastupnika tužitelja ZN (list 561-562 spisa).

16. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud došao je do uvjerenja da tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

17. Predmet spora u ovom predmetu jest zahtjev tužitelja da se utvrdi da između parničnih stranaka ne postoji pravni odnos (da je on prestao odnosno se ugasio) temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 3219652628 i to na iznos od 1.481.000,00 EUR-a te da ne postoje prava (da su prestala tj. da su se ugasila prava) tuženika prema tužitelju odnosno obaveze tužitelja prema tuženika, a koja proizlaze iz tog ugovora.

18. Tužitelj se poziva da je pravni odnos prestao temeljem odredbi čl. 37. st. 2. i čl. 374. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011; dalje u tekstu: ZOO), a koji je bio na snazi u vrijeme prestanka odnosa. Isti navodi da ga je tuženik direktno onemogućio u prodaji stanova i poslovnih prostora te time u povratu kredita jer mu nije izdavao pisma namjere, a također nije prolongirao rok povrata kredita iako je prolongirao rok za korištenje kredita pa je stoga tužitelj imao samo rok od 4,5 mjeseca za prodati cca 15-18 stanova i poslovnih prostora. Tuženik je isto osporio.

19. Odredba čl. 37. st. 2. ZOO-a propisuje da kad je jedna činidba postala nemoguća zbog događaja za koji je odgovoran vjerovnik, dužnikova obveza prestaje, ali u slučaju da dužniku pripada pravo izbora, on može zahtijevati naknadu štete i ispuniti svoju obvezu preostalom činidbom, a ako pravo izbora ima vjerovnik, on može dati naknadu štete i zahtijevati preostalu činidbu. Predmetna odredba odnosi se na alternativne obveze, što ovdje nije slučaj.

20. Odredba čl. 374. ZOO-a propisuje da kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njezina obveza se gasi, ali ona zadržava svoju tražbinu prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze. Osim toga, ona je dužna ustupiti drugoj strani sva prava koja bi imala prema trećim osobama u vezi s objektom svoje obveze čije je ispunjenje postalo nemoguće.

21. Između stranaka nije sporno da je Ugovorom o dugoročnom kreditu tužitelju RO IZGRADNJA d.o.o., Zagreb (zastupano po direktoru ZN) stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 1.481.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita koji iznos će se vraćati sukcesivno po prodaji pojedinih stanova, uplatama 100% kupoprodajne cijene na partiju kredita, najkasnije do 31. siječnja 2012. kao i da je tim ugovorom ugovoreno da će se kao sredstvo osiguranja izdati mjenica na iznos od 15.000,000,00 kuna s rokom važnosti do 31. prosinca 2013. (što je učinjeno). Nadalje, nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o založnom pravu od 10. svibnja 2010. i da su tim ugovorom suglasno utvrdile da tuženik ima tražbinu prema tužitelju po osnovi mjenice po viđenju od 10. svibnja 2010. u iznosu od 15.000.000,00 kuna s kamatom po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 17% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena tekućom od dana dospijeća do dana namirenja te da je mjenica izdana u svrhu naplate po osnovi kredita, garancija, akreditiva, naknada i svih drugih pravnih poslova koji se zaključuju između stranaka i da dospijeva danom njenog podnošenja na naplatu, a najkasnije do 31. prosinca 2013. te da dužnik-založni dužnik ovlašćuje tuženika da je može domicilirati po svojoj volji na bilo koju od ovlaštenih organizacija platnog prometa koja će u vrijeme njenog podnošenja na naplatu voditi račun dužnika založnog dužnika, odnosno tužitelja (čl. 1. Ugovora o založnom pravu).

22. Također nije sporno da su stranke zaključile i I Dodatak Ugovora o dugoročnom kreditu dana 18.03.2011. Uvidom u isti utvrđeno je kako su stranke izmijenile čl. 5. Ugovora o kreditu koji se tiče načina i roka korištenja kredita te je utvrđeno da se isti koristi sukcesivno, a najkasnije do 31.07.2011.

23. Uvidom u presude i rješenja VTS RH (list 56-65, 145-149 spisa), presuda i rješenja VSRH (list 66-71, 76-79 spisa), rješenje Županijskog suda u Šibeniku (list 72-75 spisa) razvidno je da se iste odnose na druge predmete između ovdje stranka koje se tiču odbijanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti mjenica i Ugovora o založnom pravu, odbijanje prijedloga za ukidanje potvrda ovršnosti na Ugovor o založnom pravu, a koje činjenice nisu odlučne za ovaj predmet. Također je uvidom u tužbe (list 80-82, 83-85 spisa) razvidno da su podnesene tužbe koje se tiču utvrđenja ništetnosti Ugovora o dugoročnom kreditu odnosno utvrđenja ništetnosti njegove odredbe: „Založno pravo će se zasnovati na temelju mjenice u iznosu od 15.000.000,00 kn s rokom važnosti najkasnije do 31.12.2013. Iz rješenja o ovrsi (list 86-98 spisa), ovršni prijedlog (list 99-105 spisa), ispis internetske stranice e-predmet (list 106-111 spisa), rješenje Županijskog suda u Dubrovniku (list 112- 115 spisa), razvidno je da je tuženik pokrenuo ovrhu, a koje činjenice nisu odlučne za ovaj predmet.

24. Uvidom u Zapisnik od 14.06.2018. razvidno je da se radi o zapisniku s ročišta u predmetu P-1216/2016 pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu na kojem su saslušavani svjedoci ZN i RN i to vezano za izdavanje mjenica odnosno mjeničnih blanketa povodom predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu, a koje činjenice nisu odlučne za ovaj predmet.

25. Iz zahtjeva za kredit za međufinanciranje i stambeni kredit (list 167-168 spisa) razvidno je da se radi o praznom formularu HPB-a s popisom potrebne dokumentacije pa između ostalog i pisma namjere banke ili štedionice (u slučaju hipoteke).

26. Iz nalaza i mišljenja (list 178-186 spisa) razvidno je da se radi o nalazu izrađeno u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3208/2023 te da je u istom utvrđeno kako temeljem predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu isplaćen iznos kredita iznosi 1.481.000,00 €, da je isti isplaćen kako tužitelju tako i drugim društvima kao Golubić-trgovina d.o.o., Domitran, ZANE d.o.o., Mitra trade d.o.o., Krpan dizala servis d.o.o., Zaprešić d.o.o. i dr. Č, utvrđeno je da su zatezne kamate obračunate na dug po dospjeloj glavnici kredita te nisu pribrajane osnovici za izračun zateznih kamata, odnosno nisu obračunate kamate na kamate. Navedene činjenice nisu odlučne za ovaj predmet.

27. Iz dopisa (list 49-50 spisa) razvidno je da se isti odnosi na stavljanje mjenica na naplatu, što nije odlučna činjenica za rješenje ovog spora.

28. Uvidom u Smjernice za projektno financiranje izgradnje za tržište (stanogradnja) razvidno je da se radi o internom aktu tuženika. U dijelu koji se tiče analize transakcije razvidno je da se radi o plasmanima Dugoročnih/kratkoročnih kredita za projektno financiranje stanogradnje i Dugoročnih/kratkoročnih kredita za financiranje PDV-a. U istima je navedena napomena da se obrati pozornost da se prilikom otvaranja plasmana u aplikacijama izabere ispravna šifra namjene za financiranje projekata nekretnina što je vrlo bitno zbog praćenja projekata stanogradnje. Također je navedeno da dosadašnje iskustvo je pokazalo vrlo česte slučajeve kada rokovi dospijeća plasmana nisu bili usklađeni s dinamikom prodaje stanove tj. rokovi dospijeća plasmana su bili prekratki što je dovelo do učestalog reprogramiranja plasmana, što nije greška klijenta već kriva procjena banke. S obzirom na novonastalu tržišnu situaciji posebno je naglašena važnost usklađivanja dospijeća kredita s novčanim tokom projekta tj. ne predlagati prekratke nerealne rokove povrata.

29. Uvidom u čl. 6. Ugovor o dugoročnom kreditu (list 18, 22, 21, 53-55 spisa) razvidno je da su stranke ugovorile kako se kredit vraća sukcesivno po prodaji pojedinih stanova, uplatama 100% kupoprodajne cijene na partiju kredita, najkasnije do 31.01.2012., dok je čl. 8. ugovoreno kako će banka izdati brisovna očitovanja za svaki pojedini stan/poslovni prostor, garažno mjesto ili parkirno mjesto tek kada bude ispoštovana obveza uplate cjelokupne kupoprodajne cijene od strane kupca u korist partije kredita te da je minimalna prihvatljiva kupoprodajna cijena za izdavanje brisovnog očitovanja iznosi 1.000,00 €/m2, a da neće izdati brisovna očitovanja po Sporazumu suvlasnika, prodavatelja gradilišta za dva stana N M i Z kojim će pripasti stan od 40 m2 i 1 parkirno mjesto te N L kojemu će pripasti stan od 40 m2 i dva garažna mjesta prije otplate kredita u cijelosti.

30. Iz dopisa od 22.01.2012. razvidno je da je zakonski zastupnik tužitelja tražio prolongat roka vraćanja glavnice i kamata od djelatnice tuženika ČN, odnosno da se rok vraćanja s 31.01.2012. pomakne na 31.01.2013.

31. Iz e-mail od 28.03.2012. (list 7, 4 spisa) razvidno je kako direktor tužitelja djelatniku tuženika dostavlja tablicu zaduženja i hipotekarnog opterećenja nekretnina tokom 18 mjeseci u slučaju da se glavnica ne mijenja ne smanjuje (najnepovoljniji slučaj) te da nekretninu treba prodavati bez trenutno drastičnih odluka i smanjenja cijena obzirom da su ponuđene cijene u prosjeku ponuđenih cijena u Zaprešiću. U istom se navodi da da se namjera brisanja hipoteke mora zasnivati na izračunu dijeljenja trenutno zaduženja glavnice i kamata sa obračunskom površinom stanova i poslovnih prostora i da ono trenutno iznosi 863 €/m2 pa je minimum iz ugovora o kreditu 1.000,00 €/m2 potpuno dovoljan iznos da se osigura dobar odnos jamčevine i duga, a da je taj odnos trenutno na bazi 1.300 €/m2, a na dan 30.06.2013 na bazi 1.200 €/m2 te da se radi lakše prodaje i razgovora sa potencijalnim kupcima, a i radi trenutnog učešća agencije moli pisma namjere brisanja hipoteke za svaki stan na bazi tabličnog obračuna, s minimalnim iznosom od 1.000,00 €/m2 sa rokom važenja do datuma namjere.

32. Iz e-maila od 28.06.2012. razvidno je kako je zakonski zastupnik tužitelja tražio od djelatnice tuženika da se izda pismo namjere za stan S4 i S22, na što je ona obavijestila zakonskog zastupnika tužitelja kako joj za izdavanje pisma namjere treba dostaviti potpisani predugovor ili ugovor o kupoprodaji. Zakonski zastupnik tužitelj je potom 29.06.2012. naveo djelatnici tuženika ČN kako kupci ne žele ništa potpisati bez pisma namjere jer ne znaju koliko treba uplatiti za skidanje hipoteke. Djelatnica ČN je potom 29.06.2012. navela da moli bar okvirne iznose cijena o kojima pričaju za pojedine stanove, draftove ugovora…

33. Iz maila od 30.03.2012. razvidno je da je društvo Euro-interijeri d.o.o. tužitelj poslao ugovor o posredovanju te ga pozvao da proba s tuženikom dogovoriti da izdaju zbirno Pismo namjere za sve slobodne nekretnine, a također je naveo da su primijetili kako im se ne slažu površine iz tablice i materijala koji im je dostavio tužitelj (obračunski koeficijenti) te da će napraviti novi izračun.

34. Iz dopisa od 10.04.2012. (list 20,17) razvidno je kako tuženik obavještava tužitelja kako je dugoročni kredit broj 3219652628 dospio na naplatu dana 31.01.2012., a da na dan 03.04.2012. iznosi dospjela glavnica 1.391.679,11 €, dospjela redovna kamata na 01.02.2012. 43.388,84 €, kamata po dospijeću 34.791,98 € i naknade 557,46 kn. Kako je kredit dospio 01.02.2012. na dosjeli dug se obračunava zakonska zatezna kamata te da tužiteljev zahtjev za prolongiranje vraćanja kredita do sada nije odobren, a temeljem činjenica koje su zakonskom zastupnika tužitelja usmeno iskomunicirali i prezentirali na sastancima i to da PDV iz investicije je trebao biti u pretplati, što nije ispoštovano niti je banka obaviještena o namjeri korištenja PDV-a u druge svrhe, a ne u otplatu kredita, što je direktno kršenje ugovorne odredbe i stavljanje banke u nepovoljniji položaj, da predugovori za prodaju 4 stana koji su bili ključni element procjene opravdanosti financiranja projekta prilikom odobrenja plasmana gdje se prezentiralo povrat 41% kredita nisu realizirani, a što znatno utječe na očekivani period povrata kredita, da promjena vlasništva nad 7 stanova i 3 PP koja su prenesena na fizičke osobe bez obavještavanja banke, da su od datuma upisa objekta u zemljišne knjige (15.09.2011.) prodana samo 2 stana od raspoloživih 17 stanova i 6 poslovnih prostora, a da je prema ZANEovom mišljenju period komercijalizacije za povrat kredita 8 mjeseci od završetka gradnje, a cijene nekretnine 18 mjeseci od ishođenja uporabne dozvole te da je razvidno da se dinamika prodaje ne ostvaruje u skladu s planiranim te da unatoč prezentiranom interesu tržišta temeljem dolazak potencijalnih kupaca u akciji Dan za stan i tužiteljev liste potencijalnih kupaca je izostala prodaja i da su angažmanom banke prikupljene informacije od potencijalnih kupaca koji su razgledali nekretnine i iskazali interes za kupnju da je dio kupaca iz objektivnih razloga odustao, a dio zbog netransparentnog iskazivanja obračunskih površine, cijena i načina komunikacije prilikom prodajnih razgovora. U istom dopisu se navodi kako je tuženik nakon sagledavanja prikupljenih informacije dala tijekom siječnja i veljače 2012. preporuke direktoru tužitelja koje većinom nisu uvažene ili su djelomično uvažene dva mjeseca nakon dospijeća kredita i to prilagodba cijena odnosno korekcija u skladu sa stanjem na tržištu, preporuka konzultacije vezano za prilagodbu cijena, definiranje prodajne strategije i profesionalne komunikacije s potencijalnim kupcima te sklapanje Ugovora o posredovanju s renomiranim agencijama za nekretnine, transparentnost prema kupcima u dijelu iskazivanja obračunskih površina i jasno definiranih cijena po svakom stanu te izlazak na tržište kroz akciju Dan za stan uz prilagodbu cijena akcijskim uvjetima. U istom se zaključno navodi kako je banka i dalje zainteresirana za poslovnu suradnju u projektu na obostrano zadovoljstvo, ali nije u mogućnosti nastaviti istu bez usuglašavanja oko gore navedenih preporuka u cilju pravovremenog završetka projekta.

35. Iz dopisa (list 5 spisa) razvidno je da tužitelj potražuje od tuženika izdavanje pisma namjere za skidanja hipoteke te da dostavlja predugovore za P4, P5 i P6. Na istom dopisu rukom je napisano preuzela i potpis ČN kao i datum 17.01.2013.

36. Iz e-maila od 23.01.2013. razvidno je da se zakonski zastupnik tuženika raspituje što je s pismima namjere za P4, P5 i P6, na koji mail je odgovorila isti dan ČN djelatnica tuženika da su isti u obradi i da će ga izvijestiti kad bude imala konkretnu informaciju. Dana 29.01.2013. zakonski zastupnik tužitelja je ponovno tražio od ČN pisma namjere za poslovne prostor P4, P5 i P6 te za stan S16 prema vlastitom obračuni ili prema poslanim predračunima te da isto tako moli da se za svaki stan, poslovni prostor i parkirno mjesto izda posebno pismo namjere odnosno ukupno zaduženje po svakoj etažnoj cjelini namijenjenoj za prodaju za otplatu kredita. Ista je odgovori isti dan navodeći da će sutra poslati odgovor.

37. Iz dopisa (list 8 spisa) razvidno je da tužitelj potražuje od tuženika izdavanje pisma namjere za skidanja hipoteke te da dostavlja predugovore za S8, S11, S14 i S18. Na istom dopisu rukom je napisano primljeno **.**.2013. H K te je potpis H.

38. Iz očitovanja (list 158, 159 spisa) razvidno je da se radi o očitovanjima društva Fabek nekretnine d.o.o. i Agencije Nexus nekretnine d.o.o. u kojem je navedeno da su isti imali sklopljen ugovor o posredovanju vezano za prodaju stanova u predmetnoj nekretnini tužitelja te da su otkazali suradnju jer da nisu mogli prezentirati pismo namjere koje su tražili on investitora. Iz očitovanja društva Agencije Nexus nekretnine d.o.o. razvidno je oni nisu mogli finalizirati niti jedan predugovor za prodaju konkretnih stanova jer nisu mogli predočiti pismo namjere. Kupci su odustajali od finalizacije predugovora jer im agencija nije mogla garantirati da će se po realizaciji kupoprodaje upisano založno pravo brisati.

39. Iz Izjave Andrea Prah razvidno je kako je ista navela da je htjela kupiti stan, da je došlo gledati stanove, da se odlučila za stan S17, da je vidjela na stanu hipoteku od 15.000.000,00 kn da je tražila informaciju koliko se mora uplatiti da se ista obriše i da joj je rečeno da će banka izdati pismo namjere, a da nakon što je pitala još nekoliko puta i nije dobila isto, da je potom odustala.

40. Iz Izjave MN razvidno je da je ista pregovarala o kupnji stana na 4. katu penthaus i poslovnog prostora P2 i P3, da je od g. ZN tražila koliko mora platiti za prostore da bi se skinula hipoteka i da je isto tražila par navrata, ali da nije dobila pa da je odustala.

41. Iz Izjave NNN razvidno je da htjela kupiti stan na trećem katu i da je zatražila u nekoliko navrata od ZN da joj pribavi pismo namjere te da obzirom da ga nije dobila da je odustala od kupnje.

42. Iz Izjave od Štefe HN razvidno je da je ista htjela kupiti stan na trećem katu veličina 59 m2 za koji je sklopila predugovor za kupnju stana krajem 2009., a da je u jesen 2011. došla na konačan dogovor i da je u više navrata zatražila od gospodina ZN da joj prezentira pismo namjere, no da ga nije dobila pa da je odustala.

43. Iz Izjave KN razvidno je da je ista htjela kupiti stan i poslovni prostor u predmetnoj nekretnini te da je sklopila predugovor prije početka gradnje nekretnine i da je ponovno po završetku objekta tijekom jeseni 2011. pristupila konačnom dogovoru i realizaciji kupnje navedene nekretnine te da je od prijatelja odvjetnika dobila savjet da od prodavatelja traži pisanu potvrdu koliko točno novca mora uplatiti za svaki stan ili poslovni prostor da bi banka koja je kreditirala izgradnju zgrade izdala brisovno očitovanje za predmetne nekretnine, što je i tražila i g. ZN joj je naveo da banka u tu svrhu izdaje pismo namjere pa je ona to zatražila. U nekoliko navrata ga je na to sve do proljeća 2012., a on joj je na neki način odgodio i tražio da potpiše novi predugovor zbog točnog iskaza veličine stanova, što ona nije htjela prije nego što vidi pismo namjere pa je u ljeto 2012. odustala.

44. Iz Izjave Marina P razvidno je da je ista htjela kupiti stan S13, da je zatražila ZN da joj za taj stan pokaže pismo namjere, da je to tražila u više navrata, no kako joj nije pokazao da je odustala od kupovine stana misleći da nešto nije u redu.

45. Iz Pisma namjere razvidno je da je tuženik izdao iste za 15. etažu odnosno stan S15 i za 9. etažu odnosno stan S9.

46. Iz kreditnog spisa razvidno je da je lokacijska dozvola za predmetnu nekretninu izdana 11.05.2009., a da je uporabna dozvola izdana 21.07.2011. godine. Također su razvidne sve isplate kredita koje su učinjene, da se sklopljen Ugovor o financijskom nadzoru između tužitelja i ZAGREB NEKRETNINE d.o.o. (ZANE), da je ZANE sačinjavalo Izvješća o kontroli namjenskog korištenja kredita.

47. Sud je također radi utvrđenja spornih činjenica saslušao stranke i to zakonskog zastupnika tužitelja ZN koji je u svojem iskazu u kratkom naveo kako je prije potpisivanja ugovora tuženik tražio procjenu isplativosti projekta od društva Zagrebačka nekretnine d.o.o., da je ugovor o kreditu i Ugovor o založnom pravu potpisao 10.05.2010. u pristupnosti LN koji je bio vlasnik tužitelja te je potpisao i predao mjenične blankete. Banka je donijela odluku da se odobrava kredit temeljem lokacijske dozvole, a on je nakon sklapanja ugovora o kreditu ishodio građevinsku dozvolu što je trajalo dva mjeseca pa je u prvoj polovici srpnja 2010. započela gradnja objekta i tada je išla prva isplata sredstava iz kredita. Namjera ugovora o kreditu je bila projektno financiranje te su plaćanje sredstava kredita vršilo sukcesivno po situacijama. On se nije puno raspravljao o bilo čemu vezano za taj kredit u smislu je li je to kredit ili projektno financiranje jer je u to vrijeme pripremao gradilište odnosno trebalo se srušiti kuće koje su bile na zemljištu i pripremiti sve za početak radova što je bio uvjet banke. Znao je da će objekt izgraditi za godinu dana. Do 31.03.2011. je banka trebala isplatiti sredstva kredita po ugovoru što nije učinila, isplatila je nekih 820.000,00 € pa su potpisali na zahtjev banke ugovor o prolongatu korištenja iako su njega uputili da podnesem zahtjev kako bi temeljem nečega mogli donijeti odluku o prolongatu. S obzirom da se produljio rok za korištenje kredita smanjilo se vrijeme za povrat kredita za nekih 6 mjeseci odnosno imao je tužitelj 4,5 mjeseca za vratit kredit nakon isteka roka za korištenje kredita. Da bi mogao prodati stanove moralo se nakon izgradnje provesti tehnički pregled, pribaviti uporabnu dozvolu, etažirati nekretnina te upisani u zemljišne knjige. To je sve trajalo od 15.07. do 15.09.2011. nakon čega je odmah uspio prodati dva stana jer je za njih dobio pisma namjere. Jedan od tih stanova kupila je PN na način da je dignula kredit u ZAGREBAČKOJ BANCI i oni su je prilikom obrade kredita također tražili pismo namjere. Pismo namjere joj je izdano. Praktički je ovdje ZAGREBAČKA BANKA sama sebi izdala pismo namjere. Nakon toga bližio se rok povrata kredita i on se mogao jedino vratiti prodajom stanova. On je imao praktički rok od 15.09.2011. do 31.01.2012. vrijeme kako bi prodao sve stanove. Tražio je prolongat za rok povrata kredita, no on nije odobren te je nakon 31.01.2012. ZAGREBAČKA BANKA počela obračunavati zatezne kamate. Imao je 6 agencija za prodaju te su svi na kraju odustali jer nisu mogli prodavati bez pisma namjere čak i EURO INTERIJERI što je bila agencija koju je uvjetovao tuženik. On prije sklapanja ugovora o kreditu nije mogao pregovarati o sadržaju ugovora. Radilo se o njihovoj špranci. On nije mogao utjecati ni na donošenje odluke vezano za prolongat isplate sredstava iz kredita odnosno ni na rok isplate sredstava kredita ni na rok vraćanja kredita jer je odluku o tome donosila banka.

48. Iz ovako provedenog dokaznog postupka razvidno je kako su stranke sklopile Ugovor o dugoročnom kreditu kojim se financirao projekt izgradnje predmetne nekretnine te je ugovoren rok za korištenje sredstava kredita do 31.03.2011., a koji rok su stranke kasnije I. Dodatkom produljile do 31.07.2011. Ugovoreno je da se kredit vraća sukcesivno po prodaji pojedinih stanova, uplatama 100% kupoprodajne cijene na partiju kredita, najkasnije do 31. siječnja 2012. Ovdje valja napomenuti kako se radi o trgovačkom ugovoru kojeg su sklopile pravne osobe u okviru djelatnosti. Iako se tužitelj ne bavi kreditiranjem, ovdje valja navesti da se on smatrao trgovcem, jer je obavljao gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu.

49. Prema odredbi članka 10. stavka 1. ZOO-a, tužitelj je u ispunjenju obveznog odnosa dužan postupati pažnjom dobrog gospodarstvenika, a ta je razina pažnje potrebna i za sklapanje svakog ugovora kojim bi se regulirali obvezni odnosi tužitelja s trećim osobama.

50. Dakle, prilikom sklapanja ugovora o dugoročnom kreditu zakonski zastupnik tužitelja je morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja roka korištenja sredstava kredita i roka vraćanja kredita te uobičajenog rizika kod ugovaranja takvog pravnog posla jer se od njega kao poslovnog subjekta očekuje razumna mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza. Naime, sam zakonski zastupnik je u svojem iskazu naveo da je znao da može nekretninu izgraditi u roku od godine dana. Međutim kako bi se nekretnina počela graditi potrebno je ishoditi građevinsku dozvolu, a koju tužitelj nije imao 10. svibnja 2010. kada je sklopio ugovor o dugoročnom kreditu te je također poslije gradnje potrebno obaviti tehnički pregled, pribaviti uporabnu dozvolu, upisati nekretninu u zemljišne knjige, a za što je sve također potrebno izvjesno vrijeme. Stoga u trenutku potpisivanja ugovora o dugoročnom kreditu (10. svibnja 2010.) zakonski zastupnik tužitelj je trebao biti svjestan da je ugovoren rok korištenja sredstava kredita do 31.03.2011., što je manje od godinu dana za koliko je naveo da može izgraditi objekt. Također je zakonski zastupnik tužitelja potpisivanjem 18.03.2011. I Dodatka Ugovora o dugoročnom kreditu, a kojim se produljuje roka korištenja kredita do 31.07.2011., trebao biti svjestan da mu time preostaje puno manje vremena za prodaju stanova i vraćanje kredita obzirom da je ugovoren fiksni rok vraćanja kredita do 31.01.2012. pa je kao dobar gospodarstvenik trebao već tada tražiti i produljenje roka vraćanja kredita, a ne tek 22.01.2012.

51. Nadalje, utvrđeno je da je nekretnina izgrađena do 15.07.2011., dok je do 15.09.2011. proveden tehnički pregled, pribavljena uporabna dozvola i etažirana je nekretnina te upisana u zemljišne knjige, a nakon čega su prodana dva stana za koje je tuženik izdao pisma namjere, obzirom da je na cijeli nekretninu bilo upisano založno pravo na iznos od 15.000.000,00 kn.

52. Tužitelj je u spis dostavio izjave potencijalnih kupaca koji su odustali od kupnje stanova jer nisu dobili pisma namjere od zakonskog zastupnika tužitelja. Samo iz Izjave HN i KN proizlazi da su one sklopile predugovore s tužiteljem i to prije početka gradnje, dakle i prije sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu, dok iz ostalih izjava ne proizlazi da su sklopljeni predugovori. Iz svih provedenih dokaza u spisu nije razvidno da je tužitelj od tuženika tražio upravo za te stanove i poslovne prostore koji se navode u predmetnim izjavama da mu izda pisma namjere.

53. Tužitelj je u spis dostavio e-mail korespondenciju i dopise koji se tiču komunikacije između stranaka i to vezano za izdavanje pisma namjere, no međutim ta komunikacija se odvijala nakon isteka roka za vraćanje kredita odnosno radi se o komunikaciji u vremenskom razdoblju od ožujka 2012. do srpnja 2013. Iz te dokumentacije razvidno je da je tužitelj dana 28.03.2012. tražio izdavanje pisma namjere za sve stanove sukladno tabličnom obračunu zaduženja i hipotekarnog opterećenja nekretnina, s minimalnim iznosom od 1.000,00 €/m2 sa rokom važenja do datuma namjere. 28.06.2012. tražio je od tuženika izdavanje pisma namjere za stanove S4 i S22, no da je tuženik tražio za izdavanje pisma namjere da se dostavi potpisani predugovor ili ugovor o kupoprodaji ili barem okvirne iznose cijena o kojima pričaju za pojedine stanove odnosno draftove ugovora. Također je utvrđeno da je tužitelj tek tijekom 2013. tražio izdavanje pisama namjere na način da je dostavio predugovore za poslovne prostore P4, P5 i P6 kao i za stanove S8, S11, S14 i S18. Iz dopisa tuženika od od 10.04.2012. razvidno je da je tuženik bio zainteresiran i nakon što je istekao rok za vraćanje kredita za daljnju suradnju s tužiteljem, no da predlaže da se tužitelj usuglasi da se prilagodi cijena u skladu sa stanjem na tržištu, da se konzultira vezano za prilagodbu cijena, definiranje prodajne strategije i profesionalne komunikacije s potencijalnim kupcima te da se sklopi Ugovora o posredovanju s renomiranim agencijama za nekretnine, da postoji transparentnost prema kupcima u dijelu iskazivanja obračunskih površina i jasno definiranih cijena po svakom stanu te da se na tržište izađe kroz akciju Dan za stan uz prilagodbu cijena akcijskim uvjetima.

54. Dakle, iz dokaznog postupka sud nije utvrdio da je tuženik onemogućio tužitelja u ispunjenju njegove obveze po Ugovoru o dugoročnom kreditu time što mu nije produljio rok za povrat kredita obzirom da je vidljivo da su nakon što je rok za vraćanje kredita stranke i dalje komunicirale oko izdavanja pisma namjera, da je tuženik naveo da je voljan nastaviti suradnju, no da tužitelj mora prihvatiti njihove preporuke kako bi se stanovi prodali, a koje preporuke po mišljenju ovog suda nisu nerazumne. Također sud iz dokaznog postupka nije utvrdio da je tuženik onemogućio tužitelja u ispunjenju njegove obveze po Ugovoru o dugoročnom kreditu time što mu nije izdavao pisma namjere, a kako bi tužitelj mogao prodati stanove i poslovne prostore i time vratio kredit. Naime, iako je tužitelj dostavio u spis očitovanje dvije agencije za prodaju nekretnina koje su odustale od suradnje jer nisu mogle prezentirati pisma namjere. Iz dokumentacije koja je postoji u spis nije proizlazi da do isteka roka povrata kredita 31.01.2012. tuženik nije odbio izdati pismo namjere. Iz komunikacije nakon isteka roka za vraćanje kredita razvidno je da je tužitelj tražio izdavanje kredita za pojedine stanove i prostore bez da je imao sklopljene predugovore te da je tuženik tražio predugovore ili barem neke draftove ugovora kako bi se izdalo pismo namjere. Također je i agencija Euro-interijeri d.o.o. tražila tužitelja da proba s tuženikom dogovoriti da izdaju zbirno Pismo namjere za sve slobodne nekretnine. Takvo izdavanje pisma namjere je suprotno onom što su stranke ugovorile Ugovorom o dugoročnom kreditu, prema kojem tuženik izdaje pismo namjere za svaki pojedini stan/poslovni prostor, garažno mjesto ili parkirno mjesto tek kada bude ispoštovana obveza uplate cjelokupne kupoprodajne cijene od strane kupca u korist partije kredita te da je minimalna prihvatljiva kupoprodajna cijena za izdavanje brisovnog očitovanja iznosi 1.000,00 €/m2.

55. Slijedom svega navedenog sud nije našao da bi ispunjenje obveze tužitelja po Ugovoru o dugoročnom kreditu postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara tuženik pa da bi se time tužiteljeva obveza ugasila, no čak i da se tužiteljeva obveza ugasila, ne može se reći da zbog toga pravni odnos temeljem Ugovor o dugoročnom kreditu ne postoji odnosno da je isti prestao.

56. Slijedom svega navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan te je odlučio kao pod točkom I/ izreke ove presude.

57. Odluku o parničnom trošku sud je donio sukladno čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. i čl. 164. ZPP-a, prema vrijednost predmeta spora te sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne Novine», broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, 126/2022 i 138/23; dalje: Tarifa). Kako tužitelj nije uspio u sporu, tako je dužan naknaditi trošak tuženiku.

58. Tuženiku je priznat trošak odgovora na tužbu u iznosu od 15.456,00 € (Tbr. 8/1, Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife), trošak podnesaka od 20.01.2025., 31.03.2025. i 26.05.2025. za svaki po 15.456,00 € (Tbr. 8/1, Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 17.04.2025. i 10.10.2025. svaki u iznosu od 15.456,00 € (Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife), što ukupno iznosi 92.736,00 €, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi sveukupno 115.920,00 €, a na koji trošak je dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja presude. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose obzirom da se radi o troškovima postupka (tako i u odluci VSRH Rev- 1114/23 od 04.06.2024.), a sve sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom II/ izreke ove presude.

U Zagrebu 14. studenog 2025.

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po pun.