REPUBLIKA HRVATSKA Općinski

građanski sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

10000 Zagreb

Poslovni broj: 83 : P-1097/2023-15

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu ovog suda Blaženki Butigan Matić u pravnoj stvari tužiteljice MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borivoju Radiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv I tuženika Ministarstva obrane, Zvonimirova 12, Zagreb, II tuženika Katolički zbor „MI", Kaptol 23, Zagreb, zastupanog po Mari Mihočeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mlhočević & Bajs d.o.o. u Zagrebu i III tuženika Državni ured za upravljanje državnom imovinom, Zagreb, Dežmanova 6, I i III tuženik zastupani po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu, radi naknade štete, dana 14. studenog 2025.

r i j e š i o  je

Odbacuje se tužba tužiteljice, posl.br. P-1097/2023 od 24. travnja 2023. godine, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je živjela u [adresa] u [adresa] od 1986. te je radila u bivšoj Jugoslaviji u vojci a da je zgrada bila hotel za samce koji su radili u bivšoj JNA. Od 1991. su nastali stanoviti problemi jer je tijekom 1991., 10-11 mj. predmetna zgrada pripala MORH-u te su je neki Hrvatski časnici htjeli izbaciti iz zgrade budući je ona 1991 na zahtjev tadašnjeg predsjednika ŽP **.**.1991. napustila bivšu JNA i stavila se na raspolaganje MORHU te je time spriječila izbacivanje, te posjeduje dokumentaciju zbog čega je nastavila živjeti u zgradi na navedenoj adresi. 1991. pokušala je s mnogim državnim institucijama riješit svoje stambeno pitanje, no bezuspješno. Navodi kako je njezin problem iz Ureda predsjednika Sabora, BP proslijeđen u Ured za upravljanje državnom imovinom koji na poslane požurnice Sabora nije reagirao. Navodi kako je predmetna zgrada bila u postupku povrata, a da je vlasnik vodio sudski spor o povratku zgrade od 1990. do 1991. o čemu nije imala saznanja. Nema saznanja kako je predmetna zgrada 2012. pripala Agenciji za upravljane državnom imovinom. 18.7.2016. posjetio ju je vlasnik zgrade te joj je predočio dokument da mu je predmetna zgrada vraćena. Ministarstvo obrane je 1992. trebalo riješiti njezino stambeno pitanje, a o čemu također nije imala saznanje. Navodi kako se u više navrata informirala u agenciji o ne očitovanju na njezine požurnice, da agencija nije imala saznanja da je zgrada 4 god. bila u državnom vlasništvu, a nakon što im je predočila dokument o navedenom rečeno joj je da su svi rokovi za žalbu protekli, a o kojim rokovima nikad nije bila obavještena, te joj je rečeno da ju je agencija zaboravila obavijestiti. Smatra da zbog propusta državnih organa nije na vrijeme mogla reagirati na rješavanje svog stambenog pitanja a da je u spornoj zgradi živjela 8-10 godina bez struje, vode i grijanja, da je krov prokišnjavao, da je zgrada prodana te ju je novi vlasnik u siječnju 2019. istjerao iz zgrade. Navodi da predočava dokument da je zgrada pripadala Ministarstvu obrane te katoličkom zboru „MI", Zagreb Kaptol 23. Obzirom da je zbog svega navedenog trpila fizičke i psihičke boli, da joj crkveni i državni organi nisu omogućili dostojan život čovjeka već psihičko i fizičko maltretiranje od tuženika potražuje isplatu iznosa od 424.713,00 EUR sa zateznim kamata i sudskim troškovima.

2. U odgovoru na tužbu I i III tuženik zastupan po OGDO Zagreb navode kako isti nemaju parničnu ni stranačku sposobnost već se radi o tijelima Republike Hrvatske pa jedino Republika Hrvatska, a ne njezina tijela samostalno, može biti pasivno legitimirana u postupku. Nadalje, tužba tužiteljice ne sadrži sve što propisuje čl. 186. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje kako tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106. Zakona o parničnom postupku). Stoga predlažu sudu da i zbog tog razloga naloži tužiteljici da uredi tužbu. Tužiteljica također ne navodi pravnu osnovu svojeg potraživanja, niti obrazlože visinu tužbenog zahtjeva pa predlažu da se o tome očituje. U svezi s tužbom, ako bi tužiteljica kao tuženicu označila Republiku Hrvatsku, ističu kako se tužiteljica nije obratila Republici Hrvatskoj za zahtjevom za mirno rješenje spora, kako to određuje s čl. 186. a Zakona o parničnom postupku. Naime, tužiteljica je podnijela Republici Hrvatskoj zahtjev za mirno rješenje spora 29. kolovoza 2018., kojim je tražila priznavanje prava na državni stan. I tada je njezin zahtjev bio neodrađen i neodrediv. U svakom slučaju, tadašnji zahtjev za mirno rješenje spora bio je postavljen na priznanje prava na državni stan, dok ovom tužbom tužiteljica traži isplatu 424.713,00 eura. Dakle, zahtjev za mirno rješenje spora i tužbeni zahtjev nisu istovjetni. Kako dakle tužba ne ispunjava pretpostavke iz čl. 186a st. 1. Zakona o parničnom postupku, predlažu da sud tužbu odbaci. Ako sud tužbu ne odbaci, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava tužbeni zahtjev, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare.

3. U odgovoru na tužbu II tuženik je naveo kako prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, II-tuženik ističe: Tužba tužitelja je neuredna i nepotpuna. Ovo iz sljedećih razloga: U čl. 106. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) propisano je da podnesci pa tako i tužba moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Podnesci osobito trebaju sadržavati: oznaku suda, ime, prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, osobni identifikacijski broj stranke koja podnosi podnesak, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. U čl. 186. st. 1. ZPP-a propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106. ZPP-a). U predmetnoj tužbi nedostaju podaci stranaka, ne može se jasno iščitati tko su uopće stranke postupka, u tužbi nije naznačen ni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja te se iz dostavljenog sadržaja tužbe ne može jasno razaznati ni sam predmet spora. S obzirom tužba tužitelja nema ni minimalan sadržaj propisan odredbama ZPP-a, to se predlaže naslovljenom sudu pozvati tužitelja na dopunu tužbe, a ako isti u ostavljenom roku tužbu ne ispravi, odnosno dopuni, tuženik predlaže sudu istu odbaciti. Podredno, opreza radi II tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnove tako i visine. Pored toga, II tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer II tuženik nije vlasnik niti posjednik predmetne nekretnine. Isto tako, tužiteljica ničim ne naznačuje niti dokazuje pretpostavke odgovornosti za naknadu štete. Slijedom navedenoga, predlaže se naslovljenome sudu odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev, podredno iste odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška II tuženiku.

4. Tužiteljica uz tužbu nije priložila zahtjev za mirno rješenje spora, već je isti dostavio punomoćnik I i III tuženika u prilogu odgovora na tužbu zajedno sa priloženom dokumentacijom uz isti. Iz priložene dokumentacije je razvidno kako je tužiteljica prvotno podnijela zahtjev za mirno rješenje spora OD RH dana 9. srpnja 2018. u kojoj iznos kronologiju događaja kako je navela i u predmetnoj tužbi vezano za stanovanje u zgradi u te traži rješavanje svog stambenog pitanja, no u istom zahtjevu ne traži kao u predmetnoj tužbi isplatu bilo kakvog novčanog iznosa na ime duševnih boli.

5. Iz priložene dokumentacije također je razvidno da je tužiteljica zastupana po odvjetnicima iz OD Vukadin i partneri j.t.d. dana 29. kolovoza 2018. podnijela OD RH dopunu prijedloga za mirno rješenje spora u kojem navodi kako je tužiteljica 1981. po tadašnjim propisima dobila od Vojne ustanove „Crvena zvezda" kao zaposlenik tadašnje JNA stalni smještaj u hotelu Goranin u Zagrebu na adresi [adresa]. Predmetni hotel u centru Zagreba je tada bilo mjesto smještaja za sve samce zaposlenike JNA. Tužiteljica se na samom početku domovinskog rata još 16.9.1991. kao zaposlenik JNA stavila na raspolaganje Ministarstvu obrane RH. Cijeli svoj radni vijek radila ili u JNA ili u Ministarstvu, te je nekoliko puta tražila od više institucija da joj riješe njezino stambeno pitanje. Pisala je kabinetu načelnika glavnog stožera oružanih snaga RH, Agenciji za upravljanje državnom imovinom, Ministarstvu obrane te Hrvatskom saboru. Nekretnina u kojoj tužiteljica živi u centru grada Zagreba je temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vraćena bivšim nasljednicima. Prostorija u kojoj tužiteljica živi zadnjih 37 godina nema vode, struje niti osnovnih uvjeta za život. Cijela zgrada je u derutnom stanju, većinom napuštena i su stanju nepodobnom za život. Tužiteljica je svjesna da u toj nekretnini još uvijek živi zbog dobre volje sadašnjih vlasnika. Prema navodima vlasnika nekretnine njima ne treba cijela derutna zgrada u centru grada Zagreba i onu su ju stavili na prodaju te je tužiteljica svjesna da može živjeti tamo gdje trenutno živi dok trenutni vlasnici nekretninu ne prodaju nekim novim vlasnicima koji će je zasigurno urediti u hotel za komercijalne svrhe. Tužiteljica nije u braku niti nema djece. Trenutno je u vojnoj mirovini, koja je s obzirom da ne bila čistačica cijeli svoj radni vijek iznimno malena. Ona je socijalni slučaj za koji smatra daje obavezna riješiti Republika Hrvatska, štiteći dostojanstvo vojnih umirovljenika, pa predlaže da Državno odvjetništvo u ime RH prizna tužiteljice pravo na državni stan u kojem bi mogla stanovati.

6. Analizirajući prijedlog za mirno rješenje spora tužiteljice i dopunu istog ovaj sud utvrđuje kako tužiteljica u istom zahtjevu nije točno, ispravno naznačila određeni zahtjev, niti dostavila sve potrebite dokaze kojima se utvrđuju činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak sukladno čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22. u daljnjem tekstu - ZPP).

7. Sukladno odredbi čl. 186a. st. 1. ZPP-a osoba koja namjerava podnijetu tužbu protiv Republike Hrvatske dužna je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanja na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Dakle, zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, činjenice na kojima tužitelj temelji tužbu, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak u smislu odredbe čl. 186. st. 1. u svezi s čl. 106. ZPP-a. Kako zahtjev za mirno rješenje spora sadržajno mora biti isti kao i tužba; to dakle, mora postojati identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe, pa je za zaključiti da tužiteljica nije postupila u skladu sa navedenom odredbom čl. 186a. ZPP-a, jer je zahtjevom za mirno rješenje spora zatražila rješavanje stambenog pitanja; tako dakle, postavila obveznopravni zahtjev koji pretpostavlja postojanje određenog građanskog odnosa (a što je i pravno stanovište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudu pod brojem Rev-1280/2015- 2 od 12. prosinca 2018. gone); a sudu je zapravo podnijela tužbu radi isplate štete zbog neriješenog stambenog pitanja.

8. Budući da zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora, kao i dopuna istog ne sadrži (u ovom konkretnom slučaju) sve što mora sadržavati i tužba; odnosno jer ne sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednog traženja; činjenice na kojima temelji zahtjev; dokaze kojima se te činjenice utvrđuju; kao i druge podatke koje mora imati svaki podnesak; te kako je podnošenje identičnog zahtjeva za mirno rješenje spora procesna pretpostavka za podnošenje tužbe protiv Republike Hrvatske, ovaj je sud tužbu tužiteljice odbacio kao nedopuštenu jer tužiteljica nije postupila po čl. 186. a ZPP-a, i odlučio kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 14. studenog 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja tužitelj može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave ovog rješenja. Žalba se podnosi ovom sudu u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužiteljici osobno

-I i III tuženiku po OGDO Zagreb

- II tuženiku po pun.