- 1 -              Poslovni broj: Usž-2948/21-2

Poslovni broj: Usž-2948/21-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A   

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada R. – R., R., kojeg zastupa opunomoćenik A. P., odvjetnik iz P., protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe C. C. d.o.o., (ranije: A. d.o.o.), koju zastupa opunomoćenik H. P., odvjetnik iz Z., radi obnove postupka izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-877/2020-17 od 26. svibnja 2021. godine,  na  sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2023.

p r e s u d i o   j e

I.              Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-877/2020-17 od 26. svibnja 2021. godine.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

III.              Nalaže se tužitelju naknaditi zainteresiranoj osobi trošak žalbenog postupka od 414,76 €/3.125,00 kn u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Obrazloženje

1.              Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/I-350-05/20-14/1, urbroj: 531-01-20-2 od 5. lipnja 2020. godine (točka I izreke) kojim je odbijen prigovor tužitelja podnesen protiv obavijesti istog tijela o tome da ne postoje uvjeti za pokretanjem obnove postupka po službenoj dužnosti izdavanja lokacijske dozvole za zahvat u prostoru: izgradnja benzinske postaje s pratećim sadržajima na državnoj cesti DC 303 pobliže opisano u navedenoj obavijesti. Naloženo je tužitelju da zainteresiranoj osobi naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (točka II). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora (točka III) izreke.

2.              Tužitelj je protiv citirane presude prvostupanjskog suda podnio opširnu žalbu u kojoj u bitnom navodi da je prethodno izdana lokacijska dozvola za čest.zem. 8808/2 k.o. R., a da je uvidom u zemljišno-knjižni izvadak za tu česticu razvidno da se radi o masliniku, vlasništvo D. d.o.o. Ističe da se radi o masliniku na osobito vrijednom poljoprivrednom području tužitelja slijedom čega je povrijeđeno pravo tužitelja iz članka 129a. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske da obavlja poslove iz lokalnog djelokruga kojim se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje. Tužitelj se poziva i na odredbe članka 3., 69. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske te odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Tužitelj je pokrenuo postupak obnove izdavanja predmetne lokacijske dozvole jer je građenje odobreno istom u suprotnosti sa više propisa i zakona, a predmetna k.č.br. 8808/2 k.o. R. se nalazi izvan građevinskog područja naselja i izdvojenih dijelova naselja stancija Grada R. – R. i evidentirano je s namjenom – poljoprivredno tlo isključivo osnove namjene – P1 osobito obradivo tlo unutar vodozaštitne zone – II. zona zaštite vodocrpilišta C. u R. i ekološkoj mreži Natura 2000 temeljem Uredbe o ekološkoj mreži (Narodne novine, broj 124/13.). Smatra da je gradnja ex lege nedopuštena. Poziva se na odredbe Zakona o prostornom uređenju te Uredbu o određivanju građevina citirajući odredbe koje propisuju građevine i površine državnog značaja kao i odredbe Zakona o cestama ističući da predmetna čestica zemljišta ne predstavlja cestovnu građevinu. Tužitelj se nadalje poziva na odredbe Prostornog plana tužitelja (točka 1.8. poljoprivreda) i druge odredbe koje citira. Poziva se na nedostatno obrazloženje osporene odluke, pozivajući se pritom i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (O-III-3360/14 od 6. lipnja 2016.), te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj: Rev-2514/1991-2 od 25. ožujka 1992. i dr.). Predlaže poništiti rješenje tuženika i predmet vratiti istome na ponovno raspravljanje uz naknadu troškova spora.

3.              Tuženik se očitovao o žalbi navodeći da je tužitelj podnio tuženiku 17. ožujka 2020. godine prijedlog o pokretanju obnove postupka po službenoj dužnosti u predmetu klasa: UP/I-350-05/19-01/000023 u kojem je od strane tuženika izdana lokacijska dozvola od 27. rujna 2019. godine za zahvat u prostoru: izgradnja benzinske postaje s pratećim sadržajima na državnoj cesti DC 303 (R. – čvorište K.). Tuženik je povodom navedenog prijedloga tužitelja izdao obavijest sukladno odredbi članka 42. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., dalje: ZUP), da ne postoje uvjeti za pokretanje obnove postupka po službenoj dužnosti, obzirom na to da je utvrđeno kako javni interes nije ugrožen, niti postoji koji od navedenih razloga za obnovu postupka. Povodom navedene obavijesti, tužitelj je u skladu s odredbom članka 42. stavak 4. ZUP-a podnio prigovor čelniku tuženika koji je sukladno odredbi članka 122. stavak 3. istog Zakona odbijen osporenim rješenjem, protiv kojeg je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu. Tuženik naglašava kako je predmet ovog spora rješenje tuženika kojim se ne dopušta obnova postupka lokacijske dozvole, te da je tužbeni zahtjev tužitelja osporavanom presudom odbijen jer nisu ostvareni uvjeti za obnovu postupka iz članka 123. stavak 1. točka 1. i 2. ZUP-a na kojima je tužitelj temeljio svoj prijedlog, da je ispravno tuženik obavijestio tužitelja da ne postoje razlozi za obnovu postupka te da je razloge pravilno obrazložio u rješenju.

3.1.              Tužitelj svoju žalbu temelji na neusklađenosti zahvata iz lokacijske dozvole s prostornim planovima, o pravu jedinice lokalne samouprave na uređenje naselja i stanovanja, prostorno i urbanističko planiranje, o vrednotama ustavnopravnog poretka kao što su očuvanje prirode i čovjekova okoliša, o uvjetima gradnje na poljoprivrednom zemljištu i slično. Sve navedeno je nevažno za ovaj spor obzirom da je tužitelj tuženiku podnio prijedlog za obnovu postupka po službenoj dužnosti, u kojem, bi da je uspio s prijedlogom morao argumentirati i dokazati da su se ostvarili ZUP-om izričito propisani razlozi za pokretanje postupka po službenoj dužnosti odnosno razlozi za obnovu postupka iz članka 123. ZUP-a. Tužitelj svojom žalbom niti ne pokušava dokazati da je ostvaren koji od razloga za obnovu, već iznosi paušalne tvrdnje koje su potpuno pravno irelevantne za predmet spora. U odnosu na točku VIII žalbe, u kom dijelu tužitelj spominje oglašavanje odluke ništavom po službenoj dužnosti, tuženik ističe kako nije jasno o kojem se to razlogu ništavosti iz članka 128. ZUP-a ovdje radi. Predlaže odbiti žalbu.

4.               Odgovor na žalbu podnijela je i zainteresirana osoba navodeći da tužitelju nedostaje pravni interes i aktivna legitimacija za podnošenje žalbe napominjući da je u upravnom sporu koji se vodio pred istim sudom pod poslovnim brojem UsI-1485/19, Grad R. pravomoćno odbijen sa zahtjevom za priznavanjem položaja stranke u postupku izdavanja lokacijske dozvole o kojoj je riječ i u ovom upravnom sporu i čiju obnovu spora tužitelj sada traži. U istom tom postupku tužitelj je već navodio i isticao sve ove iste razloge koje i sad navodi tužbom i žalbom pa je u tom prvostupanjskom sporu predlagao i donošenje privremene mjere upućujući na rješenje Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usž-4128/20-2 od 12. studenoga 2020. i presudu istog Suda poslovni broj: Usž-4127/20-2 od 12. studenoga 2020. godine, kojim je presuđeno da tužitelj nema i ne može imati položaj stranke u postupku izdavanja predmetne lokacijske dozvole, a ovdje tužitelj koji nije stranka zahtijeva obnovu postupka izdavanja iste po službenoj dužnosti i to na temelju članka 42. stavak 2. te članka 123. stavak 1. točka 1. i 2. ZUP-a. Napominje da se odredba članka 42. ZUP-a odnosi na pokretanje postupka, a ne na obnovu postupka kao pravni lijek koji se podnosi u situaciji kad postoji konačno rješenje protiv kojeg se više ne može izjaviti žalba. Nadalje ističe da prijedlog za obnovu postupka može podnijeti jedino stranka sukladno odredbi članka 124. ZUP-a a tužitelj to nije pa stoga i ne traži obnovu kao stranka jer mu je jasno da stranka ne može biti, već kao zaštitnik javnog interesa. U konkretnom slučaju je predmet ovog spora preispitivanje zakonitosti i pravilnosti odluke tuženika kojim je isti odlučio da po službenoj dužnosti nema uvjeta pokretanju postupka obnove izdavanja predmetne lokacijske dozvole, što u ovom slučaju nije i ne može biti predmet preispitivanja usklađenosti s prostornim planovima itd. Ističe da je tužitelj nakon podnošenja zahtjeva za izdavanje predmetne lokacijske dozvole promijenio svoj prostorni plan, a da je predmetna lokacijska dozvola izdana u skladu sa svim prostornim planovima u trenutku podnošenja zahtjeva. Predlaže odbiti žalbu uz naknadu troška odgovora na žalbu uz pripadajući PDV.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da osporenom presudom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

7.              Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužitelj dana 17. ožujka 2020. godine predložio tuženiku pokretanje po službenoj dužnosti postupka obnove u predmetu klasa: UP/I-350-05/19-01/000023, okončanim izdavanjem lokacijske dozvole od 27. rujna 2019. godine, za zahvat u prostoru: izgradnja benzinske postaje s pratećim sadržajima na državnoj cesti DC 303 (R. – čvorište K.).

8.              Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski upravni sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja osnovano zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka 123. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. – dalje u tekstu: ZUP).

9.              Naime, i prema ocjeni ovoga Suda pravilno je prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude istaknuo da službena osoba u postupku izdavanja lokacijske dozvole nije mogla biti dovedena u zabludu da predmetni zahvat u prostoru ne bi bio u skladu s prostornom dokumentacijom ili da bi se radilo o cestovnoj građevini od državnog značaja. To stoga što se tijekom upravnog postupka te odlučne činjenice službena osoba ne utvrđuje na temelju izjava stranaka, već na temelju cjelokupne dokumentacije spisa, utvrđenih činjenica i provedenih dokaza. Pritom su točni navodi iz obrazloženja iste presude da se mišljenje Zavoda za prostorno uređenje I. županije i Grada R. – R., Upravni odjel za prostorno planiranje, zaštitu okoliša i izdavanje akata ne mogu smatrati novim činjenicama u smislu odredbe članka 123. stavak 1. točka 1. Zakona, a koje mišljenje bi bilo razlogom za obnovu postupka iz istih razloga kako je to već naprijed navedeno.

10.              Činjenice koje tužitelj navodi i u žalbi, ne mogu predstavljati razlog za obnovu postupka, obzirom da bi se u tom slučaju, suprotno žalbenim navodima eventualno možda radilo o povredi materijalnih propisa kojima bi bilo regulirano prostorno planiranje, na koje povrede stranke mogu ukazivati redovnim pravnim lijekovima protiv takvog upravnog akta.

11.              Prvostupanjski upravni sud je osnovano ocijenio zakonitim stajalište tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela, ocjenjujući da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje razloga za obnovu predmetnog upravnog postupka.

12.              Naposljetku proizlazi da je u predmetnoj lokacijskoj dozvoli na predmetnoj čestici 8802/2 k.o. R. već odlučivano povodom žalbi I. v. d.o.o. B. i O. R. – R. d.o.o. R. o kojim žalbama je odlučeno presudom ovog Suda poslovnog broja: Usž-1343/22-2 od 30. rujna 2022. godine, kojom su odbijene žalbe navedenih tužitelja u tom sporu i potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci poslovnog broja: UsI-1459/2019-33 od 24. prosinca 2021. godine. Navedenom presudom je odbijen tužbeni zahtjev navedenih tužitelja izjavljen protiv lokacijske dozvole za planirani zahvat u prostoru: izgradnja benzinske postaje s pratećim sadržajima na državnoj cesti DC 303 (R. – Čvorište K.), na kč.br. 8808/2 k.o. R.. Već u citiranoj presudi Usž-1343/22 je potvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o zahvatu u prostoru od državnog značaja radi čega nije tuženik nadležan za izdavanje predmetne lokacijske dozvole u smislu članka 116. stavak 1. točka 2. u vezi članka 56. stavak 2. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj: 153/13., 65/17. i 114/18.), čl.2. alineja 1. broj. 1. Uredbe o određivanju građevina, drugih zahvata u prostoru i površina državnog i područnog (regionalnog) značaja ("Narodne novine", broj: 37/14. i 154/14.) kao i članka 2. stavak 1. točka 3. i članak 4. alineja 4. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj: 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14.).

13.               Kako tužitelj u žalbi ne iznosi pravnorelevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, Sud nije našao osnove za usvajanjem žalbe.

14.               Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavak 1. odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, a na temelju odredbe članka 79. stavak 6. istog Zakona, kao pod točkom II. izreke presude, budući da tužitelj nije uspio s tužbom. Zainteresiranoj osobi priznat je trošak odgovora na žalbu kako je navedeno pod točkom III. izreke. 

U Zagrebu 5. listopada 2023.

Predsjednica vijeća

Ana Berlegi Fellner, v.r.