Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-993/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 14. studenog 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odrednica članka 3. točke 4. Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010468895, koji je zaključen 2. svibnja 2007. između tužiteljice HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. (sada: Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, te u navedenom dijelu ista odrednica nema pravni učinak na obavezno – pravni odnos stranaka.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d. d. da tužiteljici HT s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 9.791,27 EUR (devet tisućasedamstodevedesetjedaneurdvadesetsedamcenti) sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od dana uplate preplaćenog iznosa do dana isplate - povrata, sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14% godišnje, te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promijene stope zateznih kamata u visini eskontne stope HNB-a vrijedeći posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a počev od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 10,01 EUR počev od 1. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 1,98 EUR počev od 1. siječnja 2009. do isplate,

-na iznos od 3,52 EUR počev od 1. veljače 2009. do isplate,

-na iznos od 11,46 EUR počev od 1. ožujka 2009. do isplate,

-na iznos od 2,38 EUR počev od 1. travnja 2009. do isplate,

-na iznos od 4,40 EUR počev od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,18 EUR počev od 1. listopada 2009. do isplate,

-na iznos od 1,76 EUR počev od 1. prosinca 2009. do isplate,

-na iznos od 2,06 EUR počev od 1. siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 4,77 EUR počev od 1. veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 11,10 EUR počev od 1. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 8,70 EUR počev od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 9,91 EUR počev od 1. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 9,85 EUR počev od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,34 EUR počev od 1. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 19,86 EUR počev od 1. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 9.663,99 EUR počev od 26. kolovoza 2010. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici HT naknadi prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 1.775,00 EUR (tisućusedamstosedamdesetpet eura) zajedno sa zateznim kamatama od 14. studenog 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je 2. svibnja 2007. s pravnim prednikom ovdje tuženika, kao kreditorom, zaključila kao korisnica kredita ugovor o kreditu broj 5140030250-60010468895 (uz valutnu klauzulu u CHF), kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 66.000,00 CHF u protuvrijednosti u hrk po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu (članak 3. točka. 4.) otplata kredita je ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Dospijeće anuiteta ugovoreno je prvog dana u mjesecu. Tijekom trajanja otplate kredita, tečaj CHF je značajno rastao u odnosu na hrk, što je imalo kao posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u hrk. Zbog naprijed navedeno je tužiteljica smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Tužiteljica se u tužbi poziva na pravne odrednice i presude iz sudske prakse kojima naprijed navedeno argumentira i to presudu suda EU C-186/16, presudu RH VTS Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te se poziva i na članke 69., 84., 26. stavak 3., 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, članke 269., 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, članak 3. stavak 1. Direktivne 93/13/EEZ od 5.4.1993., članak 5. Direktive, članak 547 Zakona o obveznim odnosima, presudu Europskog suda od 30.4.2014., C-26/2013. Glede utuženog ugovora o kreditu, navodi kako je očito da je odredba o promjenjivosti kamatne stope ništetna jer utuženi ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjenjive kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope nisu definirani, a također stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarali o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva. Isto tako, nesporno je da tužitelj kao korisnik kredita – potrošač, na predmetnu odredbu o promjenjivosti kamatne stope nije mogao utjecati, sve imajući u vidu da se kod tipiziranog ugovora po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati. Odlučno je je li tužitelj kao korisnik kredita u vrijeme sklapanja ugovora mogao znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati. Tuženik niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, nije dala tužiteljici mogućnost pregovaranja o promjenama kamatne stope, već ju je samo jednostranom obavijesti izvijestio koliko joj iznosi nova, povećana kamatna stopa i koliko joj uslijed toga iznosi visina novog, većeg anuiteta otplate kredita iskazana u CHF. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu i da naloži tuženiku naknadi trošak parničnog postupka tužiteljici.

1.1. Tijekom postupka, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je svojim podneskom od 26. lipnja 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da je specificirao po visini kondemnatorni dio svoga tužbenoga zahtjeva (točka II. petita), odnosno tužiteljica iskazuje potraživane preplaćene iznose u ukupnom zbirnom iznosu, ali i u svakomjesečnim preplaćenim iznosima sa zateznim kamatama od dana uplate preplaćenog iznosa do dana povrata – isplate, dok je točka I. petita ostala neizmijenjena, a sukladno pravnom shvaćanju VSRH iz presude od 18. prosinca 2023., br. Rev-549/2023.

1.2. Na pripremnom ročištu održanom kod ovog suda 19. ožujka 2025. sud je donio rješenjem kojim je spojio spise ovog suda brojeva P-993/2023 i P-1004/2023. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor dvostruke litispendencije, a budući da među strankama već teče parnica pod brojem P-1004/2023. Ovaj sud je, radi razrješenja prigovora prvo priklopio navedeni predmet ovome predmetu, budući da je tužiteljica izjavila, na pripremnom ročištu, kako je omaškom službenika punomoćnika tužiteljice dvostruko podnijela tužbu protiv tužene, te predložila spajanje spisa. Kako je sud utvrdio da se dogodila omaška punomoćnika tužiteljice donio je rješenje kojim dopušta spajanje spisa, radi pravilnog rješenja spora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Ističe prigovor litispendencije i prigovor zastare utuženog iznosa. Tuženik ističe kako sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS 2. Naime, u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Tužitelj je sklopio predmeti ugovor sa Slavonskom bankom d.d., a ne s tuženikom. Pojašnjava, tužitelj je i sam naveo kako je sklopio predmetni Ugovor o kreditu sa Slavonskom bankom d.d. 2. svibnja 2007. godine. U veljači 2009. godine je tuženik pripojio Slavonsku banku d.d. Međutim, ne postoji pravomoćna presuda kojom bi bilo utvrđeno da je Slavonska banka d.d. povrijedila tužiteljeva prava i interese kao potrošača. Presudom u sporu „Potrošač“ se, doduše, načelno (i smatramo neosnovano) utvrđuje da bi tužena „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. (sadašnja tvrtka „Addiko Bank“ d.d.) povrijedila kolektivna prava i interese svojih komitenata - potrošača, ali to utvrđenje nema nikakve veze s tužiteljem jer s njim Addiko Bank d.d. („Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d.) nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu 2007. godine, pa nije tuženik taj koji bi povrijedio tužiteljeva potrošačka prava. Tuženik ističe i kako odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ne može biti ništetna niti zbog posebnog razloga propisanog članom 5. Ugovora o kreditu. Temeljem ovog članka tužitelj je za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita, pod uvjetom da je svoje obveze uredno ispunjavao, mogao u svakom trenutku zatražiti da se valutna klauzula promijeni iz CHF u EUR i da se shodno tome primijeni kamatna stopa na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika. Navedenu mogućnost je tužitelj i iskoristio te je dana 20. kolovoza 2010. godine podnio zahtjev za promjenu valutne klauzule, te je izvršena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu dana 26. kolovoza 2010. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti). Tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništenje ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Zaključno, tuženik ističe kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. Očigledno je kako odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu i koja je predmetom tužbe u ovom postupku nije ništetna. Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Iz okolnosti da je tužitelj ignorirao tuženikovo obrazloženje učinaka provedene konverzije, proizlazi da tužitelj očigledno ne misli da bi konverzijom bila otklonjena navodna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU. Budući da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika. Tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove. Međutim, tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno čl. 1111., st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno čl. 1112., st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu koju tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP-a nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da određene iznose po Ugovoru o kreditu nije dužan platiti, postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom čl. 1112. ZOO, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz čl. 1112. ZOO-a nisu ispunjeni, tj. tužitelj nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Tuženik je također već obrazložio da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da je prilikom sklapanja i ispunjavanja Ugovora o kreditu u svemu postupao u dobroj vjeri i pošteno. Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu bez depozita (stranice 8-17 spisa), presudu Županijskog suda u Sisku od 12.5.2022., broj Gž-176/2022-3 (stranice 18-21 spisa), presudu ovog suda od 27.10.2020., broj P-3132/2019-10 (stranice 22-24 spisa), tablicu kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranice 48-51 spisa), izjavu svjedokinje FT (stranice 63-67 spisa), realizirani otplatni plan (stranice 217- 218 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Lidiji Balog, dipl.oec., te je pročitan nalaz i mišljenje navedene vještakinje od 20. lipnja 2025. (stranice 190-195 spisa). Izvršen je uvid u spise ovog suda brojeva P-3132/2019 i P- 1004/2023. Saslušane su na raspravi tužiteljica HT i vještakinja financijsko- knjigovodstvene struke Lidija Balog, dipl.oec.

3.1. Tijekom postupka je tuženik, svojim podneskom od 13.3.2025. odustao od dokaznog prijedloga saslušanja kreditnog referenta i javnog bilježnika, a umjesto saslušanja svjedokinje HTA, dostavljen je njezin ovjeren iskaz.

4. Saslušana pred sudom, tužiteljica HT iskazala je kako je 2007. godine podignula stambeni kredit za kupovinu stana i to za vlastite potrebe. Ističe kako je kredit podignula kod prednika tuženika iz razloga jer je već ranije bila njihov klijent, te budući da je u toj banci primala plaću. Iskazuje kako je nakon što je došla u prostorije prednika tuženika željela podići kredit u eurima, međutim zaposlenici tuženika su joj stalno napominjali da kredit podigne u CHF, ona ranije nikada za to nije čula, pa su joj tako govorili kako je Švicarska stabilna i zbog svega toga je ona i pristala na to. Ističe kako je naknadno, a nakon što je prvo priredila sve potrebne papire koji se odnose na plaću i platne liste, došla u prostorije prednika tuženika na potpisivanje ugovora, dočekao ju je već unaprijed sastavljeni ugovor, ne može se sjetiti je li isti u cijelosti pročitala, sjeća se kako je zaposleniku tuženika postavljala pitanja vezana uz sami ugovor, a najviše ju je zanimalo hoće li se kamata povećavati, kad su isti rekli da je moguće da to bude minimalno, pa je ona mislila kako se tu radilo o neznatnom povećanju. Potom navodi kako je nakon toga predmetni ugovor otišla ovjeriti kod javnog bilježnika, ne sjeća se je li joj taj ugovor tamo pročitan. U odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli, istu je razumjela kao laik, a odnosi se na povećanja kamate, mislila je da će to biti minimalno. U početku joj je rata kredita iznosila 1.450,00 kuna, a pred kraj je bila duplo, odnosno oko 3.000,00 kuna. Navodi kako ju nitko prije povećanja kamata nije zvao, već joj je samo slana obavijest koju bi zaprimala putem pošte da se ista povećava. Iskazuje kako je ona osobno plaćala kredit i to iz plaće koju je primala svaki mjesec. Ističe kako u vrijeme podizanja kredita nije bila vlasnica obrta, OPG-a, trg. društva i slično. Nije se raspitivala kod drugih banaka u vezi podizanja kredita, odnosno uvjeta. Ističe kako nije u cijelosti čitala ugovor, već samo koliko je stigla u par minuta kad je bila došla u prostorije tuženika i prilikom čega je imala pitanja za zaposlenika tuženika. Ističe kako joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu nudili kredit u drugoj valuti. Iskazuje kako joj je nakon što je kredit narastao skoro duplo, uhvatila panika i zbog svega toga je, misli na njezino traženje, pretvorila ovaj kredit iz CHF u euro. To je sve bilo nakon otprilike 3 godina nakon što je podignula predmetni kredit, odnosno 2010. godine.

5. Iz ugovora o kreditu bez depozita (stranice 8-17 spisa) proizlazi kako je tužitelj zaključio s pravnim prednikom tuženika ugovor o namjenskom kreditu za iznos od 66.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 29 godina uvećano za 4,40%, EKS, odnosno realnom godišnjom kamatnom stopom 4,60%, s promjenjivom kamatnom stopom, sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke

6. Iz presude Županijskog suda u Sisku od 12.5.2022., broj Gž-176/2022-3 (stranice 18-21 spisa) proizlazi kako je potvrđena ovosudna presuda broj P-3132/2019-10 od 27. listopada 2020.

7. Iz presude ovog suda od 27.10.2020., broj P-3132/2019-10 (stranice 22-24 spisa) proizlazi kako je naloženo tuženiku da tužiteljici sa naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja kamatne stope izvrši isplatu novčanog iznosa od 14.706,24 kune sa zateznim kamatama.

8. Iz tablice kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranice 48-51 spisa) proizlazi kako se mijenjala kamatna stopa na kunske kredite od prosinca 1992. pa do 2014. godine.

9. Iz izjave svjedokinje FT (stranice 63-67 spisa) proizlazi kako je u spomenutom razdoblju tuženik mogao ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom CHF s nižom kamatnom stopom od kamatne stope u EUR.

10. Iz realiziranog otplatnog plana (stranice 217-218 spisa) proizlazi kako način kako je tužiteljica podmirivala obveze po predmetnom kreditu.

11. Iz izvršenog uvida u spise ovog suda brojeva P-3132/2019 i P-1004/2023 proizlazi kako je u predmetu broj P-1004/2023 pokrenut postupak 15. lipnja 2023., s time da je tužbeni zahtjev tužiteljice istovrstan s predmetnim tužbenim zahtjevom. Također u tom postupku je tužba dostavljena tuženiku na odgovor i održana su dva pripremna ročišta, međutim prethodni postupak nije zaključen, a nakon toga je donijeto rješenje o spajanju postupaka, te je postupak nastavljen u ovome postupku. Uvidom u priklopljeni spis broj P-3132/2019 je utvrđeno kako je tužiteljica vodila postupak protiv tuženika u odnosu na utvrđenje ništetnosti u odnosu na predmetni ugovor o kreditu, i gdje je pravomoćno dovršen postupak i utvrđena ništetnost u odnosu na promjenjivu kamatu.

12. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji Lidiji Balog, dipl.oec. proizlazi kako je tužitelj tijekom otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita, uključujući i negativne stavke tečajne razlike ukupno 73.002,69 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,53450 iznosi 9.689,11 EUR. Isto je prikazano u tablici 1 predmetnog nalaza i mišljenja. Tužitelj je tijekom otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita, uključujući samo pozitivne stavke tečajne razlike ukupno 73.772,44 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,53450 iznosi 9.791,27 EUR. Isto je prikazano u tablici 2 predmetnog nalaza i mišljenja.

12.1. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

13. Saslušana na raspravi, vještakinja financijsko-knjigovodstvene struke Lidija Balog, dipl.oec. od 1. ožujka 2022., navela je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 23.6.2025., kao i kod svih očitovanja koje je dostavila u ovom postupku, te nema ništa drugo za dodati. Kao početnu korištenu kamatnu stopu tečaj je iznosio 4,428301, a tečaj je utvrdila iz iskaznih naloga, kao i datuma isplate, isplatni nalog koji joj je naknadno dostavljen je priložila uz nalaz i mišljenje. Tečajnu razliku izračunala je na način da je izračunala razliku anuiteta koliko isti iznosi primjenom važećeg tečaja na dan dospijeća anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita. Od takve izračunate razlike anuiteta oduzela je iznos preplaćene kamate obzirom da je tužitelj u drugom predmetu tužio preplaćenu kamatu i koja mu je priznata. Tužiteljica je anuitete svakomjesečno plaćala par dana prije dospijeća pojedinog anuiteta, pa zato za kamate nije bilo.

14. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

15. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužiteljica učinila tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 5140030250-60010468895/2007.

16. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010468895/2007, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamatna stopa, te je li tužiteljica platila tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

17. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik 2. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010468895/2007, kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 66.000,00, a da je ugovorena redovna kamata 4,90% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te da se kredit otplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB.

18. Prema stavu ovoga suda, prigovor promašene pasivne legitimacije je neosnovan. Naime, uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi (a što je uostalom i među strankama nesporno) da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

19. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

19.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odlukom broj Revt-575/16 od 03.10.2017., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. -dalje u tekstu: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23. -dalje u tekstu: ZOO),

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

19.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

19.3. Naime, odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

19.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

19.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

19.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

20. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

20.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da je banka imala tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor se ne sjeća je li u cijelosti pročitala, ali se sjeća kako je zaposleniku tuženika postavljala pitanja, ali nije ga razumjela, odnosno mislila je da će u svezi valutne klauzule biti riječ o neznatnom povećanju. Nije razumjela da bi joj rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumjela da podiže kredit u CHF. Nisu ju u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR-o. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužiteljica bila u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da je obavještena o parametrima promjene kamatne stope.

20.2. Nadalje, i iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je stan kupila za osobnu namjenu. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredbi ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

20.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, isto tako nije obavijestio tužiteljicu koliko bi mogao rasti anuitet zbog promjenjive kamatne stope.

20.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 2. svibnja 2007., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužiteljica na spomenute odluke i pozvala, a tuženik s druge strane nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

21. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, navodi se kako tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora, ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

21.1. Također činjenica da je tužiteljica predmetni kredit pretvorila u euro, ne znači da je izvršena konverzija kredita, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, budući da je tužiteljica predmetni kredit zamijenila kreditom iz CHF u EUR, ali to je sve bilo i nekoliko godina prije nego što će se donijeti Zakon o potrošačkom kreditiranju.

22. Slijedom svega navedenog, budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su sljedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno članku 81. stavku 1. u vezi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Stoga je ovaj sud je utvrdio ništetnost odredbe iz članka 3. stavka 4. Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010468895/2007, sklopljenog između tužiteljice i tuženika 2.5.2007., u dijelu odredbe koja navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. Dakle, budući da su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Lidiji Balog, dip.oec., iz kojeg proizlazi kako je tužitelj tijekom otplate kredita platio više radi povećanja kamatnih stopa i porasta tečaja ukupno 9.791,27 EUR.

25. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužiteljice po osnovi tečaja u iznosu od 9.791,27 EUR-a zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a. Kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da je navedeni ukupni iznos glavne tražbine i pojedinačne kamate naveo u kunama, valjalo je sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22. i 88/22.) ukupan iznos, te pojedinačne iznose koje su navedene u kunama zamijeniti iznosima u eurima, koristeći, sukladno citiranom propisu, fiksni tečaj konverzije 7,53450. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

27. Tužiteljici na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

28. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bila nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

29. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4.7.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

30. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

31. Nadalje, potrebno je reći i kako sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Potrebno je reći da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj tako u konkretnom slučaju sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice. U vezi s navedenim, potrebno je uputiti i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4, u kojoj je navedeno da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Ovdje je potrebno reći da je tuženik tijekom postupka zahtijevao da vještak izračuna negativnu razliku, ali nije postavio odgovarajući zahtjev – protutužbu, prigovor radi prebijanja.

32. Sud nije prihvatio prigovor tuženika za dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

33. Tužiteljica je uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – dalje u tekstu: ZPP) u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

34. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.-dalje u tekstu: Tarifa), za sastavak obrazloženih podnesaka od 27.6.2025. (kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka) i 2.9.2025. oba u visini od po 100 bodova, zastupanja na ročištima od 19.3.2025. i 20.10.2025., za svako u visini od po 100 bodova, te zastupanja na ročištu za objavu odluke od 14. studenog 2025. u visini od 50 bodova, što uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 1.375,00 eura. Tužiteljici je priznata naknada predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, a što sveukupno iznosi 1.775,00 eura, te je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

35. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura, budući je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

Osijek, 14. studenog 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika