REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
P-2687/2024-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB: 61238079664, kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanović, odvjetnik iz Zagreba, III Pile 23, protiv tuženika Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 29. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika po zaposlenju tuženika, s danom objave 14. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 527513, klasa: 363-02/2011-016/104, Urbroj: 251-13-32-9-11-2, od 4. kolovoza 2011., zaključen između tužitelja, kao korisnika, i tuženika, kao grada, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 15.790,52 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznos od 4.348,00 EUR od 13. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 2.486,97 EUR od 13. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 5.900,86 EUR od 7. veljače 2018. do isplate te na iznos od 3.054,69 EUR od
7. veljače 2018. do isplate.
III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.079,36 EUR sa zateznom kamatom od 14. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 23. prosinca 2024. navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 527513, klasa: 363- 02/2011-016/104, urbroj: 251-13-32-9-11-2, od 4. kolovoza 2011., a kojim Ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje reklamnog panoa BIG BOARD, reklamne površine 120 m[2] , na zemljištu u privatnom vlasništvu z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u iznosu od 2.340,00 kuna mjesečno (odnosno u iznosu od 310,57 EUR po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute u RH od 1. siječnja 2023.), i to temeljem članka 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 4/08). Ističe da je tuženik nakon sklapanja predmetnog Ugovora donio rješenje klasa: UP/I- 363-02/11-01/1536, urbroj: 251- 13-31/100-11-4-JČ, od 3. listopada 2011., kojim je odobrena izgradnja ranije opisanog reklamnog panoa.
1.2. Tužitelj nadalje tvrdi da odredba članka 39. Odluke o komunalnom redu predstavlja "ostali propis" kako ga naziva Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 55/01 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, 85/10 - službeni pročišćeni tekst) u svom članku 5., glasi: "Za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju." Tvrdi da taj članak ne razlikuje situaciju kad se reklama postavlja na privatnoj nekretnini (u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba) od situacije kad se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da su nerazlikovani, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom koji je preduvjet za izdavanje rješenja tuženika o odobrenju postavljanja reklame. Smatra da je tuženik bez sumnje ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će regulirati uređenje naselja, u što svakako spada i postavljanje reklama, kao i da je ovlašten propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada, međutim, tužitelj tvrdi da naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatnu nekretninu ne može ući u djelokrug komunalnog reda jer takvo što ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 - službeni pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15, 68/18.), Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" br. 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 19/13 - službeni pročišćeni tekst, 144/12, 137/15 - službeni pročišćeni tekst, 123/17, 98/19, 144/20), i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ("Narodne novine" broj 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08, 25/12, 147/14, 100/15, 115/16, 127/17). Ističe da članak 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i članak 3. stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuju prihode jedinica lokalne samouprave, a da niti u jednoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnoj nekretnini. Stoga smatra da je odredba članka 39. Odluke o komunalnom redu nesuglasna i Zakonu o komunalnom gospodarstvu i Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja, čime je taj članak neustavan i nezakonit. S tim u vezi, tužitelj se poziva na sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (odluke Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016. i Usoz-118/20). Pored navedenog, smatra da je sporna odredba i neustavna jer je protivna odredbi članka 49. i 50. Ustava Republike Hrvatske jer ograničava poduzetničku slobodu (budući da tužitelj za postavljanje reklame već plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku), ali to ograničenje nije propisano zakonom u smislu odredbe članka 50. stavak 2. Ustava, već podzakonskim aktom (Odlukom o komunalnom redu), a nije opravdano niti zaštitom interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, niti zaštitom prirode ili ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.
1.3. Zaključno, tužitelj navodi da je i Ugovor koji je sklopio sa tuženikom na temelju navedene odredbe članka 39. Odluke o komunalnom redu protuzakonit i protuustavan i time u cijelosti ništetan te ne proizvodi pravne posljedice, slijedom odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), a u vezi čega se poziva na sudsku praksu ovog suda (konkretno, na presudu donesenu u predmetu pod brojem Povrv-158/2023, P-3224/2023 i P-2334/2023).
1.4. Predlaže stoga da sud presudom utvrdi da je predmetni Ugovor ništetan, a s obzirom da je tužitelj tuženiku temeljem tako ništetnog Ugovora platio iznos od 15.790,52 EUR u 4 različita navrata, što s naslova redovne zakupnine, što s naslova kamata, smatra da je tuženik po ništetnom Ugovoru navedeni iznos stekao bez pravne osnove pa da je tuženik temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a u obvezi tužitelju vratiti sve te pojedine uplate sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana svake pojedine uplate do dana isplate. Glede zastarijevanja zahtjeva za plaćanje po ništetnom ugovoru, tužitelj se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. po kojem zastarni rok potraživanja za iznose plaćene po ništetnom ugovoru teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.
2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva utvrđenje ništetnosti ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari budući da je iznos koji se tužbom potražuje naplaćen od strane Grada Zagreba, ovdje tuženika, temeljem pravomoćnih presuda u kojim postupcima sud nije ni našao niti ustanovio ništetnost Ugovora, već upravo suprotno, ovaj Ugovor utvrdio je valjanom osnovnom. Tvrdi da tužitelj navodnu ništetnost Ugovora sklopljenog dana 4. kolovoza 2011. sada pokušava dokazati i izvesti iz dokazivanja navodno protuzakonitog i protuustavnog članka podzakonskog akta, u konkretnoj pravnoj stvari članka 39. Odluke o komunalnom redu iz 2008. pri tome ne dokazujući da bi u odnosu na sporni članak tada važeće Odluke o komunalnom redu ikada bio pokrenut zakonom propisani postupak za ocjenu zakonitosti i ustavnosti ove odredbe, ne dokazujući da bi u za to propisanom postupku bila donesena odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ili Ustavnog suda Republike Hrvatske kojim se ovaj članak utvrđuje nezakonitim ili neustavnim, ne navodeći da je sporni Ugovor raskinut s 31. srpnjem 2014. te ne proizvodi pravne učinke preko 20 godina, zatim pozivajući se na nepravomoćne presude ovog suda, a pri tome ne uzimajući u obzir da je postojeća sudska praksa odavno riješila sličnu pravnu situaciju ukazujući da sud nije ovlašten ispitivati niti utvrđivati ustavnost i zakonitost određenog podzakonskog akta, mimo za to propisanog postupka, kao i da postoji različita praksa od one koju u tužbi navodi tužitelj, primjerice sudska odluka u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2367/2023 kojom je identičan tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, da su se glede naplate upravo predmetne tražbine već vodili sudski postupci te da je ista u cijelosti naplaćena prisilnim putem u izvršenju pravomoćnih presuda ovog suda u predmetima poslovni brojevi Povrv-6634/15 te Povrv-3321/2015 u kojima je sud usvojio tužbeni zahtjev Grada Zagreba, ovdje tuženika, radi naplate ovopredmetne tražbine, a da ujedno, u provedenom postupku, sud nije našao da bi osnova temeljem koje je naložio plaćanje, sada tužitelju sporni Ugovor o plaćanju naknade, eventualno bio ništetan , iako je sud na ništetnost pravnog posla dužan paziti po službenoj dužnosti, te posebno da je upravo ovo pitanje pitanje ništetnosti ugovora o plaćanju naknade za reklame postavljene na površini u privatnom vlasništvu već riješeno u identičnoj pravnoj stvari u predmetu naslovnog suda poslovni broj P-2880/16 u kojem je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen, a odluke sudova prvog i drugog stupnja potvrđene su i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2390/2019 od 22. ožujka 2022. kojom je odbijena revizija tužitelja.
2.2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da su stranke 4. kolovoza 2011. sklopile predmetni Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 527513, klasa:
363-02/2011-016/104, urbroj: 251-13-32-9-11-2, temeljem članka 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (''Službeni glasnik Grada Zagreba'' broj 4/08, 5/08, 8/08, 17/09, 17/10 i 5/11, dalje u tekstu: Odluka) i tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 08/08, 9/09 i 25/09, dalje u tekstu: Pravilnik). Tvrdi da je navedeni Ugovor tužitelj s tuženikom sklopio svojevoljno i dobrovoljno, čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanje obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na zemljištu.
2.3. Nadalje tvrdi da je Odluka o komunalnom redu donesena sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 70/97, 128/99, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) koji jasno upućuje na ovlaštenje i obvezu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu (uređenje naselja, održavanje čistoće, čuvanje javne površine, korištenje javnih površina, skupljanje i odvoz komunalnog otpada i dr.) i niti jedna odredba navedene Odluke ne dovodi u pitanje niti krši odredbe navedenog Zakona niti drugih propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedene Odluke. Stoga navodi da tuženikovo ovlaštenje za donošenje označene Odluke, temeljem koje je vršena naplata utužene naknade proizlazilo je i proizlazi iz važećih propisa, odredbe koje do danas nisu ukinute niti poništene ni odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao niti odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u čijoj su nadležnosti ocjena zakonitosti i ustavnosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave.
2.4 Pored navedenog, tuženik ističe se da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske već odlučio o zakonitosti sporne odredbe članka 39. Odluke donijevši dana 30. lipnja 2014. rješenje poslovni broj: Usoz-150/2012 kojim se postupak za ocjenu zakonitosti navedenog općeg akta obustavlja, budući da je sporna odredba prestala važiti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu ("Službeni Glasnik Grada Zagreba" broj 3/14). Budući da se ni za to nadležan sud, nakon prestanka važenja odluke, nije upuštao u ispitivanje njene zakonitosti, tuženik ističe kako niti ovaj sud u ovome postupku nije ovlašten ispitivati ni utvrđivati ustavnost i zakonitost Odluke o komunalnom redu niti pojedinih odredaba te Odluke, a posljedično tome niti izvoditi zaključak o navodnoj ništetnosti Ugovora koji je sklopljen među strankama i koji, budući da je u cijelosti utemeljen na tada važećim pravnim propisima koji nisu utvrđeni nezakonitim, nije ništetan niti može biti utvrđen ništetnim. Tvrdi da navedeno proizlazi iz sudske prakse koju dostavlja u prilogu odgovora na tužbu, a koja je jedinstvena u stavu i određenju da se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravih vlasti provodi na temelju članka 19. Ustava Republike Hrvatske, članka 25. točke 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) i članka 12. stavka 3. točke 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, u daljnjem tekstu: ZUS), slijedom čega tvrdi da niti ovaj sud u konkretnoj pravnoj stvari nije ovlašten provoditi vlastitu ocjenu zakonitosti i ustavnosti određenog podzakonskog akta, u konkretnom slučaju predmetne Odluke, posebno ne nakon što je to već učinio za to nadležan Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
2.5. Osim navedenog, tuženik ističe kako s obzirom da je predmetni ugovor raskinut s 31. srpnjem 2014. te više nije na snazi i ne proizvodi pravne učinke preko 20 godina, a nisu ispunjene pretpostavke za provođenje postupka ocjene zakonitosti općeg akta zato što Odluka više nije na snazi, nije moguće s uspjehom isticati pitanje njegove zakonitosti u ovom postupku kao što niti naslovni sud nije ovlašten preispitivati zakonitost akta koji više nije na snazi te ne proizvodi pravne učinke u ovome trenutku, a što nesporno proizlazi iz same činjenice da je Ugovor o plaćanju naknade sklopljen temeljem sporne Odluke raskinut još 2014. Tuženik posebno ističe i da se sukladno odredbi članka 162. stavka 4. ZUS-a, zakonitost općeg akta može ukinuti samo ex nunc – pro futuro , jer ukinuti opći akt prestaje važiti danom objave presude Visokog upravnog suda RH u Narodnim novinama, a pravne posljedice koje je proizveo do ukidanja ostaju na snazi.
2.6. Slijedom iznijetog, tuženik tvrdi da su u cijelosti neosnovani navodi kojima tužitelj pokušava dokazati da bi dio podzakonskog propisa temeljem kojeg je zaključen Ugovor među strankama bio protutustavan i protuzakonit, a samim time i da bi sklopljeni Ugovor bio ništetan , kako je ovaj sud već i zaključio u istovjetnom sudskom postupku poslovni broj P-2880/2016, okončanom revizijskom odlukom poslovni broj Rev-2390/2019. Tuženik ovdje dodatno ističe da odredbe prisilnih propisa o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave (važeće u vrijeme donošenja Odluke, kao i danas) izričito propisuju da su prihodi jedinice lokalne (područne) samouprave, između ostalog, nedvojbeno različite naknade (Zakon o lokalnoj i područnoj samoupravi) dok je Zakonom o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave, bilo i sada je, izričito propisano da su prihod jedinica lokalne i područne samouprave naknade za uporabu javnih površina. Slijedom navedenoga, iz navedenih prisilnih propisa smatra da nedvojbeno proizlazi da je prihod jedinica lokalne i područne samouprave naknada i to, između ostalog, ona za uporabu javnih površina što je u cijelosti u skladu i s prisilnim propisima kojima se uređuje samoupravni djelokrug jedinica lokalne i područne samouprave u smislu komunalnog gospodarstva.
2.7. Budući da je prema tvrdnjama tuženika Ugovor iz kojeg proizlazi obveza tužitelja na plaćanje utužene naknade tuženiku sklopljen temeljem tada važećih pravnih propisa te nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, tuženik smatra da nisu ostvarene pretpostavke iz članka 322. i članka 323.
ZOO-a te smatra tužbeni zahtjev neosnovanim.
2.8. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava i utuženi tijek zatezne kamate na utužene iznose navodeći da isti nije u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a niti je tuženik nepošteni stjecatelj utuženih iznosa jer ih je u cijelosti naplatio po pravomoćnim presudama.
3.1. Tužitelj se podneskom od 11. ožujka 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu u bitnome navodeći da s obzirom na to da je Odluka o komunalnom redu iz 2008. (važeća na dan sklapanja spornog Ugovora između stranaka) u međuvremenu prestala važiti, da su prestale postojati pretpostavke za odlučivanje o njezinoj nezakonitosti te da je zbog toga postupak ocjene njezine zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VUS) obustavljen bez da je meritorno odlučeno o zakonitosti iste, međutim, ističe da je i ta Odluka, kao i one koje su donošene kasnije, pa tako i trenutno važeća (''Službeni glasnik Grada Zagreba'' br. 15, od 3. svibnja 2023.) imaju sadržajno identičnu nezakonitu odredbu o plaćanju naknada za reklame postavljene na privatnim nekretninama pa da je ovdje riječ o pravnom pitanju djelovanja tzv. normi o sadržaju, to jest o pravnom pitanju sadržajne suglasnosti nižih normi Odluka o komunalnom redu s višim normama mjerodavnih zakona, koja je suglasnost unutarnje prirode. Nadalje, suprotno nastojanju tuženika da pokaže kako je u konkretnom slučaju riječ o sporu o Odluci o komunalnom redu, tužitelj smatra da ovdje uopće nije riječ o sporu koji bi se vodio o Odluci o komunalnom redu kao općem aktu (podzakonskom općenormativnom aktu), nego o sporu koji proizlazi iz dvostranog ugovornog odnosa za koji tužitelj tvrdi da je ništetan. Budući da se valjanost pojedinačnog, konkretnog ugovornog odnosa uvijek prosuđuje prema normativnom stanju u vrijeme sklapanja Ugovora, pitanje o tome je li Odluka o komunalnom redu iz 2008. je relevantna kad je riječ o spornom Ugovoru. Tako tvrdi da tuženikove tvrdnje da sporni članak naveden Odluke nikada nije proglašen nezakonitim, odnosno neustavnim od strane nadležnih sudova pa da zbog toga nitko ne smije dovesti u pitanje valjanost spornog Ugovora pozivom na činjenicu da je utemeljena na nezakonitom članku Odluke iz 2008. su u cijelosti neosnovane.
3.2. Također smatra neosnovanim i tuženikove tvrdnje da parnični sud nije u konkretnom postupku uopće ovlašten ocjenjivati nezakonitost / neustavnost predmetne Odluke te ističe da su redovni sudovi svakako ovlašteni primijeniti direktno zakon ako ustanove da je neka odredba podzakonskog akta nezakonita, pri čemu se tužitelj poziva i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1195/09, Rev-2169/19 i Rev-901/22. Tužitelj smatra i da su tuženikove tvrdnje o tome da ovaj ima pravo naplaćivati naknadu za reklame na privatnim nekretninama neosnovane, pri čemu se poziva na presude VUS-a broj Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016. i broj Usoz-118/20 od 25. travnja 2022. Činjenica da su gradovi Vodnjan i Velika Gorica (o kojima je riječ u navedenim presudama) u svojim općim aktima imali identične „norme o sadržaju“ kakve ima i tuženik, a da je VUS kao nadležni upravni sud utvrdio kako su te norme sadržajno protivne višim zakonskim normama te ih ukinuo kao nezakonite, smatra itekako pravno relevantnim za ovaj spor jer sasvim nedvosmisleno utvrđuje da nema materijalnopravne zakonske utemeljenosti za propisivanje (od strane jedinica lokalne samouprave) naknada za reklame na privatnim nekretninama. Pri takvoj situaciji, tvrdnja tuženika da odluke VUS koje se odnose na druge jedinice lokalne samouprave ne mogu biti relevantne u ovom predmetu predstavlja klasični primjer ustavno nedopuštenog pretjeranog formalizma jer su ukinute odredbe u slučajevima gradova Vodnjan i Velika Gorica sadržajno potpuno identične odredbi OKR iz 2008. Ako je nešto nezakonito u jednom slučaju, jasno je kao dan da je nezakonito i u drugom, identičnom slučaju. USRH u svojoj praksi definira „pretjerani (ekscesivni) formalizam“ u tumačenju i primjeni propisa u svjetlu obveze uvažavanja općih načela hrvatskog pravnog poretka utemeljenog na vladavini prava i zaštiti individualnih ustavnih prava, kako slijedi: „46. Ustavni sud podsjeća: pravna sigurnost ‒ zajedno s načelom supremacije prava ‒ podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarenje načela vladavine prava (...), kategoričnost objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postaje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti. U svakom takvom slučaju uvijek će biti riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu.“. Tuženikove stavove jasno opovrgava i stručni rad prof. dr. sc. AĆ, bivše predsjednice i sutkinje USRH, profesorice upravnog prava i međunarodno priznate ekspertice za to područje, u kojemu se, među inim, procjenjuje ustavnost / zakonitost odredbi OKR iz 2019. (jednakih odredbama temeljem kojih je zaključen sporni ugovor između stranaka i jednakih odredbama aktualne tuženikove OKR koje su recentno obustavljene od izvršenja rješenjem VUS-a broj: Usoz-43/2024 od 17. prosinca 2024.) u suodnosu s odredbama svih relevantnih zakona navedenih u tužbi.
3.3 Završno tužitelj tvrdi da je potpuno neutemeljene tvrdnja tuženika da se ne može tražiti utvrđenje ništetnosti spornog ugovora u ovom predmetu jer je isti ranije raskinut jer činjenica da je neki ugovor raskinut nije zapreka za utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredaba, a da tužitelj nedvojbeno ima pravni interes da se ugovor utvrdi ništetnim, ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredaba nastupa od početka (od samog sklapanja ugovora, ex tunc), na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1 Zakona o obveznim odnosima), a pravo na isticanje ništenosti se ne gasi (čl. 328 ZOO-a). Usput, smatra irelevantnim tuženiko pozivanje na presudu VSRH br. Rev 2390/19 (i nižestupanjske presude koje su joj prethodile) jer se u tom predmetu radi o posve različitoj pravnoj osnovi od one na kojoj tužitelj temelji tužbu u ovom predmetu.
4.1. Tijekom postupka sud izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame (list 6. do 7. spisa), Rješenje od 3. listopada 2011. (list 8. do 10. spisa), posjedovni list (list 11. do 12. spisa), Analitička kartica za ugovor 527513 (list 13. do 14. i list 121. do 124. spisa), sudska praksa (list 15., list 25. do 67., list 89. do 120., list 126. do 138. , list 152. do 196. i list 341. do 342. spisa), presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016. (list 16. do 21. spisa), presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-118/20-9 od 25. travnja 2022. (list 22. do 24. spisa), rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-150/2012-10 od 30. lipnja 2014. (list 87. spisa), dopis raskid Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame od 22. listopada 2014. (list 125. spisa), rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-43/2024-8 od 17. prosinca 2014. (list 146. do 152. spisa), odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2117/2018 od 17. listopada 2018. (list 197. do 209. spisa), odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4614/2010 od 18. rujna 2013. (list 210. do 247. spisa), odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U- III-5989/2013 od 9. veljače 2016. (list 248. do 266. spisa), pravno mišljenje prof. dr. sc. AĆ na temelju članka 5. Zakona o odvjetništvu (list 267. do 340. spisa).
4.2. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje s obzirom da među strankama nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva.
5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 527513, klasa: 363-02/2011-016/104, urbroj:
251-13-32-9-11-2, od 4. kolovoza 2011., dalje u tekstu: Ugovor, i zahtjev za isplatom ukupnog iznosa od 15.790,52 EUR koji je tužitelj platio tuženiku na osnovu tog Ugovora, sa pripadajućom zateznom kamatom.
7. Među strankama nije sporno da su zaključile ranije navedeni Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, nije sporno da je navedeni Ugovor raskinut 31. srpnja 2014., nije sporno da je predmetni Ugovor sklopljen na temelju odredbe članka 39. Odluke o komunalnom redu iz 2008., koja odluka je prestala važiti donošenjem Odluke o komunalnom redu iz 2014., a među strankama nije sporna niti visina točke II. tužbenog zahtjeva.
8. Međutim, sporna je valjanost predmetnog Ugovora s obzirom na tužiteljeve tvrdnje da je isti sklopljen na temelju Odluke o komunalnom redu iz 2008. koja, kao "ostali propis", prema tvrdnjama tužitelja, nije sukladna zakonu (Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave) i Ustavu Republike Hrvatske. Posljedično tome, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, i to kako onog za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora, tako i onog za isplatu stečenog bez osnove.
9.1. Uvidom u isprave u spisu, utvrđene su slijedeće činjenice.
9.2. Predmetni Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama od 4. kolovoza 2011. (list 6. do 7. spisa) sklopljen je između tuženika kao Grada i tužitelja kao korisnika, a predmet tog Ugovora je postavljanje jednog osvjetljenog dvostranog reklamnog panoa tipa BIG BOARD, reklamne površine 120 m[2] , na zemljištu u privatnom vlasništvu, izgrađenom na z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] uz Jadransku aveniju, jugozapadno od Karlovačke, te da je za njegovo postavljenje tužitelj kao korisnik dužan temeljem odredbe članka 39. Odluke o komunalnom redu (''Službeni glasnik Grada Zagreba'' broj 4/08, 5/08, 8/09, 17/09, 17/10 i 5/11, dalje u tekstu: Odluka) plaćati tuženiku naknadu koja je ugovorena u ukupnom mjesečnom iznosu od 310,57 EUR/2.340,00 kuna mjesečno sukladno Pravilniku o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa (''Službeni glasnik Grada Zagreba'' broj 8/08 i 9/09).
9.3. Na temelju odredbe članka 33. Odluke o komunalnom redu tužitelju je, temeljem rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Klasa: UP/I-363-02/11-01/1536, Urbroj: 251-13-31/100-11-4-JČ od 3. listopada 2011., koje je postalo pravomoćno 10. studenoga 2011., odobrena izgradnja reklamnog panoa tipa BIG BOARD na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u Jadranskoj aveniji, jugozapadno od Karlovačke ceste (list 8. do 10. spisa). Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je u skladu s člankom 39. Odluke o komunalnom redu sklopljen Ugovor o plaćanju naknade za postavu predmetnog reklamnog panoa od 4. kolovoza 2011.
9.4. Iz spisu priležećeg Izvatka iz zemljišne knjige na listovima 11. i 12. spisa proizlazi da je nekretnina na kojoj je odobreno postavljanje predmetnog reklamnog panoa na temelju ranije navedenog Ugovora u privatnom vlasništvu fizičke osobe.
9.5. Prema podacima iz analitičke kartice za Ugovor 527513 (list 13. i 14 spisa), tužitelj je na ime naknade za postavljeni predmetni reklamni pano na lokaciji uz Jadransku aveniju-jugozapadno od Karlovačke, temeljem predmetnog Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama, tuženiku platio ukupan iznos od 118.973,68 kuna/15.790,52 EUR. Navedena plaćanja, koja je tužitelj izvršio 12. srpnja 2016. i 6. veljače 2018., među strankama nisu sporna (stoga nije sporna niti visina točke II. tužbenog zahtjeva).
10. Glede stajališta tuženika da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost Odluke o komunalnom redu koja je sporna među strankama, ukazuje se kako slijedi. Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/2012). Navedeno proizlazi i iz odredbe članka 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano da predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom. Prije nego što stupi na snagu opći akt obavezno se objavljuje u službenom glasilu jedinice. Ako općina i grad nema svoje službeno glasilo, opći akt općine i grada objavljuje se u službenom glasilu županije. Opći akt stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave. Iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu prvog dana od dana objave. Opći akt ne može imati povratno djelovanje.
11. Prema odredbi članka 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14, dalje u tekstu: ZUS) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu. O zakonitosti općih akata, u skladu člankom 12. navedenog Zakona, odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da, prema odredbi članka 83. ZUS-a postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud Republike Hrvatske pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osobe ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud Republike Hrvatske može pokrenuti i po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda. Prema odredbi članka 86. stavak 3. i 4. navedenog Zakona sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u Narodnim novinama. Kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, sud će isti rješenjem obustaviti (članak 88. stavak 2. navedenog Zakona).
12. Dakle, s obzirom na sadržaj zakonskih odredbi kojima je reguliran postupak ocjene zakonitosti općeg akta od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, nedvojbeno je da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka u situaciji kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti. Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s odredbom članka 83. stavak 3. i 4. ZUS-a. Navedeno proizlazi i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitosti Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II- 2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.
13. Suprotno tuženikovim tvrdnjama, ovaj sud ima ovlaštenje (i dužnost) preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, kako je to slučaj u ovoj konkretnoj situaciji, odnosno u situaciji kad se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više nije na snazi. Naime, je li redovni sud ovlašten ocjenjivati zakonitost općeg akta, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim donesenim odlukama izrazio je shvaćanje da je sud dužan ispitati zakonitost podzakonskih akata kada upravni akt više nije na snazi (poslovni brojevi: Rev 2550/2019-3 od 29. kolovoza 2023., Rev 2169/2019 od 1. ožujka 2023. i Rev 901/2022-2 od 19. listopada 2022.). Tako je u predmetu poslovni broj Rev 901/2022-2 od 19. listopada 2022. odgovoreno na pitanje u odnosu na koje je dopuštena revizija a koje glasi: „U slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za postupak ocjene zakonitosti općeg akta, a iz razloga što je navedeni akt već izvan snage, ali očito proizvodi učinke, može li se pitanje njegove zakonitosti isticati tijekom parničnog postupka gdje se pojavilo pitanje zakonitosti toga akta te je li redovni sud u tom parničnom postupku u takvoj situaciji dužan ispitati njegovu zakonitost?“. Odgovarajući na postavljeno pitanje u citiranoj odluci iznijeto je pravno shvaćanje pozivom na više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj U-III4024/2019, U-III-4025/2019 i dr.), prema kojima (primjerice odluka poslovni broj U-III6013/2012 od 1. prosinca 2014.) je utvrđena povreda odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje u tekstu: Ustav) i prava na pristup sudu zbog propusta suda da u povodu prigovora podnositelja o nezakonitosti općeg akta jedinice lokalne samouprave, u skladu s odredbom članka 83. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima uputi zahtjev za ocjenu zakonitosti općeg akta Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.
14. Stoga u okolnostima kada upravni akt više nije na snazi, sud koji vodi postupak dužan je ispitati zakonitost odluka na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev. Pritom je sud dužan ispitati zakonitost upravnih akata na način kako bi to, da ti upravni akti u međuvremenu nisu stavljeni izvan snage, ispitao upravni sud. Dakle, sud je dužan ispitati i odgovoriti na sva pitanja glede zakonitosti Odluke o komunalnom redu iz 2008.
15. Dakle, u ovom je postupku predmet spora preispitivanje valjanosti pravnog posla sklopljenog temeljem općeg akta koji više nije na snazi, a za koji tužitelj tvrdi da nije u skladu sa zakonom. Za odlučivanje o valjanosti spornog pravnog posla stoga je potrebno, kao o prethodnom pitanju, odlučiti o zakonitosti općeg akta temeljem kojeg je taj pravni posao sklopljen, pri čemu se ovaj sud ograničava samo na preispitivanje zakonitosti općeg akta u trenutku sklapanja pravnog posla. Odluka o ovom prethodnom pitanju ima učinak samo u ovom sporu.
16. Nastavno na navedeno, ovaj sud je preispitao zakonitost predmetne Odluke o komunalnom redu na osnovu koje je sklopljen Ugovor između stranaka, a koja Odluka je u međuvremenu prestala važiti.
17.1. Spornom Odlukom o komunalnom redu propisan je komunalni red i mjere za njegovo provođenje radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba (čl. 1. navedene Odluke).
17.2. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 14. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Tom je odredbom propisano da je, u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.
17.3. Prema odredbi čl. 29. Odluke o komunalnom redu reklame su reklamne zastave, reklamna platna (na građevinskim skelama, ogradama i građevinama u rekonstrukciji, sanaciji ili gradnji), transparenti, reklamni ormarići, oslikane reklamne poruke (na zidovima građevina, ogradama, tendama, prometnicama i slično), reklamni natpisi i drugi predmeti koji služe reklamiranju, osim reklamnih panoa. Način postavljanja reklama određuje pravilnikom gradonačelnik na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljenu suglasnost gradskog upravnog tijela nadležnog za uređenje javnih gradskih prostora i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zabranjeno je postavljanje reklama suprotno navedenom pravilniku.
17.4. Nadalje, za postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. Odluke o komunalnom redu potrebno je rješenje gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, a zahtjevu za izdavanje tog rješenja podnositelj je dužan priložiti: idejni projekt izrađen od ovlaštenog projektanta; fotomontažu mjesta na kojem se predmet postavlja; za svjetleće reklame opis priključka na elektromrežu (za veće reklame elektroenergetsku suglasnost); dokaz o pravu korištenja nekretnine (dokaz o vlasništvu nekretnine na koju se predmet postavlja, suglasnost vlasnika ili drugi akt o pravu korištenja nekretnine); drugu potrebnu dokumentaciju, a idejni projekt treba sadržavati: tehnički opis reklame, skicu reklame, položaj reklame u prostoru prikazanu u mjerilu ili kotiranu, prikaz položaja reklame na kopiji katastarskog plana u mjerilu 1:1000, a po potrebi i statički proračun (čl. 30. Odluke o komunalnom redu).
17.5. Odredbom čl. 32. Odluke o komunalnom redu određeno je da se rješenjem iz čl. 30. st. 1. navedene Odluke određuje mjesto, način postavljanja, izgled reklame, veličina reklame, vrijeme na koje se reklama postavlja, te drugi uvjeti ovisno o tipu reklame i mjestu postavljanja. Zabranjeno je postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. navedene Odluke bez rješenja ili suprotno rješenju.
17.6. Konačno, odredbom čl. 39. Odluke o komunalnom redu, čiju zakonitost tužitelj spori, za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, pri čemu podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.
18.1. Iz citiranih odredbi proizlazi da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tuženik iz Zakona o komunalnom gospodarstvu crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.
18.2. Međutim, ovdje se postavilo kao sporno pitanje prava odnosno ovlaštenja tuženika da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.
18.3. Takvo ovlaštenje ovaj sud ne pronalazi u odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.
18.4. Prema tada važećoj odredbi članka 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu članka 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.
18.5. Prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.
18.6. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos. U odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Revd-2054/2020 od 15. rujna 2020. dopustio podnošenje revizije.
18.7. Obzirom na navedeno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe članka 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom jer ne postoji zakonsko ovlaštenje tuženika da navedenom odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje u pravilu, korisnik plaća naknadu vlasniku, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.
18.8. Navedeno utvrđenje nije suprotno niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).
19. S obzirom da je odredbom čl. 322. ZOO određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je predmetni Ugovor ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke pa je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnim predmetnog Ugovora te je slijedom toga odlučio kao u točki I. izreke ove presude.
20. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).
21. Kako je predmetni Ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog Ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao, odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama. Stoga je i u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
22. Odluka o visini stope zatezne kamate donesena je u skladu s odredbom članka 29. st. 2. ZOO imajući u vidu predmet konkretnog spora.
23. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP) u skladu s Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) prema zahtjevu za naknadu troškova (list 348. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR.
24. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:
-trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 500,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 125,00 EUR,
- trošak sastava podneska od 12. ožujka 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 500,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 125,00 EUR
-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 29. rujna 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 500,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 125,00 EUR,
-trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 102,18 EUR
-trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 102,18 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 2.079,36 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
25. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka određena je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose imajući u vidu predmet konkretnog spora.
U Zagrebu 14. studenog 2025.
SUDAC
Iva Karin Šipek
POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
