Poslovni broj: P-518/2023-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U ZAPREŠIĆU

Pavla Lončara 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, po sucu toga suda, mr. sc. Zvonimiru Dodigu kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franu Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane usmene, glavne i javne rasprave zaključene 12. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika FA, **.**.2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju DA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.259,33 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 3,31 EUR od 06.03.2008. godine do isplate

na iznos od 7,07 EUR od 04.04.2008. godine do isplate

na iznos od 2,12 EUR od 06.05.2008. godine do isplate

na iznos od 0,14 EUR od 05.07.2008. godine do isplate

na iznos od 9,93 EUR od 06.11.2008. godine do isplate

na iznos od 15,91 EUR od 06.12.2008. godine do isplate

na iznos od 22,62 EUR od 06.01.2009. godine do isplate

na iznos od 32,73 EUR od 06.02.2009. godine do isplate

na iznos od 35,53 EUR od 06.03.2009. godine do isplate

na iznos od 28,66 EUR od 07.04.2009. godine do isplate

na iznos od 30,65 EUR od 06.05.2009. godine do isplate

na iznos od 27,17 EUR od 06.06.2009. godine do isplate

na iznos od 23,56 EUR od 07.07.2009. godine do isplate

na iznos od 23,15 EUR od 05.08.2009. godine do isplate

na iznos od 25,94 EUR od 05.09.2009. godine do isplate

na iznos od 22,52 EUR od 06.10.2009. godine do isplate

na iznos od 23,34 EUR od 06.11.2009. godine do isplate

na iznos od 25,56 EUR od 10.12.2009. godine do isplate

na iznos od 30,44 EUR od 16.01.2010. godine do isplate

na iznos od 26,78 EUR od 06.02.2010. godine do isplate

na iznos od 9,30 EUR od 13.02.2010. godine do isplate

na iznos od 22,75 EUR od 06.03.2010. godine do isplate

na iznos od 12,73 EUR od 18.03.2010. godine do isplate

na iznos od 37,78 EUR od 07.04.2010. godine do isplate

na iznos od 5,60 EUR od 10.04.2010. godine do isplate

na iznos od 37,79 EUR od 06.05.2010. godine do isplate

na iznos od 5,15 EUR od 21.05.2010. godine do isplate

na iznos od 43,14 EUR od 05.06.2010. godine do isplate

na iznos od 4,76 EUR od 16.06.2010. godine do isplate

na iznos od 37,69 EUR od 06.07.2010. godine do isplate

na iznos od 27,57 EUR od 15.07.2010. godine do isplate

na iznos od 57,63 EUR od 10.08.2010. godine do isplate

na iznos od 37,76 EUR od 07.09.2010. godine do isplate

na iznos od 42,22 EUR od 10.09.2010. godine do isplate

na iznos od 37,79 EUR od 06.10.2010. godine do isplate

na iznos od 34,43 EUR od 07.10.2010. godine do isplate

na iznos od 61,09 EUR od 06.11.2010. godine do isplate

na iznos od 81,81 EUR od 07.12.2010. godine do isplate

na iznos od 99,55 EUR od 06.01.2011. godine do isplate

na iznos od 86,81 EUR od 05.02.2011. godine do isplate

na iznos od 3,00 EUR od 08.02.2011. godine do isplate

na iznos od 91,34 EUR od 22.03.2011. godine do isplate

na iznos od 81,76 EUR od 06.04.2011. godine do isplate

na iznos od 82,83 EUR od 06.05.2011. godine do isplate

na iznos od 9,17 EUR od 12.05.2011. godine do isplate

na iznos od 115,48 EUR od 14.06.2011. godine do isplate

na iznos od 106,09 EUR od 13.07.2011. godine do isplate

na iznos od 160,71 EUR od 12.08.2011. godine do isplate

na iznos od 94,15 EUR od 06.09.2011. godine do isplate

na iznos od 59,30 EUR od 21.09.2011. godine do isplate

na iznos od 116,44 EUR od 06.10.2011. godine do isplate

na iznos od 112,55 EUR od 05.11.2011. godine do isplate

na iznos od 106,15 EUR od 06.12.2011. godine do isplate

na iznos od 114,04 EUR od 06.01.2012. godine do isplate

na iznos od 120,16 EUR od 07.02.2012. godine do isplate

na iznos od 119,97 EUR od 06.03.2012. godine do isplate

na iznos od 116,66 EUR od 06.04.2012. godine do isplate

na iznos od 117,56 EUR od 05.05.2012. godine do isplate

na iznos od 119,89 EUR od 06.06.2012. godine do isplate

na iznos od 117,91 EUR od 07.07.2012. godine do isplate

na iznos od 118,36 EUR od 04.08.2012. godine do isplate

na iznos od 116,59 EUR od 06.09.2012. godine do isplate

na iznos od 113,76 EUR od 06.10.2012. godine do isplate

na iznos od 115,24 EUR od 07.11.2012. godine do isplate

na iznos od 116,68 EUR od 08.12.2012. godine do isplate

na iznos od 117,28 EUR od 09.01.2013. godine do isplate

na iznos od 111,42 EUR od 08.02.2013. godine do isplate

na iznos od 111,63 EUR od 09.03.2013. godine do isplate

na iznos od 117,79 EUR od 06.04.2013. godine do isplate

na iznos od 113,28 EUR od 07.05.2013. godine do isplate

na iznos od 105,75 EUR od 06.06.2013. godine do isplate

na iznos od 106,52 EUR od 06.07.2013. godine do isplate

na iznos od 105,38 EUR od 07.08.2013. godine do isplate

na iznos od 110,29 EUR od 06.09.2013. godine do isplate

na iznos od 114,87 EUR od 05.10.2013. godine do isplate

na iznos od 113,35 EUR od 09.11.2013. godine do isplate

na iznos od 115,86 EUR od 07.12.2013. godine do isplate

na iznos od 112,29 EUR od 09.01.2014. godine do isplate

na iznos od 98,57 EUR od 08.02.2014. godine do isplate

na iznos od 99,75 EUR od 08.03.2014. godine do isplate

na iznos od 98,36 EUR od 08.04.2014. godine do isplate

na iznos od 98,05 EUR od 08.05.2014. godine do isplate

na iznos od 95,86 EUR od 07.06.2014. godine do isplate

na iznos od 97,14 EUR od 08.07.2014. godine do isplate

na iznos od 100,26 EUR od 08.08.2014. godine do isplate

na iznos od 101,36 EUR od 06.09.2014. godine do isplate

na iznos od 101,29 EUR od 08.10.2014. godine do isplate

na iznos od 104,22 EUR od 12.11.2014. godine do isplate

na iznos od 105,50 EUR od 11.12.2014. godine do isplate

na iznos od 106,13 EUR od 10.01.2015. godine do isplate

na iznos od 106,31 EUR od 10.02.2015. godine do isplate

na iznos od 106,36 EUR od 10.03.2015. godine do isplate

na iznos od 106,36 EUR od 10.04.2015. godine do isplate

na iznos od 106,36 EUR od 09.05.2015. godine do isplate

na iznos od 106,36 EUR od 09.06.2015. godine do isplate

na iznos od 106,36 EUR od 09.07.2015. godine do isplate

na iznos od 106,36 EUR od 08.08.2015. godine do isplate

na iznos od 106,36 EUR od 09.09.2015. godine do isplate

s time da zakonska zatezna kamata teče od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju DA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.181,48 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

3. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.800,00eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

4. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja njegove novčane tražbine u iznosu od 61,47eur sa zateznom kamatom

- kn 10,57 / EUR 1,40 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 32,10 / EUR 4,26 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 46,29 / EUR 6,14 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 46,19 / EUR 6,13 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 26,75 / EUR 3,55 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 55,67 / EUR 7,39 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 56,38 / EUR 7,48 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 36,09 / EUR 4,79 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 38,31 / EUR 5,08 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 4,67 / EUR 0,62 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 24,62 / EUR 3,27 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 2,83 / EUR 0,38 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 46,25 / EUR 6,14 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 36,49 / EUR 4,84 od 02.09.2008. pa do isplate, s novčanom tražbinom tužitelja, kao i zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

O b r a z l o ž e n j e

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 8. lipnja 2023. tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103506023 dana 5. travnja 2007. temelj kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio stambeni kredit u iznosu od 102.951,06CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, kao i Aneks broj 1 tomu ugovoru dana 17. veljače 2016. temeljem kojeg mu je konvertirana obveza iz potonjeg ugovora o kredita u valuti CHF u valutu EUR.

2.Tužitelj navodi da podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, a na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa stoga smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa bilo jednostrano.

3.Tužitelj smatra da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetne, jer predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između stranaka tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi.

4.Tužitelj smatra da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, te egzaktne parametre i metodu izračuna takvih parametara, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži sva odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje one mogu imati na njega. Tužitelj tvrdi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Obzirom na navedeno, tužitelj tvrdi da je zbog rasta valute švicarski franak u odnosu na kunu preplatio kredit, te da konverzijom kredita u valutu EUR nije u cijelosti obeštećen, pa stoga nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 25. srpnja 2025. (list 502-506) konačno postavlja tužbeni zahtjev.

5.U svom pisanom odgovoru na tužbu tuženik navodi da potvrđuje navode tužbe vezano uz činjenicu da je između stranaka sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Zatim tuženik navodi da se utvrđenja iz "Parnice Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj i protivi se svim navodima vezano uz isticanje ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Što se tiče odredaba ugovora, tvrdi da su sve odredbe, uključujući i one o valutnoj klauzuli, lako uočljive, jasne i razumljive te da je u slučaju bilo kakvih nejasnoća tužitelj mogao tražiti objašnjenje od djelatnika banke. Tuženik ističe i prigovor zastare i podneskom od 21. kolovoza 2024. (list 397-407) procesnopravni prigovor radi prebijanja te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška.

6.Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid u Obavijesti o usklađivanju kamatne stope i visine kamatne stope, Obavijesti o promjeni kamatne stope, Obavijesti o kreditu, Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu, Obavijesti o povećanju kamatne stope, Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103506023 od 5. travnja 2007., Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj od 17. veljače 2016., otplatni plan za kredit, pregled prometa po predmetnoj pariji kredita, nalog za isplatu sredstava kredita, Informaciju Pojam "valutne klauzule" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, pisani iskaz CA od 27. siječnja 2020., očitovanje Hrvatske narodne banke na neke CHF činjenice od 7. lipnja 2013. i 21. siječnja 2015., obrazac izvješća o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama, reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, deviznu poziciju u CHF u odnosu na cjelokupni jamstveni kapital 2004-2012, elektronsku korespondenciju CA upućenu nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika banke, Obavijest o Izračunu konverzije kredita s Izračunom, Letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a, saslušao je tužitelja, te je izveo dokaz financijskim vještačenjem po ustanovi vještaka Vještak Tkalec d.o.o.

7.Imajući u vidu odredbu iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

8.Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103506023 od 5. travnja 2007., te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao banka-kreditor temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju iznos od 102.951,06CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj uz čvrstu valutnu klauzulu (točka 2. i 7.)., kao i u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103506023 od 17. veljače 2016. temeljem kojeg je tuženik konvertirao tužitelju obvezu iz potonjeg ugovora o kreditu u CHF u EUR.

9.Nadalje, sud je uvidom u potonji Ugovor o kreditu utvrdio da je u točki 2. ugovorena obveza otplate kredita u valuti CHF u protuvrijednosti kuna"...obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj", dok je u točki 7. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 504,72CHF u kunskoj protuvrijednosti "po srednjem tečaju Banke za CHF, na dan odobrenja žiro-računa Banke", kao i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta nastalog uslijed promjene tečaja i da potpisom ugovora korisnik kredita utvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim uvjetima promjene tečaja. Time je sud utvrdio sporne dijelove predmetnog Ugovora o kreditu na čiju ništetnost upire tužitelj.

10.U svom usmenom iskazu tužitelj je iskazao da je podigao kredit u CHF radi namicanja novčanih sredstava za kupnju stana i da je u tomu času za njega povoljnije bilo uzeti kredit u CHF od kredita u EUR. Ističe da ga bankovni službenici nisu upozorili na značajne promjene tečaja valute CHF, kao i na mogućnost značajnog porasta rate kredita, tako da mu je, zbog nagle promjene tečaja, postalo otežano vraćati kredit obzirom da mu je rata kredita značajno porasla. Usto je iskazao da se o odredbama sklopljenog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer se radilo o tipskom obrascu ugovora koji je tuženik već unaprijed pripremio, kao i da ne raspolaže nikakvim ekonomskim znanjem da bi mogao procijeniti rizik promjene tečaja i predvidjeti takav rast anuiteta kredita.

11.Dakle, na temelju iskaza tužitelja, kojeg je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinitog, jer nije doveden u sumnju niti jednim drugim dokazom provedenim na glavnoj raspravi, pa tako niti pisanim iskazom CA od 27. siječnja 2020. i njezinom elektronskom korespondencijom, nedvojbeno je utvrđeno da je predmetni stambeni kredit tužitelj podigao u osobne nekomercijalne svrhe za kupnju nekretnine kao stambenog prostora, kako stoji i u samom ugovoru, te da se taj ugovor ne odnosi na nikakvu aktivnost iz okvira obrta, trgovačkog društva ili obavljanja neke samostalne profesije, što znači da u konkretnom slučaju tužitelj nedvojbeno ima status potrošača, a da predmetni ugovor o kreditu podignut samo za privatne svrhe tužitelja predstavlja potrošački ugovor u smislu pravila iz čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13). Također je nedvojbeno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja.

11a.Sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, jer je saslušanjem tužitelja utvrdio da se o ugovornim odredbama, pa tako niti o prorogacijskoj klauzuli sadržanoj u predmetnom ugovoru o kreditu između parničnih stranaka nije pregovaralo, što ima za posljedicu ništavost takve odredbe u smislu čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Imajući u vidu spornu ugovornu odredbu članka 16. Ugovora o kreditu, proizlazi da se radi o unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i kojom je tuženik za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno svojim interesima. Kako je nepoštena odredba ništetna, nema mjesta prihvaćanju prigovora mjesne nenadležnosti pozivom na ugovorenu nadležnost, jer odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu njegova sjedišta te se time ostvari pogodnost i bitno manji troškovi. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena (Rijeka), takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala troškove, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Neosnovano je pozivanje i na odredbe članka 46. i 48. ZPP-a, budući je pored suda nadležnog po općemjesnoj nadležnosti nadležan i sud po mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe (članak 59. ZPP-a). Dakle, podnošenjem tužbe sudu na čijem se području nedvojbeno nalazi poslovna jedinica pravne osobe tužitelj je iskoristio svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda između tog suda i suda opće mjesne nadležnosti.

12.Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je pod točkom 3. izreke, pored ostaloga, da je banka ovdje tuženika u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka ovdje tuženika postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2004. do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kao banka u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da se djelomično odbija žalba tuženika kao banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojima se utvrđuje da je tuženik kao banka u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, da je presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

14.Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

15.Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

16.Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17.Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

18.Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog k zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6. st.1. Direktive određuje: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C- 618/10, Banco Espanol de Credito v. DAL od 14.06.2012. godine, točka 73., utvrđeno je da se članak 6. (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je tako utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njezin sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu s pravnom stečevinom EU.

19.Prema stavu ovoga suda ništetne su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak. Naime, ovaj sud se referira, osim na presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i na obrazloženje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. iz koje proizlazi da su banke (uključujući i ovdje tuženika), vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu, te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose. Nadalje, da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, propustile su potrošače informirati o tome. Konačno, da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu čl. 502.c ZPP- a kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva. Stoga je i vezanjem uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli ovaj sud našao ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, što nije dovedeno u razumnu sumnju nijednim materijalnim dokazom provedenim na glavnoj raspravi na koje se poziva tuženik.

20.Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je temeljem ništetnog dijela prethodno već citiranih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu i u tom ugovoru sadržane valutne klauzule došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja kao potrošača, te smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli – CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF.

21.Slijedom svega naprijed navedenog, sud je prethodno navedene dijelove tih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnim.

22.Na okolnost osnove i visine tužbenog zahtjeva, ovaj sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te je proveo financijsko vještačenje po ustanovi vještaka Vještak Tkalec d.o.o., a kojim je konačno utvrđeno da je tužitelj zbog rasta valute CHF u odnosu na domaću valutu kunu, ne uzimajući pritom u obzir negativne tečajne razlike, platio tuženiku više u ukupnom iznosu od 7.259,33eur, kao i da je tuženik u konverziji utvrdio nedospjelu glavnicu u iznosu od 3.181,48eur više u odnosu na glavnicu utvrđenu po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i bez valutne klauzule u CHF.

23.Stranke nisu imale primjedbi na konačan nalaz i mišljenje vještaka vezano uz njegov računski dio, niti su tražile usmeno saslušanje vještaka.

24.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, s obzirom da je isti dan nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju s dostignućima financijske znanosti.

25.Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio osnovanim u cijelosti konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata s osnova valutne klauzule zbog promjene tečaja CHF zbog preplaćenih mjesečnih anuiteta u iznosu od 7.259,33eur, te s osnova razlike između nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. po početnom tečaju CHF i iznosa nedospjele glavnice kredita u konverziji u iznosu od 3.181,48eur, te je iste iznose dosudio tužitelju na teret tuženika u smislu čl. 1111. ZOO-a, a s tijekom zatezne kamate kako je utvrđen u financijskom vještvu i to u odnosu na iznos od 7.259,33eur od prvoga dana iza dana plaćanja pojedinih anuiteta, a u odnosu na iznos od 3.181,48eur od prvoga dana iza dana konverzije, kao u točkama 1. i 2. izreke presude.

26.Nije u pravu tuženik kada zahtijeva da se ukupno preplaćeni iznos mjesečnih anuiteta po zaključenom Ugovoru o kreditu zbog unesene valutne klauzule umanji za iznos tzv. negativne razlike. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio, niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovorna za ništetnost spornih ugovornih odredbi, već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, zbog čega je prigovor tuženika radi prebijanja njegove tražbine u iznosu od 61,47eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama valjalo odbiti kao neosnovan i stoga presuditi kao u točki 4. izreke.

27.Odluka o plaćanju zateznih kamata i o visini kamatne stope temelji se na odredbama iz čl. 29. st. 2. i 8. i čl. 1115. ZOO-a.

28.Na kraju ovaj sud sa sigurnošću zaključuje da nije nastupila zastara konačno utuženog novčanog potraživanja tužitelja iz razloga jer je podnošenje kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 prekinulo zastaru. Takva ocjena ovog suda utemeljena je na stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odlukama broj Rev-2245/17, broj Rev-3142/2018 i broj Rev-1404/2018, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od časa pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Konačno, zastara u ovom slučaju nije nastupila niti oslonom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. iz razloga jer je pravna osnova potraživanja tužitelja stjecanje bez osnove u kojem je zastarni rok 5 godina, kao i oslonom na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što, dakle, znači da u konkretnom slučaju, u kojem je ništetnost pojedinih odredbi ugovora utvrđena kao prethodno pitanje, zastara nije nastupila.

29.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Parnični trošak odnosi se na trošak zastupanja stranaka putem odvjetnika, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme zaključenja glavne rasprave, te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: OT).

30.Obzirom da je u ovom sporu uspio u cijelosti, tužitelju pripada pravo potraživati od tuženika nadoknadu troškova ovoga parničnog postupka u cijelosti u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

31.Sud je temeljem čl. 2. ZPP-a tužitelju dosudio trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00eur (Tbr. 7.1. i 46. OT), trošak sastava podnesaka od 3. lipnja 2024., 24. srpnja 2025. i 30. srpnja 2025. u iznosu od po 250,00eur (Tbr. 8.1. i 46. OT) i trošak zastupanja na ročištima od 5. prosinca 2024. i od 12. studenog 2025. u iznosu od po 250,00eur za svako ročište (Tbr. 9.1. i 46. OT), a što uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00eur, sveukupno iznosi 1.800,00eur, kao u točki 3. izreke presude.

32.Obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu, nema uvjeta da se naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka, zbog čega je zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovog parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan i riješiti kao u točki 4. izreke presude.

33.Odluka o plaćanju zatezne kamate na troškove parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

34.Slijedom naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja. U [adresa] 14. studenog 2025.

Sudac:

mr. sc. Zvonimir Dodig

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave pod uvjetima iz članka 335. i čl. 348. ZPP-a. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Tužitelju, po pun.,

2. Tuženiku, po pun.