REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-967/2023-38.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Borisu Kostić, odvjetnik iz Zagreba protiv tuženika OTP Banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po odvjetniku Miroslavu Plašćaru i ostalim odvjetnicima iz OD Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 23. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Borisa Kostića, odvjetnika i Zagreba i zz tuženika Ilije Boića, odvjetnika iz Zaboka, 14. studenoga 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju PE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.832,25 EUR (slovima:tisućuosamstotridesetdvaeura i dvadesetpetcenti) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju PE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 399,51 EUR (slovima:tristodevedesetdeveteura i pedesetjedancenti) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IIII. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 naknaditi tužitelju PE , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 2.768,50 EUR (slovima:dvijetisuće sedamstošezdesetosameura i pedesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 14. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 515,37 EUR uvećan za zatezne kamate sa zakonskim stopama koje teku od dana 1.4.2005. do 1.1.2016.

V. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 135,02 EUR kao neosnovanim.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao potrošač dana 11. siječnja 2005. godine sklopio s tuženikom kao trgovcem Ugovor o kreditu broj 050111144090 (dalje u tekstu: Ugovor) i Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu) broj: 151109069231 (novi broj) broj: 050111144090 (stari broj) (dalje u tekstu: Dodatak Ugovora). Ugovorom je tuženik mu odobrio namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF (slovima: dvadesettritisuće CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, uz rok otplate od 180 mjeseci, te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,39 % godišnje.

Napominje da je odredbom čl. 16.1. Ugovora za slučaj spora ugovorena stvarna nadležnost suda prema njegovom prebivalištu.

Odredbe Ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak su nepoštene, a time i ništetne, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12, potvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

Temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i naslovni sud u ovom postupku.

Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je, bez njegove suglasnosti, na ime porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u razdoblju od 01. veljače 2005. godine pa sve do 30. rujna 2015. godine, neosnovano od njega naplatio ukupno 2.105,75 EUR / 15.865,79 kn više od onoga što je on trebao platiti da je u istom razdoblju tuženik ugovorenu valutnu klauzulu vezao uz tečaj švicarskog franka na dan sklapanja Ugovora.

Nepoštena odredba je ništetna od samog početka, što znači da je tuženik dužan vratiti mu sve ono što je od njega primio uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora, odnosno dužan mu je vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Pravo na povrat razlike anuiteta, s obzirom da je nastala primjenom ništetnih odredbi, prosuđuje se prema pravilima koja vrijede za stjecanje bez osnove, a koja potraživanja zastaruju u općem, petogodišnjem, zastarnom roku. Imajući u vidu opći, petogodišnji zastarni rok, kao i činjenicu da je dana 04. travnja 2012. godine pokrenut postupak po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, čijim okončanjem je dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12, potvrđena u dijelu na koji se odnosi tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, on od tuženika potražuje razliku anuiteta za razdoblje od 01. veljače 2005. godine pa do 30. rujna 2015. godine, a ona iznosi ukupno 52.105,75 EUR / 15.865,79 kn. Ističe da u slučaju provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev u odnosu na vrijednost predmeta spora, pa makar i u slučaju kada bi isto predstavljalo povećanje tužbenog zahtjeva.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 14.10.2024. (list 325 i 326 spisa), godine predlaže da sud donese Odluku, a kao što je to navedeno u podnesku u kojem je preciziran tužbeni zahtjev.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 117 do 129 spisa), tuženik navodi da je tužba u cijelosti neosnovana.

Nije sporno da je tužitelj sa njim sklopio Ugovor o kreditu broj 050111144090 SF (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“).Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. On se takvim tvrdnjama izričito protivi. Ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30.9.2015. godine stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: „ZPK“) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Postupio je sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK potrošač je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije i u navedenom razdoblju, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti mu se u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao.

Tužitelj je prihvatio ponudu te su tužitelj i on sklopili Dodatak 1. Ugovoru o kreditu. Navedenim Dodatkom stranke su sporazumno izmijenile kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Tako, navedenim Dodatkom 1. Ugovora o kreditu tužitelj je pristao:

- na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, - da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu.

Sklapanje Dodatka 1. Ugovora o kreditu ima značenje novog pravnog posla kojim su regulirana prava i obveze u pravnom odnosu tužitelja i njega, i to na način da se:

- pravni položaj tužitelja izjednači s pravnim položajem potrošača korisnikom kredita s valutnom klauzulom u EUR (ugovorom o kreditu koji nije bio predmetnom ispitivanja i odlučivanja u Parnici Potrošač), kao svojevrsnom pravnom fikcijom predviđenom odredbama članka 19.c ZPK-a; i to

-s učinkom od dana sklapanja osnovnog CHF Ugovora o kredit, odnosno retroaktivnim djelovanjem na ugovorni odnos tužitelja i njega; uz

- pravo tužitelja na povrat tako nastale preplate po osnovi mjesečnih anuiteta plaćenih od strane tužitelja po osnovi odredaba osnovnog CHF Ugovora o kreditu. Unatoč tome što je on imao zakonsku obvezu ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije izvršiti prema strogim (i za njega kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15, novi pravni posao sklopljen između tužitelja i njega u vidu Dodatka 1. Ugovora o kreditu potpisana je od strane tužitelja njegovom samostalnom i stvarnom voljom, te se kao takav ima i mora tumačiti svojevrsnim rješavanjem pravne neizvjesnosti u osnovnom CHF ugovornom odnosu tužitelja i njega, uz odstupanje stranaka od njihovih daljnjih zahtjeva po osnovnom CHF Ugovoru o kreditu. Uostalom, mogućnost potrošača samostalno odlučiti hoće li ili neće pristati na konverziju svojeg CHF kredita, već dovoljno ukazuje na volju potrošača (ovdje tužitelja) da sklapanjem Dodatka 1. Ugovora o kreditu i provedbom konverzije konačno urediti svoja prava i obveze u osnovnom ugovornom odnosu s bankom (ovdje njim).

Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) je na sjednici vijeća održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi ZPK, koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije.

Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR.

Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora.

Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošači nemaju pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. U tom smislu, uredno provedena konverzija isključuje i pravnu mogućnost potrošača za podnošenjem tužbe sa zahtjevom za isplatu bilo kakve razlike (obeštećenja) po osnovi ranijeg pravnog posla - Ugovora o kreditu uslijed provedene konverzije.

Konačno, u prilog shvaćanja njega ide i recentna Presuda Suda Europske unije. U predmetu C-567/20, A.H. protiv Zagrebačke banke d.d. u točkama 56. i 57. Sud EU navodi:

„Usto, Sud je već protumačio navedeni članak 1. stavak 2. u smislu da područje primjene Direktive 93/13 ne obuhvaća odredbe koje su odraz obveznih odredaba nacionalnog prava unesenih nakon sklapanja ugovora o zajmu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora (presuda od 2. rujna 2021., OTP Jelzálogbank i dr., C-932/19, EU:C:2021:673, t. 29. i navedena sudska praksa). Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 35. i navedena sudska praksa).“

Samim time navedena zaštita nije ni predmet nacionalnog zakonodavstva nastalog na temelju spomenute direktive. Identičnu odredbu sadržavao je i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15.) na snazi u trenutku sklapanja Dodatka 1 Ugovora o kreditu.

Odnosno, na rubricirani predmet se ne mogu primjenjivati pravni standardi zaštite potrošača.

Zaključno, tužitelj, nakon prihvaćene konverzije i sklapanja Dodataka 1 nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz Ugovora o kreditu u kojem je glavnica bila vezana uz valutu švicarski franak.

Slijedom navedenog, predlaže sudu da tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu te dosudi troškove postupka u njegovu korist.

Ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 21.8.2023. pa on prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive.

Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt- 575/16 od 3. listopada 2017.

U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak, odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda.Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. (NN 96/03, 79/07,125/07; dalje: „ZZP“).Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti.

Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane njegovih raspoloživih službenika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

Ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjenu konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZPa, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu on postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

U pogledu ocjene je li on u ugovornom odnosu tužitelja i njega postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se njegovo postupanje u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od njega zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi on morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako on u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna.

Nepobitna je činjenica da je on, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom.

Slijedom svega navedenog, predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi mu troškove parničnog postupka.

2.1.Podneskom od 20.5.2024. godine, a koji podnesak je tuženik dostavio prije pripremnog ročišta, istaknuo je prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i negativnih razlika nastalih prilikom otplate obveze iz Ugovora o kreditu a za koji iznos je umanjena obveza korisnika kredita. Naveo je u podnesku da su negativne razlike u odnosu na kamatnu stopu 203,19 EUR, te su utvrđene negativne razlike u odnosu na valutnu klauzulu, odnosno CHF tečaj u iznosu od 312,18 EUR. Ukupan iznos utvrđenih negativnih razlika je 515,37 EUR.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 050111144090 SF od 11. siječnja 2004.(list 12 do 17 spisa), Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu) broj 151109069231(novi broj) broj 050111144090 (stari broj) (list 18 do 21 spisa), Povijesni izvadak iz Sudskog registra (list 56 do 111 spisa), Otplatni plan (list 196 do 207 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice PE (list 215 do 216 spisa).

Proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, Hebrangova 30 koja je dostavila nalaz i mišljenje 16.10.2024. zajedno sa dokumentacijom (list 224 do 285 spisa).

Vještak je izradio dopunu nalaza i mišljenja 17.09.2025.(list 309 do 311 spisa).

4. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 050111144090 SF 11. siječnja 2004. godine, kojim je stavljen korisniku kredita, na raspolaganje dugoročni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti KN obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke,

- da je člankom 2. predmetnog Ugovora, ugovoreno da se kredit odobrava na rok od 15 godina, a otplata kredita će se vršiti u 180 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate,

- da je člankom 3. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa koja iznosi 5,39% godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva,

- da je anuitet prilikom ugovaranja kredita u valuti iznosio 186,59 CHF,

- da je iznos anuiteta na dan isplate kredita iznosio 907,99 kn

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu, broj 151109069231 novi broj i broj 050111144090 stari broj),

- da iznos glavnice po Dodatku broj 1 kojim je izvršena konverzija kredita, na dan

15.1.2016. godine iznosi 5.671,38 EUR,

- da iznos glavnice iz Dodatka broj 1 na dan 15.1.2016. iznosi 43.449,45 kn,

- da iznos preplate koju je tužitelj uplatio, na dan 30.09.2015. godine iznosi 1.109,27 EUR,

- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao anuitete s osnove valutne klauzule,

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

9. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

10. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

11. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 050111144090SF od 11. siječnja 2004. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

12.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

13. Iz iskaza tužiteljice PE (list 215 i 216 spisa), utvrđeno je, da je 2005. godine podigla kredit za obnovu kuće u [adresa], a radi se o stambenoj kući u kojoj živi ona i njezina obitelj, tj. njezin otac, majka i ona. Dio tih novaca utrošen je u obnovu kuće u [adresa], a dio novaca je dat kao kapara za stan koji se trebao izgraditi u Zagrebu, međutim tu su ostali na gubitku, jer se radilo o prijevari, tj. stan nikada nije bio sagrađen, tako da su ostali i bez stana i bez novaca. Ona ne zna kolika je bila rata na početku, ali je bila skroz povoljna, jer je mogla sama otplaćivati te rate, dok je kasnije ta rata znatno porasla i to naglo, tako da je to zajedno otplaćivala njezina majka i ona. Godine 2015. je napravljena konverzija toga kredita u eur i nakon toga je kredit u cijelosti otplaćen, jer su se željeli riješiti daljnjih rata. Njima su u banci ponudili taj kredit kao najpovoljniji sa najboljom kamatom i najboljom ratom, te su im rekli da se radi o valuti koja je stabilna, te su iz tog razloga i prihvatili taj kredit koji je bio već unaprijed napisan, sastavljen. Tužiteljica je nadalje navela da može reći da joj je gramatički poznat pojam valutne klauzule i zna da se veže za tečaj određene valute, a u konkretnom slučaju to je bio CHF. U vrijeme kada je podizala taj kredit za obnovu kuće njezina majka je bila vlasnik obrta za knjigovodstvo i koristila je u toj kući jednu pomoćnu prostoriju kao svoj ured, i ona je s njom radila. Njezina majka je zatvorila taj knjigovodstveni servis prije sedam godina, a ona je otišla u [adresa] iz [adresa] još 2006. godine i od tada više na radi zajedno sa majkom. Nije imala nikakve mogućnosti utjecaja na odredbe Ugovora kojeg joj je banka ponudila niti mogućnost pregovora s istom. I Dodatak ugovoru o kreditu zajedno sa izračunom također ju je čekao pripremljen u banci nakon čega su išli sve to ovjeriti kod javnog bilježnika.

14.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

14.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 12.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

15.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je stambeni kredit. Također i iz iskaza samog tužiteljice proizlazi da je kredit uzela za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj je živjela zajedno sa svojom obitelji, tj. majkom i ocem. Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

15.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom P izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba P potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se P nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

15.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,39% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

16.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Dodatak pod nazivom Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

16.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

16.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka broj 1 Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka broj 1 Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka broj 1 Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

16.4. Naime, sklapanjem Dodatka broj 1 Osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Dodatku broj 1 Osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, a koja činjenica je navedena i u Dodatku broj 1 pod člankom 1.točka 2. gdje se decidirano navodi da su ugovorne strane sklopile osnovni Ugovor i sve se bazira na uvjetima iz osnovnog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2004. godine pa do sklapanja Dodatka broj 1 Osnovnom Ugovoru o kreditu koji je sklopljen 2016. godine, vrijedio punih 9 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

17. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku broj 1 Ugovoru o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 19.03.2007. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a kojeg su mu u banci ponudili kao najpovoljniji kredit.

Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako se u banci ponudi kao najpovoljniji kredit.

Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu tako ni na promjenu kamatne stope i još ako ti ga ponude kao najpovoljniji kredit, kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, a ako bi se i mogla mijenjati da to ne bi bila tako drastična promjena, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja.

17.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

18. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

19.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

20. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

20.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

20.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,95% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

21. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

22. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, Hebrangova 30 koja ga je dostavila 23.05.2024. godine (list 224 do 285 spisa), utvrđeno je slijedeće:

Da je vještak nalaz i mišljenje dao na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije . Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj:

1.Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 2.252,84 EUR,

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 310,73 EUR,

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.942,11 EUR.

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije (15.01.2016.g.) ukupno iznose 688,68 EUR.

Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 171 ZOO-a (Red uračunavanja), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana provođenja konverzije iznosio 420,59 EUR. Nadalje, pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivao za iznos više plaćenih iznosa nastalih zbog promjene tečaja CHF, tada bi nakon prebijanja preostao iznos više plaćenih iznosa nastalih zbog promjene tečaja CHF od 1.832,25 EUR.

23. Tužitelj je u podnesku od 9.7.2025. godine (list 294 spisa), naveo da nema primjedbi na izračun u dostavljenom nalazu i mišljenju, ali smatra da vještak nije u cijelosti postupio po naloženom zadatku. Također je naveo da je vještak bio dužan izračunati i iznos razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi ona bila na dan konverzije kada se CHF glavnica pomnoži tečajem na dan korištenja kredita.

23.1.Stranke su bile suglasne da se vještak pisanim putem očituje na primjedbu tužitelja, te da izradi dopunu nalaza i mišljenja.

23.2. Iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković od 17.09.2025. godine (list 309 do 311 spisa), utvrđeno je, da Dodatkom br.1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan provođenja konverzije kredita u iznosu 5.671,28 EUR. Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđeno je da je tužitelj na dan 30.09.2015. g. uplatio više sredstava u iznosu od 1.109,27 EUR.

Vještak prvotno ističe da ne raspolaže informacijama je li tuženik u vrijeme kada je odobren kredit tužitelju imao u ponudi kredit u EUR, a koji bi se točno primijenio na tužitelja te bi li došlo do sklapanja ugovora o kreditu u EUR a ne u CHF. Također, vještak nema saznanja da li bi tuženik tužitelju odobrio i pod kojim točno uvjetima kredit bilo u kunama ili EUR na dan odobrenja kredita u CHF, a s obzirom na razlike u inicijalnim iznosima anuiteta primjenom mogućih uvjeta za kredite u EUR i odobrenih uvjeta za kredit u CHF, što sve predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju1 u čl.19. c u bitnom navodi način izračuna konverzije na sljedeći način:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR sklapanja ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita vezanog uz CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s prethodno navedenim, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta vezano uz valutu CHF pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate

5. ukoliko je ukupni uplaćeni iznos po kreditu vezanim uz valutu CHF utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR smatra preplatom.

Prema raspoloživoj dokumentaciji proizlazi da je tuženik u skladu s čl.19. c izvršio izračune na način da je uplate tužitelja, izvršenih po kreditu u CHF a realiziranih u kn, preračunao na uplate kao da je kredit bio odobren u EUR po simuliranom otplatnom planu, te je za izvršene uplate u kn od strane tužitelja izvršio preračun koristeći primjenjivi tečaj EUR na dan uplate. Tuženik je preračunom izvršio umanjenje iznosa glavnice CHF preračunate u kn na dan konverzije te sveo iznose glavnice sukladno simuliranom otplatnom planu za EUR po promjenjivom tečaju i promjenjivoj kamatnoj stopi za EUR kredit.

Slijedom navedenog prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita. Na kunski iznos je primjenom tečaja za EUR koji je vrijedio na dan isplate kredita izračunata početno odobrena glavnica kredita u EUR. Početna kamatna stopa za simulirani kredit u EUR, ali i naknadne su u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR više od primijenjenih, promjenjivih, kamatnih stopa po obračunu banke za kredit tužitelja u CHF (po kreditu u CHF kamatne stope su bile od 5,39% do najviše 7,49% te su u razdoblju nakon 1/2014.g. bile 3,23% dok su za simulirani otplatni plan u EUR korištene kamatne stope od početne 6,89% do 7,49% kao najviše simulirane kamatne stope u usporedbi kao da je kredit bio od početka odobren u valuti EUR). Prilikom izračuna je korišten promjenjivi tečaj EUR kao i promjenjiva kamatna stopa koja bi se moguće odnosila na tužitelja da je imao kredit u EUR.

Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana provođenja konverzije 15.01.2016.g., te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom od 6,89%, te je iskazao u dokumentu IZRAČUN KONVERZIJE KREDITA S VALUTNOM KLAUZULOM U CHF NA DN 30.09.2015. GODINE, na dan 30.09.2015.g. saldo više uplaćenih sredstava u iznosu 1.109,27 EUR.

Tuženik je izračunom konverzije utvrdio glavnicu u iznosu 5.671,28 EUR što je preračunato iznosilo 43.449,45 kn.

Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi iznosila 40.439,31 kn.

U Tabeli A. se daje izračun, usporedba, iznosa glavnice po stvarnom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa glavnice utvrđene provedbom konverzije te razlika iznosa. U Tabeli na stranici 3 dopune, vještak je prikazaio taj izračun razlike u priznatoj glavnici po konverziji i glavnice po stvarnom otplatnom planu, te je naveo da iznos glavnice po stvarnom otplatnom planu na dan konverzije (CHF) iznosi 8.310,18, tečaj CHF na dan isplate kredita je iznosio 4,86624, iznos glavnice po stvarnom otplatnom planu na dan konverzije (HRK) je iznosi 40.439,31, obračunati iznos nedospjele glavnice na dan konverzije u EUR iznosi 5.671,28, tečaj EUR na dan konverzije 7,66131, obračunati iznos nedospjele glavnice EUR na dan konverzije u HRK iznosio je 43.449,45.

Slijedom navedenog razlika u glavnici na dan provođenja konverzije 15.01.2016.g. primjenom stvarnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom iznosi 399,51 EUR.

24. Nakon dopune nalaza i mišljenja, stranke nisu imale primjedbi ni prigovora. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i dopunu nalaza i mišljenja vještaka, jer je izrađeno temeljem dokumentacije koja prileži spisu, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom.

25. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

26.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

27. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

28. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude pod točkom I, II i III.

29. U odnosu na točku IV. izreke ove Odluke kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, valja istaknuti, da osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima je postojanje protutražbine tuženika. Međutim, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF u konkretnom slučaju tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primljeno, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Posebno se ističe da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada bi tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u Presudi broj Rev-549/2023-4. od 18.prosinca 2023.

30. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023. i 107/2025.).

31.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 22.4.2024., 9.7.2025. i 15.10.2025. za svaki iznos po 200,00 EUR, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a, te za podnesak od 6.8.2024., 14.7.2025. i 2.10.2025. po iznos od 50,00 EUR, a sve prema Tbr. 8. točka 4. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 21.05.2024., 24.7.2024., 09.09.2025. i 23.10.2025. za svako iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 437,50 EUR.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 581,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 2.768,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

31.1. Sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 135,02 EUR, tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanim, jer se isti troškovi odnose na sudsku pristojbu na tužbu i na presudu koje tužitelj nije platio, a prema Zakonu o sudskim pristojbama u skladu s člankom 11. stav 1. točka 20. oslobođen je od plaćanja istih.

32. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 14. studenoga 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Boris Kostić, Zagreb, Strojarska 12 A

2. OD Žurić & Partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32