Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj P-203/2025-12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Mariji Sušanj Tepša, u parničnom predmetu tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Erazma Barčića 5, protiv tuženika GRAD MALI LOŠINJ Riva lošinjskih kapetana 7, OIB: 72167903884, zastupanog po punomoćniku Berislavu Kovačeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o. Rijeka, Frana Supila 6, radi utvrđenja i trpljenja upisa, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja i punomoćnika tuženika, objavljene 14. studenoga 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 vlasnik nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, Zemljišnoknjižnog odjela Mali Lošinj, u k. o. [katastarska općina]-grad i to:

- u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije zk. ul. [broj ZK uloška]): kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 289 m[2] , kč. br. [katastarska čestica] šuma i neplodno površine 136 m[2] , kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 406 m , kč. br. [katastarska čestica] šuma i neplodno površine 2391 m[2] , kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 430 m , kč. br. [katastarska čestica] šuma i neplodno površine 2020 m[2] , kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 1029 m , kč. br. [katastarska čestica] šuma i neplodno površine 322 m[2] , u 1/1 dijela i

- u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška]): kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 862 m[2] , neplodno površine 115 m , kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 336 m , neplodno površine 34 m , kč. br. [katastarska čestica] šuma površine 159 m , neplodno površine 124 m[2] , u 1/1dijela ,

pa je tužitelj ovlašten temeljem ove presude ishoditi upis prava vlasništva, a što je tuženik grad Mali Lošinj, OIB 72167903884, Riva lošinjskih kapetana 7, Mali Lošinj, dužan trpjeti.

II. Nalaže se tuženiku gradu Mali Lošinj, OIB: 72167903884, Riva lošinjskih kapetana 7, Mali Lošinj da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. studenoga 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. travnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da je vlasnik nekretnina navedenih u izreci ove presude, a što da je tuženik dužan trpjeti. U tužbi navodi da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnina navedenih u izreci ove presude u 1/1 dijela, a da su iste ranije bile upisane kao društveno vlasništvo s korisnikom Općina Cres-Lošinj. Navedene nekretnine da su bile obuhvaćene Programom gospodarenje šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske u Gospodarskoj jedinici Čikat koji je važio u razdoblju od 1993. do 2002., a koji je sastavljen prema popisu, odnosno gospodarenju prije 1990. Istaknuo je da, iako na dan 16. listopada 1990. nije bilo važećeg programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištem za predmetno područje, da je još 1963. izrađena šumsko- privredna osnova s početnim popisom nekretnina koji je kasnije nadopunjavan. Prema navedenom programu predmetne nekretnine da su šume, kulture alepskog i brucijskog bora, te čempresa starosti od 45 do 95 godina, iz čega proizlazi da se na svim utuženim nekretninama na dan 16. listopada 1990. nalazila šuma. Iz očitovanja Hrvatskih šuma od 29. siječnja 2025. da je razvidno da su predmetne nekretnine i danas obuhvaćene važećim Programima gospodarenja u gospodarskim jedinicama "Lošinj" i "Park šume Lošinj", dok iz digitalne ortofoto karte proizlazi da su iste i dalje obrasle šumama, iako eventualne promjene učinjene na terenu ne bi utjecale na ex lege stečeno vlasništvo tužitelja. Stoga, zaključuje da su sve predmetne nekretnine na dan 16. listopada 1990., kao dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, predstavljale u naravi šumu, slijedom čega da su, temeljem članka 18. (članak 16. pročišćenog teksta) Zakona o šumama, s obzirom na činjenicu da su bile u društvenom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev tužitelja jer da je njegov upis na predmetnim nekretninama proveden temeljem posebnih propisa i isprava, odnosno urbanističkih uvjerenja iz kojih proizlazi da su se sve predmetne nekretnine nalazile unutar granica građevinskog područja. Istaknuo je i da je, neovisno od navedenog, takav upis utemeljen i potvrđen nagodbom koja je između stranaka sklopljena još u lipnju 2009. Predmetna nagodba da predstavlja pravu volju ugovornih strana kojom su na zakonit, ali i pravičan način, uređeni međusobni odnosi, budući da se pri njenom potpisivanju vodilo računa o pravima i interesima i jedne i druge strane. Stoga da je istom precizno određeno na koje se nekretnine ista odnosi, a isto tako da se nagodba ne odnosi na one nekretnine koje su u trenutku sklapanja nagodbe već bile upisane kao vlasništvo tuženika, te one koje su upisane sa kulturom šuma i to u površini većoj od 1000 m[2] , uz obrazloženje da za takve nekretnine postoji pravna pretpostavka da one predstavljaju vlasništvo tužitelja temeljem odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te odredbi tada važećeg Zakona o šumama. Upravo u tom kontekstu da je i u točki VIII. nagodbe navedeno da se ista ne odnosi na nekretnine koje su bile obuhvaćene šumsko-gospodarskom osnovom, pri čemu da se to izuzeće odnosi isključivo na one nekretnine koje bi ispunjavale kriterije utvrđene točkom III. nagodbe. U to vrijeme, kao ni niz godina prije toga, na području grada Malog Lošinja da nije postojala šumsko-gospodarska osnova koju suprotno tvrdnjama iz tužbe ne može zamijeniti nekakva šumsko-privredna osnova iz 1963. ili jednako tako neodređeni program upravljanja šumama. U konkretnom slučaju, sve predmetne nekretnine da su već u trenutku sklapanja nagodbe bile upisane kao vlasništvo tuženika i to većina u površini manjoj od 1000 m[2] . Iz navedenog da je razvidno ispunjenje prvog nagodbom navedenog razloga izuzeća u korist tuženika, budući da jedino nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], te kč. br. [katastarska čestica] imaju djelomično ili u potpunosti upisanu kulturu šuma, te površinu veću od 1000 m[2] , dok sve ostale nekretnine ili imaju manju površinu ili nemaju upisanu kulturu šume ili nisu šume, budući da ni kroz povijest nisu bile šume već su, zbog napuštanja njihove dotadašnje funkcije, u manjoj ili većoj mjeri obrasle raslinjem, te su prepuštene same sebi. Pored toga, ističe da dio nekretnina predstavlja dio naselja ili se nalaze do raznih objekata koji predstavljaju naselje, pa da je tvrdnja vezana uz njihov status životno gledano potpuno apsurdna. Također, osporio je činjenicu da bi te nekretnine još od 1990., a i prije toga, predstavljale šumu jer da je od dana stupanja na snagu Zakona o šumama proteklo skoro 35 godina što da je više nego dovoljan period za izmjenu stanja na terenu. Isto tako osporio je činjenicu da bi Hrvatske šume d.o.o. na bilo koji način upravljale predmetnim nekretninama jer se većini tih nekretnina ne može niti prići zbog neodržavanja, pri čemu posebno ističe da sve te nekretnine ne predstavljaju cjelinu, a niti se koriste kao šuma, posebno ne onako kako to predviđa Zakon o šumama jer se iste nalaze ili između obalne crte i zone naselja u kojoj su izgrađeni razni objekti ili odmah do naselja. U konačnici je istaknuo da su predmetne nekretnine zbog njihove prirodne, ali i prostorno planske vezanosti uz postojeće naselje vrlo važne za prostorno planski, kao i gospodarski razvitak tuženika.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je osporio navode tuženika, te naveo da su predmetnom tužbom utužene nekretnine iz k. o. [katastarska općina]-grad, a koja k.o. nije obuhvaćena nagodbom na koju se tuženik poziva što je razvidno iz članka 1. predmetne nagodbe u kojoj su navedene k.o. na koje se ista odnosi. Neovisno od navedenog, tuženikovo tumačenje sklopljene nagodbe da je protivno stvarnim namjerama ugovornih strana prilikom sklapanja nagodbe, a time i cilju nagodbe, obzirom je svrha bila isključivo da se ubrza uknjižba prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu za koje su i jedna i druga strana imale valjanu zakonsku osnovu stjecanja prava vlasništva. Navedenom nagodbom da nije na tuženika preneseno pravo vlasništva na šumama u vlasništvu Republike Hrvatske, a što jasno proizlazi iz članka IX. nagodbe prema kojem sklapanje nagodbe ne predstavlja odricanje Republike Hrvatske od vlasništva nekretnina koje bi po drugim specijalnim propisima bile vlasništvo Republike Hrvatske. Taj drugi specijalni propis da je, između ostalog, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 41/90, članak 6.) tj. odredba članka 18. (članka 16. - pročišćeni tekst) Zakona o šumama. U odredbi članka III. nagodbe, na što upire tuženik, da je navedeno da se ona ne odnosi na nekretnine sa kulturom šume veće od 1.000 m², budući da je riječ o definiciji šume iz odredbe članka 5. stavka 1. Zakona o šumama, a za koje nekretnine vrijedi predmnjeva da je riječ o šumama, dok se u odnosu na šume manje od te površine navedeni status dokazuje podacima iz šumsko-gospodarskih osnova. Stoga da je i dalje obveza Republike Hrvatske da za nekretnine koje su površinom manjom od 10 ari pribavi uvjerenja iz šumsko-gospodarske osnove, pri čemu činjenica da spletom okolnosti šumsko-gospodarska osnova u jednom periodu nije bila na snazi, ne znači da nije bila riječ o šumama. Istaknuo je i da prema odredbi članka 5. Zakona o šumama prema kojem se šumom smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, ne pretpostavlja da je riječ o površini pojedine katastarske čestice (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev x-115/2018-2 od 8. siječnja 2019.), već da se može raditi i o površini zemljišnog kompleksa, a da u konkretnom slučaju sve predmetne nekretnine čine kompleks šumskog zemljišta Gospodarske jedinice „Čikat“. Navodi i da je sukladno očitovanju Hrvatskih šuma d.o.o. popis čestica koje su ušle u navedeni program sastavljen prema popisu, odnosno gospodarenju šumama prije 1990., a za predmetno područje da je još 1963. izrađena šumsko-privredna osnova za Gospodarsku jedinicu „Čikat“ s početnim popisom nekretnina obuhvaćenih istom, koji je kasnije nadopunjavan. Za stjecanje vlasništva tužiteljice na temelju zakona da je mjerodavno stanje nekretnina kakvo je bilo na dan 16. listopada 1990., slijedom čega da su šume i šumsko zemljište koje su se na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama 16. listopada 1990. nalazile u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li se nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postale vlasništvo Republike Hrvatske. Osim toga, istaknuo je da Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi iz 1992. nije mogao mijenjati vlasnički status nekretnina - šuma i šumskog zemljišta, te da niti jednom odredbom tog zakona nije određeno da bi šume i šumsko zemljište unutar granica građevinskog područja postali vlasništvo jedinica lokalne samouprave i uprave na čijem se području pojedina nekretnina nalazi. Stoga, ističe da nije odlučno je li zemljište prostornim planom predviđeno za gradnju, iako provedba prostornih planova može biti razlog za izdvajanje iz šumsko-gospodarskog područja, ali da se samim prostornim planom ne može mijenjati pravni status šume i šumskog zemljišta, jer to ne predviđa Zakon o šumama kao specijalni propis, a niti je predviđen kao temelj za stjecanje vlasništva, odnosno promjena u pravnom statusu zemljišta. U konačnici, a s obzirom da su rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj Z-11376/2025 od 6. svibnja 2025. utužene nekretnine promijenile broj zemljišnoknjižnog uloška, tužitelj je uredio s tužbeni zahtjev.

4. Tuženik se u daljnjem tijeku očitovao da se radi o nizu nekretnina koje su upisane u jedan ili nekoliko zemljišnoknjižnih uložaka, ali da te nekretnine ne čine cjelinu, već više „prostorno razbacanih“ nekretnina od kojih neke danas mogu predstavljati šumu, dok druge to nisu, ni danas, niti su to bile 1990., ni u prostorno planskom smislu, a niti po namjeni. Također je opetovano istaknuo navode da u konkretnom slučaju nije sporno da šumsko-gospodarska osnova za to područje nije postojala, te navode o načinu gospodarenja istima od strane Hrvatskih šuma d.o.o., budući da se nekim nekretninama ne može ni prići.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su nekretnine opisane u izreci ove presude vlasništvo tužitelja, te zahtjev za trpljenjem uknjižbe prava vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj, sukladno odredbi članka 186.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) uputio tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora, te da je tuženik isti zaprimio 13. ožujka 2020., ali da je mirno rješenje spora izostalo (list 6-9 spisa). Nije sporno ni da je kao vlasnik predmetnih nekretnine u zemljišnim knjigama upisan tuženik, te da su iste do upisa vlasništva tuženika, a od 1975., bile upisane kao društveno vlasništvo s upisanim korisnikom Općina Cres-Lošinj. Navedeno proizlazi i iz izvatka iz zemljišnih knjiga i povijesnih izvadaka iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine (list 10-37 spisa).

7. Međutim, među strankama je sporno je li tužitelj Republika Hrvatska stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama 16. listopada 1990. („Narodne novine“ broj 41/90; dalje ZID ZŠ), temeljem članka 6. tog zakona, stekla vlasništvo predmetnih nekretnina. Također, sporno je i je su li nekretnine koje su predmet ovog postupka obuhvaćene izvansudskom nagodbom koju su stranke zaključile u lipnju 2009.

8. Sud je u tijeku postupka izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priležeću spisu.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Odredbom članka 6. ZID ZŠ-a izmijenjen je raniji članak 18. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 54/83, 5/84, 31/86, 32/87 i 47/89), te je istim, između ostalog, propisano da šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske.

11. Stoga je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučno je su li utužene nekretnine, na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990., bile šume, odnosno šumska zemljišta sukladno citiranoj zakonskoj odredbi.

12. Iz dopisa Hrvatskih šuma – Uprava šuma, Podružnica Buzet Klasa: BU/24- 01/1732, Ur. broj: 14-00-08/01-25-02 od 29. siječnja 2025. (list 60-63 spisa) proizlazi da je, nakon izvršenog uvida u programe gospodarenja šumama i šumskih zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, kojima gospodare Hrvatske šume d.o.o. - Uprava šuma, Podružnica Buzet utvrđeno da su, između ostalih, predmetne nekretnine bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskih zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, u Gospodarskoj jedinici „Čikat“ koji je važio u razdoblju od 1993.

– 2002., i to utužene:

- kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] u odjelu/odsjeku 57c s opisom „kultura alepskog i brucijskog bora potpunog sklopa, starosti 50 godina“;

- kč. br. [katastarska čestica] u odjelu/odsjeku 54ec s opisom „kultura alepskog bora potpunog sklopa sa manjim plješinama, starosti 40 godina“:

- kč. br. [katastarska čestica] u odjelu/odsjeku 57b s opisom „kultura alepskog i brucijskog bora potpunog sklopa, starosti 45 godina“;

- kč. br. [katastarska čestica] u odjelu/odsjeku 51e s opisom „kultura alepskog i brucijskog bora potpunog i mjestimično trajno prekinutog sklopa, starosti 75 godina“;

- kč. br. [katastarska čestica] u odjelu/odsjeku 57c s opisom „kultura alepskog i brucijskog bora, te čempresa potpunog sklopa, starosti 95 godina“;

- kč. br. [katastarska čestica] u odjelu/odsjeku 55j s opisom „kultura alepskog i brucijskog bora potpunog sklopa, starosti 85 godina“.

Nadalje, proizlazi i da na dan 16. listopada 1990. za k. o. [katastarska općina]-grad nije bilo važećeg programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, ali da je za navedeno područje još 1963. izrađena šumsko- privredna osnova za Gospodarsku jedinicu „Čikat“, s početnim popisom nekretnina koju je osnova obuhvaćala, koji je kasnije nadopunjavan, te koja je važila do 1972., nakon čega da je prvi sljedeći važeći programa gospodarenja bio ranije navedeni koji je važio od 1993. – 2002. U konačnici, proizlazi i da su predmetne nekretnine i danas obuhvaćene važećim Programima gospodarenja jedinicama „Lošinj“ i „Park šume Lošinja“.

13. Iz navedenog proizlazi da, iako na dan 16. listopada 1990. nije bilo važećeg programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, za predmetno područje je još 1963. izrađena šumsko-privredna osnova za Gospodarsku jedinicu „Čikat“ s početnim popisom nekretnina obuhvaćenim istom koji je kasnije nadopunjavan, a nakon njega Program gospodarenja šumama i šumskih zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, u Gospodarskoj jedinici „Čikat“ koji je važio u razdoblju od 1993. – 2002., i koji su obuhvaćali predmetne nekretnine. Tuženik navedeno tijekom postupka nije osporio. Stoga, a budući da su u navedenom programu iz 1993. predmetne nekretnine bile navedene s opisom kulture alepskog i brucijskog bora, te čepresa starosti od 40-95 godina, ovisno o čestici, za zaključiti je, a s obzirom na navedenu starost stabala, da su iste i tri godine ranije, odnosno 1990., predstavljale u naravi šume i šumsko zemljište.

14. Također, iako je tužitelj uz tužbu dostavio digitalne ortofoto snimke predmetnih nekretnina na dan 7. travnja 2025. (list 64-69 spisa), kao dokaz tvrdnji da iste i danas u naravi predstavljaju šume, valja navesti da je za odluku u ovoj pravnoj stvari irelevantno jesu li nekretnine u vrijeme vođenja ovog postupka u naravi šume, odnosno šumsko zemljište. Sve i da su utužene nekretnine nakon 16. listopada 1990. promijenile kulturu, to ne bi bilo od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, jer je tužitelj danom stupanja na snagu ZID ZŠ-a stekao, na temelju zakona, vlasništvo tih nekretnina.

15. Iz tih razloga sud je raspravnim rješenjem od 4. studenoga 2025. odbio dokazni prijedlog stranaka uviđajem na licu mjesta i vještačenjem po vještaku geodetske i šumarske struke, kao i dokazne prijedloge za saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika i zaposlenika Hrvatskih šuma d.o.o., Ispostava Buzet, kao svjedoka, budući da navedenim dokazima, prema stavu ovoga suda, nije moguće utvrditi kulturu utuženih nekretnina na dan 16. listopada 1990. Naime, sve kada bi se i uviđajem na licu mjesta i vještačenjima utvrdilo da predmetne nekretnine danas ne predstavljaju u naravi šume i šumsko zemljište, to samo po sebi ne bi značilo da iste to nisu bile 16. listopada 1990. Šuma, kao kultura nekretnine je lako promjenjiva, pa uzimajući u obzir da je od stupanja na snagu ZID ZŠ-a do eventualnog uviđaja na licu mjesta proteklo 35 godina, vrlo je moguće da se, ukoliko je i došlo do promjene kulture, uviđajem na licu mjesta i vještačenjem ne bi moglo utvrditi kada je na određenoj nekretnini došlo do promijene kulture koja je navedena u dopisu Hrvatskih šuma d.o.o. U prilog navedenom za istaknuti je da je sam tuženik u odgovoru na tužbu naveo da se predmetne nekretnine ne koriste kao šume onako kako to predviđa Zakon o šumama jer se nalaze ili između obalne crte i zone naselja u kojoj su izgrađeni razni objekti ili tik uz naselje, te da su već dugi niz godina predviđene za daljnje širenje postojeće građevinske zone, iz čega proizlazi da je mogućnost da je na istima u proteklih 35 godina došlo do promijene kulture vrlo izvjesna.

16. Neosnovani su navodi tuženika da su stranke 17. lipnja 2009. sklopile izvansudsku nagodbu kojom su obuhvaćene i predmetne nekretnine, budući da iz navedene izvansudske nagodbe (list 110-114 spisa) proizlazi upravo suprotno, budući da je u istoj točno navedeno koje katastarske općine [katastarska općina] obuhvaća, a među kojima nije navedena k. o. [katastarska općina]-grad, pri čemu niti sam tuženik ne navodi da bi k. o. [katastarska općina]-grad ranije (u vrijeme sklapanja nagodbe) bila dio neke druge katastarske općine obuhvaćene izvansudskom nagodbom, dok je iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka razvidno su predmetne nekretnine oduvijek (prvi upis 1975.) bile upisane u k. o. [katastarska općina]-grad. Isto tako, navedenom izvansudskom nagodbom predviđeni su izuzeci glede nekretnina koje bi po specijalnim propisima bile vlasništvo Republike Hrvatske.

17. Isto tako, neosnovano je pozivanje tuženika na način gospodarenja šumama od strane Hrvatskih šuma d.o.o. na području otoka Lošinja, budući da faktični način gospodarenja nije i ne može biti od utjecaja na ex lege stjecanje prava vlasništva tužitelja stupanjem na snagu ZID ZŠ-a.

18. Također, pozivanje tuženika na činjenicu da se sve predmetne nekretnine nalaze u granicama građevinskog područja nema nikakvog utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Naime, i u slučaju da su se predmetne nekretnine i na dan 16. listopada 1990. nalazile unutar građevinskog područja, isto ne bi bilo od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja jer ta činjenica ne predstavlja pravnu osnovu (titulus) za stjecanje vlasništva od strane tuženika. Stoga, činjenica jesu li se nekretnine nalazile u zoni građevinskog zemljišta ili izvan te zone na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (16. listopada 1990.) nema utjecaja na tuženikovo stjecanje prava vlasništva, te tuženik nije mogao poslati vlasnikom zemljišta na temelju same činjenice što su se predmetne nekretnine (eventualno) na dan 16. listopada 1990. nalazile unutar zone građevinskog zemljišta (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-450/11 od 11. siječnja 2012., poslovni broj Rev-2247/10 od 23. listopada 2012., poslovni broj Rev- 2052/10 od 3. rujna 2013. i poslovni broj Rev-461/11 od 4. studenoga 2014.). Osim toga, prostornim planom ne može se mijenjati pravni status šume i šumskog zemljišta jer to ne predviđa Zakon o šumama, a niti je provedba prostornih planova predviđena kao temelj za stjecanje vlasništva.

19. Isto tako, neosnovan je navod tuženika da se radi o nizu nekretnina koje jesu upisane u jedan ili nekoliko zemljišnoknjižnih uložaka, ali da te nekretnine ne čine cjelinu, već više „prostorno razbacanih“ nekretnina od kojih neke danas mogu predstavljati šumu, dok druge to nisu, ni danas niti su to bile 1990., kao i da se radi o nekretninama čija je površina uglavnom manja od 10 ari, slijedom čega da ne mogu biti u vlasništvu tužiteljice temeljem odredbi Zakona o šumama. Naime, iako je točno da je površina nekih od predmetnih čestica manja od 10 ari, članak 9. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) određuje da pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna nekretnina. Dakle, u situaciji kada je više zemljišnih čestica, koje pojedinačno ne prelaze površinu veću od 10 ari, upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, te čestice mogu činiti šumu ako ju u jednoj svojoj cjelini tih čestica ili dijela istih čine takvom, odnosno ako čine zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a sve sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog u odluci poslovni broj Rev-x-115/2018-2 od 8. siječnja 2019. U konkretnom slučaju iz izvadaka iz zemljišne knjige i povijesnih izvadaka iz zemljišnih knjiga za predmetne nekretnine (list 10-37 spisa) proizlazi da su utužene nekretnine na dan 16. listopada 1990., a i ranije, kao i danas upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije zk. ul. [broj ZK uloška]) i zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije zk. ul. [broj ZK uloška], zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška]), te da utužene zemljišne čestice upisane u navedene zemljišnoknjižne uloške sa kulturom šuma prelaze površinu od 10 ari. Stoga, iz navedenog proizlazi da su predmetne nekretnine pravno sjedinjene u dva zemljišnoknjižna tijela, odnosno dva zk.ul., koji su kao takvi, svaki zk.ul. za sebe, jedna nekretnina, slijedom čega uvažavajući pravni stav iz citirane revizijske odluke, valja zaključiti da su predmetne nekretnine u relevantno vrijeme, kao cjelina činile šumu na način kako istu određuje odredba članka 5. stavka 1. Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 54/83, 5/84, 31/86, 32/87, 47/89, 41/90 i 45/90; ZŠ). Isto tako, a kako je ranije navedeno, iz dopisa Hrvatskih šuma od 29. siječnja 2025. proizlazi da je za predmetno područje još 1963. izrađena šumsko-privredna osnova za Gospodarsku jedinicu „Čikat“ s početnim popisom nekretnina obuhvaćenim istom, koji je kasnije nadopunjavan, a nakon njega Program gospodarenja šumama i šumskih zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske, u Gospodarskoj jedinici „Čikat“ koji je važio u razdoblju od 1993. – 2002., i koji su obuhvaćali predmetne nekretnine. Stoga, a sukladno ranijim utvrđenjima, utužene nekretnine u vrijeme stupanja na snagu ZID ZŠ bile su dio kompleksa Gospodarske jedinice "Čikat", odnosno kompleks zemljišta sa upisanom kulturom šuma. Stoga, slijedom svega navedenog za zaključiti je da činjenica da svaka zemljišna čestica sama za sebe nema površinu veću od 10 ari, nije od utjecaja na drukčiju odluku u ovoj pravnoj stvari, kada iste čine dio zemljišnog kompleksa.

20. Slijedom navedenog, a budući da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da su utužene nekretnine na dan 16. listopada 1990. predstavljale šumu, odnosno šumsko zemljište, te da nesporno nisu bile u privatnom, već društvenom vlasništvu, primjenom odredbe članka 6. ZID ZŠ (članka 16. stavak 1. ZŠ-a), odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

21. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155., te članka 163. ZPP-a.

22. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka, i to za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 32. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa), sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife, sastav podneka od 31. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te zastupanja na ročištu 4. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Stoga tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 800,00 EUR.

23. Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 14. studenoga 2025.

Sudac

Marija Sušanj Tepša

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od petnaest dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte