Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Karlovac
Gž Ovr-220/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Stokrp, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. ovrhovoditelja MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasminki Dugandžija-Mašović, odvjetnici u Zagrebu, 2. ovrhovoditelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, 3. ovrhovoditeljice TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vanji Jurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv ovršenika UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3132/2022-430 od 3. rujna 2025., 14. studenoga 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika te se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3132/2022-430 od 3. rujna 2025. potvrđuje.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-3132/2022-430 od 3. rujna 2025. riješeno je:
„Ukida se klauzula pravomoćnosti rješenja ovoga suda broj Ovr-2398/17 od 21. srpnja 2020. iskazana dana 6. listopada 2020. na poleđini lista 1106 ovoga spisa prema kojoj je predmetno rješenje oglašeno pravomoćnim dana 11. rujna 2020.“
2. Pravovremeno podnesenom žalbom to rješenje pobija ovršenik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. u vezi sa člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje; ZPP) koji se primjenjuje na temelju članka 19. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 – dalje; OZ). U žalbi ističe da prvostupanjski sud nije bio ovlašten samostalno i jednostrano ukinuti potvrdu pravomoćnosti jer da to ovlaštenje nije navedeno u uputi višeg suda niti je zahtijevano od stranaka u postupku. Smatra da prvostupanjski sud poglavito nije mogao ukinuti potvrdu pravomoćnosti u odnosu na stranke koje su uredno zaprimile rješenje broj Ovr-2398/17 od 21. srpnja 2020. jer iste nisu uložile žalbu pa da je u odnosu na njih rješenje postalo i trebalo ostati pravomoćno. Ističe da se na rješenje broj Ovr-2398/17 od 21. srpnja 2020. nije žalila ni 3. ovrhovoditeljica pa da i zbog toga nema nikakvog povoda za ukidanje potvrde pravomoćnosti toga rješenja. Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući zakonitost pobijanog rješenja povodom žalbe ovršenika, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. u vezi članka 381. ZPP koji se u skladu s odredbom članka 19. stavak 1. OZ-a primjenjuje u ovršnom postupku ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijano rješenje nije doneseno uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka, na koje povrede sud pazi po službenoj dužnosti i po žalbi ovršenika, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno.
5. Donoseći pobijano rješenje sud prvog stupnja utvrđuje da je dana 21. srpnja 2020. doneseno rješenje broj Ovr-2398/17 kojim je pod točkom I. izreke obustavljena ovrha određenu rješenjem o ovrsi toga suda broj I-957/97 od 20. lipnja 1997. i ovrha određena rješenjem o ovrsi toga suda broj Ovr-740/02 od 19. studenog 2002., a pod točkom II. izreke da je naloženo zemljišnoknjižnom odjelu toga suda brisanje zabilježbe ovrhe broj Z-20144/97=I-957/97 na nekretnini ovršenika, nakon pravomoćnosti toga rješenja. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetno rješenje dostavljeno ovrhovoditeljima čije ovrhe su obustavljene tim rješenjem, i to 1. ovrhovoditelju po punomoćniku i 2. ovrhovoditelju po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, kao i ovršeniku po punomoćniku, ali da predmetno rješenje nije dostavljeno 3. ovrhovoditeljici niti punomoćnici 3. ovrhovoditeljice zbog čega da 3. ovrhovoditeljica nije imala saznanja o brisanju zabilježbe ovrhe određeno točkom II. predmetnog rješenja, pa da joj nije dana mogućnost izjaviti pravni lijek, te slijedom navedenih utvrđenja pobijanim rješenjem ukida potvrdu o pravomoćnosti rješenja broj Ovr-2398/17 od 21. srpnja 2020. smatrajući da za izdavanje iste nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti.
6. Ovakva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud obzirom da ih ovršenik žalbenim navodima nije doveo u pitanje.
7. U odnosu na žalbene navode ovršenika kojima ističe da prvostupanjski sud nije imao ovlast ukinuti klauzulu pravomoćnosti po službenoj dužnosti, bez zahtjeva koje od stranaka, ističe se da je odredbom članka 33. stavak 3. OZ-a propisano da će potvrdu o ovršnosti za izdavanje koje nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti, ukinuti rješenjem isti sud odnosno tijelo, na prijedlog ili po službenoj dužnosti, a navedeno pravilo valja primijeniti i kada je riječ o ukidanju potvrde pravomoćnosti (ovakvo stajalište zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gr1 582/05-2 od 20. prosinca 2005.).
7.1. Pritom valja napomenuti da iako se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbu članka 333.a ZPP-a jer se ista unatoč sadržajnoj podudarnosti sa odredbom članka 33. stavak 3. OZ-a ne primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom da je institut ukidanja potvrde ovršnosti reguliran odredbama OZ-a, a odredbe ZPP-a u postupcima ovrhe nalaze svoju primjenu tek supsidijarno, ako odredbama OZ-a nije drugačije određeno, takva pogreška prvostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.
8. Nadalje, žalbeni razlog kojim se ističe da sud nije mogao ukinuti pravomoćnost rješenja u odnosu na stranke kojima je predmetno rješenje broj Ovr- 2398/17 od 21. srpnja 2020. dostavljeno i protiv kojeg nisu izjavili žalbe, nije osnovan, budući da takva tvrdnja žalitelja zanemaruje postojanje općeprihvaćenog instituta nepodijeljene pravomoćnosti prema kojem se pravomoćnost ne dijeli po strankama.
8.1. Ovo stoga što činjenica da je jedna od stranaka izgubila ili nije iskoristila pravo na izjavljivanje redovitog pravnog lijeka ne dovodi do toga da odluka prema toj stranci samim time postaje pravomoćna, već će ona to postati tek i kad druga stranka (ili više njih) izgubi to pravo ili od njega odustane ili ga se odrekne. Kako u konkretnom slučaju 3. ovrhovoditeljica još nije niti stekla mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja broj Ovr-2398/17 od 21. srpnja 2020., budući joj isto nije niti bilo dostavljeno, imajući u vidu da se potvrda pravomoćnosti ukida onda kada nisu bile ispunjene pretpostavke za njezino izdavanje, odnosno kada je izdana u odnosu na sudsku odluku, u ovom slučaju predmetno rješenje, koja nije mogla postati pravomoćna, to je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da za izdavanje potvrde pravomoćnosti nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti te istu pobijanim rješenjem ukinuo.
9. Slijedom navedenog, žalba ovršenika ukazuje se neosnovanom pa je na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a u vezi s člankom 19. stavak 1. OZ-a valjalo žalbu odbiti i pobijanu odluku potvrditi te odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.
U Karlovcu 14. studenoga 2025.
Sudac
Vesna Stokrp
