Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Poslovni broj Gž-850/2025-2

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. SD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. AD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Goran Kereži, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika LD s prebivalištem na adresi [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Miklić Dminić, odvjetnica u Krku, zbog smetanja posjeda, odlučujući o žalbama stranaka, podnesenim protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici - Stalna služba u Krku, poslovni broj Psp-28/2019-37 od 12. prosinca 2024., 14. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Crikvenici – Stalna služba u Krku, poslovni broj Psp-28/2019-37 od 12. prosinca 2024. u točkama I., III., IV., V. i VI. izreke.

2. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljica i potvrđuje isto rješenje u točkama II. i VII. izreke.

3. Uvaženjem žalbe tužiteljica preinačuje se isto rješenje u točki VIII. izreke na način da se nalaže tuženiku nadoknaditi tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 924,71 eura (slovima: devetsto dvadeset i četiri eura i sedamdeset i jedan cent) u roku od 15 dana.

4.Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja, u točki I. izreke, utvrđeno je da je tuženik smetao tužiteljice u posjedu prava stvarne služnosti kolnika za korist nekretnine u njihovom posjedu i vlasništvu kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao povlasne, koji posjed se proteže na dijelu poslužne nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u vlasništvu tuženika, i to u dijelu koji je detaljno opisan u toj točki izreke, na način da je 23. srpnja 2017. pa nadalje parkirao vozilo u njegovu posjedu i vlasništvu marke Škoda tip Octavia registarske oznake [registarska oznaka] na dijelu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i time zapriječio tužiteljicama posjed prava stvarne služnosti kolnog prilaza do nekretnine u njihovom vlasništvu kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pa mu je naloženo uspostaviti prijašnje posjedovno stanje na način da ukloni narečeno vozilo te mu je zabranjeno svako takvo ili slično smetanje ubuduće.

1.1. U točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem su tužiteljice zatražile utvrđenje da ih je tuženik smetao u posjedu prava stvarne služnosti staze i verbalno zaprijetio tužiteljici OD kako neće više prolaziti pješke niti vozilom do svoje nekretnine jer da će sagraditi zid i na taj način i fizički onemogućiti ikakav prilaz do nekretnine u posjedu i vlasništvu tužiteljice.

1.2. U točki III. izreke je određena privremena mjera te je naloženo tuženiku da prestane vršiti radnje s ciljem onemogućavanja provoza vozila tužiteljicama te trećim osobama.

1.3. U točki IV. izreke je tuženiku zabranjeno da na dijelu nekretnine kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], parkira vozilo s ciljem onemogućavanja kolnog pristupa na nekretninu kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

1.4. U točki V. izreke su tužiteljice ovlaštene radi uspostave ranijeg stanja izvršiti uklanjanje vozila, ukoliko tuženik to ne učini i postupi protivno nalogu iz točke I. i II. rješenja.

1.5. U točki VI. izreke je određeno trajanje privremene mjere do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka.

1.6. U točki VII. izreke je odbijen prijedlog za donošenje privremene mjere u dijelu koji se odnosi na stavljanje fizičkih prepreka, građenje zida i poduzimanje drugih radnji s ciljem onemogućavanja pješačkog i kolnog pristupa, dok je u točki VIII. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv rješenja su žalbe podnijele sve stranke, tužiteljice protiv rješenja u točkama II., VII. i VIII. izreke, a tuženik protiv rješenja u točkama I., III. -VI. i točki VIII. izreke rješenja, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP).

3. Tužiteljice u žalbi ističu da je tuženik počinio smetanje posjeda prava stvarne služnosti i verbalnim prijetnjama da će izgraditi zid i onemogućiti tužiteljicama prolaz, što da predstavlja čin uznemiravanja, pri čemu naglašavaju da je pritom intervenirala i policija. Osporavaju rješenje i u dijelu u kojem je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere u odnosu na zabranu izgradnje zida i postavljanje prepreka, uz obrazloženje da postoji opasnost da tuženik svojim postupanjem ostvari iskazanu namjeru, pa da su i u tom dijelu bile ispunjene pretpostavke za donošenje privremene mjere. Osporavaju i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je uspjeh stranaka trebalo razmotriti ne samo kvantitativno, već i kvalitativno, da su u pretežitom dijelu uspjele u sporu, pa da im je trebalo dosuditi cjelokupni zatraženi trošak, uključujući i troškove vještačenja.

4. Predlažu u pobijanom dijelu rješenje preinačiti i prihvatiti zahtjeve, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede koju ne konkretizira, ali sadržajno bi se radilo o povredi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da tvrdi da rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka nerazumljiva, a razlozi proturječni. Pored toga, navodi da se povreda ogleda u činjenici da je u postupku saslušan kao svjedok sin 1.tužiteljice, iako se radi o osobi koja je tijekom cijelog postupka zastupala sve tužiteljice u svojstvu punomoćnika, odvjetnika. Navodi da više nije vlasnik ni posjednik vozila koje se navodi u izreci, pa da je izreka suprotna izvedenim dokazima. Smatra osnovanim prigovor prekluzije s obzirom na činjenicu da je suposjed 2. i 3.tužiteljica prvi put smetan u svibnju 2017., da nije cijenjen dio iskaza tužiteljice AD koja je navela da od svibnja do rujna 2017. nije mogla automobilom pristupiti u dvorište. Naglašava da tužitelji nisu izvršavali sadržaj služnosti uz njegovo znanje, a da se posjed prava stvarne služnosti ne stječe samo vršenjem sadržaja tog prava, već da je potrebno da se sadržaj služnosti vrši uz znanje posjednika druge nekretnine.

6. Predlaže u pobijanom dijelu rješenje preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak uz nadoknadu parničnog troška.

7. Tužiteljice u odgovoru na žalbu tuženika osporavaju izložene žalbene navode te predlažu tuženikovu žalbu odbiti i obvezati ga na nadoknadu troška sastava tog podneska.

8. Žalba tužiteljica je osnovana samo u dijelu sporedne tražbine, odluke o parničnom trošku, dok žalba tuženika nije osnovana.

9. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev i prijedlog za određivanje privremene mjere. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer su razlozi rješenja potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je rješenje moguće ispitati.

10. Predmet ovog spora je odlučivanje o zahtjevu tužiteljica za zaštitu posjeda prava stvarne služnosti kolnika i staze preko nekretnine u vlasništvu tuženika, u korist nekretnine u posjedu i vlasništvu tužiteljica.

11. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da su tužiteljice stekle posjed prava stvarne služnosti staze i kolnika u smislu čl. 16. i čl. 190. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje ZV) te da su tužbu podnijele unutar prekluzivnog roka iz čl. 21. st. 3. ZV-a, budući da je tužba podnesena 22. kolovoza 2024., a smetanje posjeda je počinjeno 23. srpnja 2017., što znači da nije prošao rok od 30 dana od dana saznanja za čin smetanja i počinitelja. Također je utvrđeno da su tužiteljice nasljednice O i ND, da je već u korist prednika uspostavljen posjed prava stvarne služnosti preko nekretnine tuženika kao poslužne nekretnine, pa primjenom čl. 17. st. 1. ZV-a ocjenjuje da je posjed prava prešao na tužiteljice onakav kakav je bio u času smrti ostavitelja. O posljednjem mirnom posjedu prava stvarne služnosti staze i kolnika sud prvog stupnja činjenice utvrđuje na temelju iskaza saslušanih svjedoka koji su iskazivali i o posjedu prava stvarne služnosti O i ND, te o nastavljanju istog posjeda prava njihovih nasljednica, tužiteljica.

12. Također je utvrđeno da je tuženik, parkiranjem vozila na prijeporu smetao tužiteljice u posjedu prava služnosti kolnika, pa je u tom dijelu prihvaćen zahtjev tužiteljica za posjedovnom zaštitom, međutim takva odluka nije donesena u odnosu na zaštitu posjeda prava služnosti staze, uz obrazloženje da je prijepor širok 4,8 m, pa da tužiteljice mogu nesmetano pravo posjeda služnosti staze vršiti i u slučaju kada je tuženikovo vozilo parkirano na prijeporu. Također je ocijenjena nedokazanom tvrdnja o verbalnoj prijetnji koja bi bila osnova za pružanje posjedovne zaštite, uz obrazloženje da bi verbalno smetanje moralo biti takvog sadržaja i intenziteta da kod prosječne osobe uzrokuje strah za vlastiti integritet koji bi ga odvratio od izvršavanja posjeda, a koje okolnosti tužiteljice nisu dokazale.

13. Glede privremene mjere, ocjenjuje da je prijedlog osnovan u dijelu u kojem je zatraženo da tuženik prestane parkirati vozilo, jednako kao i treće osobe po njegovu nalogu, dok prijedlog u dijelu u kojem se zahtjeva zabrana izgradnje zida, postavljanje prepreka, ocjenjuje nedokazanim, budući da smetanje nije počinjeno takvim radnjama.

14. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, uz obrazloženje da je djelomično odbijen tužbeni zahtjev kao i prijedlog za određivanje privremene mjere, pa da su stranke podjednako uspjele u parnici.

15. I prema stajalištu ovog suda, tužiteljice su dokazale da im pripada pravo na zaštitu posjeda prava stvarne služnosti kolnika, budući da su dokazale da je parkiranjem osobnog vozila na prijepor tuženik onemogućio tužiteljice u izvršavanju sadržaja te služnosti radi dolaska do nekretnine u njihovom suvlasništvu. Također se ocjenjuju uvjerljivim razlozi koji su izneseni glede neosnovanosti dijela zahtjeva koji se odnosi na zaštitu služnosti prava staze te zaštitu zbog verbalnih prijetnji.

16. Na žalbene navode tužiteljica u tom dijelu, valja odgovoriti da prema čl. 21. st. 1. ZV-a svatko koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda. Prema čl. 10. st. 5. ZV-a, s posjedom stvari izjednačuje se faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke nekretnine (posjed prava), pa se na posjed prava primjenjuju na odgovarajući način odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno naravi prava niti odredbama zakona. U odnosu na verbalno uznemiravanje posjeda, ovaj sud ocjenjuje pravilnim stajalište suda prvog stupnja da bi osnovu za pružanje zaštite u tom dijelu pretpostavljalo postojanje takve verbalne prijetnje koja bi posjednika odvratila od izvršavanja posjedovnih čina, što se u nazočnom slučaju nije dogodilo. Konačno, i tužiteljice u odnosu na verbalne prijetnje obrazlažu kako im je tuženik zaprijetio da neće više prolaziti prijeporom jer da će sagraditi zid na svojoj nekretnini kako bi ih onemogućio u prolazu, što ne predstavlja prijetnju takve naravi i intenziteta koja bi bila osnovom za pružanje posjedovne zaštite, kraj činjenice da je takva zaštita pružena zbog onemogućavanja izvršavanja prava stvarne služnosti kolnika na način kako je to opisano u izreci pobijanog rješenja.

17. Na žalbene navode tuženika kojim ponavlja prigovor prekluzije, valja odgovoriti da se u nazočnom slučaju ne radi o jednokratnom činu smetanja posjeda, da bi se rok za podnošenje tužbe računao od prvog učinjenog smetanja, već o radnjama u kontinuitetu, pa s obzirom na činjenicu da je u postupku utvrđeno da je na isti način tuženik onemogućavao tužiteljice u izvršavanju posjeda prava stvarne služnosti kolnika, dakle prolaza vozilom do nekretnine u suvlasništvu tužiteljica i 23. srpnja 2017., valja zaključiti da je tužba koja je podnesena 22. kolovoza 2017. podnesena unutar prekluzivnog roka iz čl. 21. st. 3. ZV-a. Tvrdnja tuženika da više nije vlasnik i posjednik vozila koje se navodi u izreci pobijanog rješenja, predstavlja novu činjenicu koju tuženik nije ovlašten isticati prvi put u žalbi, zbog ograničenja propisanog čl. 352. st. 1. ZPP-a.

18. Osnovano, međutim, tužiteljice ukazuju na nezakonitost odluke o parničnom trošku. Naime, tužiteljicama je pružena posjedovna zaštita, a zbog činjenice što je odbijen zahtjev u dijelu u kojem su tražile zaštitu zbog verbalnog uznemiravanja te zaštitu prava služnosti puta, nisu nastali posebni troškovi, pa je o troškovima postupka trebalo odlučiti primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužiteljice imaju pravo na trošak zastupanja odvjetnika prema Tbr. 7. toč. 2. alineja 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - Tarifa) u visini od 250 bodova ili 500,00 eura, čemu treba pridodati troškove vještačenja, kao trošak koji je bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a, u iznosu od 424,71 eura, odnosno ukupan trošak od 924,71 eura.

19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljica odbiti i rješenje suda prvog stupnja u točkama II. i VII. izreke potvrditi primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odnosno žalbu uvažiti i rješenje u točki VIII. izreke preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

20. Žalbu tuženika je valjalo odbiti i rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

21. Strankama nije priznat trošak žalbenog postupka, i to tuženiku zato što u tom postupku nije uspio, a tužiteljicama zato što su uspjele samo u odnosu na dio sporedne tražbine. Trošak odgovora na žalbu nije priznat jer je ocijenjeno da taj trošak u smislu čl. 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ove parnice.

U Rijeci, 14. studenoga 2025.

Sutkinja

Milena Vukelić-Margan